Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Izvire li na splitskoj Rivi rijeka života Hrvatske?

Objavljeno

na

Ususret prosvjedu na splitskoj Rivi

Hrvatska više nema ni jedne sekunde za popravke postojećega državnoga poretka. On ne valja i treba ga odmah započeti mijenjati. Radikalno, jasno, osmišljeno, precizno.

Prosvjedni skup u Splitu protiv Istanbulske konvencije, iako nosi takav naziv, mora biti snažan politički skup, mora izroditi snažne političke ciljeve i jasno objaviti naciji kamo mora ići Hrvatska.

Na to organizatori skupa imaju legitimno političko pravo, to im mora biti i obveza, ne smiju podleći pod nametnuti pritisak da skup treba biti nepolitički s čime se pokušava sva politička aktivnost i politika uopće podvesti pod postojeće stranačke okvire, jer golema je razlika između nestranačkoga i nepolitičkoga skupa, nestranačkoga i nepolitičkoga organizatora. Sve što se događa u Hrvatskoj u javnom diskursu ima političko značenje i sve je politika.

I mora biti politika.

Alternativa

Pokušaji kompromitacija alternativnih skupova i događanja optužbom da skupovi ili događanja imaju skriveni politički cilj, od kojih se onda organizatori brane, nisu ništa drugo nego pokušaji vladajuće političke oligarhije da zadrži monopol nad političkim događajima. A to onda znači nad svim bitnim u Hrvatskoj.

Da se politička volja nacije može kanalizirati propusnim i dobrim političkim sustavom, ne bi se imalo razloga organizirati javne skupove i prosvjede, a ako ne valja politički institucionalni poredak – prosvjedi i masovni skupovi, uključivo sa svim poznatim oblicima otpora, sve do građanskoga neposluha, organiziranoga nepoštivanja zakona i bojkota države i njenih institucija, pa do generalnih štrajkova pri čemu ne govorim o sindikalnim štrajkovima, postaju prije svega izraz visoke i nužne civilizacijske razine političke kulture naroda.

To je jedina demokratska i civilizacijska alternativa pokvarenim institucijama.

Zato političke ciljeve na skupovima prosvjeda ni ne treba skrivati, niti se to smije, jer je to tek podloga moćnom anacionalnom manipulativnom mainstreamu za – laži, izvrtanja istine, krivotvorine i manipulacije.

Otpor nije grijeh, nego – obveza.

Suprotstaviti se nevaljalom državnom poretku je – časno.

Usmjerenje

Splitski skup ne smije tražiti uzor u nekadašnjem golemom prosvjednom skupu na Rivi. Jer taj skup nije donio rezultate, postao je instrument HDZ-a, a usprkos golemoj nacionalnoj snazi tadašnjega skupa na Rivi, ta energija nije dodirnula državne institucije.

Račan je trasirao – uništenje Hrvatske u institucijama, s kojim smo danas suočeni i posljedice strateškoga neuspjeha toga skupa vidimo danas.

Jednako takve će biti pogubne posljedice ako sadašnji splitski skup prisvoji bilo koja grupacija za obračune sa suparnicima, a izostane najširi nacionalni pokret, platforma svehrvatskoga političkoga programa na svega nekoliko temeljnih političkih ciljeva i ideja, jer se samo na nekoliko najvažnijih nacionalnih ciljeva jedino i mogu okupiti svi nacionalni potencijali.

Nekadašnja Riva zato mora biti upozorenje današnjim organizatorima.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda, jer smisao političke borbe jest institucionalizirati svoje ideje i pretvoriti ih u državnu politiku, a ne ostajati na marginama odlučivanja ili izvan njega.

Ako se nakon iskazivanja otpora na veličanstvenim skupovima, u državnim, društvenim i javnim institucijama, bez organiziranoga i kontinuiranoga otpora iskazanoga na tim skupovima nastave razvijati odavno osmišljeni i započeti destruktivni procesi s njihovim destruktivnim pa i neprijateljskim nositeljima, prosvjed ne može biti ocjenjen uspješnim, koliko god bio masovan i veličanstven.

Iako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda.

S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivm rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.

Zato poruke i ciljevi prosvjeda u Splitu ne smiju biti samo zaustavljanje ratifikacije ili referendum koji će isključiti Istanbulsku konvenciju iz državno-političkog sustava, nego prije svega, a na valu toga otpora i svijesti o nevaljalosti političke oligarhije i paralizi državno-političkoga sustava, ciljevi prosvjeda u Splitu moraju biti – otkloniti uzoroke devijacija u Hrvatskoj.

Otkloniti mogućnost održanja i razvoja – grijeha struktura.

Jako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.

Ohrabrenje

Skup u Splitu svojim porukama treba ohrabriti tisuće hrvatskih intelektualaca, treba ohrabriti i Katoličku Crkvu, ne samo svećenike i institucionalnu Crkvu, iako i njoj treba ohrabrenje u borbi protiv zla, nego prije svega živu narodnu crkvu, mora ohrabriti svakoga postojećega člana političkih stranaka i to na svim razinama političkoga odlučivanja, da smiju, mogu, moraju podignuti glave, izreći istinu, izboriti se za istinu, da, ako im je zapriječeno političko iskazivanje stava u stranačkim strukturama to mogu nesmetano iskazati sa svojim narodom i pred njim, da svatko tko se usprotivi pogubnim politikama koje samo simbolički predstavlja Istanbulska konvencija, a godinama su duboko u utrobi hrvatskoga državno-političkoga poretka i svih društvenih podustava s razornim djelovanjem, ima potporu tisuća na Rivi, ali i cijele Hrvatske.

Svakoga tko želi, može, i hoće poruke skupa iz Splita moraju – prigrliti.
I posljedica toga skupa mora biti formiranje jednoga moćnoga nacionalnoga tijela, sastavljenoga od umnih, hrabrih i časnih ljudi, koje će osmišljavati i usmjeravati hrvatski pokret nacionalnog otpora protiv odavno oboljelih političkih struktura u političkim strankama, ali zbog životne nužnosti i stvaranja osmišljenih temelja za izgradnju bolje Hrvatske, prethodnom eliminacijom političkim sredstvima one – zločeste.

Skup u Splitu mora biti poziv na svrstavanje dobroga naroda i dobrih ljudi, na čišćenje Hrvatske od nataloženoga i metastaziranoga zla.

Ako to nikako nije moguće postići u okviru političkih institucija države i društva, ako za to ne postoje nikakve pretpostavke u sustavu, a ne postoje, procesi moraju započeti – izvan sustava i mora im cilj i konačno odredište biti – preuzimanje institucija.

Države.

Tako se ostvaruju ciljevi otpora.

Jer, ne postane li otpor politički standard – može poslužiti i kao otrov naciji.

Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može se imati primjereno civilno drušvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cjelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.

Jer, da može, vidjelo bi se tijekom godina, a nasuprot toga, svjedočimo strmoglavom urušavanju svega.

Zakoni i njihova primjena

Priča o tome da su nam zakoni dobri, samo provedba ne štima, priča je kojom se branilo komunističke dogme i floskule, odnosno amnestiralo – poguban poredak.

Ni jedan zakon koji se dobro i efikasno ne provodi – nije dobar zakon.

Ni jedan.

Zakon je zakon onoliko koliko se primjenjuje.

A zakone donosi Sabor.

Državna i nacionalna suverenost se ostvaruje na izborima i u donošenju zakona u Saboru.

Nigdje drugdje.

U poremećajima ili nedorečenostima izbornoga procesa nastaju klice istanbulskih konvencija, tamo, u tom procesu nastaje Jokićeva reforma, Blaženka Divjak, tamo, u tom procesu se programira pedofilija u sustav obrazovanja, tamo u tom procesu se pojavljuje i postaje prosvjetitelj opskurni Vrdoljak umjesto da državne institucije istražuju njegovu ulogu u odlukama od nesagledive štete tijekom ministrovanja u Kukuriku vladi, tamo, u tom procesu se stvara mogućnost da Plenković zauzme ključno nacionalno mjesto skrivajući političke namjere, a onda snagom državnih pozicija i političkim nasiljem prekrštava hrvatski narod, tamo nastaje – zloćudna politička klica i metastazira u sve društvene sustave sa zlokobnim pipcima do zadnjega čovjeka u zemlji.

Onaj tko donosi zakone jedini može promjeniti ovakvo pravosuđe, onaj tko želi iz područja karikaturalnosti izvesti DORH ili ustavni sud recimo, mora jednostavno donijeti posve drugačije i nove zakone o DORH-u i ustavnom sudu.

Onaj tko želi spriječtii pogubno djelovanje stranih agentura u Hrvatskoj putem navodnih građanskih udruga, mora donijeti posve novi zakon o građanskim udrugama, onaj tko želi odfrljićizirati kulturu, mora donijeti zakone koji će usmjeravati pravac nacionalne kulture koju država financira, onaj tko želi zdrav i izvrstan medijski prostor, neće finacirati „Novosti“ ili održavati ovakav HRT s nevjerojatnim propagandizom, nit će mu bivši jugoslavenski diplomat Maštruko odlučivati o programskim medijskim standardima, aprije toga svega, onaj tko će odlučivati o svemu tome, kao i u svim drugim oblastima regulacije, mora znati – što želi postići?

Koji mu je politički cilj?

I to mora znati, te u to slobodnim izborom i svojim razumom imati povjerenja svaki hrvatski čovjek.

Bezličnost političih ciljeva

To, što se želi postići je političko pitanje i početak je stvaranja svega u Hrvatskoj, a struka tek nakon toga dolazi u prvi plan. Politički legitimitet i nacionalna suverenost i državnost definiraju se odlučivanjem o političkim ciljevima, a razvoj i operacionalizacija se provodi u strukturama države, primjenjujući dostignuća znanosti i znanstvenu metodologiju osmišljavanja projekata.

Ničega toga danas u Hrvatskoj nema, ni približno razvijeno, uspostavljeno, zato svaka društvena i politička protuha može tumačiti najsloženije znanstvene probleme, stavove, teze i pitanja, zato antife tumače Bibliju, Šuica kršćanstvo, zato Kuščević tumači kad je Crkva počela „razmišljati“, zato Zoran Pusić tumači i propovjeda civilizaciju, Pupovac i Stanimirović mirotvorstvo i humanizam, a Stipe Mesić – domoljublje. Politički ciljevi aktualnoga poretka su najčešće floskule koje se ne mogu mjeriti i koje svatko može tumačiti kako god hoće.

Takvi politički ciljevi su podloga stotinama i tisućama zakona i zakonskih okvira, ta pogubna bezličnost političkih ciljeva duboko je ucjepljena u ustavni poredak i ustav Republike Hrvatske, koji su podložni svakojakoj interpretaciji, pa je nemoguće uspostaviti jedinstveni primjenjujući standard, a to je izravno područje na kojemu političke elite zloupotrebljavaju državni poredak i drže pod kontrolom sve nacionalne institucije, koristeći ih isključivo za svoje skupne ili osobne potrebe.

Zbog toga danas imamo nevjerojatno pretežito i posve opravdano nepovjerenje naroda u državne institucije.

Bez toga država ne može funkcionirati, niti osigurati bilo kakav iskorak svome narodu iz postojećih problema, zbog toga se ne može iskoristiti ukupan nacionalni potencijal hrvatskoga naroda, zbog toga Hrvatska zaostaje u razvoju, zbog toga ljudi bježeiz zemlje, jer osjećajuzidove i nemogućnost za iskazivanje svojih potencijala.

Zato Hrvatska propada u svim sektorima.

Zato je uvjerljivo nedovoljno i neefikasno, iako je razumljivo i potrebno, boriti se specifičnim i pojedinačnim, nekoordiniranim akcijama za prava blokiranih, obespravljenih ljudi na rubovima, ali sve te akcije i borbe neće ništa bitno promjeniti ako se ne promjeni duboko, radikalno i potpuno državno-politički poredak koji svojim deformacijama proizvodi probleme i ljudsku obespravljenost kao na industrijskoj vrpci.

Izborno zakonodavstvo

Pojedinačne borbe bez jasnoće i svijesti o nužnosti otklanjanja uzroka najvažnijih problema i poremećaja, zapravo, koliko god cinično izgledalo, samo s jedne strane postaju plodno tlo za medijske i aktivističke manipulacije slične hodočašću Saše iz Rijeke s križom na leđima za prava bolesne djece, a protiv kupnje zrakoplova za obranu hrvatskoga naroda, a s druge strane omogućuju opstanak proizvođačima nereda i institucionalnoga kaosa, te produženje agonije.

Sve promjene počinju od ljudi, osmišljavaju ih ljudi, jamče ih ljudi. Sve doboro i zlo, predstavljaju – ljudi.

Zato je uzrok svih nevolja u Hrvatskoj u sustavu koji promovira jedan, po rezultatima sustava – loš tip ljudi u procese odlučivanja, a drugi, dobri tip ljudi – sprječava.

Zbog toga je majka svih političkih ciljeva u ovome trenutku, stvarni i temeljni smisao borbe protiv Istanbulske konvencije, smisao borbe protiv nastranoga sadržaja čitavoga niza kurikularne ponude, građanskoga odgoja koji promovira otvorenu pedofiliju već godinama, zbog toga je smisao svake političke borbe u Hrvatskoj, ako je uistinu motivirana hrvatskim ciljem i namjerama – odmah pristupiti procesu izmjena izbornoga sustava, prije svega izmjenama ustavnih odredbi na kojima se temelji izborno zakonodavstvo.

Referedumskom inicijativom usporedo s inicijativom o Istanbulskoj konvenciji.

Ovo je svršeno vrijeme, postignuta je kritična masa nacionalne svijesti o tome.

Uz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.

Pitanje HRT-a

Uz te zahtjeve, na Rivi treba istaknuti potpuno nezadovoljstvo informativnim programom HRT-a, zahtijevati trenutnu smjenu uprave i kompletne hijerarhije informativnoga programa, jer bez adresiranja toga zahtjeva i borbe za njegovo ostvarivanje – Hrvatska će biti izložena i dalje zastrašujućoj manipulaciji i kaosu u javnome diskursu. To je uvjet ozdravljenja Hrvatske danas, kao što je bilo zauzimanje vojarni JNA za obranu od srpske agresije.

Ti zahtjevi moraju biti smisao pokrenute Hrvatske i njeno odredište. Zbog toga je životno važno da ljudi kao profesorica Bilač i dr. Vide Popović na splitskom skupu pozovu sve umne Hrvatice i Hrvate u svojevrsni zajednički svenacionalni stožer za spas Hrvatske, zbog toga je važno to institucionalizirati, pružiti ruku svim zastupnicima u Saboru koji se hoće priključiti toj političkoj borbi, a izbjeći sve pokušaje svojatanja ovoga nacionalnoga otpora u funkciji najužih i nejasno definiranih političkih ciljeva. Zato je pitanje opstanka – te ciljeve jasno izreći i oko njih okupiti Hrvatsku.

Sa skupa u Splitu treba uputiti poziv Hrvatskoj, svakome čovjeku, da se očituje i svrsta – uz zlo, ili za dobro. Na to nitko ne smije ostati nijem, niti neopredjeljen, jer neopredjeljenost je svrstavanje uz zlo, a golemo je podupiranje zla imati društvenu moć, biti na državnim i javnim funakcijama, od načelnika najmanje općine do Predsjednice Republike, a ostati nijem ili podupirati održavanje ovakvoga stanja.

To je neoprostivi grijeh.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska reprezentacija pod skalpelom kvaziantifašista

Objavljeno

na

Objavio

Da čovjeku „mozak stane“, da se Hrvatska na pobjedničkom postolju, srebrene svjetske nogometne medalje počne stidjeti, zahvaljujući nekakvom kolektivnom udbaško-antifašističkom (čitaj fašističkom) skalpelu u rukama, skoro pa svih televizijskih kuća. Kao da su urednici školovani u istom podrumu od dva metra armiranog betona. U svim post slavljeničkim izvještajima, svih televizijskih kuća, pa i javne televizije HRT, pjevač M.P. Thompson „izrezan“ je precizno tim skalpelom, da sada i svakog prosječnog gledatelja može uvjeriti kolika je stvarna moć u rukama tzv. urednika i medija.

Čisto faktografski, bez obzira na silne emocije hrvatskog gledatelja i navijača reprezentacije, koje je skoro pa cijela nacija „prolazila“ kroz prijenose utakmica hrvatske nacionalne vrste, pa i silnim napetostima, do frustracija i delirija, činjenica da su mjesto vice-prvaka svijeta u nogometu izborila 22 igrača, imenom i prezimenom, sa svojim izbornikom i stručnim stožerom. Činjenica je da je slavlje primarno njihovo, jer su i zasluge isključivo njihove, ali kao stvarni domoljubi igrače i njihovu domovinu, kao i hrvatski narod povezuje taj viši osjećaj uzajamne povezanosti, upravo iz osjećaja domoljublja, kao direktna posljedica Domovinskog rata i zasluga naših branitelja. Iz toga proizlazi da su pjevači i repertoar pjesama isključivo u njihovoj domeni, a da silni dušebrižnici uma i tijela nacije, koji „uskaču“ u trenutku kada je sve gotovo, žele preuzeti čak i te igračke zasluge, zbog kojih je cijela nacija i hrvatski narod „opijen“ i želi nametati svoja uredničko-ideološka stajališta, svjetonazor koji ti svjetski igrači ne razumiju, a niti ogromna većina hrvatskog puka. Oni bi im „uređivali“ pjevački sastav i njihov repertoar.Sve u svrhu daljnjeg dijeljenja naroda po nekakvim čak uvjetno rečeno svjetonazorskim stajalištima, a koje je u svrhu dodvoravanja raznim centrima moći koja se nalaze van naše domovine, ali koja ih vjerojatno izdašno financiraju, osiguravajući im osim svakodnevne egzistencije i jako dobre dodatne povlastice i materijalna dobra. Bilo bi interesantno provjeriti imovinska stanja nositelja istih radnji, bilo da su vlasnici medijskih kuća ili urednici pa i pojedini novinari. Svakako bi nekakvo državno tijelo trebalo transparentno utvrditi i ne samo razmjere imovinskog stanja i primanja, nego i načine financiranja, baš kao što se državna tijela iz poreznog ili sličnog tijela, skrbe o svakom hrvatskom građaninu i pravnoj osobi te i postupa pri ustanovljavanju nepravilnosti ili počinjenja kaznenog djela.

Ogavno je, glupavo i zločesto skalpelom povlačiti po najvećem hrvatskom slavlju od stvaranja neovisne hrvatske države devedesetih godina, pa sve do samog dna svake ljudskosti i ispod svakog dostojanstva hrvatskih nogometnih junaka, novinarskim pitanjima; tko je pozvao M.P.Thompsona, otkud on u autobusu, otkuda on na bini, pa sve do isključivanja mikrofona u grotlu slavlja. Pravo je pitanje s kim se organizator slavlja u Zagrebu konzultirao o tijeku programa na Jelačića trgu, kao i glazbenom izboru. Dolenčić je očito izbor sa lošim nakanama, ali samo radi paradigme, zašto nisu pozvali nekog bečkog ceremonijal majstora, barem bi čuli „Na lijepom plavom Dunavu“ i imali opravdanja o najboljem, najskupljem ili najpopularnijem ceremonijal meštru. Čini mi se da su naši nogometni čarobnjaci daleko, daleko bolji režiseri i ceremonijal majstori, jer su iz hrvatskog naroda, nedestilirani i nepatvoreni, znaju i osjećaju bilo svog naroda, zato su i odigrali onako vatrene nogometne predstave, do zadnjeg atoma snage, pa čak i preko toga. Za potvrdu svojih osobnosti, za svoj narod koji ih obožava, jer su na travnjaku pokazali ono što mi Hrvati jesmo, čvrsti, vatreni, skromni i ponizni, a opet ponosni „ratnici“, što su osjetile mnoge reprezentacije pa i Francuzi, bez obzira na poraz. Hrvatskom dresu i crveno-bijelim kockicama klanja se i aklamira cijeli svijet, a naša „lijeva smetala“ imaju druge nakane. Oni bi da se pjeva kako oni kažu, ne daj Bože i „komanduju“.

Što se tiče M.P.Thompsona i njegovog ratnog puta, njegovih pjevanja i pjesama, opet činjenično, da nema raznih udruga, antifašističko-fašističkih organizacija, njihovih prijava i ne samo u Hrvatskoj, nego i van, ništa ne bi bilo sporno, kao što i nije, nema presuda, nema ničega što bi ga anatemiziralo, osim ovih vlasnika i urednika TV kuća pa i drugih medija, koji imaju svoje ideološko-materijalističke nakane. Pjevali su „evo zore, evo dana…“, samo da podsjetim, Mesić, Matić, Kotromanović pa i mnogi mnogi ti urednici i novinari, onda kada su bili na rubu očaja ili u ekstazi uspjeha na bojnom polju. Pjevao je i Thompson, veliki broj branitelja pa i dolje potpisani. I u čemu je problem? To vrijeme je daleko iza nas, neki su se ispričavali, neki izmotavali, ali je činjenica da su ta vremena iza nas, a da danas, nažalost, bijemo druge bitke, čak i ove nametnute raznim svjetonazorskim pogledima nazovi liberalno-komunističkih pogleda. Što ima liberalizam sa komunizmom i antifašizmom danas izjednačenim sa fašizmom u svojoj neodređenoj definiciji, na to bi pitanje trebao odgovoriti npr. B. Obama ili W. Oprah pa onda usporediti sa odgovorima naših antifa, M. Pupovca ili samoukog filozofa G.B. Richembergha, koji evo silne godine se još muči da nauči kako se zove i  preziva, što je na kraju u skladu sa hrvatskim zakonima o promjeni imena, ali i uputa hrvatskom glasaču u njegovoj osobnosti i političkim nakanama. Pravi Odisej. Neka mu mentorira F. Radin, koji ima blaženo i prosvijećeno talijansko prezime. Biti će im lakše, obadvojici. Ili neka pozovu prvoborca Domovinskog rata, sumnjivog ratnog puta, ali nesumnjive automobilske „obijačke mafije“, K. Beljaka, tu sramotu i opus operandi prosječnog uspješnog hrvatskog političara, moralne upravnice par excellence, koji je u pubertetu bio sa 28 godina, koji je na radost HSS-a i njihov predsjednik, legitimno izabran. Da se duboko zamislimo i o svjetonazoru cijelog članstva koji podupire ovog osuđenika teške krađe, kojem se oprašta kazneno djelo, ali začudo i postdiplomca Vanjske politike i diplomacije (iz 2016.g.) na kojoj je izvještio diplomatski rječnik do zavidnih visina, „smeće fašističko“. Toliko diplomatski da su ga citirale sve srbijanske tiskovine i portali, isti oni koji se ni danas ne stide svojih sarkastičnih umjetničkih prvoboraca, malo neurednih i neobrijanih, zbog siline vukovarske bitke, koji pjevaju rodoljubnu srpsku  „Slobodane šalji nam salate, bit’ će mesa klat’ ćemo Hrvate……..“, toliko diplomatsko da sa našom neobrijanom istočnom braćom dijeli isti vanjsko-diplomatski stav glede pjesama i pjevača M.P.Thompsona.

Aferim, rekli bi naša braća Bošnjaci, koji osuđuju slavlje hrvatskog naroda u BiH, nastalog uspjesima vatrenih, skromno zaboravljajući svoje fanatično navijanje za Tursku, isticanje i vijorenjem zastavama države Turske, koja im je na tri mjeseca jahanja, ali ne i za komšije Hrvate. Kao da oni igraju protiv nogometne vrste Hrvatske, dakako revizionističko-ustaške, skoro zaboravih, da se i u tome slažu sa Beljakom, Beusom, Pupovcem, Radinom i mnogim političkim veličinama mlade hrvatske države. Na djelu su pobratimi u čistom fašističkom ludilu, antihrvatskom.

A narod pjeva i pjevati će Markove pjesme, hrvatske budnice i domoljubne pjesme i mnogih drugih hrvatskih domoljubnih pjevača i pjevačica, koji još nisu na tapetu, stignu. Tuku “pobratime u vasioni“  bećarci i klape, hrvatski reperi i bendovi, od Vukovara do Dubrovnika, a da je na djelu opasna ustaško-revizionistička stvarnost pokazuje i naš osvjedočeni domoljub M. Grdović, koji nadahnjuje ustaško-revizionistički pokret u Hrvatskoj pjesmom „Nije u šoldima sve“, pjesmom koja u dubini negira politički habitus gore navedenih političara i medijskih umotvoraca, a dubokog revizionističkog stava kakvog može da smisle naši vatreni nogometni čarobnjaci, puni novaca, koji mu pjesmu promoviraše u status himne. A vi naši „srebrni čarobnjaci, hrvatskog sjaja“, kakva je i ogromna većina hrvatskog naroda i branitelja, dobro pripazite koju pjesmu i kojeg pjevača slušate i pjevate. Dovodite ih u opasnost primitivnog novinarskog propitivanja, lijepljenja raznih etiketa, pribijanja na njihove uredničko-moralne kolce. Ovako, igranjem u finalu svjetskog nogometnog prvenstva šokirali ste na izvjesno vrijeme bratiju koja jasno dijeli nedužne žrtve Jasenovca i Bleiburga, na žrtve kao sramotu hrvatskog naroda i žrtve kojih je bilo premalo u ime drugih naroda, jer nije dovršen posao, kako je bravar naredio, a nedavno „osvježio“ ugledni hrvatski biciklista N. Stazić. Hrvatski narod je preživio „bravara“, u svojoj obitelji, gdje su bake i djedovi, očevi i majke prenosile istinu o hrvatskom domoljublju i čovjekoljublju i to radimo i danas. Preživjeti će i bravarsku piljevinu i hrđu medijske i političke hrvatske svakodnevnice. Vidjeli ste da vas je u Zagrebu u samom centru dočekalo preko 300.000 Hrvata, od toga više od 70 % mlađih od trideset godina. Letjeli su iz Australije, N. Zelanda, američkog kontinenta, cijele Europe samo da budu s vama, našim ponosom i barem privremenom srećom, svi u kockicama, svi sa zastavama, svi sa pjesmom, navijačkom i domoljubnom, svi ozareni i ponosni na vas i na svoje domoljublje. Nitko nikome na nogu nije stao, a bilo ih je više od pola milijuna.

Svakome jasno.

Zlatko Majić

Kamenjar.com

( autor je predsjednik UT „Tigrovi“, član Koordinacije udruga branitelja Zagreba, ratni zapovjednik više postrojbi HV-a, sada aktivista braniteljskih udruga)rvati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za našu Hrvatsku se isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatskom narodu vraćen je ponos! I sve lijepo što se događalo posljednjih mjesec i pol dana pokazalo je nekoliko stvari. Prvo, da ona tiha i domoljubna Hrvatska, neki bi je nazvali i marginalnom, i te kako postoji. Da još uvijek postoje ljudi satkani od istog materijala kao i svi oni ljudi koji su devedesetih ostavili sve i otišli braniti Domovinu.

No, ipak ima negativnih reakcija? Doduše, Pupovac se još uvijek nije oglasio, no nema sumnje, brzo će nastaviti svoju standardnu kuknjavu. Pogotovo jer se bliži Oluja. Pa ćemo ubrzo opet slušati o fašizaciji, ustaštvu u Hrvatskoj. Točno onako kako je zacrtano po projektu SANU 2. Nema iznenađenja.

No, dok čekamo na Pupovca, oglasili su se neki drugi koji trabunjaju o tome kako je doček reprezentacije zapravo trebao poslužiti za „meki ustaški državni udar na Hrvatsku, koji nije uspio“.

Ključno je pitanje, međutim, što je to zasmetalo dežurnim mrziteljima Hrvatske ali i onima koji se ne mogu identificirati s tolikim izljevom domoljublja da su se tako aktivirali. I odgovor je jednostavan.

Hrvatski reprezentativci nisu bili djeca koja su odrasla sa zlatnom žlicom u ruci. Potječu iz obitelji koje su ih naučile da se do uspjeha dolazi mukotrpnim trudom i radom, odanošću i poštenjem.

Netom prije finalne utakmice objavljena kratka snimka petogodišnjeg Luke Modrića, koji u prevelikoj jakni, na velebitskom kršu i buri tjera koze ne obazirući se na vukove koji ga zlokobno gledaju, govori više nego cijeli ispisani roman. Jer govori o čvrstoći tog mladog čovjeka i jakim korijenima zbog kojih je takav. A takvi su i drugi reprezentativci. I upravo su zbog toga uzor cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo mladima.

Na svjetskom prvenstvu oni su, zajedno s velikim čovjekom i izbornikom Dalićem, prezentirali brojne vrline. U najvećim pobjedama pokazivali su skromnost, poniznost i jednostavnost, ali i upornost, borbenost, zajedništvo, te ljubav prema Domovini, Bogu, obitelji. I prema hrvatskim braniteljima kojima su posvećivali pobjede. Ti mladi ljudi javno su iskazivali ljubav prema svojim suprugama i djevojkama, nakon utakmica na travnjak su utrčavala njihova bosonoga dječica.

Sve su to vrijednosti s kojima se identificira ona tiha, ali ipak dominantna većina hrvatskog naroda. To su vrijednosti koje svi razumijemo unatoč tome što glasna i mizerna šačica stalno na silu nameće nešto drugo. Ma koliko god netko o tome šutio i pravio se da takva Hrvatska više ne postoji, doček naših Vatrenih pokazao je pravu istinu. Ljudi okupljeni na hrvatskim trgovima dijele te vrijednosti, a oni koji to ne vide ili ne žele vidjeti imaju (ili će imati) ozbiljan problem.

Otužno je bilo ovih dana slušati frustrirane pojedince – koji su zbog tih slika razdraganih reprezentativaca, hrvatskih ljudi, a onda i hrvatske predsjednice koja je svojim ponašanjem osvojila cijeli svijet – sipali jal i bijes.

Na primjer stanoviti Sandi Blagonić koji je čak zaposlen u HAZU-u o trošku državnog proračuna, a koji je na društvenim mrežama uz najgnusnije prostačke izraze vrijeđao hrvatsku predsjednicu. A onda mu to nije bilo dosta pa je u francuskim novinama, uz pomoć svoje stranačke drugarice SDP-ovke Marije Lugarić, napisao falsifikat protiv Hrvatske. A što treba očekivati od lika koji se hvali kako gleda utakmice u kojima igra hrvatska reprezentacija samo zato kako bi navijao protiv.

Pa neka mali frustrirani Sandi navija protiv, kao da je to nekog uopće briga. No, možda bi se trebalo postaviti pitanje etičnosti ( i zakonistosti) s obzirom na to da mu plaću isplaćuju porezni obveznici čiju državu blati po svijetu. Riječju, nek’ Sandi sam zaradi nešto, a onda može pisati što god ga volja.

Ili Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, koji je prestao navijati za reprezentaciju jer se Thompson vozio u autobusu s našim nogometašima?! Inače, Beljak je poznata „moralna vertikala“ i šteta što Sandi o njemu nije napisao riječ-dvije kada je već blatio Hrvatsku.

Barem bi napisao nešto istinito. Jer Beljak je valjda svjetski raritet, provaljivao je u automobile i krao kasetofone, a sada kao saborski zastupnik, moralizira. Najbolji odgovor nakon njegove sramotne objave dale su društvene mreže pa ću citirati: Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – ostali bi bez medalja?!

Kad smo već kod Thompsona, zanimljivo je kako su se raznorazni blagonići i njima slični tipovi, brže bolje potrudili cijelom svijetu prikazati kako je na dočeku hrvatske reprezentacije bio – radikal, desničar, ustaša. Retorika ispala iz velikosrpske torbe. No, mene zanima koja je to pjesma kojom Thompson veliča ustaše ili nacionalizam?

Čavoglave i uzvik: Za dom spremni?! Mrzitelji bi trebali znati da je ta pjesma nastala spontano, između granata kojima su četnici ubijali i rušili Hrvatsku i da je kao takva služila za dizanje morala i nacionalnog ponosa. I bez obzira na uzvik koji na početku ima, treba ju se staviti u kontekst i vrijeme u kojem je nastala.

Čavoglave nemaju veze s ustaštvom, a ako nam taj uzvik nije smetao u Domovinskom ratu, ne treba ni sada. Druge Thompsonove pjesme mogu ne nekome sviđati ili ne, mogu ga slušati ili ne, no činjenica je da u njima nema ništa osim domoljublja, ljubavi prema vrijednostima hrvatske kulture i naroda, ljubavi prema Bogu i obitelji. I to je jedini razlog zbog kojeg se Thompson proganja.

Uostalom, kao i na dočeku Vatrenih. Unatoč jasno izraženoj želji izbornika i igrača da nastupe Thompson i Grdović, organizator je napravio sve da to zaobiđe. Reprezentacija nam je dala toliko sretnih trenutaka posljednjih mjesec dana, a organizatori nisu htjeli ispuniti tu želju.

Stigla je zapovijed: Nema hrvatovanja! Thompson je, na inzistiranje Vatrenih, pjevao preko podloge Klape Sv. Juraj, a kad je počeo pjevati drugu pjesmu, mikrofon mu je naprasno isključen, a doček zaključen. Pa neće valjda narod okupljen na trgu slušati ono što hoće kad su tu drugovi koji će odrediti što se može, a što ne može slušati.

No, nije važno. Te zabrane ne će poništiti činjenicu da će marginalci s hrvatskih trgova slijediti vrijednosti koje su tako lijepo prezentirali naši Vatreni. Jedna od njih je da se za našu Hrvatsku isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Silvana Oruč Ivoš

 

Video prilog o Vatrenima koji morate pogledati!!

 

 

Nije Vrsaljko legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori