Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Izvire li na splitskoj Rivi rijeka života Hrvatske?

Objavljeno

na

Ususret prosvjedu na splitskoj Rivi

Hrvatska više nema ni jedne sekunde za popravke postojećega državnoga poretka. On ne valja i treba ga odmah započeti mijenjati. Radikalno, jasno, osmišljeno, precizno.

Prosvjedni skup u Splitu protiv Istanbulske konvencije, iako nosi takav naziv, mora biti snažan politički skup, mora izroditi snažne političke ciljeve i jasno objaviti naciji kamo mora ići Hrvatska.

Na to organizatori skupa imaju legitimno političko pravo, to im mora biti i obveza, ne smiju podleći pod nametnuti pritisak da skup treba biti nepolitički s čime se pokušava sva politička aktivnost i politika uopće podvesti pod postojeće stranačke okvire, jer golema je razlika između nestranačkoga i nepolitičkoga skupa, nestranačkoga i nepolitičkoga organizatora. Sve što se događa u Hrvatskoj u javnom diskursu ima političko značenje i sve je politika.

I mora biti politika.

Alternativa

Pokušaji kompromitacija alternativnih skupova i događanja optužbom da skupovi ili događanja imaju skriveni politički cilj, od kojih se onda organizatori brane, nisu ništa drugo nego pokušaji vladajuće političke oligarhije da zadrži monopol nad političkim događajima. A to onda znači nad svim bitnim u Hrvatskoj.

Da se politička volja nacije može kanalizirati propusnim i dobrim političkim sustavom, ne bi se imalo razloga organizirati javne skupove i prosvjede, a ako ne valja politički institucionalni poredak – prosvjedi i masovni skupovi, uključivo sa svim poznatim oblicima otpora, sve do građanskoga neposluha, organiziranoga nepoštivanja zakona i bojkota države i njenih institucija, pa do generalnih štrajkova pri čemu ne govorim o sindikalnim štrajkovima, postaju prije svega izraz visoke i nužne civilizacijske razine političke kulture naroda.

To je jedina demokratska i civilizacijska alternativa pokvarenim institucijama.

Zato političke ciljeve na skupovima prosvjeda ni ne treba skrivati, niti se to smije, jer je to tek podloga moćnom anacionalnom manipulativnom mainstreamu za – laži, izvrtanja istine, krivotvorine i manipulacije.

Otpor nije grijeh, nego – obveza.

Suprotstaviti se nevaljalom državnom poretku je – časno.

Usmjerenje

Splitski skup ne smije tražiti uzor u nekadašnjem golemom prosvjednom skupu na Rivi. Jer taj skup nije donio rezultate, postao je instrument HDZ-a, a usprkos golemoj nacionalnoj snazi tadašnjega skupa na Rivi, ta energija nije dodirnula državne institucije.

Račan je trasirao – uništenje Hrvatske u institucijama, s kojim smo danas suočeni i posljedice strateškoga neuspjeha toga skupa vidimo danas.

Jednako takve će biti pogubne posljedice ako sadašnji splitski skup prisvoji bilo koja grupacija za obračune sa suparnicima, a izostane najširi nacionalni pokret, platforma svehrvatskoga političkoga programa na svega nekoliko temeljnih političkih ciljeva i ideja, jer se samo na nekoliko najvažnijih nacionalnih ciljeva jedino i mogu okupiti svi nacionalni potencijali.

Nekadašnja Riva zato mora biti upozorenje današnjim organizatorima.

Funkcija prosvjeda mora biti institucionaliziranje političkih ciljeva prosvjeda, jer smisao političke borbe jest institucionalizirati svoje ideje i pretvoriti ih u državnu politiku, a ne ostajati na marginama odlučivanja ili izvan njega.

Ako se nakon iskazivanja otpora na veličanstvenim skupovima, u državnim, društvenim i javnim institucijama, bez organiziranoga i kontinuiranoga otpora iskazanoga na tim skupovima nastave razvijati odavno osmišljeni i započeti destruktivni procesi s njihovim destruktivnim pa i neprijateljskim nositeljima, prosvjed ne može biti ocjenjen uspješnim, koliko god bio masovan i veličanstven.

Iako je prosvjed u Splitu izazvan namjerom Plenkovićeve vlade ratificirati Istanbulsku konvenciju, njegove poruke, ciljevi i postprosvjedno usmjerenje moraju biti usmjereni u neprekinuti niz događanja iz kojih će se izroditi jedna nova, dobra, moguća, i Hrvatska dostojna svoga naroda.

S jasnim ciljevima, ali i prepoznatljivm rukovođenjem, s ljudima koji zaslužuju nacionalno poštovanje i povjerenje. A takvih ima na tisuće u Hrvatskoj.

Zato poruke i ciljevi prosvjeda u Splitu ne smiju biti samo zaustavljanje ratifikacije ili referendum koji će isključiti Istanbulsku konvenciju iz državno-političkog sustava, nego prije svega, a na valu toga otpora i svijesti o nevaljalosti političke oligarhije i paralizi državno-političkoga sustava, ciljevi prosvjeda u Splitu moraju biti – otkloniti uzoroke devijacija u Hrvatskoj.

Otkloniti mogućnost održanja i razvoja – grijeha struktura.

Jako ohrabruje vidjeti da su organizatori skupa u Splitu profesorica Sanja Bilač i dr. Vide Popović, s ostalim suradnicima, jer su i jedno i drugo prepoznati kao vrhunski hrvatski intelektualci, iznimno vrijedni ljudi, sjajni organizatori, a uz sve te reference mogu bez problema biti svojevrsna pozivnica prije svega akademskoj, mislećoj i umnoj Hrvatskoj da im se pridruži u osmišljavanju i promoviranju političkih zahtjeva.

Ohrabrenje

Skup u Splitu svojim porukama treba ohrabriti tisuće hrvatskih intelektualaca, treba ohrabriti i Katoličku Crkvu, ne samo svećenike i institucionalnu Crkvu, iako i njoj treba ohrabrenje u borbi protiv zla, nego prije svega živu narodnu crkvu, mora ohrabriti svakoga postojećega člana političkih stranaka i to na svim razinama političkoga odlučivanja, da smiju, mogu, moraju podignuti glave, izreći istinu, izboriti se za istinu, da, ako im je zapriječeno političko iskazivanje stava u stranačkim strukturama to mogu nesmetano iskazati sa svojim narodom i pred njim, da svatko tko se usprotivi pogubnim politikama koje samo simbolički predstavlja Istanbulska konvencija, a godinama su duboko u utrobi hrvatskoga državno-političkoga poretka i svih društvenih podustava s razornim djelovanjem, ima potporu tisuća na Rivi, ali i cijele Hrvatske.

Svakoga tko želi, može, i hoće poruke skupa iz Splita moraju – prigrliti.
I posljedica toga skupa mora biti formiranje jednoga moćnoga nacionalnoga tijela, sastavljenoga od umnih, hrabrih i časnih ljudi, koje će osmišljavati i usmjeravati hrvatski pokret nacionalnog otpora protiv odavno oboljelih političkih struktura u političkim strankama, ali zbog životne nužnosti i stvaranja osmišljenih temelja za izgradnju bolje Hrvatske, prethodnom eliminacijom političkim sredstvima one – zločeste.

Skup u Splitu mora biti poziv na svrstavanje dobroga naroda i dobrih ljudi, na čišćenje Hrvatske od nataloženoga i metastaziranoga zla.

Ako to nikako nije moguće postići u okviru političkih institucija države i društva, ako za to ne postoje nikakve pretpostavke u sustavu, a ne postoje, procesi moraju započeti – izvan sustava i mora im cilj i konačno odredište biti – preuzimanje institucija.

Države.

Tako se ostvaruju ciljevi otpora.

Jer, ne postane li otpor politički standard – može poslužiti i kao otrov naciji.

Ne može se popraviti hrvatsko pravosuđe, hrvatska kulturna politika, hrvatske, a pogotovo državne medije, ne može se imati primjereno civilno drušvo, ne može se stvoriti poduzetnička, gospodarska i investicijska razvojna klima, ne mogu se apsorbirati europski i svjetski fondovi, ne mogu se očekivati znanstveni rezultati izuzev u formi incidenta ili slučaja, ne može se očekivati dobro i vrhunsko obrazovanje, šport, ne može se ništa dobro očekivati u okviru ovakvih zakona i državno-političkog poretka koji u cjelosti kontrolira uska skupina interesno umreženih struktura i zbog održavanja kontrole, sprječava procvat Hrvatske.

Jer, da može, vidjelo bi se tijekom godina, a nasuprot toga, svjedočimo strmoglavom urušavanju svega.

Zakoni i njihova primjena

Priča o tome da su nam zakoni dobri, samo provedba ne štima, priča je kojom se branilo komunističke dogme i floskule, odnosno amnestiralo – poguban poredak.

Ni jedan zakon koji se dobro i efikasno ne provodi – nije dobar zakon.

Ni jedan.

Zakon je zakon onoliko koliko se primjenjuje.

A zakone donosi Sabor.

Državna i nacionalna suverenost se ostvaruje na izborima i u donošenju zakona u Saboru.

Nigdje drugdje.

U poremećajima ili nedorečenostima izbornoga procesa nastaju klice istanbulskih konvencija, tamo, u tom procesu nastaje Jokićeva reforma, Blaženka Divjak, tamo, u tom procesu se programira pedofilija u sustav obrazovanja, tamo u tom procesu se pojavljuje i postaje prosvjetitelj opskurni Vrdoljak umjesto da državne institucije istražuju njegovu ulogu u odlukama od nesagledive štete tijekom ministrovanja u Kukuriku vladi, tamo, u tom procesu se stvara mogućnost da Plenković zauzme ključno nacionalno mjesto skrivajući političke namjere, a onda snagom državnih pozicija i političkim nasiljem prekrštava hrvatski narod, tamo nastaje – zloćudna politička klica i metastazira u sve društvene sustave sa zlokobnim pipcima do zadnjega čovjeka u zemlji.

Onaj tko donosi zakone jedini može promjeniti ovakvo pravosuđe, onaj tko želi iz područja karikaturalnosti izvesti DORH ili ustavni sud recimo, mora jednostavno donijeti posve drugačije i nove zakone o DORH-u i ustavnom sudu.

Onaj tko želi spriječtii pogubno djelovanje stranih agentura u Hrvatskoj putem navodnih građanskih udruga, mora donijeti posve novi zakon o građanskim udrugama, onaj tko želi odfrljićizirati kulturu, mora donijeti zakone koji će usmjeravati pravac nacionalne kulture koju država financira, onaj tko želi zdrav i izvrstan medijski prostor, neće finacirati „Novosti“ ili održavati ovakav HRT s nevjerojatnim propagandizom, nit će mu bivši jugoslavenski diplomat Maštruko odlučivati o programskim medijskim standardima, aprije toga svega, onaj tko će odlučivati o svemu tome, kao i u svim drugim oblastima regulacije, mora znati – što želi postići?

Koji mu je politički cilj?

I to mora znati, te u to slobodnim izborom i svojim razumom imati povjerenja svaki hrvatski čovjek.

Bezličnost političih ciljeva

To, što se želi postići je političko pitanje i početak je stvaranja svega u Hrvatskoj, a struka tek nakon toga dolazi u prvi plan. Politički legitimitet i nacionalna suverenost i državnost definiraju se odlučivanjem o političkim ciljevima, a razvoj i operacionalizacija se provodi u strukturama države, primjenjujući dostignuća znanosti i znanstvenu metodologiju osmišljavanja projekata.

Ničega toga danas u Hrvatskoj nema, ni približno razvijeno, uspostavljeno, zato svaka društvena i politička protuha može tumačiti najsloženije znanstvene probleme, stavove, teze i pitanja, zato antife tumače Bibliju, Šuica kršćanstvo, zato Kuščević tumači kad je Crkva počela „razmišljati“, zato Zoran Pusić tumači i propovjeda civilizaciju, Pupovac i Stanimirović mirotvorstvo i humanizam, a Stipe Mesić – domoljublje. Politički ciljevi aktualnoga poretka su najčešće floskule koje se ne mogu mjeriti i koje svatko može tumačiti kako god hoće.

Takvi politički ciljevi su podloga stotinama i tisućama zakona i zakonskih okvira, ta pogubna bezličnost političkih ciljeva duboko je ucjepljena u ustavni poredak i ustav Republike Hrvatske, koji su podložni svakojakoj interpretaciji, pa je nemoguće uspostaviti jedinstveni primjenjujući standard, a to je izravno područje na kojemu političke elite zloupotrebljavaju državni poredak i drže pod kontrolom sve nacionalne institucije, koristeći ih isključivo za svoje skupne ili osobne potrebe.

Zbog toga danas imamo nevjerojatno pretežito i posve opravdano nepovjerenje naroda u državne institucije.

Bez toga država ne može funkcionirati, niti osigurati bilo kakav iskorak svome narodu iz postojećih problema, zbog toga se ne može iskoristiti ukupan nacionalni potencijal hrvatskoga naroda, zbog toga Hrvatska zaostaje u razvoju, zbog toga ljudi bježeiz zemlje, jer osjećajuzidove i nemogućnost za iskazivanje svojih potencijala.

Zato Hrvatska propada u svim sektorima.

Zato je uvjerljivo nedovoljno i neefikasno, iako je razumljivo i potrebno, boriti se specifičnim i pojedinačnim, nekoordiniranim akcijama za prava blokiranih, obespravljenih ljudi na rubovima, ali sve te akcije i borbe neće ništa bitno promjeniti ako se ne promjeni duboko, radikalno i potpuno državno-politički poredak koji svojim deformacijama proizvodi probleme i ljudsku obespravljenost kao na industrijskoj vrpci.

Izborno zakonodavstvo

Pojedinačne borbe bez jasnoće i svijesti o nužnosti otklanjanja uzroka najvažnijih problema i poremećaja, zapravo, koliko god cinično izgledalo, samo s jedne strane postaju plodno tlo za medijske i aktivističke manipulacije slične hodočašću Saše iz Rijeke s križom na leđima za prava bolesne djece, a protiv kupnje zrakoplova za obranu hrvatskoga naroda, a s druge strane omogućuju opstanak proizvođačima nereda i institucionalnoga kaosa, te produženje agonije.

Sve promjene počinju od ljudi, osmišljavaju ih ljudi, jamče ih ljudi. Sve doboro i zlo, predstavljaju – ljudi.

Zato je uzrok svih nevolja u Hrvatskoj u sustavu koji promovira jedan, po rezultatima sustava – loš tip ljudi u procese odlučivanja, a drugi, dobri tip ljudi – sprječava.

Zbog toga je majka svih političkih ciljeva u ovome trenutku, stvarni i temeljni smisao borbe protiv Istanbulske konvencije, smisao borbe protiv nastranoga sadržaja čitavoga niza kurikularne ponude, građanskoga odgoja koji promovira otvorenu pedofiliju već godinama, zbog toga je smisao svake političke borbe u Hrvatskoj, ako je uistinu motivirana hrvatskim ciljem i namjerama – odmah pristupiti procesu izmjena izbornoga sustava, prije svega izmjenama ustavnih odredbi na kojima se temelji izborno zakonodavstvo.

Referedumskom inicijativom usporedo s inicijativom o Istanbulskoj konvenciji.

Ovo je svršeno vrijeme, postignuta je kritična masa nacionalne svijesti o tome.

Uz zahtjev za referendum protiv Istanbulske konvencije, mora se istaknuti zahtjev o promjeni izbornoga sustava, zajednički organizirati skupljanje potrebnih potpisa, a zahtijevati od države utvrđivanje jednoga datuma za oba referenduma zbog troškova, te za izradu pitanja angažirati najbolje hrvatske, a ako treba i inozemne stručnjake. Ima ih više nego dovoljno, voljnih i spremnih.

Pitanje HRT-a

Uz te zahtjeve, na Rivi treba istaknuti potpuno nezadovoljstvo informativnim programom HRT-a, zahtijevati trenutnu smjenu uprave i kompletne hijerarhije informativnoga programa, jer bez adresiranja toga zahtjeva i borbe za njegovo ostvarivanje – Hrvatska će biti izložena i dalje zastrašujućoj manipulaciji i kaosu u javnome diskursu. To je uvjet ozdravljenja Hrvatske danas, kao što je bilo zauzimanje vojarni JNA za obranu od srpske agresije.

Ti zahtjevi moraju biti smisao pokrenute Hrvatske i njeno odredište. Zbog toga je životno važno da ljudi kao profesorica Bilač i dr. Vide Popović na splitskom skupu pozovu sve umne Hrvatice i Hrvate u svojevrsni zajednički svenacionalni stožer za spas Hrvatske, zbog toga je važno to institucionalizirati, pružiti ruku svim zastupnicima u Saboru koji se hoće priključiti toj političkoj borbi, a izbjeći sve pokušaje svojatanja ovoga nacionalnoga otpora u funkciji najužih i nejasno definiranih političkih ciljeva. Zato je pitanje opstanka – te ciljeve jasno izreći i oko njih okupiti Hrvatsku.

Sa skupa u Splitu treba uputiti poziv Hrvatskoj, svakome čovjeku, da se očituje i svrsta – uz zlo, ili za dobro. Na to nitko ne smije ostati nijem, niti neopredjeljen, jer neopredjeljenost je svrstavanje uz zlo, a golemo je podupiranje zla imati društvenu moć, biti na državnim i javnim funakcijama, od načelnika najmanje općine do Predsjednice Republike, a ostati nijem ili podupirati održavanje ovakvoga stanja.

To je neoprostivi grijeh.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Objavljeno

na

Objavio

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati