Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Izvire li na splitskoj Rivi rijeka života Hrvatske?

Objavljeno

na

Ususret prosvjedu na splitskoj Rivi

Hrvatska više nema ni jedne sekunde za popravke postojećega državnoga poretka. On ne valja i treba ga odmah započeti mijenjati. Radikalno, jasno, osmišljeno, precizno.

Prosvjedni skup u Splitu protiv Istanbulske konvencije, iako nosi takav naziv, mora biti snažan politički skup, mora izroditi snažne političke ciljeve i jasno objaviti naciji kamo mora ići Hrvatska.

Na to organizatori skupa imaju legitimno političko pravo, to im mora biti i obveza, ne smiju podleći pod nametnuti pritisak da skup treba biti nepolitički s čime se pokušava sva politička aktivnost i politika uopće podvesti pod postojeće stranačke okvire, jer golema je razlika između nestranačkoga i nepolitičkoga skupa, nestranačkoga i nepolitičkoga organizatora. Sve što se događa u Hrvatskoj u javnom diskursu ima političko značenje i sve je politika.

I mora biti politika.

Alternativa

Pokušaji kompromitacija alternativnih skupova i događanja optužbom da skupovi ili događanja imaju skriveni politički cilj, od kojih se onda organizatori brane, nisu ništa drugo nego pokušaji vladajuće političke oligarhije da zadrži monopol nad političkim događajima. A to onda znači nad svim bitnim u Hrvatskoj.

Da se politička volja nacije može kanalizirati propusnim i dobrim političkim sustavom, ne bi se imalo razloga organizirati javne skupove i prosvjede, a ako ne valja politički institucionalni poredak – prosvjedi i masovni skupovi, uključivo sa svim poznatim oblicima otpora, sve do građanskoga neposluha, organiziranoga nepoštivanja zakona i bojkota države i njenih institucija, pa do generalnih štrajkova pri čemu ne govorim o sindikalnim štrajkovima, postaju prije svega izraz visoke i nužne civilizacijske razine političke kulture naroda.

To je jedina demokratska i civilizacijska alternativa pokvarenim institucijama.

Zato političke ciljeve na skupovima prosvjeda ni ne treba skrivati, niti se to smije, jer je to tek podloga moćnom anacionalnom manipulativnom mainstreamu za – laži, izvrtanja istine, krivotvorine i manipulacije.

Otpor nije grijeh, nego – obveza.

Suprotstaviti se nevaljalom državnom poretku je – časno.

Usmjerenje

Splitski skup ne smije tražiti uzor u nekadašnjem golemom prosvjednom skupu na Rivi. Jer taj skup nije donio rezultate, postao je instrument HDZ-a, a usprkos golemoj nacionalnoj snazi tadašnjega skupa na Rivi, ta energija nije dodirnula državne institucije.

Račan je trasirao – uništenje Hrvatske u institucijama, s kojim smo danas suočeni i posljedice strateškoga neuspjeha toga skupa vidimo danas.

Jednako takve će biti pogubne posljedice ako sadašnji splitski skup prisvoji bilo koja grupacija za obračune sa suparnicima, a izostane najširi nacionalni pokret, platforma svehrvatskoga političkoga programa na svega nekoliko temeljnih političkih ciljeva i ideja, jer se samo na nekoliko najvažnijih nacionalnih ciljeva jedino i mogu okupiti svi nacionalni potencijali.

Nekadašnja Riva zato mora biti upozorenje današnjim organizatorima.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda, jer smisao političke borbe jest institucionalizirati svoje ideje i pretvoriti ih u državnu politiku, a ne ostajati na marginama odlučivanja ili izvan njega.

Ako se nakon iskazivanja otpora na veličanstvenim skupovima, u državnim, društvenim i javnim institucijama, bez organiziranoga i kontinuiranoga otpora iskazanoga na tim skupovima nastave razvijati odavno osmišljeni i započeti destruktivni procesi s njihovim destruktivnim pa i neprijateljskim nositeljima, prosvjed ne može biti ocjenjen uspješnim, koliko god bio masovan i veličanstven.

Iako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda.

S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivm rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.

Zato poruke i ciljevi prosvjeda u Splitu ne smiju biti samo zaustavljanje ratifikacije ili referendum koji će isključiti Istanbulsku konvenciju iz državno-političkog sustava, nego prije svega, a na valu toga otpora i svijesti o nevaljalosti političke oligarhije i paralizi državno-političkoga sustava, ciljevi prosvjeda u Splitu moraju biti – otkloniti uzoroke devijacija u Hrvatskoj.

Otkloniti mogućnost održanja i razvoja – grijeha struktura.

Jako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.

Ohrabrenje

Skup u Splitu svojim porukama treba ohrabriti tisuće hrvatskih intelektualaca, treba ohrabriti i Katoličku Crkvu, ne samo svećenike i institucionalnu Crkvu, iako i njoj treba ohrabrenje u borbi protiv zla, nego prije svega živu narodnu crkvu, mora ohrabriti svakoga postojećega člana političkih stranaka i to na svim razinama političkoga odlučivanja, da smiju, mogu, moraju podignuti glave, izreći istinu, izboriti se za istinu, da, ako im je zapriječeno političko iskazivanje stava u stranačkim strukturama to mogu nesmetano iskazati sa svojim narodom i pred njim, da svatko tko se usprotivi pogubnim politikama koje samo simbolički predstavlja Istanbulska konvencija, a godinama su duboko u utrobi hrvatskoga državno-političkoga poretka i svih društvenih podustava s razornim djelovanjem, ima potporu tisuća na Rivi, ali i cijele Hrvatske.

Svakoga tko želi, može, i hoće poruke skupa iz Splita moraju – prigrliti.
I posljedica toga skupa mora biti formiranje jednoga moćnoga nacionalnoga tijela, sastavljenoga od umnih, hrabrih i časnih ljudi, koje će osmišljavati i usmjeravati hrvatski pokret nacionalnog otpora protiv odavno oboljelih političkih struktura u političkim strankama, ali zbog životne nužnosti i stvaranja osmišljenih temelja za izgradnju bolje Hrvatske, prethodnom eliminacijom političkim sredstvima one – zločeste.

Skup u Splitu mora biti poziv na svrstavanje dobroga naroda i dobrih ljudi, na čišćenje Hrvatske od nataloženoga i metastaziranoga zla.

Ako to nikako nije moguće postići u okviru političkih institucija države i društva, ako za to ne postoje nikakve pretpostavke u sustavu, a ne postoje, procesi moraju započeti – izvan sustava i mora im cilj i konačno odredište biti – preuzimanje institucija.

Države.

Tako se ostvaruju ciljevi otpora.

Jer, ne postane li otpor politički standard – može poslužiti i kao otrov naciji.

Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može se imati primjereno civilno drušvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cjelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.

Jer, da može, vidjelo bi se tijekom godina, a nasuprot toga, svjedočimo strmoglavom urušavanju svega.

Zakoni i njihova primjena

Priča o tome da su nam zakoni dobri, samo provedba ne štima, priča je kojom se branilo komunističke dogme i floskule, odnosno amnestiralo – poguban poredak.

Ni jedan zakon koji se dobro i efikasno ne provodi – nije dobar zakon.

Ni jedan.

Zakon je zakon onoliko koliko se primjenjuje.

A zakone donosi Sabor.

Državna i nacionalna suverenost se ostvaruje na izborima i u donošenju zakona u Saboru.

Nigdje drugdje.

U poremećajima ili nedorečenostima izbornoga procesa nastaju klice istanbulskih konvencija, tamo, u tom procesu nastaje Jokićeva reforma, Blaženka Divjak, tamo, u tom procesu se programira pedofilija u sustav obrazovanja, tamo u tom procesu se pojavljuje i postaje prosvjetitelj opskurni Vrdoljak umjesto da državne institucije istražuju njegovu ulogu u odlukama od nesagledive štete tijekom ministrovanja u Kukuriku vladi, tamo, u tom procesu se stvara mogućnost da Plenković zauzme ključno nacionalno mjesto skrivajući političke namjere, a onda snagom državnih pozicija i političkim nasiljem prekrštava hrvatski narod, tamo nastaje – zloćudna politička klica i metastazira u sve društvene sustave sa zlokobnim pipcima do zadnjega čovjeka u zemlji.

Onaj tko donosi zakone jedini može promjeniti ovakvo pravosuđe, onaj tko želi iz područja karikaturalnosti izvesti DORH ili ustavni sud recimo, mora jednostavno donijeti posve drugačije i nove zakone o DORH-u i ustavnom sudu.

Onaj tko želi spriječtii pogubno djelovanje stranih agentura u Hrvatskoj putem navodnih građanskih udruga, mora donijeti posve novi zakon o građanskim udrugama, onaj tko želi odfrljićizirati kulturu, mora donijeti zakone koji će usmjeravati pravac nacionalne kulture koju država financira, onaj tko želi zdrav i izvrstan medijski prostor, neće finacirati „Novosti“ ili održavati ovakav HRT s nevjerojatnim propagandizom, nit će mu bivši jugoslavenski diplomat Maštruko odlučivati o programskim medijskim standardima, aprije toga svega, onaj tko će odlučivati o svemu tome, kao i u svim drugim oblastima regulacije, mora znati – što želi postići?

Koji mu je politički cilj?

I to mora znati, te u to slobodnim izborom i svojim razumom imati povjerenja svaki hrvatski čovjek.

Bezličnost političih ciljeva

To, što se želi postići je političko pitanje i početak je stvaranja svega u Hrvatskoj, a struka tek nakon toga dolazi u prvi plan. Politički legitimitet i nacionalna suverenost i državnost definiraju se odlučivanjem o političkim ciljevima, a razvoj i operacionalizacija se provodi u strukturama države, primjenjujući dostignuća znanosti i znanstvenu metodologiju osmišljavanja projekata.

Ničega toga danas u Hrvatskoj nema, ni približno razvijeno, uspostavljeno, zato svaka društvena i politička protuha može tumačiti najsloženije znanstvene probleme, stavove, teze i pitanja, zato antife tumače Bibliju, Šuica kršćanstvo, zato Kuščević tumači kad je Crkva počela „razmišljati“, zato Zoran Pusić tumači i propovjeda civilizaciju, Pupovac i Stanimirović mirotvorstvo i humanizam, a Stipe Mesić – domoljublje. Politički ciljevi aktualnoga poretka su najčešće floskule koje se ne mogu mjeriti i koje svatko može tumačiti kako god hoće.

Takvi politički ciljevi su podloga stotinama i tisućama zakona i zakonskih okvira, ta pogubna bezličnost političkih ciljeva duboko je ucjepljena u ustavni poredak i ustav Republike Hrvatske, koji su podložni svakojakoj interpretaciji, pa je nemoguće uspostaviti jedinstveni primjenjujući standard, a to je izravno područje na kojemu političke elite zloupotrebljavaju državni poredak i drže pod kontrolom sve nacionalne institucije, koristeći ih isključivo za svoje skupne ili osobne potrebe.

Zbog toga danas imamo nevjerojatno pretežito i posve opravdano nepovjerenje naroda u državne institucije.

Bez toga država ne može funkcionirati, niti osigurati bilo kakav iskorak svome narodu iz postojećih problema, zbog toga se ne može iskoristiti ukupan nacionalni potencijal hrvatskoga naroda, zbog toga Hrvatska zaostaje u razvoju, zbog toga ljudi bježeiz zemlje, jer osjećajuzidove i nemogućnost za iskazivanje svojih potencijala.

Zato Hrvatska propada u svim sektorima.

Zato je uvjerljivo nedovoljno i neefikasno, iako je razumljivo i potrebno, boriti se specifičnim i pojedinačnim, nekoordiniranim akcijama za prava blokiranih, obespravljenih ljudi na rubovima, ali sve te akcije i borbe neće ništa bitno promjeniti ako se ne promjeni duboko, radikalno i potpuno državno-politički poredak koji svojim deformacijama proizvodi probleme i ljudsku obespravljenost kao na industrijskoj vrpci.

Izborno zakonodavstvo

Pojedinačne borbe bez jasnoće i svijesti o nužnosti otklanjanja uzroka najvažnijih problema i poremećaja, zapravo, koliko god cinično izgledalo, samo s jedne strane postaju plodno tlo za medijske i aktivističke manipulacije slične hodočašću Saše iz Rijeke s križom na leđima za prava bolesne djece, a protiv kupnje zrakoplova za obranu hrvatskoga naroda, a s druge strane omogućuju opstanak proizvođačima nereda i institucionalnoga kaosa, te produženje agonije.

Sve promjene počinju od ljudi, osmišljavaju ih ljudi, jamče ih ljudi. Sve doboro i zlo, predstavljaju – ljudi.

Zato je uzrok svih nevolja u Hrvatskoj u sustavu koji promovira jedan, po rezultatima sustava – loš tip ljudi u procese odlučivanja, a drugi, dobri tip ljudi – sprječava.

Zbog toga je majka svih političkih ciljeva u ovome trenutku, stvarni i temeljni smisao borbe protiv Istanbulske konvencije, smisao borbe protiv nastranoga sadržaja čitavoga niza kurikularne ponude, građanskoga odgoja koji promovira otvorenu pedofiliju već godinama, zbog toga je smisao svake političke borbe u Hrvatskoj, ako je uistinu motivirana hrvatskim ciljem i namjerama – odmah pristupiti procesu izmjena izbornoga sustava, prije svega izmjenama ustavnih odredbi na kojima se temelji izborno zakonodavstvo.

Referedumskom inicijativom usporedo s inicijativom o Istanbulskoj konvenciji.

Ovo je svršeno vrijeme, postignuta je kritična masa nacionalne svijesti o tome.

Uz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.

Pitanje HRT-a

Uz te zahtjeve, na Rivi treba istaknuti potpuno nezadovoljstvo informativnim programom HRT-a, zahtijevati trenutnu smjenu uprave i kompletne hijerarhije informativnoga programa, jer bez adresiranja toga zahtjeva i borbe za njegovo ostvarivanje – Hrvatska će biti izložena i dalje zastrašujućoj manipulaciji i kaosu u javnome diskursu. To je uvjet ozdravljenja Hrvatske danas, kao što je bilo zauzimanje vojarni JNA za obranu od srpske agresije.

Ti zahtjevi moraju biti smisao pokrenute Hrvatske i njeno odredište. Zbog toga je životno važno da ljudi kao profesorica Bilač i dr. Vide Popović na splitskom skupu pozovu sve umne Hrvatice i Hrvate u svojevrsni zajednički svenacionalni stožer za spas Hrvatske, zbog toga je važno to institucionalizirati, pružiti ruku svim zastupnicima u Saboru koji se hoće priključiti toj političkoj borbi, a izbjeći sve pokušaje svojatanja ovoga nacionalnoga otpora u funkciji najužih i nejasno definiranih političkih ciljeva. Zato je pitanje opstanka – te ciljeve jasno izreći i oko njih okupiti Hrvatsku.

Sa skupa u Splitu treba uputiti poziv Hrvatskoj, svakome čovjeku, da se očituje i svrsta – uz zlo, ili za dobro. Na to nitko ne smije ostati nijem, niti neopredjeljen, jer neopredjeljenost je svrstavanje uz zlo, a golemo je podupiranje zla imati društvenu moć, biti na državnim i javnim funakcijama, od načelnika najmanje općine do Predsjednice Republike, a ostati nijem ili podupirati održavanje ovakvoga stanja.

To je neoprostivi grijeh.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije.

Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva.

Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa.

Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

 

 

Trump poslao poruku potpore sudionicima summita Inicijative tri mora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari