Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Jesmo li u ratu, protiv koga i tko ga je proglasio?

Objavljeno

na

Iako po općem dojmu i pretežitoj medijskoj i političkoj interpretaciji dobro rade svoj posao i korektno upravljaju epidemiološkom krizom, mislim da Plenkovića i Božinovića vrijedi upozoriti na korištenje neodrživih i netočnih izraza, jer ti izrazi u kombinaciji s njihovim relativno opravdanim javnim profilom izazivaju zebnju. Plenković od trenutka dočekivanja epidemije ističe mrtav ozbiljan da smo u ratu s koronavirusom, panikom i posljedicama epidemije. Kada predsjednik Vlade jedne države kaže da smo u ratu i specificira “neprijatelje” onda to nije isto kao kada medijski autor ili komentator kaže da smo u ratu.

U slučaju predsjednika Vlade nužno bi bilo imati zakonsko ili nadležno institucionalno neupitno uporište za izgovoriti takvu riječ, jer ona nužno podrazumijeva pravo na korištenje svih raspoloživih nacionalnih resursa u rukama onoga tko upravlja obranom. Drugo, nužno je imati egzaktne i provjerljive dokaze o neprijateljima, prezentirati ih naciji čije se resurse uključivo s ljudima koristi u obrani. Ne želim polemizirati o tome je li koronavirus epidemija ili nije, no proglašavati rat protiv panike, te rat protiv posljedica epidemije izaziva ozbiljne dvojbe.

Panike nije uopće bilo kada joj je Plenković proglasio rat, a ističući ju kao neprijatelja u biti ju se medijski poticalo, čak ako ju se htjelo prevenirati. Ako je ratno stanje, a mora biti kada je rat, onda bi izazivanje panike moralo biti strogo kažnjivo. Rat protiv panike znači izravnu kontrolu javnosti, odnosno medija i pravo države na intervenciju. Također, vrijedi uz postupke sprječavanja panike imati svijest o tome da će u tom ratu protiv panike, odnosno svojevrsnom discipliniranju javnosti, sva prava imati i uredovati na temelju ratnog prava – Plenković, ljudi koje je on sa svojim partnerima ovlastio za uredovanje, kao što je primjerice Katja Kušec, koju je Plenkovićeva većina imenovala u Vijeće za elekroničke medije, usprkos javnih upozorenja o postupcima u udruzi HNiP koji nisu bili samo društveno nemoralni, nego su bili u izravnoj suprotnosti sa zakonima Republike Hrvatske. Kako vjerovati u ispravnost odluka vrlo moćnog Vijeća u uredovanju medijskim prostorom ako pri izboru njegovih članova nije bio kriterij kompetencija i moralna uzoritost u društvenom djelovanju?

Kako imati povjerenja u odluke ministrice kulture Nine Obuljen, koja je u Vladi ili donosila odluku zajedno s ministrom turizma ili šutjela o angažiranju Hrvoja Hribara sa svim repovima iz HAVC-a. Među tim repovima je i financiranje otvorene neprijateljske propagande “15 minuta – Masakr na Dvoru”. Promotivni spot o Hrvatskoj kao predsjedateljici EU u vrijednosti od 1,5 milijuna kuna, bez natječaja dodijeljen je Hribaru. Spot traje tri minute. Milijun i pol kuna!? Kao da plaćamo Martina Scorsesea. Kako imati povjerenja da će Obuljen donositi dobre odluke u ratu protiv panike te da neće primjenjivati vrlo destruktivne kriterije? Teško.

U ratu se na takve ljude ne može računati, izuzev ako zapovjedniku obrane nije cilj izgubiti rat. Proglašavajući rat posljedicama epidemije Plenković uz sve naizgled prihvatljivo i uz svu odlučnost, koja zrači iz proglašenja rata i naglašava namjeru uništenja neprijatelja, odnosno posljedica, zadržava prilično nekritičko pravo nekontroliranog, pa i neodgovornog odlučivanja u kompletnom životu Hrvatske daleko nakon prestanka epidemije. Božinovićevo stalno ponavljanje sintagme da moramo shvatiti i prihvatiti činjenicu da nam se “promijenio život” uz Plenkovićev rat, mogu zvučati kao odgovorna, ali benigna konstatacija koja ljude upućuje na razum, ali ima potencijal i lomljenja otpora. Pojmovi kao samoizolacija kombinirani sa slikama iz Arene Zagreb, Spaladiuma u Splitu, a povrh svega nadrealna slika saborskih zastupnika u povijesnoj dvorani INA-e u Šubićevoj, koji sjede kao zombiji samo pojačavaju jeziv pritisak na psihu čovjeka, slamajući i najmanju želju za bilo kakvim otporom, ali i borbom. Nitko nikada nije dobio bitku, pogotovo rat sa psihološki neotpornim ili slomljenim ljudima. Takvi su poraženi prije bitke.

Gledajući sve to zajedno, čovjek se mora pitati, što je stvarna svrha rata protiv panike, je li to razvoj povjerenja i vjere, kojima se sprječava panika, ili je ovaj jezivi scenarij u kojemu sudjelujemo izrežiran za postizanje svijesti i psihičkog stanja potpune bespomoćnost čovjeka? Sumnjam da Božinović i Plenković ne znaju ili da ne shvaćaju da se panika ne sprječava pretjeranim bombardiranjem, ili da ne znaju da nismo u ratu, da ne znaju da je formi rata primjeren sadržaj goleme moći i nadležnosti bez propitkivanja, s neograničenim rasponom interpretacije uspjeha i neograničenim teškoćama pri realnom utvrđivanju osobne odgovornosti za posljedice toga rata. Teško ga je nazvati neslužbenim ratom, jer ga je proglasio predsjednik Vade, a nemoguće ga je nazvati službenim, jer predsjednik Vlade nema pravo proglasiti ratno stanje.

Teško je povjerovati da Plenković i Božinović ne razumiju da “način života” nije nešto što nastaje u mjesec dana, u godinu dana, čak niti rođenjem, nego je to obilježje čovjeka i društvene zajednice što nastaje kroz povijest i gradi se generacijama. Zbog prethodno navedenog ne može se promjeniti u mjesec, dva, pet mjeseci ili godinama izolacije, što mogu posvjedočiti mnogi robijaši. O kojem načinu života govori Božinović? Smiju li se tu ostavljati ili poticati sumnje u trenutku dok se naciju poziva na disciplinu i poslušnost, nacija pristaje vođena razumom i stečenim kulturološkim vrijednostima, usprkos ruku na srce golemom nepovjerenju, koje su i Plenković i Božinović većinom zavrijedili trogodišnjim pretkriznim upravljanjem državom?

O toj finoj granici ljudi tog ranga odgovornosti i pogotovo ljudi koji vode rat moraju imati svijest i to stalno pokazivati. U današnjem kontekstu ispada da Božinović govori o načinu života bez neposrednih kontakata, uobičajene svakodnevnice. Međutim, što ako govori o stvarnom sadržaju “načina života”, koji znači sadržaj do sada poznatog pojma “hrvatski narod”?
Problem te dvojice, ali i potencijalni problem hrvatskog naroda je u tome što su oni dokazali i višestruko potvrdili opravdanost sumnji da su prije svega pripadnici globalnog oligarhijskog kruga, a tek onda eventualno odlučni nacionalni državnici i političari, što uz sva pitanja koja ljudi plašljivo postavljaju zbog golemog nesrazmjera nezabilježeno ekstremnih mjera i poznatih i tragičnih iskustava s fatalnošću koronavirusa, nameće nužnost da se njihove odluke moraju racionalno promatrati te ni pod koju cijenu ne pristajati bezuvjetno na njihove vizije rata i načina života.

Inače, ti ratovi se mogu vremenski rastegnuti Bog zna do kada, što je u kombinaciji sa snažnom pacifikacijom i radikalnim promjenama pripadajuće nam zapadne kršćanske civilizacije, promjenama koje počivaju na razaranju doslovno svih identitetskih temelja i načina života naroda, a kojima prešutno svjedočimo zadnjih pedeset godina, iznimno opasno i neprihvatljivo. Koliko su posrnula i polomljena baš sva najvažnija uporišta društvene strukture zapadne kršćanske civilizacije, koja počivaju na narodnom kolokvijalnom pouzdanju u svećenika, učitelja i doktora svi odavno slutimo na temelju koliko toliko dostupnih informacija, a na zastrašujući način i neoborivo argumentirano istražujući tisuće događaja i primjera u razdoblju zadnjih pedeset i više godina u Europi pokazao je i dokazao Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe”. Preporuka svima.

Utoliko je više u Hrvatskoj zanimljiva situacija s ratovima i promjenama načina života, s razvojem svemoćnosti države zato što baš nitko od vrlo militantnih lijevo-liberalnih organizacija, koje su nastajale u Hrvatskoj tijekom oslobodilačkog Domovinskog rata i bile vrlo agresivni zagovornici ljudskih prava i sloboda pod udarima srpskih topova, nije još javno progovorio niti riječi. Čak niti sateliti Soroševog “Otvorenog društva”. Bilo bi moguće to uzeti kao slučajnost da nije gorkih gotovo svakodnevnih iskustava praktično od obnove države. Zato je ovo vrijeme za razumnu disciplinu, ali nikako ne za naivnost i nerazmišljanje. Danas se usmjerava sudbina hrvatskog naroda za narednih dvadeset, trideset godina, a baš zato možda i zauvijek.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijana Petir je politički kapitalac po mjeri Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

 „Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze. Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati“, navodi novinar i hrvatski branitelj Čutura.

 Predizborna kampanja pomalo se zahuktava, slažu se liste, okupljaju stranke, priključuje se neovisne kandidate. Za sada je najzvučnije ime Marijane Petir. „Politički kapitalac“ Marijana Petir potvrdila je i na nedavnim izborima za EU parlament da za tri dana može prikupiti glasače gdje je dobila više od 40 000 glasova i to bez kampanje. U EU parlament su otišli anonimci, s par stotina glasova, a što se danas pokazuje promašenim „niš koristi za Hrvatsku“. Petir se ponovno vratila u politiku s kandidaturom za sljedeće parlamentarne izbore. O politici Marijane Petir te što to znači za hrvatsko selo, prokomentirao  je novinar Vlado Čutura koji se tom problematikom bavi tridesetak godina. „Povratak Marijane Petir u hrvatsku politiku je bogatstvo, bez obzira na kojoj i na čijoj listi se našla“, navodi Čutura.

Nadalje ističe Čutura, to je profil suvremenoga političara s jasnim demokršćanskim načelima, potpuno jasnim za razliku od mnogih koji tu sintagmu uzimaju po potrebi. „Imao sam priliku s njom surađivati, pa se prisjetim dok je bila dožupanica Sisačko-moslavačke županije, pokrenula je više od 11 tisuća gospodarstava u toj županiji. U to vrijeme bio sam urednik glasila ‘Glas sela’. Ta županija je cvjetala u to vrijeme, od vinara, ratara, uzgajivača konja i niz drugih poljoprivrednih aktivnosti.“ Novinar Čutura koji je dragovoljac Domovinskoga rata navodi da se Marijana Petir istodobno borila protiv korupcije i kriminala.

„Tada mi je dala podatke o zloporabi položaja tadašnje županice koje sam osobno nosio u DORH i prijavljivao. Tek je kasnije, političkom voljom, jer se radilo o SDP-eovki, raskrinkan taj kriminal na koji je Marijana Petir godinama upozoravala.“ Čutura ističe da je ispod novinarskoga radara prošlo zalaganje Marijane Petir za hrvatske branitelje, posebno borba protiv tzv. srbijanskoga zakona „mini Hag“.

U to vrijeme svi dragovoljci i oni koji su se borili za Hrvatsku prije njezina priznanja trebali su završiti pred srbijanskim sudovima. Hrvatski narod brzo zaboravlja, na primjer slučaj „Veljka Marića“? Pa njega je Marijana Petir izvukla od mučeničke smrti iz srbijanskoga zatvora. „Zalaganje za pravdu i odgovornost zločinaca za ubijenu djecu u Domovinskom ratu, Marijana Petir je jedina političarka, jedina, koja je ishodila kod Europske komisije da se zločinci moraju kazniti.“

Novinarskim iskustvom Čutura, koji je radio za više od stotinu medija, a još je aktivan u desetak tuzemnih i inozemnih televizijskih, radijskih, pisanih i inih medija promatra prizmu današnje politike. „Danas se ne može ništa pojednostaviti, zapravo političari su često konvertiti, a u Hrvatskoj je oporba uvijek dijagnostičar, bez obzira o kome se radilo. Isključivo su dijagnostičari, ali nema terapije. Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze.

Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati.“ Marijana Petir više je puta vodila mlade poljoprivrednike u Europski parlament, razmjenjivali su iskustva s drugim poljoprivrednicima zemalja Europske unije, izborila se za poticaje, za ribare… Istinu valja priznati!“

O demokršćanstvu Marijane Petir, Čutura navodi: „To je osoba koja se ne srami svojih svjetonazora i uvjerenja sam, kao novinar da većina Hrvata dijeli njezino mišljenje i stavove. Hrabrost i jasni stavovi te žene, od neradne nedjelje, čuvanje okoliša, radničkih prava, zatim prava hrvatskih branitelja – potpuno su jasni. Jasni demokršćanski stavovi.“ Novinar Čutura navodi i organiziranje simpozija o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. „Mrijana Petir je organizirala izložbu i simpozij o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. Zanimljivo je da su došli na simpozij zastupnici pojedinih država, pa i potpredsjednica EU parlamenta, a hrvatski SDP-ovci nisu se pojavili. Tu je suvišan svaki komentar. Ako netko bojkotira hrvatsko, postavlja se pitanje – koga zastupa?“ Nebitna je platforma, važan je sadržaj!

Božidar Bebek

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Izbori: Domoljubna sujeta i razmažena derišta dovode SDP na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec dana je do izbora u R. Hrvatskoj. Te izbore će, po mojoj skromnoj procjeni, odlučiti nitko drugi nego kalkulator. Na što mislim.

Naime, sustav zbrajanja mandata ide po D’Hondtovoj metodi. Ta metoda favorizira onoga tko će biti prvi u svakoj od 11 izbornih jedinica. Tako neka stranka može dobiti npr. 28% glasova, druga nakon nje 25%, treća 18% itd. U takvome stanju ovaj prvi ima velike šanse da mu se pribroji mandat više od onih glasova koji ne prijeđu izborni prag. Budući da je jasno kako su se na strani onih koji se drže strankama desnoga centra i koje govore da promiču konzervativne i domoljubne vrijednosti formirala tri bloka (HDZ, Domovinski pokret i Most) jasno je da će tu glasači sličnih orijentacija biti podijeljeni.

Usto na lijevo-liberalnoj strani ne postoji jaka konkurencija slijednicima komunističke partije SDP-u. U tom stanju oni će, bez obzira što imaju najgori kadar i loše kandidate i nedorasla predsjednika, ni krivi ni dužni, a najmanje zaslužni, doći u poziciju relativnoga pobjednika. Matematika je jasna. Kad se bude prikazivala karta Hrvatske u izbornoj noći ona će se crveniti premda će SDP možda dobiti u prosjeku 25% glasova. U takvome stanju mogu čak računati na oko 60 mandata. Skupa tri bloka desnoga centra mogu dobiti oko 43% glasova, što je za 18 postotaka više od rezultata SDP-a, ali se karta Hrvatske neće pretvoriti u plavu boju ili žutu boju.

Na ovim izborima, što je jako dobro, u sva tri bloka desnoga centra ima sjajnih imena i kandidata. U Most su ušli novi ljudi s intelektualnom i vjerskom dimenzijom, u Domovinskom pokretu Miroslava Škore imamo niz izvrsnih kandidata koji istinski promiču domoljublje i konzervativne vrijednosti, unutar HDZ-a koji je morao proći razne faze čišćenja također postoji dobar broj kandidata koji bi dobro promicali vrijednosti desnoga centra.

Stoga, ako se ne želi ući u kuknjavu dan nakon izbora, bilo bi razborito stati na loptu. Bilo bi uputno da se domoljubna tri bloka međusobno ne optužuju i napadaju. Time se u biti vodi besplatnu kapanju za SDP. Iznosite programe, govorite što možete bolje, poštenije, pravednije učiniti za našu Domovinu.

Promičite vrednote kršćanstva, domoljublja i kulturu života. U borbi za saborsku poziciju treba prestati i stati s blaćenjem jednih prema drugima. Ta gesta već bi bio znak vašega budućega rada. Nastojati Hrvatsku odvesti ondje gdje ona pripada i isticati domoljublje, a klevetama jednih prema drugima dovesti nesposobni SDP na vlast je znak političke sljepoće i plitkoga shvaćanja stvarnosti.

Umjesto tih prepucavanja neka domoljubno političko krilo uzme kalkulator u ruke i neka se zbroje. Matematika je jasna i neumoljiva. Matematika je po sustavu D’Hondta čak i nepravedna. No, dok se igra po tim pravilima njih se treba držati i na njih računati. Svima je jasno da ni jedna opcija neće sama moći sastaviti vlast. Najizglednija je opcija da će vlast moći sastaviti trojac (Domovinski pokret, Most i HDZ). Tu, po meni, nema vremena za sujetu, romantiku i glumu razmaženoga derišta.

Ako je politika borba za vlast, a to po svom habitusu ona jest, onda se u tom stanju mora misliti na ono što će biti nakon izbora. Nije dobro popljuvati buduću nevjestu (snahu) i onda s njom nastaviti živjeti pod istim krovom. Kršćanski nije uputno konkurenta blatiti kako bi se izišlo iz blata. Stoga, apeliram, da nam se ne bi ponovio sindrom Milanović, kalkulator u ruke, a taštinu ostavite po strani u ime općega dobra naše drage Domovine i njezinih divnih ljudi. Kao hrvatski državljanin pozivam da iziđete na izbore. Nemojte ostati u kući. Kao svećenik-pastir pozivam vjernike da iziđete na izbore jer je i to način, uz Božju pomoć, stvaramo bolji svijet.

dr. fra Mario Knezović, fratar.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari