Marko Ljubić: Je li u lijevo nagnut HDZ ili Hrvatska?

Mnogi će reći prema nizu kontradikcija u masovnim javnim akcijama, pogotovo reakcijama, jer je neusporedivo lakše, nezahtjevnije, ali i neodgovornije reagirati nego agirati, da je hrvatski narod blago rečeno čudan.

Ovisno o emotivnom, identifikacijskom ili interesnom odnosu prema nekome ili nečemu formiraju se nevjerojatno površni stavovi, neznalački, neodgovorni i navijački, a što su udaljeniji od održive vrijednosti i dijaloškog uporišta utoliko su isključiviji, militantniji, nerijetko i puni samoponižavajuće mržnje. To stanje se kompenzira urlanjem. Što su decibeli veći, stječe se samodojam nadmoći i lažne ispravnosti, a buka u javnosti gura razum, obraz i dušu pod tepih.

Klasičan i tipičan primjer za to je i aktualna javna polemika o “skretanju HDZ-a” kako će reći Hebrang na Narod..hr, te čitav niz poluhisteričnih kritika, vrijeđanja i ismijavanja Hadezeovog ” pederluka”. Prvorazredni promašaj je vrlo opasne globalne procese, koji u Hrvatskoj bujaju kontinuirano od ulaska prvih globalističkih organizacija odmah nakon međunarodnog priznanja države, gledati kao pitanje političkog statusa HDZ-a, jer se tu ne radi o biti ili ne biti te, ili bilo koje druge, stranke, nego o totalnim procesima u hrvatskom društvu. Tragična je pogreška baviti se HDZ-om umjesto Hrvatskom, a pogotovo tzv. desni oponenti nesvjesno rade budale od sebe, neizravno priznajući presudnu ulogu te stranke, kako u greškama, tako i u ostvarivanju nekakvih riješenja. Dakle, nije pitanje je li se “nagnuo” HDZ, nego – gdje je danas Hrvatska, zašto je tu gdje jest, što je utjecalo na to, kako se postaviti prema toj činjenici, kako se organizirati da bi se spriječio neželjeni razvoj i možda najvažnije – s kim, ili, tko su i koje su to snage koje mogu realno i izvjesno stati pred neželjene procese i pobijediti?

Razlog analiza, uzbune i histerije, je Hadezeova programska izjava o obitelji i “toleranciji svih oblika obitelji, ljubavi i solidarnosti”.
Praktično smo na terenu Istanbulske konvencije i sličnih prijepora tada. U tim polemikama je kao na stadionu svatko u pravu. Navijači i jedne i druge momčadi nerijetko za istu stvar, s potpuno različitih polazišta viču sudcu – lopove, a međusobno se časte najprimitivnijim uvredama.

Problem nastaje kad društvo postaje stadion, ili rimska arena gdje se urla u nagonskom zanosu. Najznačajniji uspjeh ili ostvarenje suparnika i neprijatelja je, ne samo osvojiti teren, teritorij ili institucije i pozicije u javnosti, nego na temelju toga izazvati nered, sumnje, međusobne optužbe ili krvoproliće na protivničkoj strani. To jamči nesmetano i brzo osvajanje novih pozicija a prije svega mirnu obranu osvojenoga. Aktualna “antipederska” polemika na desnici baš tako izgleda i upravo je to.

Ne vjerujem da je potrebno objašnjavati ozbiljnim ljudima, a već dugo vremena u srazu tzv. novih seksualnih sloboda, pa prava, a vrlo smo kao civilizacija blizu i proglašenju novog seksualnog i obiteljskog kanona, u javnom prostoru Hrvatske, gotovo sigurno je prepoznatljiv svaki političar, svaka stranka, svaki medij, komentator, intelektualac, a i svaki svećenik. Sve se zna, tu ozbiljnim ljudima objašnjenja ne trebaju pod uvjetom da imaju hrabrosti vjerovati sebi i svome razumu nasuprot stampeda.

Zna se također da je globalni proces ustoličenja pederastije trenutno silno premoćan u odnosu na tradicionalna, vjerska, znanstveno-evolucijska stajališta, te da taj proces originalno uspostavljen u SAD-u šezdesetih godina 20. stoljeća, a filozofsko-paradigmatski u začetcima od 1789. godine i Francuske buržoaske revolucije, desetljećima eskalira pred našim očima.

Ukratko – to je proces preoblikovanja postojećeg svijeta i čovjeka, a ključne mete su mu obitelj, Bog, a podmuklo i znanost, utoliko podmuklije ukoliko se prosvjetitelji više pozivaju na znanost.
Puno sam puta hrvatsku javnost upozoravao na činjenicu sustavnog razaranja znanstvene biti i etike pozivajući se na niz primjera, a posebno na bestseler britanskog novinara Douglasa Murraya ” Čudna smrt Europe” u kojem iznosi neupitno dokazane zastrašujuće činjenice o procesu razaranja znanosti i znanstvene etike na Zapadu, u funkciji upravo ovih procesa kojima se danas bavimo u Hrvatskoj na prilično vulgaran način. Neznanje je bitan koračić ka smrti o kojoj govori autor.

Od homoseksualne sklonosti, u prirodnom smislu degenerativne same po sebi, osvajanjem institucija i podvrgavanjem ljudske duhovnosti u obrazovanju, kulturi i umjetnosti stvara se već preko 60 godina izopačena paradigma svijeta, suprotna antropološkoj naravi čovjeka.

To je svakom laiku odavno jasno, kao što su umnijim ljudima jasni i modeli, te metodologija nevjerojatnog uspjeha promocije ljudske biološko-fiziološke i psihološke nedostatnosti ili deformacije, u prevlađujuću vrlo izopačenu društvenu paradigmu. Temeljni model kojim se od individualne deformacije uspjelo stvoriti takvu globalnu moć je pretvaranje te individualne osobine i sklonosti u prvorazredno socijalno-kulturološko pitanje, gdje se bit stvari zamjenjuje pitanjem socijalnih i svih ljudskih prava homoseksualaca, na što se po definiciji ukrcalo i čitav niz realnih perverzija, sve do pedofilstva, sodomije što se nastoji nametnuti kao mjera društvene ravnopravnosti, kao vrhunskog ideala ljudi. U tom procesu odavno više nije riječ o tome da homoseksualac posve normalno i neupitno može biti, i jest, baš u svemu socijalnom kao i heteroseksualac društvena jedinka dostojna socijalnog poštovanja, jer to načelo ne poštuju samo primitivci i nesocijalne marginalne skupine, već je riječ o tome da agitatori i profesionalni promotori LGBT agende vrlo agresivno zahtjevaju i uspjevaju nametnuti u društvenim odnosima ono što nisu i što im je priroda uskratila.

Taj proces je izopačenost i vrlo je opasan za čovječanstvo. Jednako je kulturološki opasno diskriminirati vrsnog neurokirurga homoseksualca u njegovoj karijeri, društvenom statusu i svim socijalnim aspektima života, kao i u ime njegove homoseksualnosti tražiti i nametati ono što mu ta homoseksualnost onemogućava. Ta dva stajališta se međusobno hrane, pri čemu su divljaci koji zagovaraju socijalnu diskriminaciju zbog spolnih preferencija u izgubljenoj poziciji i zapravo potiču nekritičko svrstavanje većine pristojnih ljudi iza nepripadajućih zahtjeva promotora homosksualne paradigme. Upravo i na tom latentnom sukobu je tzv. homoseksualna i transseksualna revolucija pokorila zapadni svijet.

Seksualna preferencija ne može biti univerzalno ljudsko pravo, niti može i smije negirati činjenicu da je čovjek i prirodna vrsta, koja počiva na prirodnoj reprodukciji. To se ne može u ime bilo koje postojeće ili nametnute vrijednosti osporiti ni filozofski, ni teološki, ni znanstveno. Inzistiranje na nadilaženju te činjenice koje je glavno obilježje promotora LGBT izravno je u suprotnosti s načelima postanka i održivosti ljudske vrste.

Strahovita i zloćudna mogućnost, za sada skrivena i neiskomunicirana je da u krugu zagovornika redefiniranja antropologije čovjeka, u programskoj paradigmi uništenja naravi Boga, obitelji i čovjeka, čuči trenutno zabranjena proizvodnja ljudi u labosima. Ako se ide na održanje ljudske vrste, a valjda to nije nikome normalnome upitno kao ključni smisao življenja, ako se usporedno s tim golemom moći nameće prirodna nereproduktivnost kao vrhunsko socijalno stanje, nema nikakve sumnje – slijedeći korak su laboratorijski arijevci, jer će postati socijalno nepotrebno, a i nepoželjno prirodnim putem rađati djecu.

Tako seks postaje samo i jedino pitanje užitka, tipična socijalna kategorija, koja bez svoje prirodne funkcije može i smije doživljavati neograničene transformacije i prilagodbe. Ovdje valja naglasiti da seksualne preferencije usprkos žestokom nastojanju prikazati ih isključivo kao biološko-genetsko naslijeđe ili kao svojevrsnu genetsku preformulaciju neovisnu o volji čovjeka, imaju i dokazanu socijalno-psihološku uvjetovanost. Zbog toga je iznimno opasna legalizacija usvajanja i odgoja djece, te masovna promocija homoseksualnosti kao potpuno normalne prirodne i socijalne preferencije, jer društveno okruženje, narativi, iskustva, poticaji i proizvodnja poželjnih projekcija utječu putem psiholoških obilježja na fiziološku narav čovjeka.

Razmislimo dakle, gdje se nalazimo kao čovječanstvo i što nam slijedi!?

To su temeljna polazišta koja treba znati i imati ih na umu.
Kad spominjemo čovječanstvo, nas u Hrvatskoj primarno treba zanimati – što je s nama i jesmo li mogući izvan čovječanstva?
Dio smo tih procesa i nemamo izgleda izbjeći ih. Pri tome, iako se mnogima danas čini da smo u posebnoj epohi i da pred sličnim izazovima nikada u povijesti nismo bili, valja naglasiti da je gotovo svaka generacija u prošlom i pretprošlom stoljeću bila u vrlo sličnim okolnostima, samo su izazovi bili bar površno drugačiji. Sva iskustva govore da u ovim okolnostima treba imati mudrosti preživjeti i izići iz njih sa što manjim oštećenjima. Kupiti vrijeme dok okolnosti ne budu drugačije.

Jer, hrvatski narod u cjelini je otprilike kao barka na uzburkanom oceanu. Nije se, kako Hebrang kaže, samo HDZ nagnuo u lijevo, svijet je postao dominantno “lijevo”, s tim je se i Hrvatska nagnula do vode. Zar Zagreb to zorno ne pokazuje!?

Uz to, Hebrang u glasilu Željke Markić, komentirajući “HDZ-ovu toleranciju prema svim oblicima obitelji” govori o braku. A o čemu bi drugo u kući gospođe Markić? Nisu brak i obitelj istoznačnice.

Brak je društveni konstrukt, vrsta društvenog ugovora, a obitelj je postojala prije društva. I, ne ruši se, niti napada brak, ruši se i napada obitelj. Obitelj je u praiskonskom značenju karakteristika svih sisavaca, a nedvojbeno označava muško i žensko, njihov odnos, njihovo potomstvo. I potomstvo njihovih potomaka. Konačno, zato se i sv. sakaramenat ne zove izvorno sakaramenat braka, nego – ženidbe. Unošenje različitih termina u uporabu pri tumačenju praiskonskog naslijeđa i činjenica prvi je korak svakog preoblikovanja.

Zato nije bilo Baukove prevare s brakom ili partnerstvom homoseksualaca, prevara je bila – referendum o braku. S tim referendumom je ulupana golema nacionalna energija dovoljna za pobjedu jednoga projekta u – ništa, ili još gore i zloćudnije, usmjerena je u potpuno pogrešnom cilju omogućavajući slobodan prolaz silnicama za udar na obitelj.

Bauk i ljevica nisu skrivali svoje namjere, iskoristili su što im je omogućeno i iskarikirali sam pojam braka psihološki ga relativizirajući do neprepoznatljivosti, otvarajući širom vrata preoblikovanju smisla obitelji, koja je ostala nezaštićena, a čemu je upravo pogodovalo poistovjećivanje braka i obitelji s desnice motivirano neznanjem, ali i obranom “veličanstvenog referenduma”. Obitelj ima svoju praiskonsku prirodnu osnovu na reproduktivnoj zajednici muškarca i žene te njihovih potomaka, a na temelju toga, potpuno neraskidivo formirana je razvojem društva i socijalna dimenzija obitelji. Jedini način uništenja obitelji u iskonskom značenju je istrgniti socijalnu iz prirodne komponente i upravo to se desetljećima, a kako sam i naveo, još od 1789. godine pokušava.

Svođenjem obitelji na isključivo socijalnu komponentu ili na brak iz kojega se potiho i podmuklo istisnulo značenje “ženidbe”, širom se otvaraju vrata novoj definiciji čovjeka, žene, muškarca, djeteta, a to posve logično popratno slijede nužne posve nove definicije seksa, spolnosti i svega ostaloga. Baš zbog toga se u svemu inzistira na pojmu “ljudskih prava”, jer ljudska prava su isključivo socijalni konstrukt koji se neograničeno s pozicija ostvarene moći može redefinirati, mjenjati, nametati. Sastavnica cijeloga toga kompleksa je i pravo na pobačaj, jer, život i začeće su postali socijalno umjesto praiskonskog pitanja, a pobačaj jedan od koraka stvaranja društvenog konstrukta nepotrebnosti prirodnog rađanja.

To neće prestati dok se, ili institucionalno na nekoliko ključnih globalnih točaka ne porazi i potpuno uništi taj cijeli kompleks procesa, ili dok se ne poništi čovjek kojega poznajemo. Zato je civilizacijski presudna, ili gotovo presudna bila politička bitka za SAD, koja je započeta nadmetanjem Trumpove i Hillaryne Amerike, trajala nezabilježenom žestinom četiri godine mandata predsjednika Trumpa i završila njegovom institucionalnom eliminacijom i političkim porazom 75 milijuna Amerikanaca. No tih 75 milijuna nije izgubilo rat.

U posljedicama te političke bitke živimo svi u zapadnoj civilizaciji, pri čemu bih naglasio da je upravo to razdoblje prekida kontinuiteta koji je personalizirao Obama i trebala do kraja zaoštriti Hillary Clinton, možda i presudno vrijeme za stvaranje nužnih točaka otpora diljem svijeta i presudno zadržavanje procesa eskalacije preoblikovanja čovječanstva. Zato sam i naglasio broj od 75 milijuna Amerikanaca.

Nemojmo se lagati.

Nemojmo se lagati nadalje da u tom svemu glavnu riječ vode ” pederi”, jer u tom kompleksu aktivizma, politika, integriranih medija koji promiču i militantno zagovaraju novu paradigmu čovječanstva, bez Boga i s novim bogovima, bez obitelji s novim beskrajnim oblicima obitelji koje upravo obitelj ostavljaju bez sadržaja i brišu, bez muškarca i žene, sa ženskim pravom na pobačaj i “pederi” su iskorišteni kao zamorci. Na njih se usmjerava fokus i gnjev drugačijih, iako oni nisu ni bili, niti mogu biti civilizacijska prijetnja.
Cinično je u Hrvatskoj stvari gledati samo iz izolirane ili trenutne perspektive, a ta krajnje nedovoljna gledišta i saznanja onda isticati kao jedini ispravni model i instrument obrane istine.

U kompleksu ukupne odgovornosti najlakše je Plenkovićev HDZ danas optuživati za sve. To na površini lako prolazi. Jer, evo, zar nisu odškrinuli vrata “pederluku”?

Hajdemo ovako stvari pogledati uz sve što sam već razjasnio.
Nije li bilo neupitno da su Srbija i JNA kao njen instrument smrtna opasnost za hrvatski narod?

Jest.
Svi smo to znali.

Jesmo li vidjeli što će uraditi i prije nego je pokrenut prvi tenk?

Jesmo.

Kako to da onda nismo mogli spriječiti tolika stradanja, razaranja, žrtve, patnje svoga naroda?

Zato što u tom trenutku nismo imali snage za više od onoga što smo postigli. A morali smo gledati ubijanje Vukovara. Sve okolnosti, posebno globalne bile su protiv nas.

Je li onda i zbog toga Tuđman kad nije uspio u jesen 1991. godine obraniti Vukovar bio ” nagnut” Srbima? Je li bio “nagnut” Srbima kad je usprkos strahotama kojima je bilo izloženo stotine tisuća, milijuni Hrvata proglašavao oprost agresorima proglašavao kotareve Knin i Glina, sjedio i razgovarao s Miloševićem i njegovim podmuklim sponzorima iz svijeta, odobravao podvalu Z-4, dok nije imao premoć u krenuo u Oluju?

Primjenjujući današnju “antipedersku” logiku – Tuđman je bio “nagnut” do kraja. “Izdajnik” samo takav.

No, što se dogodilo.

Ovaj put za razliku od današnjih “desnih antipederskih” političara i aktivista, Tuđman je izražavao svojim postupcima “toleranciju” prema zlu u trenutcima kad nije imao snage nadvladati ga i uništiti, kupujući nužno vrijeme između potpunog poraza do željene pobjede za stvaranje institucionalnih snaga dovoljno moćnih za pobjedu.

I pobjedio je, prvo 1995., zatim tragom i na temelju toga 1998. godine.

Antipod toj Tuđmanovoj “nagnutosti” bio je Paraga. Rijetki su Hrvati bili u tom vremenu, a i danas, koji bi imali nešto protiv da se hrvatska državna zastava vijori na Drini ili čak u Zemunu?
Ta želja je legitimna, kao što je legitimna želja svakoga naroda za ovladavanjem što većim teritorijem i resursima, pa tako i tadašnja srpska želja da zapadne granice Srbija ima na istočnom Jadranu.
Bit stvari je da bi Srbija imala granicu na Jadranu da je Hrvatska tada umjesto tuđmanovski “nagnuta” krenula za Paragom na Drinu i na Zemun.

“Nagnutost” je iz današnje perspektive bio obrazac mudrog, odgovornog i pobjedničkog odlučivanja, a povijest govori da je ondašnja “nagetost” gotovo do vode i “tolerancija” na rubu prividne izdaje, bila pobjednička kombinacija u srazu s daleko nadmoćnijim zlom.

Dakle, pitanje je uz sav oprez bitno drugačijeg konteksta i personalnih osobnosti, neponovljivih baš zbog ovoga “osobnosti”, tko su danas Tuđmani, a tko Parage?

Ljudi neobjašnjivo lako kvalificiraju i jednu, dvije ili pedeset od sto ili tisuću odluka čovjeka, proglašavaju presudnom za ocjenu cjeline. Pri tome ih ne zabrinjava činjenica da su perspektive pogleda, analiza i zauzimanja stavova, te donošenja odluka neusporedivo drugačije. Čovjeku u Iloku ili Pločama neki problem u njegovoj ulici ili kvartu realno može biti vrlo presudan u životu, no gledajući iz perspektive odgovornosti za većinu Hrvata iz Zagreba, ti problemi mogi biti, i često jesu banalni. Pogotovo jer se perspektiva iz Zagreba ne može gledati samo prema unutra, nego je nužno gledati i razumjeti procese, figurativno rečeno između američke globalne moći u svim segmentima i Putinovih raketa.

Koliko današnje “Parage” u svom opasnom bauljanju djeluju destruktivno, ali i licemjerno, u borbi protiv “pederluka” najbolje i najslikovitije pokazuje perverzna činjenica da Tuđmana nastoje veličati dovodeći homoseksualca i po vlastitom priznanju ( javno se ispričao zbog nasrtanja na maloljetnika pravdajući se pijanstvom) pedofila Kevina Spaceya i dajući mu pravo personalne identifikacije s Tuđmanom. Tzv. desna “antipederska” Hrvatska je s ushitom veličala tu perverziju, a svako upozorenje na to licemjerje kvalificiralo se izdajom.

To je uzorito, dobro, svjetski, a toleriranje nečega što nemaš snage osporiti je pederluk!?

O problemima se, ukoliko ih se želi nadvladati ili riješiti mora razmišljati, a primjereno je idealu na kojemu je odgojena golema većina Hrvata, pridržavati se u ocjeni drugoga i drugih temeljnih moralnih načela. Ne može donijeti uspjeh zajednici nametanje svojih, često skučenih, a zbog toga isključivih stavova, niti se može i smije vrednovati prostakluk, glupost, mržnja kao pravo. Na žalost, tzv. desnica, suočena sa sve težim globalnim nasrtajima i nizom izgubljenih bitaka upravo radi ono što suparnici, pa i neprijatelji u konačnici, žele. Umjesto odgovornog promišljanja o problemima i razlozima bezuspješnih višegodišnjih pokušaja suprotstavljanja suparnicima, gnjev se i mržnja usmjerava na stvarne i potencijalne partnere. Pri tome se zanemaruju najobičnija ljudska polazišta.

Primjerice, nazad nekoliko godina Europom je što na pozicijama lidera država, što u europskim institucijama upravljalo petanestak ljudi koji nisu imali svoju djecu. Svatko ima pravo ne imati djecu, no kad se na najvažnijim pozicijama moći dogodi takva slučajnost, onda se iz toga mogu izvlačiti i ozbiljni zaključci.

To svakako sa stajališta afirmacije obitelji nije dobra referenca ni pojava.

Iz prizme običnog čovjeka apriori optuživati Plenkovića, Milanovića, Jandrokovića, koji svaki svojim životima svjedoče praiskonsku narav obitelji, da su ptistaše ili zagovornici razaranja obitelji je duboko nemoralno, jer polaziti od toga da oni svojoj djeci ne žele ono što mi drugi želimo duboko ne nepošteno i antikršćanski. Svi ti detalji čine cjelovitu perspektivu, a tisuće je takvih detalja. Valja sebe ne pretpostavljati drugima.

Konačno, za budućnost Hrvatske nije presudno pitanje što će tzv. desnica reći o HDZ-u ili HDZ o njima. Presudno je pitanje – tko, s kim i kako može sačuvati izglede da opasni globalni procesi i valovi na oceanu ne potope barku?

Bit je šanse – kako njome kormilariti imajući na umu da obitelj mora imati i duha i kruha, a kormilariti se ne može urlanjem, prostačenjem, optužbama iz krajnje vulgarne perspektive, jer upravo sve to ide na ruku galopirajućem “pederluku”.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?