Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Jesu li Hasanbegović i Zekanović spavači ili smo svi umrtvljeni?

Objavljeno

na

Gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

Zanimljiva se rasprava povela nakon izglasavanja Zakona o INA, za koju SDP i izvorni HNS, onaj Vesne Pusić, te Beljak sa svojim današnjim partizanima i Petrov sa svojim suverenistima tvrde da je izdaja nacionalnih interesa i prodaja Mađarima, optužujući izravno Plenkovića za pakt s Orbanom; dok HDZ muti kao i uvijek, ne shvaćajući, bar što se tiče većine zastupnika, o čemu se radi, jer su prema općem dojmu odavno odustali bar velika većina od razmišljanja i prava na mišljenje zbog stečenih i pogotovo očekivanih pozicija. Tko bar kavanski prati političke događaje i pokušava uočiti zakonitost rukopisa u tim događajima, jasno mu je da je čitav niz optužbi, od kojih sam neke djelimično naveo potpuno besmislen i namjerno ili idiotski posve netočan. Recimo –optužiti Plenkovića za pakt s Orbanom!? Uvjerljivije bi mu stajala “optužba” da je – HOS-ovac.

Slične su budalaštine godinama prolazile, počevši od optužbe Tuđmana za pakt s Miloševićem, pa očito je kreatori takvih optužbi nisu prinuđeni na potragu za uvjerljivijim argumentima, pogotovo kad mogu računati na medijsku mašineriju i pozicije. Iste je vrijednosti optužba za izdaju nacionalnih interesa kad nitko ni ne pokušava saznati, ni objasniti – u čemu se sastoji taj nacionalni interes? Ovako ostaje jedino povjerenje da Miro Bulj zna, da Grmoja ili Petrov znaju, te da pogotovo Bernardić i Grbin uz pomoć ingenizonog Peđe Matića znaju, pa im valja bezuvjetno vjerovati.

Hm, baš uvjerljivo.

U raskoraku su se našli stjecajem prilika Hrvoje Zekanović i Zlatko Hasanbegović.

Zašto?

Prilično sigurno ne zato što su sjedili u Sabornici, nego zato što imaju najslabija medijska uporišta. Zekanović nema ni jedno, a Hasanbegović, ako Velimir Bujanec iz nekih razloga mjesec dana ode na bolovanje, također.

Samo par minuta nakon izglasavanja Zakona, prestalo je biti bitno što je izglasovano, što će se dogoditi, a pozornicu Bernardiću i Pusićki, te Boži Petrovu, koliko se god Bernardić kao izumitelj najbolje moguće ideje koju je do sada uspio smisliti, ove o napuštanju Sabornice, trudio opstati bar pet minuta pod svijetlima reflektora i bar prividne važnosti, ni krivi ni dužni preuzeli su Zekanović i Hasanbegović.

Očito im prema reakcijama nije bilo nimalo ugodno biti izloženi takvom vidu pozornosti.

Kao da su ih žene zatekle s ljubavnicama.

Pa Zekanović poručuje da je pogrješio što je ostao u Sabornici, Hasanbegović, inače vrlo spretan i pronicav u svakodnenvom sučeljavanju s pobješnjelim antifama i ako ništa zbog legendarnoga “desanta na Drvar”, poručuje kako se nije ni snašao, a postadoše od Raspudićevih potencijalnih ćata ćatolicima, do izdajnika i Plenkovićevih spavača kod čitavoga niza suparnika i novinara.

Pa se Zekanoviću prilijepi da je sudjelovao u miniranju referenduma “Narod odlučuje” pokretanjem referendumske inicijative protiv Istanbulske, i to, što je zanimljivo s posve istih pozicija s kojih je Hasanbegović današnji njegov supatnik, oštro i tada s pravom kritizirao Ilčića, zbog na brzinu pokretanja referendumske inicijative nazvavši tada u Saboru to – referendumskim avanturizmom. Stvar bi mogla i proći da i Hasanbegović i svi koji danas ističu da je inicijativa protiv Istanbulske minirala referendum o izmjeni izbornog sustava iako su činjenice posve suprotne, nisu snažno javno i na sve načine poduprli još veći i opasniji, po svemu namjerno osmišljeni avanturizam inicijative “Narod odlučuje”.

Naime, ocjenjivati nešto uvijek je rizično s početnih pozicija, jer se nerijetko dogodi da i zbrljana i loše organizirana inicijativa ako joj je cilj kvalitetan, te ako nalegne na odgovarajući val može izvrsno surfati i ni kriva ni dužna dovesti do nekakvog cilja, manje ili više prihvatljivog. To se moglo dogoditi s inicijativom protiv Istanbulske, pa bi bilo neusmnjivo dobro da je uspjela. No, inicijativa izmjene izbornoga sustava pod zvučnim imenom “Narod odlučuje” bila je potpuna suprotnost i svome imenu, nazivu, ciljevima koji su istaknuti, a pogotvo po definiciji pitanja i njihovom krajnjem dometu – bila je svjetlosnim godinama daleko od minimalno prihvatljivoga rješenja za početak rješavanja goleme državno-političke krize u kojoj je Hrvatska trajno zakovana i iz koje se ne može izvući nikakvim popravcima ili kerefekama bilo koje vlasti, bez dubinske promjene izbornoga sustava.

Jedino što je u toj inicijativi bilo ispravno je poruka da je nužno mjenajti izborni sustav.

No, to je usporedivo s idejom o putovanju, pri čemu se najavljuje Beč a završi na putu za Prnjavor.

Sve ostalo je bilo katastrofalno, a pogotovo bi katastrofalne državno-političke posljedice ostavila takva izmjena izbornoga sustava, pa ispada opet paradoksalna situacija, kao i kad je Vesna Pusić suverenistički spriječila Šeks-Pupovčevu nagodbu o uvrštenju Vijeća općina u Ustav, da je ni kriv ni dužan “Hvaljen Isus” Lovro spasio Hrvatsku skrivajući je od njezinoga zavedenoga izvornoga suverena.

Kaže narod, svejedno ga dođe, ubio te grleći te ili daveći, tako i u ovome slučaju, spasio te pokušajem ubojstva ili bjegom, bitno je da si spašen. Ali, valja imati na umu uvijek kako se spasilac ponašao i smije li mu se ukazati povjerenje za novo spašavanje? Jer, tko bi se normalan dva puta za redom pouzdao u Vesnu Pusić ili Lovru Kuščevića!?

Iza svega, a vidi se i po raspravama i nakon glasovanja o INA, ostala je bitka gubitnika za dokazivanje monopola narodne pravovjernosti, za utvrđivanje tko je kome kriv, gdje idejni tvorci “Narod odlučuje” s pravom ukazuju da je primarno nužno formirati državno-politički poredak koji će preventivno spriječavati svinjarije kao što je Istanbulska konvencija, izdižući ljestvicu važnosti ciljeva i rješenja izvan dohvata svakoga mjerenja, a posebno svoga – poraznog rezultata.

No.

Tragikomična je činjenica da je upravo gospođa Markić najtvrđa deklarativna zagovornica izbjegavanja partikularnog rješenja protiv Istanbulske, kao vrsna liječnica dajući prednost rješenjima primarnih problema koji generiraju partikularne posljedice, skrivala od javnosti do tek nakon objave referendumske inicijative i pitanja, autora, odnosno ključnog stručnog konsultanta te inicijative – profesora Roberta Podolnjaka iz – MOST-a.

Tvrdoga zagovornika Istanbulske konvencije!?

Podolnjaka, koji je izlazeći iz Sabora potvrdio svoj suverenizam, za razliku od “spavača” Zekanovića i Hasanbegovića.

I što danas imamo?

Imamo političku nomenklaturu koja ni ne pomišlja, a i kad eventualno pomišlja, očito je ne smije iz tisuću i jednoga razloga, pokušati promjeniti odnose stvari u Hrvatskoj i bar donekle od ove države načiniti održivi i negušeći mehanizam, koji će bar malo više osloboditi postojeću nacionalnu i ljudsku stvaralačku energiju i Hrvatskoj i njezinome narodu dati zraka kako bi bar u donekle ravnopravnim uvjetima pokazali da nismo preko noći postali idioti, te da nismo lošiji od svih ostalih europskih naroda, pa i onih koji su svjetlosne godine u svemu zaostajali do jučer iza nas.

Imamo tzv. oporbu, pri čemu govorim o oporbi izvan dominantne političke nomenklature, koja godinama vodi bitke i gubi svaku, spašava nas držeći monopol na spašavanje iako se sve više ljudi utapa čak i na suhom, imamo borbe bez kraja i konca, pri čemu se spasioci ne osvrću na pristojnu obvezu podnošenja realnih i egzaktnih analiza neuspjeha naciji i stotinama tisuća ljudi koje tu i tamo angažiraju kao u istaknutim referendumskim inicijativama, svaljujući krivnju na one na vlasti i one koji su bili na vlasti. I što je tragikomično, imamo situaciju da je retorička bitka sve snažnija što su rezultati mršaviji, a pozicija spasilaca, proporcionalno i davitelja, sve čvršća, s novim i novim obećanjima i planovima koji eto samo što nisu preporodili naciju. Obrazloženje čak i dokazano razumnih ljudi je – pa naši su, koga imamo, bolje oni nego ovi, bolje išta nego ništa, čime se po istoj matrici kao i kod HDZ-a na nacionalnom spektru, zapravo samo održava iluzija i sve više udaljava od rješenja, spriječavajući razložnu kritiku i potporom gubitnicima i postojećim akterima, mogućnost pojave i nužnost stvaranja posve novih snaga i protagonista kao jedine razumne alternative, primjenjujući na njihov rad stečeno iskustvo s dosadašnjim “našima” od kojih nije bilo nikakvih rezultata. Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – što su to ti “naši” do sada uspješno uradili, odnosno – što su eventualno zabrljali i upropastili?

E, u tom slučaju si u najmanju ruku Plenkovićev spavač, što je gotovo isto kao pupovičasti Srbin.

U takvim okolnostima u rasporedu snaga koji sam naveo, začudno je da se najednom pozornost usmjerava na dvojicu krivaca, kako bi Raspudić rekao – ćatinih ćata.

Jesu li dakle Hasanbegović i Zekanović ćatine ćate?

Bog dragi zna jesu li ili nisu, što im je konačna politička namjera, znaju li i oni sami to s obzirom na politički rukopis tjekom zadnjih par godina, s obzirom na ovakva ili onakva očitovanja u posebnim prigodama, iz kojih se ne može nikako izvući nekakav konzistentan stav o setu najbitnijih nacionalnih pitanja i prepoznati jedna cjelovita politička platforma po kojoj bi čovjek u svakome trenutku znao što od njih dvojice recimo očekivati. Samim tim su oba u velikoj nevolji, jer čim se moraju dodatno dokazivati i opravdavati, to pokazuje golemu ranjivost i vrlo majušne političke mogućnosti u realnim okolnostima i pogotovo s obzirom na realne imperative Hrvatske. Dok se Hasanbegović i Zekanović bezuspješno opravdavaju onima koji ih napadaju, zakopavajući se održanjem te rasprave u fokusu interesa sve dublje u glib, koji su mogli izbjeći jednom jedinom rečenicom za govornicom Sabora, ili nakon prvih pritužbi, ponovo ostaje neodgovoreno doslovno sve najvažnije oko INA. Ta je rečenica – gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

To, takvo pitanje je moglo biti adresirano na one koji su napuštali Sabornicu, kao i na one koji su izglasavali zakon. Nema među njima nedužnih, bar ne ni blizu koliko su po tom pitanju posve nedužni Hasanbegović i Zekanović, a svatko tko uistinu želi znati zašto bi bio protiv zakona o INA ili za taj zakon, a znati je temeljana pretpostavka odgovornoga odlučivanja i izjašnjavanja, te svatko tko bar minimalno ima odgovornosti za, kako svi ističu, “nacionalni interes” morao bi izluđenom narodu konačno reći – u čemu je taj interes, koliki je, zašto je danas takav kakav jest, što je utjecalo i što je najbitnije – tko je utjecao na to?

I tko će odgovarati ako ono što je predstavljeno kao interes bude – lažno?

Ovako, ponavlja se priča o INA, posve ista kao i da nam je u nacionalnom interesu ovakva brodogradnja ispod koje se krčme desetine milijardi kuna, da nam je u interesu spašavanje AGROKOR-a onakvog kakav je bio, da nam je u interesu Srbija u EU, iako je to izvan zdravoga razuma svakome tko ga ima, da nam je u interesu LNG terminal, iako se nitko ni ne trudi objasniti kako i zašto, očekujući izjašnjavanje samo na crti – jesmo li za Ruse ili Amerikance?

Možda je stvarno sve tako, ali nitko, ni onaj tko je za, ni onaj tko je protiv nema blage veze – zašto je tako, pa ostaje samo čoporativno svrstavanje, što čoporativnije, to histeričnije i s više optužbi na drugi, treći, ili peti čopor.

I, nikome ne pada na pamet pitanje – kad ćemo biti za nas i jesmo li za nas konačno?

Naime, nikome u zadnjih nekoliko godina od kada je Plenkovićev super partner, današnji prosvjetitelj a nekadašnji energetski strateg Vrdoljak napravio javnu paradu od spora s Mađarima, započeo prvo javni i politički sukob, svakako ne bez blagoslova tadašnjega premijera Milanovića i pogotovo ministrice vanjskih poslova i tadašnje mu stranačke šefice Vesne Pusić, nije palo na pamet realno razmotriti stvarnu tržišnu poziciju INA, njezine prije svega razvojne potencijale, ponajprije one stručne i kadrovske, njezinu realnu poziciju na energetskom i financijskom tržištu, njezinu međunarodnu konkurentnost, a manje više sva pozornost se usmjeravala na sindikalni socijalistički problem rafinerije u Sisku i benzinske crpke koje su ljudima svaki dan pred očima, pa je najlakše banalizirati sve na tim opipljivim činjenicama.

INA je prolazila u političkoj i inoj javnosti kroz nekoliko faza u Hrvatskoj, pri čemu je najvažnija, ona prva pretvorbena, ostala totalno ispod tepiha. Samo se godinama trubi o Sanaderu prikazujući njega i Hernadija kako jedan drugome dodaju nekakav papirić, na kojemu je možda pisao i broj računa, a možda i broj telefona neke eskort dame, a nakon dolaska Vrdoljaka u vladu, a poslije njega Petrova, imamo eskalaciju ratničke zaštite posve nejasnih nacionalnih interesa u bitkama koje gubimo jednu za drugom, pri čemu se INA po svim relevantnim pokazateljima totalno srozala, i srozala bi se u okolnostima otvorenoga rata suvlasnika, čak da je umjesto Hernadija s druge strane bio anđeo Gabrijel.

Teško je uz to iz toga nerazumnoga medijskog, političkog i arbitražnoga rata isključiti i političke ciljeve, koje nitko tko prati razvoj politika u Hrvatskoj, Mađarskoj i EU ni u ludilu ne smije isključiti kao motiv rata s Mađarima, konkretnije s Orbanom. Pa koliko koštalo, neka košta!

A cijenu u svim elementima plaća Hrvatska i to prvenstveno katastrofalnim i vrlo izvjesno namjerno takvim odlukama svojih državnih upravitelja.

Gdje je tu suverenist Petrov sa svojom poluistanbulskom, poluantifa a polukršćanskom političkom bratijom?

U takvim okolnostima Petrov ruši vladu da bi nastavio sukob koji je osmislio i proveo Vrdoljak jer ga je kako se više puta javno očitovao, netko brifirao, umjesto da iskoristi poziciju u vladi te s partnerima usmjeri specijalizirane državne institucije –i stražiti baš sve što se događalo od prvoga dana oko INA. Imati Orepića, koga je Petrov javno energično zagovarao kao jedini svoj osobni izbor i rješenje nagomilanih svehrvatskih problema na čelu MUP-a, a ne učiniti ništa u raspetljavanju potencijalnih ugroza nacionalnih interesa je propust bez presedana. To bi, ako ćemo slijediti javne panagirike Petrova o Orepiću, bilo isto kao u finalu Lige Prvaka izostaviti Messija iz igre.

Takav Petrov, čija je minsitrica Jurlina Alibegović paralelno s Orepićem u MUP-u, pripremala regionalizaciju Hrvatske, točno po planu koji je radila za Ivu Josipovića u izbornoj predsjedničkoj kampanji, i zanimljivo – točno po nacrtu promjena izbornoga zakona inicijative “Narod odlučuje” s političkom regionalizacijom Hrvatske, koju potpisuje još jedan znameniti suverenistički Mostovac – Podolnjak, mirno uz Plenkovića odsluša objavu gubitka arbitraže za koju je jamčio i rušio vladu, odsluša spasilačku božićnu vratolomiju Plenkovića i Dalićke o kupnji INA, kojoj se smijao svatko zdrava razuma, pa nastavi pozivati sljedbenike i naciju s još snažnijim glasom i većim uvjerenjem u svoju moralnu misiju u nastavak operacije spašavanja Hrvatske, umjesto da kao propovjednik novoga morala u politici – spusti glavu i zaputi se u Metković ponizan kao svaki teški grješnik lupajući se šibom po leđima, ili vodeći Grmoju koji bi ga tu i tamo mlatnuo. Zbog takvoga gnijezda suverenizma i spašavanja nacionalnih interesa, pogotovo u rasponu kadroviranja od Orepića, preko Jurline Alibegović do Podolnjaka, uistinu bi valjalo istražiti veze tog Podolnjaka i način dolaska na katedru na Pravnom fakultetu u Zagrebu, primjerice s Ivom Josipovićom, jer toliko postupaka s istim rukopisom teško može biti slučajno. Kao što ne može biti slučajno da osovina Radman-Josipović tako uoči mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića, pa ga promovira kao jamca promocije suverenističke politike u Hrvatskoj, kojoj su tako životno odani i njih dvojica, ali i svi ključni Petrovljevi ljudi, demonstrirajući to i kroz ekspertizu inicijative “Narod odlučuje”.

I, sad je taj MOST, s takvim lumenima i takvim provalijama na svome nevjerojatno kratkom a rijetko slavnom putu, dobrica, suverenisti, jer eto trube o nacionalnim interesima i dosjete se napustiti Sabornicu za Bernardićem i Pusićkom, jer dokazuju da Lovro “Hvaljen Isus i Martija” ne valja, jer su za promjene – izbornoga sustava i zato da narod odlučuje.

Onako kako je Podolnjak zapisao!?

Jadna li naroda koji vjeruje da će nešto odlučiti uz takve lumene i po njihovim idejama i zapisima!

Zato i otud udari na Hasanbegovića i Zekanovića, makar oni bili i ćate ili što god, do Šeksovih ili Plenkovićevih spavača, više govore o nevjerojatnoj sposobnosti formiranja ad hoc javnih koalicija, nego o njihovoj stvarnoj krivnji ili o činjenicama koje govore za i protiv njih. Pogotovo je znakovito da se ti udari događaju na posve banalnoj stvari, kao da za pet minuta, ili posve svejedno za deset dana Plenković ne bi okupio kvorum i postigao svoj cilj, bio to Zakon o INA, a bio to i isforsirani razlog za sazivanje izvanrednih izbora paralaleno s europskim. Ovakav prilično histeričan razvoj stvari u Hrvatskoj, s kampanjama koje se ciljano proizvode i smjenjuju na tekućoj vrpci, nikako ne isključuje ni parlamentarne izbore već krajem svibnja.

Prava oporba bi morala biti spremna na to, jer lažna, ova koja najviše brani narod i Hrvatsku, odavno jest.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari