Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Jesu li Hasanbegović i Zekanović spavači ili smo svi umrtvljeni?

Objavljeno

na

Gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

Zanimljiva se rasprava povela nakon izglasavanja Zakona o INA, za koju SDP i izvorni HNS, onaj Vesne Pusić, te Beljak sa svojim današnjim partizanima i Petrov sa svojim suverenistima tvrde da je izdaja nacionalnih interesa i prodaja Mađarima, optužujući izravno Plenkovića za pakt s Orbanom; dok HDZ muti kao i uvijek, ne shvaćajući, bar što se tiče većine zastupnika, o čemu se radi, jer su prema općem dojmu odavno odustali bar velika većina od razmišljanja i prava na mišljenje zbog stečenih i pogotovo očekivanih pozicija. Tko bar kavanski prati političke događaje i pokušava uočiti zakonitost rukopisa u tim događajima, jasno mu je da je čitav niz optužbi, od kojih sam neke djelimično naveo potpuno besmislen i namjerno ili idiotski posve netočan. Recimo –optužiti Plenkovića za pakt s Orbanom!? Uvjerljivije bi mu stajala “optužba” da je – HOS-ovac.

Slične su budalaštine godinama prolazile, počevši od optužbe Tuđmana za pakt s Miloševićem, pa očito je kreatori takvih optužbi nisu prinuđeni na potragu za uvjerljivijim argumentima, pogotovo kad mogu računati na medijsku mašineriju i pozicije. Iste je vrijednosti optužba za izdaju nacionalnih interesa kad nitko ni ne pokušava saznati, ni objasniti – u čemu se sastoji taj nacionalni interes? Ovako ostaje jedino povjerenje da Miro Bulj zna, da Grmoja ili Petrov znaju, te da pogotovo Bernardić i Grbin uz pomoć ingenizonog Peđe Matića znaju, pa im valja bezuvjetno vjerovati.

Hm, baš uvjerljivo.

U raskoraku su se našli stjecajem prilika Hrvoje Zekanović i Zlatko Hasanbegović.

Zašto?

Prilično sigurno ne zato što su sjedili u Sabornici, nego zato što imaju najslabija medijska uporišta. Zekanović nema ni jedno, a Hasanbegović, ako Velimir Bujanec iz nekih razloga mjesec dana ode na bolovanje, također.

Samo par minuta nakon izglasavanja Zakona, prestalo je biti bitno što je izglasovano, što će se dogoditi, a pozornicu Bernardiću i Pusićki, te Boži Petrovu, koliko se god Bernardić kao izumitelj najbolje moguće ideje koju je do sada uspio smisliti, ove o napuštanju Sabornice, trudio opstati bar pet minuta pod svijetlima reflektora i bar prividne važnosti, ni krivi ni dužni preuzeli su Zekanović i Hasanbegović.

Očito im prema reakcijama nije bilo nimalo ugodno biti izloženi takvom vidu pozornosti.

Kao da su ih žene zatekle s ljubavnicama.

Pa Zekanović poručuje da je pogrješio što je ostao u Sabornici, Hasanbegović, inače vrlo spretan i pronicav u svakodnenvom sučeljavanju s pobješnjelim antifama i ako ništa zbog legendarnoga “desanta na Drvar”, poručuje kako se nije ni snašao, a postadoše od Raspudićevih potencijalnih ćata ćatolicima, do izdajnika i Plenkovićevih spavača kod čitavoga niza suparnika i novinara.

Pa se Zekanoviću prilijepi da je sudjelovao u miniranju referenduma “Narod odlučuje” pokretanjem referendumske inicijative protiv Istanbulske, i to, što je zanimljivo s posve istih pozicija s kojih je Hasanbegović današnji njegov supatnik, oštro i tada s pravom kritizirao Ilčića, zbog na brzinu pokretanja referendumske inicijative nazvavši tada u Saboru to – referendumskim avanturizmom. Stvar bi mogla i proći da i Hasanbegović i svi koji danas ističu da je inicijativa protiv Istanbulske minirala referendum o izmjeni izbornog sustava iako su činjenice posve suprotne, nisu snažno javno i na sve načine poduprli još veći i opasniji, po svemu namjerno osmišljeni avanturizam inicijative “Narod odlučuje”.

Naime, ocjenjivati nešto uvijek je rizično s početnih pozicija, jer se nerijetko dogodi da i zbrljana i loše organizirana inicijativa ako joj je cilj kvalitetan, te ako nalegne na odgovarajući val može izvrsno surfati i ni kriva ni dužna dovesti do nekakvog cilja, manje ili više prihvatljivog. To se moglo dogoditi s inicijativom protiv Istanbulske, pa bi bilo neusmnjivo dobro da je uspjela. No, inicijativa izmjene izbornoga sustava pod zvučnim imenom “Narod odlučuje” bila je potpuna suprotnost i svome imenu, nazivu, ciljevima koji su istaknuti, a pogotvo po definiciji pitanja i njihovom krajnjem dometu – bila je svjetlosnim godinama daleko od minimalno prihvatljivoga rješenja za početak rješavanja goleme državno-političke krize u kojoj je Hrvatska trajno zakovana i iz koje se ne može izvući nikakvim popravcima ili kerefekama bilo koje vlasti, bez dubinske promjene izbornoga sustava.

Jedino što je u toj inicijativi bilo ispravno je poruka da je nužno mjenajti izborni sustav.

No, to je usporedivo s idejom o putovanju, pri čemu se najavljuje Beč a završi na putu za Prnjavor.

Sve ostalo je bilo katastrofalno, a pogotovo bi katastrofalne državno-političke posljedice ostavila takva izmjena izbornoga sustava, pa ispada opet paradoksalna situacija, kao i kad je Vesna Pusić suverenistički spriječila Šeks-Pupovčevu nagodbu o uvrštenju Vijeća općina u Ustav, da je ni kriv ni dužan “Hvaljen Isus” Lovro spasio Hrvatsku skrivajući je od njezinoga zavedenoga izvornoga suverena.

Kaže narod, svejedno ga dođe, ubio te grleći te ili daveći, tako i u ovome slučaju, spasio te pokušajem ubojstva ili bjegom, bitno je da si spašen. Ali, valja imati na umu uvijek kako se spasilac ponašao i smije li mu se ukazati povjerenje za novo spašavanje? Jer, tko bi se normalan dva puta za redom pouzdao u Vesnu Pusić ili Lovru Kuščevića!?

Iza svega, a vidi se i po raspravama i nakon glasovanja o INA, ostala je bitka gubitnika za dokazivanje monopola narodne pravovjernosti, za utvrđivanje tko je kome kriv, gdje idejni tvorci “Narod odlučuje” s pravom ukazuju da je primarno nužno formirati državno-politički poredak koji će preventivno spriječavati svinjarije kao što je Istanbulska konvencija, izdižući ljestvicu važnosti ciljeva i rješenja izvan dohvata svakoga mjerenja, a posebno svoga – poraznog rezultata.

No.

Tragikomična je činjenica da je upravo gospođa Markić najtvrđa deklarativna zagovornica izbjegavanja partikularnog rješenja protiv Istanbulske, kao vrsna liječnica dajući prednost rješenjima primarnih problema koji generiraju partikularne posljedice, skrivala od javnosti do tek nakon objave referendumske inicijative i pitanja, autora, odnosno ključnog stručnog konsultanta te inicijative – profesora Roberta Podolnjaka iz – MOST-a.

Tvrdoga zagovornika Istanbulske konvencije!?

Podolnjaka, koji je izlazeći iz Sabora potvrdio svoj suverenizam, za razliku od “spavača” Zekanovića i Hasanbegovića.

I što danas imamo?

Imamo političku nomenklaturu koja ni ne pomišlja, a i kad eventualno pomišlja, očito je ne smije iz tisuću i jednoga razloga, pokušati promjeniti odnose stvari u Hrvatskoj i bar donekle od ove države načiniti održivi i negušeći mehanizam, koji će bar malo više osloboditi postojeću nacionalnu i ljudsku stvaralačku energiju i Hrvatskoj i njezinome narodu dati zraka kako bi bar u donekle ravnopravnim uvjetima pokazali da nismo preko noći postali idioti, te da nismo lošiji od svih ostalih europskih naroda, pa i onih koji su svjetlosne godine u svemu zaostajali do jučer iza nas.

Imamo tzv. oporbu, pri čemu govorim o oporbi izvan dominantne političke nomenklature, koja godinama vodi bitke i gubi svaku, spašava nas držeći monopol na spašavanje iako se sve više ljudi utapa čak i na suhom, imamo borbe bez kraja i konca, pri čemu se spasioci ne osvrću na pristojnu obvezu podnošenja realnih i egzaktnih analiza neuspjeha naciji i stotinama tisuća ljudi koje tu i tamo angažiraju kao u istaknutim referendumskim inicijativama, svaljujući krivnju na one na vlasti i one koji su bili na vlasti. I što je tragikomično, imamo situaciju da je retorička bitka sve snažnija što su rezultati mršaviji, a pozicija spasilaca, proporcionalno i davitelja, sve čvršća, s novim i novim obećanjima i planovima koji eto samo što nisu preporodili naciju. Obrazloženje čak i dokazano razumnih ljudi je – pa naši su, koga imamo, bolje oni nego ovi, bolje išta nego ništa, čime se po istoj matrici kao i kod HDZ-a na nacionalnom spektru, zapravo samo održava iluzija i sve više udaljava od rješenja, spriječavajući razložnu kritiku i potporom gubitnicima i postojećim akterima, mogućnost pojave i nužnost stvaranja posve novih snaga i protagonista kao jedine razumne alternative, primjenjujući na njihov rad stečeno iskustvo s dosadašnjim “našima” od kojih nije bilo nikakvih rezultata. Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – što su to ti “naši” do sada uspješno uradili, odnosno – što su eventualno zabrljali i upropastili?

E, u tom slučaju si u najmanju ruku Plenkovićev spavač, što je gotovo isto kao pupovičasti Srbin.

U takvim okolnostima u rasporedu snaga koji sam naveo, začudno je da se najednom pozornost usmjerava na dvojicu krivaca, kako bi Raspudić rekao – ćatinih ćata.

Jesu li dakle Hasanbegović i Zekanović ćatine ćate?

Bog dragi zna jesu li ili nisu, što im je konačna politička namjera, znaju li i oni sami to s obzirom na politički rukopis tjekom zadnjih par godina, s obzirom na ovakva ili onakva očitovanja u posebnim prigodama, iz kojih se ne može nikako izvući nekakav konzistentan stav o setu najbitnijih nacionalnih pitanja i prepoznati jedna cjelovita politička platforma po kojoj bi čovjek u svakome trenutku znao što od njih dvojice recimo očekivati. Samim tim su oba u velikoj nevolji, jer čim se moraju dodatno dokazivati i opravdavati, to pokazuje golemu ranjivost i vrlo majušne političke mogućnosti u realnim okolnostima i pogotovo s obzirom na realne imperative Hrvatske. Dok se Hasanbegović i Zekanović bezuspješno opravdavaju onima koji ih napadaju, zakopavajući se održanjem te rasprave u fokusu interesa sve dublje u glib, koji su mogli izbjeći jednom jedinom rečenicom za govornicom Sabora, ili nakon prvih pritužbi, ponovo ostaje neodgovoreno doslovno sve najvažnije oko INA. Ta je rečenica – gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

To, takvo pitanje je moglo biti adresirano na one koji su napuštali Sabornicu, kao i na one koji su izglasavali zakon. Nema među njima nedužnih, bar ne ni blizu koliko su po tom pitanju posve nedužni Hasanbegović i Zekanović, a svatko tko uistinu želi znati zašto bi bio protiv zakona o INA ili za taj zakon, a znati je temeljana pretpostavka odgovornoga odlučivanja i izjašnjavanja, te svatko tko bar minimalno ima odgovornosti za, kako svi ističu, “nacionalni interes” morao bi izluđenom narodu konačno reći – u čemu je taj interes, koliki je, zašto je danas takav kakav jest, što je utjecalo i što je najbitnije – tko je utjecao na to?

I tko će odgovarati ako ono što je predstavljeno kao interes bude – lažno?

Ovako, ponavlja se priča o INA, posve ista kao i da nam je u nacionalnom interesu ovakva brodogradnja ispod koje se krčme desetine milijardi kuna, da nam je u interesu spašavanje AGROKOR-a onakvog kakav je bio, da nam je u interesu Srbija u EU, iako je to izvan zdravoga razuma svakome tko ga ima, da nam je u interesu LNG terminal, iako se nitko ni ne trudi objasniti kako i zašto, očekujući izjašnjavanje samo na crti – jesmo li za Ruse ili Amerikance?

Možda je stvarno sve tako, ali nitko, ni onaj tko je za, ni onaj tko je protiv nema blage veze – zašto je tako, pa ostaje samo čoporativno svrstavanje, što čoporativnije, to histeričnije i s više optužbi na drugi, treći, ili peti čopor.

I, nikome ne pada na pamet pitanje – kad ćemo biti za nas i jesmo li za nas konačno?

Naime, nikome u zadnjih nekoliko godina od kada je Plenkovićev super partner, današnji prosvjetitelj a nekadašnji energetski strateg Vrdoljak napravio javnu paradu od spora s Mađarima, započeo prvo javni i politički sukob, svakako ne bez blagoslova tadašnjega premijera Milanovića i pogotovo ministrice vanjskih poslova i tadašnje mu stranačke šefice Vesne Pusić, nije palo na pamet realno razmotriti stvarnu tržišnu poziciju INA, njezine prije svega razvojne potencijale, ponajprije one stručne i kadrovske, njezinu realnu poziciju na energetskom i financijskom tržištu, njezinu međunarodnu konkurentnost, a manje više sva pozornost se usmjeravala na sindikalni socijalistički problem rafinerije u Sisku i benzinske crpke koje su ljudima svaki dan pred očima, pa je najlakše banalizirati sve na tim opipljivim činjenicama.

INA je prolazila u političkoj i inoj javnosti kroz nekoliko faza u Hrvatskoj, pri čemu je najvažnija, ona prva pretvorbena, ostala totalno ispod tepiha. Samo se godinama trubi o Sanaderu prikazujući njega i Hernadija kako jedan drugome dodaju nekakav papirić, na kojemu je možda pisao i broj računa, a možda i broj telefona neke eskort dame, a nakon dolaska Vrdoljaka u vladu, a poslije njega Petrova, imamo eskalaciju ratničke zaštite posve nejasnih nacionalnih interesa u bitkama koje gubimo jednu za drugom, pri čemu se INA po svim relevantnim pokazateljima totalno srozala, i srozala bi se u okolnostima otvorenoga rata suvlasnika, čak da je umjesto Hernadija s druge strane bio anđeo Gabrijel.

Teško je uz to iz toga nerazumnoga medijskog, političkog i arbitražnoga rata isključiti i političke ciljeve, koje nitko tko prati razvoj politika u Hrvatskoj, Mađarskoj i EU ni u ludilu ne smije isključiti kao motiv rata s Mađarima, konkretnije s Orbanom. Pa koliko koštalo, neka košta!

A cijenu u svim elementima plaća Hrvatska i to prvenstveno katastrofalnim i vrlo izvjesno namjerno takvim odlukama svojih državnih upravitelja.

Gdje je tu suverenist Petrov sa svojom poluistanbulskom, poluantifa a polukršćanskom političkom bratijom?

U takvim okolnostima Petrov ruši vladu da bi nastavio sukob koji je osmislio i proveo Vrdoljak jer ga je kako se više puta javno očitovao, netko brifirao, umjesto da iskoristi poziciju u vladi te s partnerima usmjeri specijalizirane državne institucije –i stražiti baš sve što se događalo od prvoga dana oko INA. Imati Orepića, koga je Petrov javno energično zagovarao kao jedini svoj osobni izbor i rješenje nagomilanih svehrvatskih problema na čelu MUP-a, a ne učiniti ništa u raspetljavanju potencijalnih ugroza nacionalnih interesa je propust bez presedana. To bi, ako ćemo slijediti javne panagirike Petrova o Orepiću, bilo isto kao u finalu Lige Prvaka izostaviti Messija iz igre.

Takav Petrov, čija je minsitrica Jurlina Alibegović paralelno s Orepićem u MUP-u, pripremala regionalizaciju Hrvatske, točno po planu koji je radila za Ivu Josipovića u izbornoj predsjedničkoj kampanji, i zanimljivo – točno po nacrtu promjena izbornoga zakona inicijative “Narod odlučuje” s političkom regionalizacijom Hrvatske, koju potpisuje još jedan znameniti suverenistički Mostovac – Podolnjak, mirno uz Plenkovića odsluša objavu gubitka arbitraže za koju je jamčio i rušio vladu, odsluša spasilačku božićnu vratolomiju Plenkovića i Dalićke o kupnji INA, kojoj se smijao svatko zdrava razuma, pa nastavi pozivati sljedbenike i naciju s još snažnijim glasom i većim uvjerenjem u svoju moralnu misiju u nastavak operacije spašavanja Hrvatske, umjesto da kao propovjednik novoga morala u politici – spusti glavu i zaputi se u Metković ponizan kao svaki teški grješnik lupajući se šibom po leđima, ili vodeći Grmoju koji bi ga tu i tamo mlatnuo. Zbog takvoga gnijezda suverenizma i spašavanja nacionalnih interesa, pogotovo u rasponu kadroviranja od Orepića, preko Jurline Alibegović do Podolnjaka, uistinu bi valjalo istražiti veze tog Podolnjaka i način dolaska na katedru na Pravnom fakultetu u Zagrebu, primjerice s Ivom Josipovićom, jer toliko postupaka s istim rukopisom teško može biti slučajno. Kao što ne može biti slučajno da osovina Radman-Josipović tako uoči mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića, pa ga promovira kao jamca promocije suverenističke politike u Hrvatskoj, kojoj su tako životno odani i njih dvojica, ali i svi ključni Petrovljevi ljudi, demonstrirajući to i kroz ekspertizu inicijative “Narod odlučuje”.

I, sad je taj MOST, s takvim lumenima i takvim provalijama na svome nevjerojatno kratkom a rijetko slavnom putu, dobrica, suverenisti, jer eto trube o nacionalnim interesima i dosjete se napustiti Sabornicu za Bernardićem i Pusićkom, jer dokazuju da Lovro “Hvaljen Isus i Martija” ne valja, jer su za promjene – izbornoga sustava i zato da narod odlučuje.

Onako kako je Podolnjak zapisao!?

Jadna li naroda koji vjeruje da će nešto odlučiti uz takve lumene i po njihovim idejama i zapisima!

Zato i otud udari na Hasanbegovića i Zekanovića, makar oni bili i ćate ili što god, do Šeksovih ili Plenkovićevih spavača, više govore o nevjerojatnoj sposobnosti formiranja ad hoc javnih koalicija, nego o njihovoj stvarnoj krivnji ili o činjenicama koje govore za i protiv njih. Pogotovo je znakovito da se ti udari događaju na posve banalnoj stvari, kao da za pet minuta, ili posve svejedno za deset dana Plenković ne bi okupio kvorum i postigao svoj cilj, bio to Zakon o INA, a bio to i isforsirani razlog za sazivanje izvanrednih izbora paralaleno s europskim. Ovakav prilično histeričan razvoj stvari u Hrvatskoj, s kampanjama koje se ciljano proizvode i smjenjuju na tekućoj vrpci, nikako ne isključuje ni parlamentarne izbore već krajem svibnja.

Prava oporba bi morala biti spremna na to, jer lažna, ova koja najviše brani narod i Hrvatsku, odavno jest.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari