Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Jesmo li u ratu, protiv koga i tko ga je proglasio?

Objavljeno

na

Iako po općem dojmu i pretežitoj medijskoj i političkoj interpretaciji dobro rade svoj posao i korektno upravljaju epidemiološkom krizom, mislim da Plenkovića i Božinovića vrijedi upozoriti na korištenje neodrživih i netočnih izraza, jer ti izrazi u kombinaciji s njihovim relativno opravdanim javnim profilom izazivaju zebnju. Plenković od trenutka dočekivanja epidemije ističe mrtav ozbiljan da smo u ratu s koronavirusom, panikom i posljedicama epidemije. Kada predsjednik Vlade jedne države kaže da smo u ratu i specificira “neprijatelje” onda to nije isto kao kada medijski autor ili komentator kaže da smo u ratu.

U slučaju predsjednika Vlade nužno bi bilo imati zakonsko ili nadležno institucionalno neupitno uporište za izgovoriti takvu riječ, jer ona nužno podrazumijeva pravo na korištenje svih raspoloživih nacionalnih resursa u rukama onoga tko upravlja obranom. Drugo, nužno je imati egzaktne i provjerljive dokaze o neprijateljima, prezentirati ih naciji čije se resurse uključivo s ljudima koristi u obrani. Ne želim polemizirati o tome je li koronavirus epidemija ili nije, no proglašavati rat protiv panike, te rat protiv posljedica epidemije izaziva ozbiljne dvojbe.

Panike nije uopće bilo kada joj je Plenković proglasio rat, a ističući ju kao neprijatelja u biti ju se medijski poticalo, čak ako ju se htjelo prevenirati. Ako je ratno stanje, a mora biti kada je rat, onda bi izazivanje panike moralo biti strogo kažnjivo. Rat protiv panike znači izravnu kontrolu javnosti, odnosno medija i pravo države na intervenciju. Također, vrijedi uz postupke sprječavanja panike imati svijest o tome da će u tom ratu protiv panike, odnosno svojevrsnom discipliniranju javnosti, sva prava imati i uredovati na temelju ratnog prava – Plenković, ljudi koje je on sa svojim partnerima ovlastio za uredovanje, kao što je primjerice Katja Kušec, koju je Plenkovićeva većina imenovala u Vijeće za elekroničke medije, usprkos javnih upozorenja o postupcima u udruzi HNiP koji nisu bili samo društveno nemoralni, nego su bili u izravnoj suprotnosti sa zakonima Republike Hrvatske. Kako vjerovati u ispravnost odluka vrlo moćnog Vijeća u uredovanju medijskim prostorom ako pri izboru njegovih članova nije bio kriterij kompetencija i moralna uzoritost u društvenom djelovanju?

Kako imati povjerenja u odluke ministrice kulture Nine Obuljen, koja je u Vladi ili donosila odluku zajedno s ministrom turizma ili šutjela o angažiranju Hrvoja Hribara sa svim repovima iz HAVC-a. Među tim repovima je i financiranje otvorene neprijateljske propagande “15 minuta – Masakr na Dvoru”. Promotivni spot o Hrvatskoj kao predsjedateljici EU u vrijednosti od 1,5 milijuna kuna, bez natječaja dodijeljen je Hribaru. Spot traje tri minute. Milijun i pol kuna!? Kao da plaćamo Martina Scorsesea. Kako imati povjerenja da će Obuljen donositi dobre odluke u ratu protiv panike te da neće primjenjivati vrlo destruktivne kriterije? Teško.

U ratu se na takve ljude ne može računati, izuzev ako zapovjedniku obrane nije cilj izgubiti rat. Proglašavajući rat posljedicama epidemije Plenković uz sve naizgled prihvatljivo i uz svu odlučnost, koja zrači iz proglašenja rata i naglašava namjeru uništenja neprijatelja, odnosno posljedica, zadržava prilično nekritičko pravo nekontroliranog, pa i neodgovornog odlučivanja u kompletnom životu Hrvatske daleko nakon prestanka epidemije. Božinovićevo stalno ponavljanje sintagme da moramo shvatiti i prihvatiti činjenicu da nam se “promijenio život” uz Plenkovićev rat, mogu zvučati kao odgovorna, ali benigna konstatacija koja ljude upućuje na razum, ali ima potencijal i lomljenja otpora. Pojmovi kao samoizolacija kombinirani sa slikama iz Arene Zagreb, Spaladiuma u Splitu, a povrh svega nadrealna slika saborskih zastupnika u povijesnoj dvorani INA-e u Šubićevoj, koji sjede kao zombiji samo pojačavaju jeziv pritisak na psihu čovjeka, slamajući i najmanju želju za bilo kakvim otporom, ali i borbom. Nitko nikada nije dobio bitku, pogotovo rat sa psihološki neotpornim ili slomljenim ljudima. Takvi su poraženi prije bitke.

Gledajući sve to zajedno, čovjek se mora pitati, što je stvarna svrha rata protiv panike, je li to razvoj povjerenja i vjere, kojima se sprječava panika, ili je ovaj jezivi scenarij u kojemu sudjelujemo izrežiran za postizanje svijesti i psihičkog stanja potpune bespomoćnost čovjeka? Sumnjam da Božinović i Plenković ne znaju ili da ne shvaćaju da se panika ne sprječava pretjeranim bombardiranjem, ili da ne znaju da nismo u ratu, da ne znaju da je formi rata primjeren sadržaj goleme moći i nadležnosti bez propitkivanja, s neograničenim rasponom interpretacije uspjeha i neograničenim teškoćama pri realnom utvrđivanju osobne odgovornosti za posljedice toga rata. Teško ga je nazvati neslužbenim ratom, jer ga je proglasio predsjednik Vade, a nemoguće ga je nazvati službenim, jer predsjednik Vlade nema pravo proglasiti ratno stanje.

Teško je povjerovati da Plenković i Božinović ne razumiju da “način života” nije nešto što nastaje u mjesec dana, u godinu dana, čak niti rođenjem, nego je to obilježje čovjeka i društvene zajednice što nastaje kroz povijest i gradi se generacijama. Zbog prethodno navedenog ne može se promjeniti u mjesec, dva, pet mjeseci ili godinama izolacije, što mogu posvjedočiti mnogi robijaši. O kojem načinu života govori Božinović? Smiju li se tu ostavljati ili poticati sumnje u trenutku dok se naciju poziva na disciplinu i poslušnost, nacija pristaje vođena razumom i stečenim kulturološkim vrijednostima, usprkos ruku na srce golemom nepovjerenju, koje su i Plenković i Božinović većinom zavrijedili trogodišnjim pretkriznim upravljanjem državom?

O toj finoj granici ljudi tog ranga odgovornosti i pogotovo ljudi koji vode rat moraju imati svijest i to stalno pokazivati. U današnjem kontekstu ispada da Božinović govori o načinu života bez neposrednih kontakata, uobičajene svakodnevnice. Međutim, što ako govori o stvarnom sadržaju “načina života”, koji znači sadržaj do sada poznatog pojma “hrvatski narod”?
Problem te dvojice, ali i potencijalni problem hrvatskog naroda je u tome što su oni dokazali i višestruko potvrdili opravdanost sumnji da su prije svega pripadnici globalnog oligarhijskog kruga, a tek onda eventualno odlučni nacionalni državnici i političari, što uz sva pitanja koja ljudi plašljivo postavljaju zbog golemog nesrazmjera nezabilježeno ekstremnih mjera i poznatih i tragičnih iskustava s fatalnošću koronavirusa, nameće nužnost da se njihove odluke moraju racionalno promatrati te ni pod koju cijenu ne pristajati bezuvjetno na njihove vizije rata i načina života.

Inače, ti ratovi se mogu vremenski rastegnuti Bog zna do kada, što je u kombinaciji sa snažnom pacifikacijom i radikalnim promjenama pripadajuće nam zapadne kršćanske civilizacije, promjenama koje počivaju na razaranju doslovno svih identitetskih temelja i načina života naroda, a kojima prešutno svjedočimo zadnjih pedeset godina, iznimno opasno i neprihvatljivo. Koliko su posrnula i polomljena baš sva najvažnija uporišta društvene strukture zapadne kršćanske civilizacije, koja počivaju na narodnom kolokvijalnom pouzdanju u svećenika, učitelja i doktora svi odavno slutimo na temelju koliko toliko dostupnih informacija, a na zastrašujući način i neoborivo argumentirano istražujući tisuće događaja i primjera u razdoblju zadnjih pedeset i više godina u Europi pokazao je i dokazao Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe”. Preporuka svima.

Utoliko je više u Hrvatskoj zanimljiva situacija s ratovima i promjenama načina života, s razvojem svemoćnosti države zato što baš nitko od vrlo militantnih lijevo-liberalnih organizacija, koje su nastajale u Hrvatskoj tijekom oslobodilačkog Domovinskog rata i bile vrlo agresivni zagovornici ljudskih prava i sloboda pod udarima srpskih topova, nije još javno progovorio niti riječi. Čak niti sateliti Soroševog “Otvorenog društva”. Bilo bi moguće to uzeti kao slučajnost da nije gorkih gotovo svakodnevnih iskustava praktično od obnove države. Zato je ovo vrijeme za razumnu disciplinu, ali nikako ne za naivnost i nerazmišljanje. Danas se usmjerava sudbina hrvatskog naroda za narednih dvadeset, trideset godina, a baš zato možda i zauvijek.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari