Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bio jednom jedan HDZ i imao sina Šeksa

Objavljeno

na

Bez obzira kako će konačno završiti ova priča između HDZ-a i HNS-a, nekoliko je stvari sada već jasno i potpuno neupitno.

Prvo, HDZ danas više nije stranka koja se može poistovjetiti s baštinom stvaranja hrvatske države. Nije ni od početka bio Bog zna koliko pretežit vrhunski kvalitet u kadrovskoj strukturi stranke, ali tada je imao karizmatskog vođu, grješnoga čovjeka, iza koga je ostalo puno velikih političkih, pa i državničkih pogrešaka, ali ostalo je epohalno djelo i epohalna baština hrvatskome narodu – hrvatska samostalna država, veličanstvena vojna pobjeda nad srpskim agresorom i nacionalni ponos koji je dosezao do nebesa. Taj ponos zrcalio se u tisuću primjera i na tisuću područja, od svakodnevnice do međunarodnih športskih uspjeha i neskrivenoga respekta svijeta, piše Marko Ljubić/Narod.hr

To je, uza svu grješnost – golema ostavština.

Toga više nema.

Dvadesetogodišnjim putem mediokritetstvo i potronstvo su istiskivali kvalitetu, beskrupoloznost i banalnost su zamjenjivali znanje i pamet, a nedostatak istinskih lidera i državotvornih vizija zamijenjen je banalnim interesima i raspodjelom benefita poslušnicima.

Nema nikakve sumnje da je uništenje toga zanosa, plodova državničke političke vizije Franje Tuđmana, koju je ostvario uz nekolicinu odabranih i kvalitetnih ljudi oko sebe na strateškim pitanjima, počelo usporedno sa stvaranjem HDZ-a i stvaranjem hrvatske države. Jedno s drugim je išlo, kao i život i smrt, kako je pjevao mitski hrvatski pjesnik A. B. Šimić.

Smrt suverenističke simbolike HDZ-a je rasla s HDZ-om.

U njemu.

U njegovoj djeci.

U Šeksovima.

Nije ju Plenković donio, iako će ostati zapamćen kao svojevrsni grobar, ne stranke, jer ona će  opstati i biti autonomni industrijski mehanizam za lov na ostatke društvene moći, nego nacionalne iluzije.

A to je, uz sve ostalo, dobro.

Dobro je ne imati iluzija.

Nije dobro što će trenutno dodatno ojačati defetizam, a po svemu su kritična vremena kao i devedesetih, defetizam koji se namjerno stvarao u Hrvatskoj usporedno s prvim političkim i kasnije vojnim pobjedama, kreiran i podmuklo razvijan u kuhinjama obavještajnih, tada srpskih, a danas Boga pitaj čijih sve centara i filijala, defetizam koji je prilično otupio svakovrsni potencijal Hrvatske, ali i sveo hrvatski narod u velikome broju na – poslugu državno-političkom režimu, kao i do devedesete godine, samo s drugim predznakom.

Taj defetizam je sužavao izbor hrvatskom narodu, formalno omeđen svojevrsnim ustavno-zakonskim šeksizmom, pragmom bez usporedbe, koja je imala za cilj umjesto razvoja ostvarene državnosti, suzbiti svaki potencijal i entuzijazam karikaturalnim ustavno-zakonskim rješenjima prvenstveno na području izbornoga zakonodavstva, zapriječiti prodor inventivnosti, zanosa, kreativnosti i zadržati osvojenu državu u rukama uske strukture nastojeći trajno državni poredak učiniti igračkom ili batinom, kako kome drago, pozicioniranih korifeja društvene i političke moći.

Zbog toga je Hrvatska danas invalidna država, a Šeks svojevrsni zaštitni znak Plenkovićeve administracije, neka vrsta strašila u državnom kukuruzu, ona esencijalna smrt koja je rasla u Tuđmanovome HDZ-u. Šeks pri tome kao osoba ni ne mora ništa bitno odlučivati, niti vrlo vjerojatno odlučuje, jer je kreirao ili sukreirao sustav koji sam sebe generira i multiplicira, producira stotine šeksova, a on doživotno bdije nad njim kao nekakav totem na televizijskim ekranima.

Samo ne znam je li mu to kazna ili nagrada.

Mnogim bi ljudima bila kazna.

HDZ-u su državotvorni identitet uništili pragmatični „profesionalci“ bez kojih Tuđman nije mogao izgraditi građevinu koja će se vidjeti iz cijeloga svijeta, ali u jednakoj mjeri i klasični kokošari i klošari koji su pratili stvaranje države kao hijene ranjenu lavicu od prvoga dana.

HDZ kao politička stranka nikada nije imao sustavno izgrađene autentične vizije.

Jedina i jasna vizija je bio Tuđmanov državnički projekt stvaranje samostalne države, koji je on zacrtao već u svojim povijesno-političkim radovima puno godina prije nego je ostvarena država, a sve ostalo su bile potpuno neizgrađene grube platforme bez nacionalne esencije, kao što su euroatlantske integracije, te kompletan unutarnji ustroj državnoga i društvenoga poretka, koji se modificirao od slučaja do slučaja, od zaprjeke do zaprjeke, svodeći se na najnižu razinu koegzistencije s nevoljama, ne nastojeći rješavati probleme, nego živjeti s njima u privremenom miru u sezonama lova.

Zbog potpunoga nedostatka stvarnoga sadržaja tih vizija i platformi, danas i imamo u međunarodnim integracijama status vrijedan sažaljenja, a u zemlji – posve nakaradni državno-politički i društveno-vrijednosni poredak. Te vizije i platforme su oduvijek bile točno onakve kakve danas Plenković promovira i nameće. Centrističke, što znači da ih nije bilo, i da se baš sve moglo podvaliti kao sadržaj, sve predstaviti kao uspjeh, a svaki neuspjeh obraniti višom silom.

Nikada u dvadeset i šest godina HDZ nije službeno i državnički ni pomislio početi izgrađivati znanstvene centre ili institute za planiranje državnih strategija i svojevrsnu bazu nacionalne pameti, iz koje bi nacionalne politike povlačile vrhunski razrađene programe i znanstveno, mjerljivo i egzaktno potvrđene projekte čija bi funkcija bila razvoj  nacije i razvoj modela aktiviranja svih najboljih potencijala hrvatskoga naroda u zemlji i međunarodnom okruženju. Znalo se po prirodi stvari i kadrovskoj selekciji da HAZU to nije, niti može biti. Politike su najčešće kreirane u gostionama, u kletima, u druženjima i grupicama, uvijek su pobjednici izbora ili rukovodstva takvoga HDZ-a dolazili na vlast i počinjali kreirati nekakve politike ili ih donosili u aktovkama, da pri tome baš nitko nije javno znao gdje su nastale, kako, koji autoriteti stoje iza rješenja i analiza, kamo vode i kako će se odraziti na hrvatski narod.

To je Tuđmanov najveći krimen.

Neki će reći da su njegov najveći krimen mediji, odnosno prepuštanje medija ili većinom klošarima u vlastitim redovima, ili podmićenim antifama, koji su od prvoga dana stvaranja samostalne države, što samostalno, što potaknuti izvana, razvijali svoju mrežu, koja danas uvjerljivo kontrolira Hrvatsku i proizvodi mainstream – na koji je sletio Andrej Plenković.

Zbog toga smo i imali tijekom zadnjih mjeseci takva kadrovska rješenja na HRT-u i u HINA-i, te u HAVC-u. Razmislimo, u čemu je esencijalna nesuglasnost i ima li je s takvim rješenjima između HNS-a i HDZ-a, između recimo Rade Borić, Markovine i Nove ljevice, i HDZ-a.

Nema je.

Taj mainstream, onaj državno-politički i javno-institucionalni zapravo je uz osobne karijerne ambicije stvorio Plenkovića. Nebitno je zove li se on kao u ovome slučaju Andrej, čiji je sin, odakle potječe i čime se bavio u životu. Bitno je da je to dominantan prototip ljudi koji u ovome trenutku predstavljaju ponudu u vrhu politike i odlučivanja u Hrvatskoj.

Zvali se ovako ili onako.

To nije slučajnost.

To su projekti, pažljivo i ziheraški planirani, projektirani za aktiviranje u odgovarajućim situacijama, ovisno o razvoju događaja koje će društvene okolnosti nametnuti kao nužnosti, a usmjereni su prema HDZ-u jer je strateški potencijalniji od SDP-a, koji je po definiciji ograničen naslijeđenom izbornom bazom i ne može trajnije biti izvorište ozbiljnije prevlasti u zemlji. Bitno je bilo imati odgovor za svaku situaciju, a sve se uvijek svodilo na to da se kontrola nad državno-političkim i ukupnim društvenim utjecajem ne smije ni u ludilu izgubiti.

Zbog toga je mainstream promovirani politički ideal, zbog toga će se nužne izmjene izbornoga zakonodavstva inspirirati eventualnim grčkim modelom koji je Plenković najavio na klubu stranke, da relativni izborni pobjednik kao bonus dobije pravo na imenovanje dvadeset, trideset ili koliko treba zastupnika, kako bi se ogradila trenutna virtualna mainstream pozicija, i zadržalo odlučivanje u krugu establišmenta. To je pravac koji je Vladimir Šeks zacrtao državno-političkim inženjeringom još 1999. godine i vodio, što osobno, što po automatizmu reprodukcije takvoga poretka, do danas. I to ne može stati, niti se urušiti iznutra, a umjesto racionalnoga i demokratskoga pravca rješenja za izlazak iz teške nestabilnosti društva i zemlje, vodi u oktroiranu stabilnost države i nasilje nad društvom.

Takav poredak mora nužno reproducirati unutarnju ugrozu, mora stimulirati sve militantnije antife ili velikosrpske provokacije koji zajedno sve više postaju industrija, jer mu je nužno imati strašila koja će privući pozornost i moći pokazati kako je on – drugačiji. On je u ovome slučaju – HDZ. Državni poredak će izvan odlučivanja ostaviti kao i danas više od pola hrvatskoga naroda, držeći iseljenu Hrvatsku kao svojevrsne Indijance kojima će se tu i tamo podvaliti kakvo šareno zrcalo ili balon uz masovnu veselicu koristeći mrežu inozemnih hadezejaca i koordinacija za uspješnu pacifikaciju, a svim sredstvima poticati sve veći broj državljana u zemlji na apstinenciju u političkome sustavu.

Plenković je došao u trenutku kad je HDZ bio spreman za njega. Dakle, nije on ništa spektakularno napravio, niti može biti jedini krivac, niti ima sposobnosti da bi napravio toliki zaokret kakav radi mjesecima, da HDZ nije takav. Svaliti danas gnjev na Plenkovića, ili u Zagrebu na Prgometa, zapravo je velika i ciljano usmjerena podvala, koja od zla i nesolidnosti amnestira stvarnu strukturu koja u biti predstavlja ključnu moć u HDZ-u, predstavljali ju Plenković i Prgomet, ili netko posve drugi.

To je jedina istina.

HDZ je razvio pretežitu kadrovsku strukturu izrazito nesolidnih ljudi, koji prevladavaju u svim najvažnijim nišama stranačkoga odlučivanja, koji politiku isključivo gledaju lovačkim pogledom i na nju se oblizuju, a pozicija koju imaju i koju su imali ispijajući ostatke ostataka Tuđmanova epohalnoga djela, omogućavala im je uz divljaštvo navodne ljevice, održanje na nacionalno-suverenističkom spektru, čak i onda kad su i teže od antifa nasrtali na hrvatski narod i njegove nacionalne interese.

Iluzija je čudo jedno.

Ni danas HDZ nema nikakv nacionalno-politički program.

Baš nikakav.

Budalaštine o stabilnosti, europejstvu, o demokršćanstvu zagovornika rodne ideologije i pobačaja, narodna komponenta pod pučkim imenom uz zadržavanje antifašizma koji je bio smrtonosan upravo za hrvatski narod, i čitav niz sličnih petparačkih izmišljotina su HDZ-ov – politički program.

I to je to.

Što dakle može značiti savez HDZ-a i HNS-a?

Kontinuitet politike Plenkovićevoga HDZ-a.

Ništa drugo.

Tu HNS nije bitan, on je samo još jedan dodatni instrument betoniranja Hrvatske, odnosno jedan međukorak u već uveliko poodmakloj velikoj neformalnoj koaliciji najvažnijih centara moći, pri čemu je isključena svaka mogućnost rebrandiranja Hrvatske na nacionalnim i tradicionalnim vrednotama hrvatskoga naroda.

Konačno, HDZ nema ni jedan programski razlog danas ne koalirati s HNS-om, niti sa SDSS-om. Što je to u HDZ-u danas što bi recimo isključivalo ili se međusobno poništavalo u stvarnim vrednotama aktualnih politika SDSS-a i HDZ-a?

Ništa bitno.

HDZ danas nema ni jednu jedinu nacionalnu politiku, niti bilo što jasno, sigurno, prepoznatljivo za što se može u podne i ponoći reći – da, to je hrvatska politika.

Nemaju ništa.

Imaju par floskula, par banalnih stereotipa, nešto ostavštine i sjećanja na slavne dane i s druge strane militantnu antifu koja od HDZ-a radi prihvatljivu političku opciju iako ne nudi baš ništa. Ali u usporedbi sa Željkom Jovanovićem, prihvatljiv je svatko, zar ne?

Tako je HDZ do sada gurao kao iluzija, nema tu nekakvih velikih vradžbina, niti majstorluka.

To je prastari politički trik. Potičeš, legaliziraš  i održavaš na životu rigidno neprijateljstvo i banalnu mržnju prema Hrvatskoj, kako bi stvarne, opasne političke zamisli i ideje ostale neprimijećene, postale prihvatljive iako uz grč u želudcu, te kako bi se „naši“ imali na temelju čega i od koga razlikovati. Zatim proizvodiš i uzrokuješ nevolje, koje nakon toga navališ rješavati odbijajući stvarna rješenja strahom pred opasnošću od tako stvorenih nevolja, proizvodeći svojim politikama sve veće probleme i sve dublji glib, predstavljajući privremena rješenja kao spas nacije, a sebe kao spasitelja nasuprot Željku Jovanoviću. Točno kao kvartovski mafijaš, koji pošalje razbijače u kafić, a onda gazdi nudi zaštitu.

Savez HDZ-a s HNS-om je samo ogolio političku scenu i stvari doveo na čistac.

Bio jednom jedan HDZ, a ostao sin Šeks.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari