Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Jesmo li u ratu, protiv koga i tko ga je proglasio?

Objavljeno

na

Iako po općem dojmu i pretežitoj medijskoj i političkoj interpretaciji dobro rade svoj posao i korektno upravljaju epidemiološkom krizom, mislim da Plenkovića i Božinovića vrijedi upozoriti na korištenje neodrživih i netočnih izraza, jer ti izrazi u kombinaciji s njihovim relativno opravdanim javnim profilom izazivaju zebnju. Plenković od trenutka dočekivanja epidemije ističe mrtav ozbiljan da smo u ratu s koronavirusom, panikom i posljedicama epidemije. Kada predsjednik Vlade jedne države kaže da smo u ratu i specificira “neprijatelje” onda to nije isto kao kada medijski autor ili komentator kaže da smo u ratu.

U slučaju predsjednika Vlade nužno bi bilo imati zakonsko ili nadležno institucionalno neupitno uporište za izgovoriti takvu riječ, jer ona nužno podrazumijeva pravo na korištenje svih raspoloživih nacionalnih resursa u rukama onoga tko upravlja obranom. Drugo, nužno je imati egzaktne i provjerljive dokaze o neprijateljima, prezentirati ih naciji čije se resurse uključivo s ljudima koristi u obrani. Ne želim polemizirati o tome je li koronavirus epidemija ili nije, no proglašavati rat protiv panike, te rat protiv posljedica epidemije izaziva ozbiljne dvojbe.

Panike nije uopće bilo kada joj je Plenković proglasio rat, a ističući ju kao neprijatelja u biti ju se medijski poticalo, čak ako ju se htjelo prevenirati. Ako je ratno stanje, a mora biti kada je rat, onda bi izazivanje panike moralo biti strogo kažnjivo. Rat protiv panike znači izravnu kontrolu javnosti, odnosno medija i pravo države na intervenciju. Također, vrijedi uz postupke sprječavanja panike imati svijest o tome da će u tom ratu protiv panike, odnosno svojevrsnom discipliniranju javnosti, sva prava imati i uredovati na temelju ratnog prava – Plenković, ljudi koje je on sa svojim partnerima ovlastio za uredovanje, kao što je primjerice Katja Kušec, koju je Plenkovićeva većina imenovala u Vijeće za elekroničke medije, usprkos javnih upozorenja o postupcima u udruzi HNiP koji nisu bili samo društveno nemoralni, nego su bili u izravnoj suprotnosti sa zakonima Republike Hrvatske. Kako vjerovati u ispravnost odluka vrlo moćnog Vijeća u uredovanju medijskim prostorom ako pri izboru njegovih članova nije bio kriterij kompetencija i moralna uzoritost u društvenom djelovanju?

Kako imati povjerenja u odluke ministrice kulture Nine Obuljen, koja je u Vladi ili donosila odluku zajedno s ministrom turizma ili šutjela o angažiranju Hrvoja Hribara sa svim repovima iz HAVC-a. Među tim repovima je i financiranje otvorene neprijateljske propagande “15 minuta – Masakr na Dvoru”. Promotivni spot o Hrvatskoj kao predsjedateljici EU u vrijednosti od 1,5 milijuna kuna, bez natječaja dodijeljen je Hribaru. Spot traje tri minute. Milijun i pol kuna!? Kao da plaćamo Martina Scorsesea. Kako imati povjerenja da će Obuljen donositi dobre odluke u ratu protiv panike te da neće primjenjivati vrlo destruktivne kriterije? Teško.

U ratu se na takve ljude ne može računati, izuzev ako zapovjedniku obrane nije cilj izgubiti rat. Proglašavajući rat posljedicama epidemije Plenković uz sve naizgled prihvatljivo i uz svu odlučnost, koja zrači iz proglašenja rata i naglašava namjeru uništenja neprijatelja, odnosno posljedica, zadržava prilično nekritičko pravo nekontroliranog, pa i neodgovornog odlučivanja u kompletnom životu Hrvatske daleko nakon prestanka epidemije. Božinovićevo stalno ponavljanje sintagme da moramo shvatiti i prihvatiti činjenicu da nam se “promijenio život” uz Plenkovićev rat, mogu zvučati kao odgovorna, ali benigna konstatacija koja ljude upućuje na razum, ali ima potencijal i lomljenja otpora. Pojmovi kao samoizolacija kombinirani sa slikama iz Arene Zagreb, Spaladiuma u Splitu, a povrh svega nadrealna slika saborskih zastupnika u povijesnoj dvorani INA-e u Šubićevoj, koji sjede kao zombiji samo pojačavaju jeziv pritisak na psihu čovjeka, slamajući i najmanju želju za bilo kakvim otporom, ali i borbom. Nitko nikada nije dobio bitku, pogotovo rat sa psihološki neotpornim ili slomljenim ljudima. Takvi su poraženi prije bitke.

Gledajući sve to zajedno, čovjek se mora pitati, što je stvarna svrha rata protiv panike, je li to razvoj povjerenja i vjere, kojima se sprječava panika, ili je ovaj jezivi scenarij u kojemu sudjelujemo izrežiran za postizanje svijesti i psihičkog stanja potpune bespomoćnost čovjeka? Sumnjam da Božinović i Plenković ne znaju ili da ne shvaćaju da se panika ne sprječava pretjeranim bombardiranjem, ili da ne znaju da nismo u ratu, da ne znaju da je formi rata primjeren sadržaj goleme moći i nadležnosti bez propitkivanja, s neograničenim rasponom interpretacije uspjeha i neograničenim teškoćama pri realnom utvrđivanju osobne odgovornosti za posljedice toga rata. Teško ga je nazvati neslužbenim ratom, jer ga je proglasio predsjednik Vade, a nemoguće ga je nazvati službenim, jer predsjednik Vlade nema pravo proglasiti ratno stanje.

Teško je povjerovati da Plenković i Božinović ne razumiju da “način života” nije nešto što nastaje u mjesec dana, u godinu dana, čak niti rođenjem, nego je to obilježje čovjeka i društvene zajednice što nastaje kroz povijest i gradi se generacijama. Zbog prethodno navedenog ne može se promjeniti u mjesec, dva, pet mjeseci ili godinama izolacije, što mogu posvjedočiti mnogi robijaši. O kojem načinu života govori Božinović? Smiju li se tu ostavljati ili poticati sumnje u trenutku dok se naciju poziva na disciplinu i poslušnost, nacija pristaje vođena razumom i stečenim kulturološkim vrijednostima, usprkos ruku na srce golemom nepovjerenju, koje su i Plenković i Božinović većinom zavrijedili trogodišnjim pretkriznim upravljanjem državom?

O toj finoj granici ljudi tog ranga odgovornosti i pogotovo ljudi koji vode rat moraju imati svijest i to stalno pokazivati. U današnjem kontekstu ispada da Božinović govori o načinu života bez neposrednih kontakata, uobičajene svakodnevnice. Međutim, što ako govori o stvarnom sadržaju “načina života”, koji znači sadržaj do sada poznatog pojma “hrvatski narod”?
Problem te dvojice, ali i potencijalni problem hrvatskog naroda je u tome što su oni dokazali i višestruko potvrdili opravdanost sumnji da su prije svega pripadnici globalnog oligarhijskog kruga, a tek onda eventualno odlučni nacionalni državnici i političari, što uz sva pitanja koja ljudi plašljivo postavljaju zbog golemog nesrazmjera nezabilježeno ekstremnih mjera i poznatih i tragičnih iskustava s fatalnošću koronavirusa, nameće nužnost da se njihove odluke moraju racionalno promatrati te ni pod koju cijenu ne pristajati bezuvjetno na njihove vizije rata i načina života.

Inače, ti ratovi se mogu vremenski rastegnuti Bog zna do kada, što je u kombinaciji sa snažnom pacifikacijom i radikalnim promjenama pripadajuće nam zapadne kršćanske civilizacije, promjenama koje počivaju na razaranju doslovno svih identitetskih temelja i načina života naroda, a kojima prešutno svjedočimo zadnjih pedeset godina, iznimno opasno i neprihvatljivo. Koliko su posrnula i polomljena baš sva najvažnija uporišta društvene strukture zapadne kršćanske civilizacije, koja počivaju na narodnom kolokvijalnom pouzdanju u svećenika, učitelja i doktora svi odavno slutimo na temelju koliko toliko dostupnih informacija, a na zastrašujući način i neoborivo argumentirano istražujući tisuće događaja i primjera u razdoblju zadnjih pedeset i više godina u Europi pokazao je i dokazao Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe”. Preporuka svima.

Utoliko je više u Hrvatskoj zanimljiva situacija s ratovima i promjenama načina života, s razvojem svemoćnosti države zato što baš nitko od vrlo militantnih lijevo-liberalnih organizacija, koje su nastajale u Hrvatskoj tijekom oslobodilačkog Domovinskog rata i bile vrlo agresivni zagovornici ljudskih prava i sloboda pod udarima srpskih topova, nije još javno progovorio niti riječi. Čak niti sateliti Soroševog “Otvorenog društva”. Bilo bi moguće to uzeti kao slučajnost da nije gorkih gotovo svakodnevnih iskustava praktično od obnove države. Zato je ovo vrijeme za razumnu disciplinu, ali nikako ne za naivnost i nerazmišljanje. Danas se usmjerava sudbina hrvatskog naroda za narednih dvadeset, trideset godina, a baš zato možda i zauvijek.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

‘Bosna i Hercegovina pozitivna na virus – stanje kritično!’

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je povijest nebrojeno puta dokazala, veliki lideri se rađaju u teškim vremenima. Naš narod ima i poslovicu tim povodom: „Na muci se poznaju junaci!“.

Corona virus nam je donio ta teška vremena pa je savršeno vrijeme da vidimo tko su naši veliki lideri, naši junaci, piše Tvrtko Milović.

S obzirom da je virus takav kakav jeste, ne možemo očekivati da se itko bori protiv njega direktno. Ali, s obzirom na stanje u kojem se država nalazi, možemo pozitivno vrjednovati sve one koji rade bilo što korisno. U tom smislu, jedini političar koji se dobro snašao je Milorad Dodik.

Istina, Dodik je imao startnu prednost što posjeduje realnu političku moć da nešto i učini. Koliko je zaista Dodik agilan u ovoj kriznoj situaciji najbolje demonstrira njegov politički oponent Bakir Izetbegović.

Izetbegović, čak i sa svoja dva potrčka Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, ne uspjeva stvoriti ni privid kontrole situacije. Njih trojica zajedno, kada im se sva djela i izjave u posljednjih mjesec dana skupe na jedno mjesto, nisu uradili više od poziva da se „slušaju savjeti stručnjaka“.

Pa dobro, tko su onda stručnjaci na koje nas Izetbegović s pomoćnicima upućuje? To su vjerojatno dva Fahrudina (Solak i Radončić) i Fadil Novalić. Njih trojica upravljaju kakvim-takvim tijelima za suočavanje s Corona virusom. Njihove rezultate ocjenjivat ćemo kada Corona prođe. Kao i Dodikove uostalom.

No, što će zaista ostati poslije Corone?

Teško išta.

Tri će stvari pretrpjeti promjene: Ekonomski sistem, politički sistem i – društveni poredak.

Velike i bogate zemlje će negativne ekonomske promjene amortizirati jer imaju institucionalni okvir koji im omogućuje djelovanje u svim kriznim situacijama, pa i ovoj. Bosna i Hercegovina, kao sasvim bijedna država, nema nikakav institucionalni okvir i ne može se sučini ni sa čim, pa tako ni ovim.

U prvih 15 dana Corone, potpuno je izbrisan turizam i ugostiteljstvo kao gospodarske grane. U narednih 15 dana nestat će i drvna industrija, a zatim građevinarstvo, tekstil, marketing itd… Čak i one grane koje ne budu direktno pogođene krizom, radnici će svakako osjetiti posljedicu preplavljenog tržišta rada koje će smanjiti cijenu rada na tržištu.

Padom opće potrošnje i ekonomske aktivnosti, proračunski priljev će se nepovratno smanjiti, i nema tog kredita koji ga može nadomjestiti.

Sve to će uzrokovati i smanjenje plaća u javnom sektoru, a moguće i gašenje bespotrebnih institucija.

Tu dolazimo do druge velike promjene – politički sistem.

Može li parazitski politički sistem, koji je nakaradno rođen, a zatim takav nakaradan bez izmjena egzistirao 25 godina, preživjeti!? Gomile duplih i bespotrebnih institucija suočit će se s ekonomskom neminovnošću – manjkom sredstava!

Onaj dan kada bude izvjesno ne samo smanjenje plaća, nego i sam posao u javnoj službi, politički sistem počet će se urušavati. Tisuće nekompetentnih stranački imenovanih službenika naći će se tamo gdje nikad nisu željeli biti – na tržištu rada. Svoj gnjev okrenut će prema strankama koje su ih uhljebile, a kojima su bili lojalni tako uporno. Izloženi bijesu stanovništva bijedne države, ogorčenim nezaposlenim i bivšim stranačkim kolegama, i praznim proračunskim računima, pozicije ministara, predsjednika, pomoćnika i savjetnika, odjednom više neće biti tako privlačne!

Horde šesdesetogodišnjaka, koji su izbjegli Corona virusu, neće izbjeći neminovnim političkim promjenama! Na njihova mjesta sjest će samo hrabri. Ta promjena, ako bude šireg geopolitičkog karaktera, neće uvjetovati samo krah političkog sistema – ona će uzrokovati šire promjene ukupnog društvenog poretka.

S obzirom na bezbroj parametara koje se svakim novim danom Corona virusa nepredvidivo mijenjaju, kao i činjenici da sam virus nije dosegao svoj vrhunac u najrazvijenijim zemljama zapadne civilizacije, svaka prognoza samo je puko pogađanje.

Ali promjene u Bosni i Hercegovini ne treba pogađati. One su već vidljive. Pročitajte samo izjave Bakira Izetbegovića i njegovih potrčaka. Radi se o izjavama potpuno lišenim sadržaja.

Promjenom ekonomsko – društvenih prioriteta u kojima više nema Dodika koji dijeli Bosnu, nego imamo Dodika koji spašava ekonomiju svog entiteta, Izetbegović i izetbegovići se ne snalaze. Oni nemaju što reći ni ponuditi. Za njih je Fahrudin Solak institucija. Za njih je Fahrudin Radončić institucija. Oni sad čekaju što će reći Fadil Novalić. Oni nemaju ideje ni hrabrosti ponuditi bilo što. Za njih su ekonomski potresi koji slijede apolutna enigma. Radi se obudućnosti koje su se oduvijek bojali. Radi se o budućnosti kojoj trebaju lideri spremni upravljati procesima.

Veliki lideri.

Junaci.

Tvrtko Milovi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Zakon o zaštiti SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/Facebook

Puno ljudi u Hrvatskoj godinama, a naročito u ovoj krizi, čupa kosu. Dakako, tko ima kosu, a tko nema, može i uši, zbog činjenice da nam 30 godina nakon 1990. godine službeni i još više neslužbeni sljedbenici komunističkog poretka praktično komfornije vladaju nego prije 1990. Ljudi pokušavaju pronaći razloge za to. Ubijaju se razmišljajući o toj dubokoj filozofskoj enigmi, naročito sada u karantenama ili samoizolacijama. Nepotrebno.

Odgovor je očit. Hrvatski narod je sućutan, solidaran, milostiv i vrlo zagrljajan. Doduše ova zagrljajnost je opasna zbog epidemija, ali kad smo takvi tu nema pomoći. Zamislite samo što bi bilo sa stotinama tisuća antifa, revolucionara, poštene inteligencije, najpoštenijih Hrvata i njihovih potomaka da su nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije ostali potpuno bez vlasti, raznih skrivenih pozicija, utjecaja, sinekura na sveučilištu, u kulturi, na HRT-u i tolikim medijima? Možete li zamisliti takvu kataklizmu, gotovo genocid?

U Beogradu ih više nisu trebali izuzev one koje uspiju uvaliti na hrvatski proračun. U Sarajevu su imali svoje poštene Hrvate i još pošteniju inteligenciju, Slovencima dosta i svojih, a da ne spominjem Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Nevolja naših antifa i SDP-a kao njihovog idejnog predvodnika nastala je zbog toga što su se uležali. Baš tako, uležala se revolucija. Za 45 godina vladanja izgubili su borbeni duh, odumrli su oni koščati i četvrtastoglavi grmalji, s godinama nisu ni kokoš više mogli zaklati da sačuvaju narav i reflekse. Sinovi i kćeri, kao Rada Borić primjerice, potpuno su se feminizirali, umjesto revolucije i tutnja po šumama i gorama navikli su se na udobne ležajeve, miomirisi i sapuni u punim kadama olabavili su im imunitet i učinili ih izgledom bezopasnima i manje krvoločnima, a pritisnuti bijegom od sirovosti očeva i djedova, grozili su se oružja i nereda. Udarili su po kulturi, filmskom smicanju mrskih neprijatelja, a razbojnike su koristili za stvarna smicanja po svijetu.

Nagrnuli su po znanosti, odoktorili na vagone pridonoseći umnoj fazi revolucije odgovarajući na epohalna pitanja, kao, koliko je Tito ubio medvjeda i međeda, kakve su estetske refkeksije proizvodnje gumenih čizama na marksističku misao ili koliko je med s ličkih pašnjaka poticajan za samoupravljanje i slične znanstvene enigme. Svjetsku afirmaciju su ostvarivali prevodeći to na kineski ili na jezike afričkih diktatora i ljudoždera. Kultura i takva znanost su uhvatile duboke korijene. Zar ima većih dokaza od Hrvoja Hribara ili Danila Šerbedžije, te oznanstvenjenih Zakošeka, Lalića, Goldsteina ili nešto mlađahnijeg Klasića? Teško. Nasljednici borbenih revolucionara i opasnih partizančina s mašingeverama narodskim riječnikom postali su “tetkice”, grozili su se oružja, razvijali su antimilitarni senzibilitet kao ideesovac Miletić, nikada se nisu ni potukli kako treba, jer je milicija tukla za njih, ukratko – živjeli su k’o bubreg u loju. Bez ikakve konkurencije.

Sada zamislite takve tipove i Rojsa na primjer u demokratskoj i tržišnoj gužvi. A Rojs još i naoružan. Zato je bilo ispit humanosti ostaviti im dovoljno države da ljudi imaju od čega živjeti. Doduše, tadašnji “rojsovi” nisu mogli predvidjeti da revolucionari, makar postali i “tetkice”, mogu metastazirati, da se multipliciraju, a da ima na trulom Zapadu tipova, koji bi im mogli ponuditi zobnicu za uši, nakon pada Beograda. Valja pročitati sjajnu priču Trpimira Goluže o vjeverici i hijeni, posvećenu primjerku najpoštenije inteligencije Rajku Ostojiću opravši ga ko` vola u kupusu, pa će ljudi jasnije vidjeti, bez magnetskog snimanja transformaciju i opasnost od metastaza.
Ali, opet, ljudi su ljudi, jel tako?

Mislim da ne bi bilo dobro da Plenković sada toj ekipi strateški naudi. Dobro, nije da je pametno dati im službeno vlast, jer oni su ko` pirane, izgrickat će sve. Doduše, tih revolucionara “tetkica” pun je i HDZ, grickaju li grickaju i oni, ali oni se zadovoljavaju manjim zalogajima, za razliku od jednog Tedeschija, Roglića, Končara, Štroka, Špiljka, ili istarskih brodograditeljskih menadžera. I te HDZ-ove pirane lakše uhvate, baš zato što ne znaju grickati, pa bučno mljackaju i srču, onako po klupicama u parkovima. Plenković je pragmatičan karijerist, zna da živi u plemenitom i dobrostivom narodu, a poznaje dobro i te revolucionarne “tetkice”, ta potječe iz istog kruga. Zato je očekivati da ni na narednim izborima neće biti poremećen taj hranidbeni lanac našim revolucionarnim “tetkicama”.

HDZ je čista kršćanska stranka, nema sumnje. Ne zato što imaju viteza Reinera ili demokršćanku Šuicu, nego zato što ne dopuštaju politički i društveni pomor antifa. Budimo malo lucidni i zamislimo da danas provire neotkuda narodni heroji, recimo oni s Mirogoja i da banu na Iblerov trg. Bože sačuvaj! Ubili bi se baš svi kada bi vidjeli da njihovi nasljednici nosaju šarene kišobrančiće, šeširiće, da se muško i muško ljube francuskim poljupcem, da je SDP pomogao Plenkoviću u konrarevolucionarnoj podvali kojom Peđa Grbin, talentirani revolucionar postaje Peđenka, a Željko Jovanović nekakva Željkica sa skrivenim štiklama, da su im društveni vizionari i vođe nekakva Jelena Veljača, Gordan Bosanac, Maras ili Rajko Ostojić, ili, što mislite da ustane revolucionar Mika Špiljak pa vidi nasljednika mu Beru.

Iako kažu da Miku nije bilo obletilo junaštvo, ubio bi se barem iz očaja. Rijetko tko od nekadašnjih junačina ne bi zamro, umro ili odapeo da vidi kako mu je ideologija spala na Dragana Markovinu ili još gore, da im je među vodećim suvremenim revolucionarima ustaški potomak Drago itd. Jedino bi im možda razgalila srca slabašna, a žestoka Katarina Peović, kojoj doduše nedostaje mašingevera da bi imala izgleda ostvariti zamisli i neka vrsta new age Kardelja, Mate Kapović.

Da se nisu uležali, ili da braća Srbi nisu onaj nekadašnji antifašizam preuzeli samo za Srbe, iako Pupovac tvrdi da su ga Srbi darovali Hrvatima, pa su s Milom Martićem i njegovim bekrijama zamrli svi damari otimačine, današnji bi antife i ljevičari oko i u SDP-u imali izgleda. Mogli bi napasti Srbiju, koja ne djeluje naročito borbeno s tetkastim Vučićem i lezbijkom Brnabić i tamaniti svinje i krumpire po Šumadiji barem par plodnih godina. Mogli bi nasrnuti na Slovence ili Talijane i kao Mugabeovi partizani, uživati u krkanlucima dok se ima što i od koga otimati. No, ništa od toga.

Jedina šansa za život im je zato ostala milost “ustaške” države, a jedina kvaka, uvaliti svoje među “ustaše”. Tako su do sada opstali, razmožavali se i umnožavali. E, sada je tu korona ekonomija. Teško će biti debeli i revolucionarni u korona razdoblju, a neće biti lako ni doći kući pa ženi navikloj na blagodati revolucije ili po najnovijemu borbe za progres i ljudska prava, reći da će se morati nešto raditi umjesto plandovati u Saboru. Zamislite Marasa, ili Hajdaša Dončića, prvi će u najboljem slučaju dobiti batine, pogotovo jer još nije usvojena konvencija o zaštiti muškaraca koja se navodno priprema u Bjelorusiji, a drugi će ostati bez pola prezimena. Što će biti s Baukovom štednjom?

Morat će Plenković nešto iščarobirati, pogotovo zbog Berine neoprezne najave da će drpiti europske milijarde, čim pobjedi na izborima, pa ovi u Bruxellesu sve odvukli u bunkere pod mrtvom stražom i budno prate svaki Berin korak. Nije ih mudro pustiti na vlast, upropastit će i ono što ostane zbog korona sloma, stoga je za njihovo dobro držati ih podalje, ali im ostaviti dosta Sabora, ako ništa da Plenković i njegovi mogu izgledati poput svemirskih brodovi naspram njih, ali i zato da drugima sa strane ne bi palo na pamet malo vladuckati. Ne dao Bog da se kojim slučajem na vlasti pojavi general Sačić, to bi bio pomor za naše vlre antife. Gotovo genocid.

Ukratko, Hrvati, nemojte biti bezdušni. Pustite ljude da žive, a bez vlasti ne mogu, izuzev ako niste odlučili oformiti velike urbane rezervate, sa svom infrastrukturom, kazalištima, kino dvoranama, šetalištima i bez religijskih simbola, koje ćete šopati hranom, odjećom i Hrvojem Hribarom kao vidom bezgotovinskog plaćanja. To se u ovoj krizi nameće kao najvažnije humanitarno pitanje i izazov. Ja sam za usvajanje zakona, recimo uz zakon o potresu, kojim bi se uz obnovu Zagreba osigurao i hranidbeni opstanak SDP-a, možda ih čak ugurati u Ustav, ionako je postao kao zapuštena šupa u koju se odlaže sve, a generala Glasnovića imenovati nadzornikom rezervata, zbog njegove provjerene sklonosti miomirisima komunizma.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari