Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Između lošeg Putina u Ukrajini i savezničkog putinizma u BiH

Objavljeno

-

Izgleda po naslovima, analizama novootkrivenih vrhunskih vojnih stratega tipa Ante Kotromanović ili neki Redžepi, da nema jednostavnijeg načina za uvježbavanje vojski, naročito ročnika, za rat, od zaratiti s Rusijom.

Pogotovo dok joj je na čelu Putin.

Mladići se malo poigraju, namlate mrskog neprijatelja, nauče sve što je potrebno za vođenje rata onako filmski, i država ima super vojsku.
Lakše nego klasične vojne obuke i vježbe.
“Rusi bježe, velika obmana, ne možemo vjerovati kako su Rusi nasjeli, Ukrajinci pod okriljem noći tajno prebacili desetine tisuća vojnika, oruđa i oružja, tenkova” – slične poruke vrište zadnjih nekoliko dana sa svih strana.
“Zelenski genijalno očistio sigurnosne službe smjenjujući generale, Krim samo što nije oslobođen”, ukratko – Rusi k’o Švabe u beogradskoj seriji “Otpisani”.
Ginu ili bježe.
Da se razumijemo, dao Bog da ukrajinski narod stane na svaku stopu svoje zemlje i zauvijek pokaže svijetu da je svaka sila za vremena.
Ali!?
Nekako razum nalaže – oprez.
I pitanja.
Ovo što čitam mi previše sliči na podcjenjivanje zdravog razuma, čak više ruganje ljudima.

Ispada da je ovakvim razvojem stvari pred nama neka vrsta utrke, kao nekada u osvajanju i raspodjeli Divljeg zapada u Americi, tko će, kad Ukrajinci oslobode svoju zemlju i zajedno s Bidenovim Amerikancima slome Rusiju, zauzeti više Rusije.
Pa bi bilo dovoljno okupiti dvadesetak junačina, najesti ih i napiti dobro, dati im nešto oružja i streljiva, nešto malo vozila, staviti ih pod zapovjedništvo Prkačina, poslati Bujanca s njim u majici kratkih rukava da se javlja dnevno desetak puta s fronta i eto teritorija. Nafte, plina, minerala, zarobljeni Rusi rudare, oru, siju, žanju, a mi prodajemo.

Zauzeti dio Rusije i živjeti u blagostanju od trgovine.
Dobro dođe i komadić svog Sibira, za političke neprijatelje. Kud ćeš bolje i više!?
Karikatura?
Naravno.
Ali, iskreno govoreći, javno se stvari otprilike tako predstavljaju već tjednima, a u osnovi od početka ruske agresije.
Ulupao taj smiješni i neuračunljivi Putin po nekim analizama preko 100 milijardi dolara u agresiju, izgubio desetine tisuća ljudi, zaratio s cijelom Europom i zapadnim svijetom gotovo iz obijesti.
Onako, kao na pokeru.
Pa što bude, bude.
Nigdje normalnih obavještajnih priprema, nigdje moćnog KGB-FSB, nigdje moćne vojske, nigdje sposobnih zapovjednika, a ušao u rat s gotovo cijelim svijetom.
Sumanuto?
Svakako.
Analitičari promotori ukrajinske “Velike obmane”, kako kažu, “najveće od II. svjetskog rata”, očito čuvajući veličinu poznate Titove “Velike obmane” na Neretvi, (očito najveće) samo što nisu priveli Putina, srušili ga na koljena i tutnuli mu papir da potpiše pred Zelenskim i pred njima.
Kapitulaciju.
A misli Putin da Zelenski potpisuje predaju njemu.
Jesu li stvari baš tako jednostavne a Rusi toliki idioti i budaletine, pogotovo Putin?
Hm, u ovakvim situacijama razum vrišti – oprez, a umnost propitkuje.
Ako je tako, kojeg su vraga onda Zelenski, cijeli NATO, cijela Europa, ulupali stotine i stotine milijardi dolara, što izravnih plaćanja, što šteta koje moraju platiti, u borbu protiv tih budaletina, a Ukrajina stradala gotovo neprocjenjivo, da će obnova i revitalizacija značajno utjecati na ekonomske parametre cijeloga svijeta?
Rat već silovito utječe.
Pa nisu valjda takve naivčine, kockari i budale uspjele uzdrmati cijeli europski poredak, način života, protresti ekonomije do temelja, i ispod temelja, a usprkos valjda sedam ili osam nizova sankcija nikako da ti Rusi nekako skapaju ili bar navale na Kremlj daviti Putina?
I moliti milost Europe.
Ma kakvi.
Oni i dalje nastavljaju, propadaju a nikako propasti, i igraju, k’o u igrici. Umjesto da mole milost, Putin se cereka i zavrne Sjeverni tok.
A Europa navali pripremati mjere.
I smišljati novi paket sankcija.
Pa Putin malo bombardira, malo otpušta plin, malo zavrće, malo bježi ili se povlači.
Pa ga Amerikanci, Englezi, Nijemci optužuju da energente koristi kao oružje u ratu. Ono kao djeca – neću se igrati, varaš!
Smijurija.
Tip kome nije problem sravniti grad i gradove sa zemljom, ubiti desetine tisuća ljudi, koga oni kažnjavaju s čim god mogu ne birajući sredstva, ne kriju da sudjeluju u ratu, a čude se što im zavrće plinski tok.
U ratu svatko koristi prednosti koje ima.
Ispada jeziva logika, kao, jedva ljudi prihvate to ubijanje i rušenje, ali plin, e to po standardima Zapada ispada pravo barbarstvo.
I jest.
Pitanje je kriterija vrednovanja svoga i tuđega.
Ovamo stradavaju Ukrajinci i Rusi, a nedostatak plina ruši izravno njihov komoditet.
Stvarno nepošteno i neočekivano, zar ne!?
Nisu li, s jedne strane toliko isticanje ruske vojne, obavještajne i strateške nekompetentnosti, zapravo blesavosti, s ovakvim razornim posljedicama te njihove navodne blesavosti, po cijelu Europu, pogotovo po ukrajinski narod, u teškoj neskladnosti?
Valja se pitati prateći sve to, tko je veći idiot, ili Putin i Rusi, koji eto jesu idioti ako ćemo biti solidni i poslušni zapadnjaci i Europejci i vjerovati analitičarima, ili cijeli zapadni svijet koji takve budaletine nije razvalio za nekoliko sati, ili za dan, dva?
Ili, sve više mi svi, koje nas šopaju takvim analizama i informacijama?
Jer, kamo god okreneš, ne možeš ne biti budala. No, bit je stvari da te bar oni kojima pripadaš povijesno i po izboru, ne prave budalom.
Hrvatska nikada nije pripadala ruskoj sferi, pa bez obzira na to što nije imala bitnijih povijesnih prijepora s Rusijom, nemamo dvojbi kojem civilizacijskom krugu pripadamo.
I kao ljudi, i kao narod, i kao država zaslužujemo respekt i pripada nam.
Zato su ponižavajući pokušaji iz našega kruga pod pravednu borbu ukrajinskog naroda podvaljivati antivrijednosti koje izravno osporavaju naš identitet, opstanak, a u osobnom pogledu elementarni razum.
Nitko Hrvatskoj, pogotovo Zelenski, Amerika i UK, uz praktično sve naše današnje proukrajinske saveznike ne treba tumačiti što je agresija, što obrana, što je u ovom trenutku Putin.
Mi smo to iskusili.
Trpimo i danas, u velikoj mjeri zbog savezničkih političkih ciljeva i interesa.
Ne treba nam zato u javnom prostoru nikakvo medijsko glorificiranje “pravednika” iz našega civilizacijskog kruga, jer su se imali priliku dokazati, a nisu, imaju i danas u BiH, a rade suprotno u savezu s Erdoganom i deset puta opasnijim podsavezima Hrvatima, nego je to Putin, i nama, ali i Amerikancima i Britancima.
Putin i njegovi propagandisti agresiju na Ukrajinu i zastrašujuće zločine, ispod krinke denacifikacije, predstavljaju borbom za izvornu, kršćansku Europu protiv izopačenog pederastog Zapada, a Zapad potičući Ukrajinu da u sred teškog rata usvaja Istanbulsku konvenciju ili porukama transrodnog dobitnika književne nagrade iz ruku estonske premijerke da je tradicionalna obitelj najveća opasnost, naravno uz Putina, za suvremeni svijet, radi drugi, jednako izopačen tabor, samo sa sporijim i manje brzim i vidljivim uništenjem.

Putin je u vodstvu jer je njegov rukopis tradicionalniji, pa mu pripada prvo mjesto u toj perverziji, iako ova naša, zapadnjačka nije manja u perspektivi.
I jedni i drugi koriste ukrajinsku krv i patnju za svoje skrivene ciljeve, izazivaju goleme potrese u našim životima, stravičnu nesigurnost i tektonske društvene poremećaje, čineći od ljudi i naroda bezličnu masu koja se nemoćno opredjeljuje za svoje i njihove.
I prisiljavaju nas ovakvim drskim i sumanutim analizama na sve opasniju ovisnost o volji i prosudbi vrlo uskih skupina ljudi, koji ničim nisu zaslužili pravo, a pogotovo provjerenim osobnim referencama i integritetom, odlučivati o čovječanstvu.
Cinizam svega je da se od nas očekuje, usprkos tome što jasno vidimo sve što se događa, i usprkos toga što cijeli narodi i njihove države baš ni o čemu bitnome ne mogu samostalno odlučiti u toj sumanutoj igri, da još budemo strastveni i vatreni navijači.
Vrlo često su pred ljudima u nekom trenutku i s obzirom na njihove mogućnosti, nepremostive zaprijeke i to je sastavni dio života.
U tome nema ništa ni nehumano, ni nečasno, jer ljudi racionalno prihvaćaju objektivne bitnosti.
No, i nehumano je, i nečasno od ljudi očekivati da prihvaćaju idiotska obrazloženja, tumačenja i podmukle vizije i ciljeve, zanemarujući ili potčinjavajući svoj razum pred krajnje banalnim interpretacijama.
Tu smo gdje jesmo, možemo što možemo, ali nemojte nas smatrati budalama, jer to nismo.
Nužno se tim slijedom nameće logika da nas je sve netko gadno namagarčio ako se s takvim budalama i tupanima kakvima se sad predstavlja Putina i Rusiju, nismo obračunali dok kažeš keks?
Očito, onda to netko nije želio, ni htio. Taj netko je spriječio zbog nečega brz i lak obračun s “ruskim idiotima”.
Ili su idioti ovi koji ih danas proglašavaju idiotima.
Treće nema.
Ili, ima?
Je li to baš tako jednostavno?
Je li baš razumno progutati sve što nam se nudi, ovako “analitički”, primjerice kao silna upozorenja Zelenskog o ruskom granatiranju nuklearke u Zaporižju, koju pod okupacijom drže Rusi, a čija bi havarija doslovno uništila južnu Rusiju zbog arktičkih strujanja, kako je Tonči Tadić detaljno i jasno objasnio u Budnici, a usprkos tisućama znanstvenika koji znaju te stvari, Zelenski tvrdi da Rusi granatiranjem sebe samih prijete Europi i hoće ju unišiti.
To ispada uvjerljivo kao kad su Srbi objašnjavali da Hrvati sami bombardiraju Dubrovnik ili Muslimani granatiraju svoje ljude na Merkali, ili kao bošnjačke tvrdnje da je Armija BiH oslobađala Srednju Bosnu i dolinu Neretve od hrvatskog fašizma.
Da ne spominjem stotine sličnih budalaština, otvorenih bezobrazluka, prije svih od Zelenskog.
Tko traži pomoć ne smije biti bezobrazan.
Je li s tih pozicija baš pametno stvari gledati kao u američkim hladnoratovskim crtićima i holivudskim filmovima u kojima se proizvodio stereotip dobrih i loših momaka, saveza, naroda, gdje su Amerikanci uvijek dobri i na strani dobra, a Indijanci, Japanci, Nijemci, Rusi i razni drugi trenutni neprijatelji, zli i na strani zla?
Ne bi li baš mi Hrvati morali biti, bar koliko smo kao žrtve srpske agresije senzibilizirani za Ukrajince u ruskoj agresiji, osjetljivi na tako proizvedene stereotipe fašističkih i antifašističkih naroda i država?
Pa taj srpski, ali i zapadni stereotip nas je mogao stajati glave, a i danas nam je problem u razvoju državnosti.
Je li nametnuta matrica nakon užasa i razaranja, koji su počinile trupe “blesana” Putina u Ukrajini, i to samo oko 150 tisuća njegovih vojnika prema ukrajinskom potencijalu od dva milijuna vojnika, da se svakoga političkog neistomišljenika u Europi etiketira rusofilom ili Putinovcem, dovoljno neupitna za daljnje gutanje bez razmišljanja o nuspojavana?
Kako je moguće da su toliku katastrofu i štete napravili takve naivčine, blesani i egzibicionisti?
Što to govori o Zapadu koji je to previdio i dopustio?
Kako se osjećati sigurnim u okviru takvog Zapada, a tek kako bezuvjetno pristajati na crtu razgraničenja dobra i zla, koja se propisuje iz tih centara?
Te Orban Putinovac trube birokrati iz Bruxellsa u žestokom vrijednosnom i u puno čemu civilizacijskom sukobu s Orbanom, te Čović Putinovac trube Bošnjaci muslimani držeći se za skute Erdoganu, radeći o glavi Hrvatima koje predvodi Čović, s Erdoganom, koji s Putinom jedini u Europi održava i sprema nekakve planove, otvoreno i s povjerenjem, a istodobno sa zapadnim saveznicima diktira geopolitičke uvjete sudbinama mnogih naroda u zoni proglašenog neootomanskog interesa. A s druge strane baš prozapadnjaci, ovi naši, pogotovo udruženi i uljuđeni antife i osviješćeni bujičari, u ime Europe i Amerike nastoje eliminirati Čovića i njegove “rusofilske” Hrvate u korist Erdoganovih skrivenih i otvorenih planova. A preko dvadeset i pet godina upravo su Amerikanci na području jugoistoka Europe radili što su htjeli, mješajući karte s ulozima hrvatskog naroda u BiH, s tim i u cjelini, pred Rusijom koja je, ili vegetirala, ili glumila zabrinutost, ne pokazujući ni volju ni prevelik interes za tim.
Zašto bi dakle, znajući sve to Hrvati danas bespogovorno vjerovali Amerikancima, bojali se tako slabih i nemoćnih Rusa i pristajali na eliminacijsku etiketu “rusofila” ili “Putinovaca” kad je hrvatski lider Čović u pitanju u sporu s Bošnjacima muslimanima, kad neovisno o Putinu, Rusiji, bilo kome izuzev o Putinovom i svome partneru Erdoganu, mogu potezom pera vratiti Hrvatima ono što su im oteli?
Specifičnu težinu tome svemu daje Erdogan u Sarajevu nazivajući Zapad muslimanskim neprijateljem.
Hoće li sad naš saveznički Zapad pokušati i njemu i Izetbegoviću, još predanije nego do sada navaliti dokazivati prijateljstvo nastojanjem zatiranja hrvatskog naroda, baš po istoj matrici po kojoj se još tjekom rata bjelodano zločinačkom režimu u Srbiji nastojalo pomoći svim sredstvima, pridobivajući ih na svoju stranu, o čemu postoji tisuće neoborivih dokaza?
Tko je sad i konačno u svemu tome blesan?
Ja predlažem da mi, koliko god možemo – ne budemo.
Bilo bi mudro, kad se već ta činjenica više ne skriva nigdje, činjenica da je rusko-ukrajinski rat, u stvari rat Rusije i Amerike za Europu i njenu stratešku buduću projekciju, rat Rusije i Zapada, sa snažnim refleksijama na Balkan i jugoistok Europe, te kompletno Sredozemlje i jug Europe, sjever Afrike i vrata Male Azije, gdje nije slučajno došlo do sukoba u Siriji i Iraku prije toga, da razmislimo o polaznoj vojno-strateškoj činjenici – je li Putin stvarno htio, i misli li i dalje pokoriti Ukrajinu s oko 150 tisuća vojnika?
Ili je taj rat, koliko god bio strašan Ukrajini, trebao poslužiti nečemu posve drugačijem, što se odvija u pozadini?
Na to će pitanje po svemu sudeći odgovor dati aktualni, prilično potisnuti procesi u Europi i najvažnije – vrijeme trajanja sukoba.
A o tome se ne govori.
Skriva li se iza te ruske agresije i svega što nam se podastire, onako “analitički” i nadasve “stručno”, gotovo za Nobela, daleko veća obmana od ovih papazjanija koje nam prodaju.
Tko ide sa 150 tisuća vojnika na zemlju od 40 milijuna stanovnika, s obrambenim potencijalom od dva do tri milijuna vojnika, s logističkom rezervom neizmjerne ekonomske i vojne moći Zapada, s rizikom od do sada neviđenih sankcija, pogotovo ako i kad sa zemljom koju napada u tim uvjetima jest u latentnom neprijateljstvu već 7 godina i koja se, ili mora spremiti za vojno oslobađanje okupiranih područja iz 2014. i, ili za obranu od nove ruske agresije?
Po svemu, samo budala i kockar.
Pod uvjetom da se iza toga ne skriva nešto drugo.
Dao Bog da je prvo, ali prilično sumnjam u to.
Nadam se da se rješenja u javnom prostoru i u “analitici” neće tražiti u nizu slagalica dijagnoza Putina i Rusije, pa u jednom trenutku ruganja ljudima “otkriti” da je Putin američki ili britanski špijun odavno instaliran za uništenje Rusije?

Kako su “analitičari” počeli i što nam sve besramno prodaju uz već notornog Zelenskog, ne bi me iznenadilo pročitati i to.
Sad se dovodimo u prijelomnu točku pitanjem – je li realno i razumno čvrsto vjerovati da je Putin takav egzibicionist i kockar, da ne kažem tupan, a ruska država tako ustrojena da oko njega baš nikoga nema tko radi ozbiljno i razumno da ulazi u takve igrice s unaprijed nikakvim realnim izgledima i na temelju toga raditi vlastite projekcije svoga ukupnog života?
Ako je tako, onda svijet ne vrijedi jednu lipu.
Jasno je zašto.
Kako je moguće da moćne obavještajne službe Zapada, koje nas sad brane od tako ludog Putina, nisu mogle tolike godine od kad je on na vlasti, ustanoviti tu njegovu osobinu i takav raspršoj ruske države?
Tu nedostaje puno elemenata za održivu logičku tvrdnju, stav, uvjerenje.
Jer, ponavljam, ako je sve što čitamo i što nam nude kao neupitne analize i informacije točno, odmah možemo raspustiti skupu vojsku, otkazati Rafale, rasprodati topove i oklop, ako nikome, ono Pripuzovim odlagalištima otpada, oprostiti Debeljaku ulupanu lovu u brodove, koje nikada nije ni pomislio graditi i prepustiti se uživanju u radostima života uz takvu lovurinu.
Jer ionako je samo pitanje trenutka onda kad će manijaci, luđaci i država u rasulu pritisnuti par gumbića i – buuuum.
Nema sutra.
Razmišljaju li “analitičari” da neizravno, a jasno šalju takvu poruku.
Ne znam kao ni mnogi informiraniji od mene, što se stvarno događa, ali, biti toliki kreten pa ispijati ove naslove na štesrce, baš ne bih htio.
Lako je nama svima ako je Putin i njegova Rusija takva naivčina, da ne kažem blesan. Problem bi mogao biti ako mi ispadnemo budale i blesani, a imam dojam da nas se sve prilično bezobrazno od prvog dana rata u Ukrajini intenzivno, a odavno otvoreno s manjim ili većim intenzitetom, baš tretira blesanima bez mrvice razuma. Pogotovo kad su u pitanju naša strateška savezništva u BiH, gdje je hrvatski narod do sada stradavao uz snažni i otvoreni blagoslov saveznika, prema kojima su i agresivni Srbi, i kasnije Muslimani, a danas Putin, pogotovo predstavljen kao budaletina, male bebe. Nije jasno onda po kojoj bi logici mi danas pristajali na civilizacijsku razdjelnicu “Putinovaca” i “Antiputinovaca” koja nam se nameće kao kriterij u BiH, pogotovo što nikada i ni po čemu nismo pripadali “Ruskom svijetu”. Ne skriva li se i u tome “velika obmana”, koja viče Europom – smrt Putinizmu, a na Balkanu žrtve balkanskog Putinizma, od 1990. godine do danas naziva Putinovcima štiteći srpski, pa bošnjačko-muslimanski Putinizam. Zato, manje euforije o nejasnim stvarima, više opreza i mudrosti.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari