Marko Ljubić: Izborom Nine Obuljen, Plenković je od Hasanbegovića stvorio mit kojega se ne može politički poraziti

4

Moram priznati da me je Plenković u prvi mah iznenadio izborom Nine Obuljen za ministricu kulture. Sve njegove javne poruke, svi njegovi istupi još od prije nego je dao naslutiti kandidaturu za mjesto predsjednika HDZ-a ukazivali su da se radi o čovjeku koji nipošto neće preuzeti rizik i zagaziti u nepoznate vode. Takva je bila i njegova politička, a prije toga i profesionalna karijera. Jednostavno, Plenković pripada tipu ljudi socijalnoga miljea koji nije bilo prinuđeno riskirati u donošenju životnih odluka. To su pripadnici generacije koja je stasala pod okriljem zaštićene elite prošloga režima, bez obzira iz one političke i partijske, ili one akademske, koja je morala po definiciji biti komplementarna i snažno se nadopunjavati s postojećim državnim poretkom. Takvo društveno podrijetlo samo po sebi nije ni dobro ni loše, društvena je realnost u Hrvatskoj, a i svugdje u svijetu. Ali, ne smije se zanemariti da takvo društveno podrijetlo nosi svoja obilježja i pripadnosti, te u konačnici – identitet, piše Marko Ljubić/narod.hr

Takvima se karijera planirala praktično od prvoga dana života, imali su vertikalan razvoj, obrazovani su, naučeni na socijalno ponašanje, izučavali su sve vidove suvremenih dostignuća komunikacije, a oni koji su se usmjeravali u politički sustav u pravilu su stjecali prva iskustava u novoformiranoj diplomaciji Republike Hrvatske. Svi ti ljudi su svojevrsni – projekti. U MVP se više nego bilo gdje moglo naučiti političko komuniciranje i steći neophodna iskustava u definiranju i provođenju procedura. A po prirodi stvari to je jedini resor države koji je nužno morao biti popunjen pripadnicima ili nasljednicima postojeće društvene elite naslijeđene iz prethodnoga sustava. Procedure su prelaskom iz jednopartijskog totalitarnog režima u demokratski politički poredak postale najmoćniji instrument društvenoga utjecaja, a vičnost procedurama nezaobilazna kadrovska referenca. To je istodobno bio i nacionalni interes.

Upravo zbog takvoga životnoga i razvojnoga miljea, ne bih bio uložio tri kune da će se takav Plenković odlučiti za Ninu Obuljen, jer ona nosi javnu percepciju koju ljudi iz Plenkovićevoga miljea nastoje izbjeći pod svaku cijenu.

Zašto je bilo jasno da njegov izbor nije i neće biti Zlatko Hasanbegović?

Jer je on sve upravo suprotno u svakom pogledu od pripadajućega sustava vrednota u kojima je stasao i razvijao se Plenković. Nevolja je u tome da je sa sasvim suprotnih društvenih pozicija stasao Zlatko Hasanbegović, a istovremeno stekao vrhunsku naobrazbu, naučio vrhunski komunicirati, slati jasne poruke, naučio se nositi s izazovima, a to nije koristio za apriorni respekt i podložnost bilo kome izvan svoga društvenoga okruženja. Plenković je naučen na poštivanje autoriteta, a Hasanbegović je naučen i svoju akademsku, društvenu, socijalnu i političku karizmu koristi za osporavanje tih istih autoriteta. Izvorište autentičnosti Plenkoviću su elite, a Hasanbegoviću kako je rekao – Bog i narod.

Problem Plenkoviću i cijelome sustavu koji stoji iza onoga što on simbolizira je da im je upravo takav Zlatko Hasanbegović strahovito opasan. Jer, njihove pozicije, njihova moć, njihov društveni i politički sustav, okviri i vrednote počivaju na poštivanju i potčinjavanju dostupnim autoritetima, gdje god i tko god oni bili, a Hasanbegović simbolizira nužnost propitkivanja i legitimacije takvih autoriteta, njihovoga osporavanja i rušenja ako nisu legitimni i egzaktni, što je u hrvatskom narodu prepoznato kao – pravac autentične emancipacije. Nema nikakvih iluzija da proces antifašizacije integriran s globalističkim trendovima u Hrvatskoj počiva na neautentičnim, neegzaktnim i posve apstraktnim polazištima, sa zastrašujućim krivotvorinama i devijacijama, pa je svako propitkivanje toga sustava vrednota i ciljeva smrtonosan za njegove nositelje i promicatelje. Zbog toga u okviru toga sustava vrednota uporište traže Pupovac, navodni ljevičari, proeuropski globalisti i sve vrste anarhista i revolucionara, a u cjelini to je manje više društvena struktura kojoj je ideja hrvatskog suvereniteta što strana, što – smrtonosna za njihove ciljeve. Hasanbegović je propitkivao sva ta polazišta i te navodne vrednote bez respekta i pokazao put i pravac milijunima ljudi da se to smije i mora raditi. Zbog toga je tu simboliku nužno uništiti svim raspoloživim sredstvima, kako bi se prvo, spriječilo zamah takvih političkih ideja i pravaca, a s druge strane poslala upozoravajuća poruka svima kojima bi moglo pasti na pamet slijediti taj put i pravac.

Zbog toga je bilo jasno da Plenković ne smije uzeti Hasanbegovića kao suradnika, i, ne samo to. Jasno je kao dan da će ga ne toliko on izravno, koliko poredak kojemu će i Plenković služiti, prije svega koristeći nepostojanje integriteta u HDZ-u, a uz to i korištenjem militantnih postrojbi u medijima i prije svega institucijama iz kulture, te s margine, navodnim nevladinim udruženjima uz koordinaciju s njihovim međunarodnim gazdama, na sve načine nastojati politički uništiti. Jer nije Hasanbegović opasan samo kao ministar. On tek postaje opasan izvan ministarske pozicije. On je opasan jer ne mora čak ništa ni raditi da bi se mit o njemu jako razvijao, a upravo na Plenkovićevu nevolju taj mit dodatno silovito razvija izbor Nine Obuljen za Hasanbegovićevu nasljednicu. Ovdje naglašavam ovo nasljednicu, jer će ju javnost, nacionalna Hrvatska, isključivo tako jedino doživljavati, pri čemu će mediji pod njenom kadrovskom i političkom kontrolom samo pojačavati tu percepciju. Hasanbegović je sada u poziciji da jedino on svojim pogreškama može nauditi mitu o sebi. Zbog toga je Plenković po mome mišljenju strateški gadno pogriješio izborom Nine Obuljen, iako je očita intencija da se putem nje zadrži kontrola nad medijima prije svega, putem institucionalnoga poretka koji od ranije u zastrašujućoj nadmoći drže – antife. Svaki razvojni put ima svoje slabosti. Plenković je nužno pogriješio jer je naviknut uvijek prednost davati sustavu, a suočen je s improvizacijom koju se ne može kontrolirati ovakvim sustavom. Jednostavno, nikada nitko, čak ni u najrigidnijim totalitarnim režimima nije uspijevao sustavom spriječiti razvoj duha i improvizacije. Upravo suprotno, što je sustav nastojao više kontrolirati društvo, izazivao je više otpora i snažnije bujanje prikrivene slobode.

Nina Obuljen jednostavno nije bez obzira na njene osobne reference kapacitet za izbjegavanje takve zamke, a nije ni Plenković. Niti tu smiju računati na HDZ, jer je stranka u ovome potpuno nebitna.

Pitanje je dakle u ovome trenutku, hoće li i može li HDZ odustati to što je još uvijek bio u svijesti i kolektivnome duhu hrvatskoga naroda, ako se za uništenje žive simbolike vraćanja korijenima, koju predstavlja Hasanbegović, potroši jedino što su imali vrijedno. Simboliku.

Priče o tome da su čuvari te simbolike Brkić, nekakav savjet mudraca koje simbolizira Šeksova ekipa Gregorić, Mateša, Granić, Valentić i garnitura ljudi koje hrvatski narod na distanci i prepoznaje kao nositelje istinskog nacionalnog čerupanja nekada državotvorne stranke, su priče za malu djecu i teška zabluda Plenkovića, čak i uz uvjet da ima za ovo što je odlučio napraviti potporu cijele odavno razvijene infrastrukture i medija.

Ne mogu uspjeti u tome, jer sve što poduzmu zapravo razvija otpor, iako možda prigušen, ali utoliko opasniji. Najbolji dokaz im je upravo Hasanbegović, koji je s nekoliko rečenica postao simbol otpora.

To da Hasanbegović neće dobiti zasluženu i nevjerojatnom potporom hrvatskog naroda verificiranu mogućnost nastaviti rad u ministarstvu kulture bilo je jasno od onoga trenutka kad je Plenković odlučio objaviti svoju kandidaturu za mjesto predsjednika HDZ-a. Nikada se takvi ljudi ne odluče na takve iskorake ako nemaju vrlo detaljno i stručno osigurane procjene i uvid u stvarno stanje vrijednosti i odnosa u strankama. To je bio znak da je HDZ u stanju prihvatiti Plenkovića sa svim onim što on simbolizira. Nema veze pri tome što on do tada praktično, a nije ni u predizbornoj kampanji, zapravo ništa rekao niti se javno deklarirao bilo čime, na temelju čega bi se jasno moglo reći da je to njegova politika. On je nastavio biti samo dojam ispod kojega se krije Boga pitaj što. Hasanbegović nije samo ostavljao dojam, on je s druge strane bio više nego jasan. Kao i sinoć, kad je minuciozno jasno poslao poruku na pitanje ostaje li vjeran HDZ-u – riječima da ostaje vjeran Bogu i narodu. Time je zapravo izložio HDZ da dokazuje svoju vjernost i vjerodostojnost, jer ako je Hasanbegović vjeran Bogu i narodu, a to mu ljudi vjeruju, nije li i HDZ promovirao svoje politike kao – demokršćanske? A ljudi im ne vjeruju. Dakle i Bog i narod su sadržani u pojmu demo-kršćansko, samo je pitanje, vrlo jasno naglašeno tko je vjerodostojniji. Plenković mora respektirati činjenicu da u ovome trenutku on to – nije. Nije uz to Hasanbegovića hrvatski narod prigrlio zbog toga što je bio nešto uvjeren u neke njegove političke vizije, program nacionalne kulture ili stvarnu vrijednost njegovih političkih ciljeva. Hasanbegović je prepoznat prije svega kao kritičan i kao zrak bitan simbol otpora zastrašujućoj antifašizaciji Hrvatske, koja je poprimila metastazične razmjere i postala toliko zagušljiva da je sve teže bilo moguće disati. Hasanbegović je jedini političar, koji je odlučio reći i imao snage i hrabrosti te pronicavosti jasno kazati dosta i širom rastvoriti prozore.

Plenković je čitavim nizom svojih postupaka jasno onome tko je htio vidjeti ukazivao – kamo ide. Njegovo višekratno javno isticanje da je HDZ kakvim ga on vidi, prije svega izvorišni element europskih pučana, da je njegovo programsko izvorište europsko pučko demokršćanstvo i europske vrijednosti, bili su znak da je njemu i pojam vjerodostojnosti usidren u te apstraktne vrednote, a ne u simboliku i suverenistički projekt dr Franje Tuđmana. A upravo je taj Tuđmanov program bio autentično – europski. Prije svega zbog toga što je nastao nasuprot tadašnjim europskim interesima i težnjama kao negacija istih, jer drugačije nije mogao afirmirati hrvatski interes i identitet.

Plenkoviću je po definiciji zbog razvoja njega kao osobe bliža paradigma globalnih i internacionalnih vrednota nego autentična simbolika i vrednote hrvatskog naroda. Zbog toga je Plenković po definiciji suprotnost Tuđmanu, a ne njegov politički baštinik. Njegovo isticanje europskih vrednota, europskih simbola, europske pripadnosti po definiciji ne bi bilo loše niti bi bilo u suprotnosti s autentičnim nacionalnim vrednotama kojima teži hrvatski narod, kad ne bi zbog naslijeđa i usađenoga straha od svega nacionalnoga što je tijekom komunističko-jugoslavenskoga režima inkriminirano do stečenoga refleksa, nužno takve europske vrijednosti o kojima govori i za koje se zalaže Plenković najčešće bile potpuna suprotnost svemu – hrvatskome nacionalnome.
To nije nikakav incident, nego prirodan proces dijaloga između milijuna vrijednosti na europskom kontinentu i jedini način nastajanja zajedničkih općeprihvaćenih vrijednosti i simbola.

Hasanbegović je simbol upravo takvoga povijesnog dijaloga u Europi. On simbolizira jedine izvorne vrijednosti koje jesu i mogu biti relevantna činjenica i sastavnica europske kulture, jer, ponavljam opet, nikakve europske niti globalne kulture ne može biti izvan respekta i poštivanja autentičnih nacionalnih kultura i kulturoloških činjenica. To se odnosi na sve stečevine nacionalnog i ljudskog duha. Nitko nigdje ne može biti autentičan ako se odrekne i ako se ne prepoznaje po svojim specifičnostima i korijenima.

Plenković simbolizira dakle isključivo pravac deidentifikacije nacionalnog identiteta, jer ono što su za njega europske vrednote je bezimena skupina pojedinačnih i najmoćnijih političkih, kulturnih i svih drugih pretežitih interesa, koje je moguće prepoznati pod tim pojmom – europski. Jasno je svakome da se iza pojma europski u politici, strateškim interesima, vanjskoj politici, sigurnosti svemu sličnome krije utjecaj i interesi Njemačke, Francuske i nekolicine najmoćnijih zemalja, da se zapravo iza svega europskog krije otvoreni ili skriveni interes najmoćnijih država Europe. Nikakav razlika nije ni kad je kultura u pitanju. Nije problem što se u tim europskim interesima i paradigmama kriju interesi najvažnijih država Europe, problem je u tome i onda, kad se ti interesi izravno sukobljavaju s autentičnim hrvatskim interesima, a po definiciji to je i realno i često moguće. Takvih primjera je nepodnošljivo puno u Hrvatskoj, a o stajalištima o tim pitanjima nitko u Hrvatskoj ne zna službeno – ništa. Dakle, o kojoj to Europi govori Plenković?

Koncentracijom „mudraca“ oko sebe, Plenković je prije svega u likovima kao što su Šeks, Mateša, Gregurić i Granić zapravo ponovo u hrvatski politički diskurs uveo ljude koji simboliziraju epohalnu prevaru i izigravanje Tuđmanove namjere civilizacijske pomirbe hrvatskoga naroda. Ti ljudi su zloupotrijebili pomirbu, jer su upravo oni razvijali i stvarali društvenu infrastrukturu reafirmacije nositelja bivšega državnoga poretka iz komunizma i Jugoslavije, prije svega kroz pretvorbu i privatizaciju te zauzimanje svih mogućih relevantnih društvenih pozicija s kojih se izravno utječe na sve društvene procese. Jednako kako su zloupotrijebili pomirbu ili antifašizam, tako danas zloupotrebljavaju pojam i sintagmu – europski. Upravo tim procesima simbol otpora je postao Hasanbegović, a dolaskom njih u centar novoga političkoga odlučivanja oko Plenkovića, bilo je jasno da će prvi udar biti na Hasanbegovića i sve što on može pokrenuti.

Izborom Nine Obuljen Plenković nije prestao biti ziheraš i uredni karijerni političar. On je s tim postupkom zapravo demonstrirao nadmoć strukture koju predstavlja nad svim mogućim idejama i inicijativama koje bi mogle uzdrmati stečene pozicije moći. Plenković je izborom nove ministrice snažnije nego ičim drugim najavio pravac njegove državne politike, koja će prije svega u koliko je moguće stabilnim društvenim okolnostima cementirati stečene pozicije, zaštiti interese strukture iz koje je potekao, zaštiti interese moćnih međunarodnih faktora u kojima je on našao novo društveno utočište i kao osoba i kao političar.

I objavio neslužbeni mekani proceduralni rat svakoj autentičnoj nacionalnoj inicijativi i pokušaju pronalaženja relevantne moći za reafirmaciju autentičnih nacionalnih vrednota u svim sferama u Hrvatskoj.

Zbog toga njegov potez, iako djeluje kao hrabar iskorak, a na temelju ponašanja HDZ-a i potpunoga muka u toj stranci, nije nikakva hrabrost nego logičan nastavak njegovih političkih obaveza i programa koje nisu pisali Maletić i suradnici prije izbora, nego politika koje je Plenković već imao kad se odlučio kandidirati za predsjednika HDZ-a.

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    Kao šlag na tortu dolaze činjenice (i u skladu s vašom analizom) da Plenković duboko u sebi zna da je dezerter, te će od toga pokušati napraviti vrlinu zatiranjem svega nacionalnog. Druga činjenica jest da ništa, a ponajmanje dolazak na čelo HDZ nije postigao svojim radom i sukladno tome ne zna cijeniti, nego očekuje da ga to spada jer je mali kotačić u velikom sustavu.

  • Malleus_Haereticorum

    Da, u pravilu ništarije znaju da su upravo to–ništarije. Sada konačno mogu reći da ništarija Plenković nije čak ni političar–on je aparatčik. Naravno da i aparatčici mogu imati određene vještine, ali postojanje određenih vještina nije jamstvo postojanja duhovne slobode. I čimpanze imaju određene vještine do kojih su sami došli. Ali to ih ne čini ljudima. Bit će zanimljivo vidjeti što će drug Plenković učiniti kada drugarica Obuljen počne trošiti novce na jako proždrljivi „antifašistički“ okot.

  • Zvonimir Kralj

    kandidirat će ju za iduću predsjednicu

  • kvaternik

    izdade plenky Hrvatsku kao Juda Isukrsta!