Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Izjavom da „ne vidi“ razlog izmjene zakona o pobačaju Petrov sprječava raspravu o zaštiti ljudskog života

Objavljeno

na

Kada posve izvjesni budući predsjednik Sabora javno kaže da u „ovome trenutku ne vidi razloge za izmjenu zakona o pobačaju“ onda on ne govori osobno kolegi, kolegici, ne govori supruzi ili kompanjonima u gostionici. To njegovo „ne viđenje“ ili „viđenje“ znači da je to mišljenje državni zakon, jer je „viđenje“ ili neviđenje“ mišljenje predsjednika Sabora koji donosi zakone, a bez Petrova ih – nema. To nadalje znači da nakon toga Petrovljevo mišljenje, viđenje ili neviđenje, odmah ide pod pendrek Orepiću i pod sudski čekić Šprlji. To nadalje znači poruku rukovodstvu HRT-a da to nije tema, to znači svim medijima, a velika većina ih je pod kontrolom onih koji u ubijanju djece vide simbol napretka, da se nema o čemu raspravljati. Jer, život nerođenog djeteta je – pravo žene na svoje tijelo, piše Marko Ljubić/narod.hr

Iako je to primitivna i vrlo opasna laž.

Kada Petrov vidi ili ne vidi tako se to mora prevoditi.

To čak ni ne bi bio problem, kad ne bi sve nas koji sustavno pratimo ponašanje njega i njegovih kolega tijekom zadnjih godinu dana, od čega su izravna državna politika i vlast deset mjeseci, takve izjave podsjećale na sustavno ponašanje i pristup riješenjima državnih i nacionalnih pitanja.

Primjera radi, Petrovljev ministar unutarnjih poslova Orepić je nakon dolaska na čelno mjesto ministarstva najavio ozbiljne promjene, uz napomenu da o tome treba dobro razmisliti i sve sustavno analizirati. Pa je nakon što su ga javnost i koalicijski partneri pritiskali javno za primjenu načela poštene i nekorumpirane vlasti, odbijao smjeniti Bertinu za koga su se na televiziji objavljivali neopozivi dokumenti o teškim zlouporabama države i represivnih organa vlasti.

Nakon dvomjesečnog sustavnog razmišljanja, Orepić je „vidio“ da je vrijednost informacije o neviđenoj diverziji protiv hrvatskoga naroda tzv. poljudske svastike, dvadeset tisuća kuna, iako bi mu svaki početnik u marketingu ili promotivnim poslovima objasnio da reklama koju televizijski gleda sat i pol više od tristo milijuna ljudi vrijedi više od pola milijarde Eura. Tolika je naime komercijalna vrijednost poljudske svastike na reklamnom tržištu, a ako tome dodamo stotine tekstova u medijima na temelju izazvane negativne kampanje, poljudska svastika je čin protiv države vrijedan više od milijarde eura. Toliko bi naime koštalo antife u Hrvatskoj, Srbiji ili neke prosoroševske grupacije u Europi da su platile takvu reklamu za svoje ciljeve protiv Hrvatske. I, još bi uz to bili manje efikasni od onoga što je na Poljudu prema mnogim indicijama uradila ondašnja ekipa iz MUP-a, uz pridružene agente noći.

Orepić međutim – to nije vidio, odnosno, nije tako vidio.

Petrov je neposredno uoči predviđene saborske rasprave o izvješću DORH-a javno jasno i glasno, otprilike kao i sada o pobačaju rekao „da ne vidi u ovome trenutku razloge za smjenu Cvitana“.

Kako smo rekli, kad predsjednik Sabora, države ili vlade nešto vidi ili ne vidi, onda je to uvijek državna politika. Negativna ili pozitivna, a istovremeno, to je signal cijelome društvenom sustavu za akciju, što medijsku, što aktivističku, što osobnu. Jer, nacionalni političar svojim viđenjem ili neviđenjem, ili otvara ozbiljne rasprave o problemu ili ih – sprječava.

Petrov se mora početi precizno i vrlo jasno izražavati.

Više je nego vidljivo od kada je na nacionalnoj političkoj sceni da ima velikih problema s jasnim artikuliranjem, a pogotovo preciznim terminološkim definiranjem svojih namjera. To može biti i problem nedostatka govorničkog dara, ali, po svemu sudeći radi se prije o – neznanju i dometima njegovoga viđenja. Jer točno onako kako on objašnjava reforme, politke i konkretne namjere Mosta, ponašaju se i objašnjavaju ljudi koji ne poznaju dobro ono o čemu govore.

Njegov zemljak, a jako mudar čovjek mi je jednom prigodom rekao kad smo upravo o Mostu razgovarali, da treba imati vjere, ali da se jedino boji stare narodne mudrosti da – što ovca vidi ležeći, nije daleko. Tu bi narodnu mudrost svaki dobar pastir morao znati.
Radi li se ovdje o tome?

Čitav niz ponuđenih legendarnih jamstvenih riješenja ukazuje na žalost da je to tako, a pogotovo popratna izjava kojom Petrov objašnjava izglasavanje pet zakona ili odluka u Saboru, kao uvjet za konstituiranje vlade – da je njima važno da se tim zakonima naznači pravac u kojem se ide.

Zar nismo pravac u kojemu idemo naznačili referendumom 1991. godine, zatim odlukama o samostalnosti države i obranom od srpske agresije i znači li nakana definiranja nekoga novoga pravca Hrvatske – ostanak na tim fundamentima ili njihovu značajnu izmjenu?

To možemo samo nagađati, a ovisi od onoga što Petrov „vidi“ i što Plenković također prihvaća kao – svoj pogled.

Petrovljeve izjave mogu dakle doslovno svašta značiti i biti plod svega, što, ako je nejasno, po definiciji nije dobro kad se radi o čovjeku na drugoj najvažnijoj državnoj funkciji.

Iako pišem o Petrovu i izjavama njega i njegovih najbližih suradnika te njihovim postupcima, neka nitko nema iluzije da sve ovo što pišem nije adresirano u daleko većoj mjeri kao potencijalna odgovornost – Andreja Plenkovića. Točno u onolikoj mjeri koliko ima više mandata u Saboru, te koliko je u stanju okupiti političke volje oko sebe u broju do – 91.

Most je u ovome trenutku problem mandatara za sastav nove vlade.

I, nikako ne može ne biti odgovoran za sve što ti ljudi čine, ako je s njima ušao u koalicijski savez, iako je Petrov i to pokušao neki dan nesuvislo i besmisleno opovrgnuti navodeći da je taj pojam odavno – kompromitiran.

A Cvitan i Bajić nisu kompromitirani, ili zagovornici pobačaja koji mi je bio povod za ovaj tekst!?

Plenković je isuviše obrazovan, politički educiran i iskusan da ne bi vidio smisao i značaj toga što – Petrov vidi ili ne vidi. Ako je njemu to polazište za nekakvu nacionalnu politiku, bojim se da je to katastrofa za Hrvatsku.

Zbog toga se pitam, a siguran sam da to Plenković i vidi i zna, što on očekuje od koalicije s Mostom i nije li to uz takvo „viđenje“ državnih problema samo prijelazna faza dok se ne ostvari piculizacija SDP-a, a dajući najviše državne pozicije Petrovu i sličnima iste navlači na tanak led, kao i izjavama o dubokoj opravdanosti njihovih famoznih zahtjeva više nego banalne vrijednosti. Najbolji primjer je promjena izbornog i političkog sustava, koja je potpuno banalizirana predviđenom izmjenom s jednoga na tri preferencijalna prava.

Plenković takve logičke pukotine ne pokazuje bez ozbiljnoga razloga.

Bojim se da to, iako uz ovakvu pompu i broj potpisa novoga i službenoga mandatara izgleda bogohulno, nitko razuman ne smije zanemariti, jer daleko su složeniji interesi zainteresiranih za Hrvatsku, a njihova moć uveliko veća, od onoga – „što ovca vidi ležeći“.

Da se vratimo Petrovljevom viđenju ili ne viđenju problema s pobačajem.

Razgovor o pobačaju nije ni razgovor o zabrani, niti o ženskim pravima, iako se vodi u takvim nametnutim okvirima. Razgovor o pobačaju – mora biti razgovor o životu. Ako cijeli svijet slavi život pri mogućnosti da je na Marsu otkrivena bakterija, kako je moguće da najčešće isti ti ushićenici eventualnim životom na Marsu i trijumfom znanosti, javno osporavaju ljudskome zametku da je – ljudski život čak i kad mu kuca srce?
Zašto takav pristup u raspravi, bilo tko tko drži do sebe, smatra relevantnim?
Nije li to nasilje nad ljudskim umom i razumom, te nad humanizmom u društvu?
Naravno da jest.

Zato nemamo posla s budalama, nego s nasilnicima. I ne samo po ovom pitanju.
Ne želim ni pokušati biti stručnjak za zakonska riješenja aktualnog problema odnosa javnosti i državne politike prema pobačaju. Ali to što znam, pri čemu sve znanosti svijeta meni i milijunima sličnih, racionalnih i normalnih ljudi bez obzira na sva druga obilježja naše osobnosti, potvrđuju da se potpuno pogrešno i to zlonamjerno sprječava rasprava o tom problemu.

Naime, ne može se reći da je relevantna rasprava tu i tamo neka inicijativa, iskorak ili polemika, jer je više nego vidljivo da u Hrvatskoj pretežiti mediji, politika i javne institucije, izuzev Crkve, udruga oko UiO i nekolicine sličnih, sprječavaju bitnu raspravu o tom zlu i društvenom problemu prvoga reda. Ili ju namjerno i ciljano guraju u potpuno pogrešan okvir. Umjesto o ljudskom životu militantno se zagovara rasprava o ženskim pravima.

To se najbolje vidjelo u emisiji Otvoreno u kojoj su sudjelovali Krešimir Planinić, Drago Prgomet iz HDZ-a, Sobol iz SDP-a i neka Bojana Genov iz Ženske mreže, ako sam zapamtio kako se ta, valjda nevladina udruga, zove.

Koliko se god Krešimir Planinić trudio dijaloški osporiti primitivne stavove i zahtjeve Bojane Genov, te umjesto o nepostojećem pravu žene na tijelo nametnuti razgovor o pravu na život, pozivajući se na eklatantne konvencije i univerzalne međunarodne pravne standarde, te na znanost, rekli bi ljudi – „budali džaba govoriti“.

A ne radi se o budalama.

Radi se o nasilnicima.

Evo zašto.

Rasprava o pogubnim posljedicama pobačaja valja voditi na posve drugačiji način, a da bi se to moglo, vodeći državni funkcioneri i najvažniji političari moraju svojim porukama – stimulirati taj potrebni pravac rasprave. Moraju „vidjeti“ da to jest – strašan problem vjerodostojnosti i čovjeka i društva. Da je recimo Petrov rekao „da ne vidi u ovome trenutku zašto bi i kome smetalo otvoriti raspravu o pobačaju i to po svim aspektima tog zla“, to bi bila poruka odgovornog nacionalnog političara, koji zna što mu je funkcija, i koji, u konačnici, zna kako svoj osobni stav, ako ga ima, nenametljivo nametnuti javnosti kao polazište za ozbiljne razogovore.

U tom slučaju u tim razgovorima ne bi sudjelovala žena kao Bojana Genov, koja bi zapravo, da nije bila u udarnom terminu HTV-a, zavrijedila ljudsko sažaljenje. Naime, ona misli da ima po univerzalnim načelima pravo na svoje tijelo, da je ljudsko pravo na život samo imanentno djetetu kad se rodi, zatim se gotovo hvali da poznaje ženu koja je „izvršila sama sebi nekoliko pobačaja“ i čitav niz zastrašujućih poruka, koliko sramotnoga neznanja, toliko još sramotnijega debakla društvene stvarnosti u kojoj takva osoba ima – pristup uređenoj javnosti.

Gospođa Genov nema pojma da bi, ako bi na ulici pokušala rezati vene ili sjeći sama sebi jezik, uši, ruke, svaki policajac po zakonima svake uređene države morao reagirati, a njoj bi takva država kao opasnoj osobi, opasnoj po njen život i zdravlje, ali i po društveno prihvatljive norme, oduzela pravo na socijalno odlučivanje o sebi. Vrapče bi imalo jednog pacijenta više. Toliko o pravu na svoje tijelo.

S druge strane gospođa Sobol praktično urla u eter da nitko njoj neće određivati što će sa svojim tijelom, te da njoj kao ateističkoj manjini država mora osigurati da ju katolička većina ne uznemirava sovjim molitvama na otvorenom. Gdje to i zašto bi uopće manjina nasilno zahtjevala od većine prilagodbu većinskih standarda i vrijednosti – manjinskim, kao u ovome i tisućama sličnih slučajeva u Hrvatskoj? A obje, i Sobol i Genov su se složile da je jako neugodno kada molitvene skupine ispred bolnica svojim moltivama – uznemiruju osoblje, prolaznike i pogotovo one koji su se odlučili na pobačaj.

Pa i trebaju ih uznemiriti.

To je u konačnici tim osobama koji će se uznemiriti – kompliment, a nije kompliment onima koji zagovaraju nasilno sprječavanje takvoga „uznemiravanja“. Znači da uznemireni imaju savjesti, da nisu zombiji i dehumanizirani, da nisu sigurni u odluku da je ubijanje neređenoga djeteta dobra stvar i jedino riješenje situacije.

Genov bi da ih se ne uzneimiruje i da ih se ne podsjeća na to.

I upravo zbog toga Petrov mora reći da ne vidi razloge – zašto ih ne podsjećati na to.

Da se opet vratimo Plenkoviću.

On mora vidjeti ako Petrov ne vidi, jer njegova pozicija u odlučivanju je – najvažnija.

Drugim riječima, kao i kod Orepića i njegovog legendarnog razmišljanja o Bertini usprkos dokazima zloupotrebe, nije bitno što se događa, bitno je – što onaj tko odlučuje vidi. Ako Petrov ne vidi opasnost od sintagme „prava na svoje tijelo“ u raspravi o životu nerođenoga dijeteta, Plenković to mora vidjeti, inače imamo dvojbu Fate kada je Muju uhvatila u preljubu, a on se proderao – kome ti više vjeruješ, svojim očima ili meni?

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari