Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Jesu li Hasanbegović i Zekanović spavači ili smo svi umrtvljeni?

Objavljeno

na

Gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

Zanimljiva se rasprava povela nakon izglasavanja Zakona o INA, za koju SDP i izvorni HNS, onaj Vesne Pusić, te Beljak sa svojim današnjim partizanima i Petrov sa svojim suverenistima tvrde da je izdaja nacionalnih interesa i prodaja Mađarima, optužujući izravno Plenkovića za pakt s Orbanom; dok HDZ muti kao i uvijek, ne shvaćajući, bar što se tiče većine zastupnika, o čemu se radi, jer su prema općem dojmu odavno odustali bar velika većina od razmišljanja i prava na mišljenje zbog stečenih i pogotovo očekivanih pozicija. Tko bar kavanski prati političke događaje i pokušava uočiti zakonitost rukopisa u tim događajima, jasno mu je da je čitav niz optužbi, od kojih sam neke djelimično naveo potpuno besmislen i namjerno ili idiotski posve netočan. Recimo –optužiti Plenkovića za pakt s Orbanom!? Uvjerljivije bi mu stajala “optužba” da je – HOS-ovac.

Slične su budalaštine godinama prolazile, počevši od optužbe Tuđmana za pakt s Miloševićem, pa očito je kreatori takvih optužbi nisu prinuđeni na potragu za uvjerljivijim argumentima, pogotovo kad mogu računati na medijsku mašineriju i pozicije. Iste je vrijednosti optužba za izdaju nacionalnih interesa kad nitko ni ne pokušava saznati, ni objasniti – u čemu se sastoji taj nacionalni interes? Ovako ostaje jedino povjerenje da Miro Bulj zna, da Grmoja ili Petrov znaju, te da pogotovo Bernardić i Grbin uz pomoć ingenizonog Peđe Matića znaju, pa im valja bezuvjetno vjerovati.

Hm, baš uvjerljivo.

U raskoraku su se našli stjecajem prilika Hrvoje Zekanović i Zlatko Hasanbegović.

Zašto?

Prilično sigurno ne zato što su sjedili u Sabornici, nego zato što imaju najslabija medijska uporišta. Zekanović nema ni jedno, a Hasanbegović, ako Velimir Bujanec iz nekih razloga mjesec dana ode na bolovanje, također.

Samo par minuta nakon izglasavanja Zakona, prestalo je biti bitno što je izglasovano, što će se dogoditi, a pozornicu Bernardiću i Pusićki, te Boži Petrovu, koliko se god Bernardić kao izumitelj najbolje moguće ideje koju je do sada uspio smisliti, ove o napuštanju Sabornice, trudio opstati bar pet minuta pod svijetlima reflektora i bar prividne važnosti, ni krivi ni dužni preuzeli su Zekanović i Hasanbegović.

Očito im prema reakcijama nije bilo nimalo ugodno biti izloženi takvom vidu pozornosti.

Kao da su ih žene zatekle s ljubavnicama.

Pa Zekanović poručuje da je pogrješio što je ostao u Sabornici, Hasanbegović, inače vrlo spretan i pronicav u svakodnenvom sučeljavanju s pobješnjelim antifama i ako ništa zbog legendarnoga “desanta na Drvar”, poručuje kako se nije ni snašao, a postadoše od Raspudićevih potencijalnih ćata ćatolicima, do izdajnika i Plenkovićevih spavača kod čitavoga niza suparnika i novinara.

Pa se Zekanoviću prilijepi da je sudjelovao u miniranju referenduma “Narod odlučuje” pokretanjem referendumske inicijative protiv Istanbulske, i to, što je zanimljivo s posve istih pozicija s kojih je Hasanbegović današnji njegov supatnik, oštro i tada s pravom kritizirao Ilčića, zbog na brzinu pokretanja referendumske inicijative nazvavši tada u Saboru to – referendumskim avanturizmom. Stvar bi mogla i proći da i Hasanbegović i svi koji danas ističu da je inicijativa protiv Istanbulske minirala referendum o izmjeni izbornog sustava iako su činjenice posve suprotne, nisu snažno javno i na sve načine poduprli još veći i opasniji, po svemu namjerno osmišljeni avanturizam inicijative “Narod odlučuje”.

Naime, ocjenjivati nešto uvijek je rizično s početnih pozicija, jer se nerijetko dogodi da i zbrljana i loše organizirana inicijativa ako joj je cilj kvalitetan, te ako nalegne na odgovarajući val može izvrsno surfati i ni kriva ni dužna dovesti do nekakvog cilja, manje ili više prihvatljivog. To se moglo dogoditi s inicijativom protiv Istanbulske, pa bi bilo neusmnjivo dobro da je uspjela. No, inicijativa izmjene izbornoga sustava pod zvučnim imenom “Narod odlučuje” bila je potpuna suprotnost i svome imenu, nazivu, ciljevima koji su istaknuti, a pogotvo po definiciji pitanja i njihovom krajnjem dometu – bila je svjetlosnim godinama daleko od minimalno prihvatljivoga rješenja za početak rješavanja goleme državno-političke krize u kojoj je Hrvatska trajno zakovana i iz koje se ne može izvući nikakvim popravcima ili kerefekama bilo koje vlasti, bez dubinske promjene izbornoga sustava.

Jedino što je u toj inicijativi bilo ispravno je poruka da je nužno mjenajti izborni sustav.

No, to je usporedivo s idejom o putovanju, pri čemu se najavljuje Beč a završi na putu za Prnjavor.

Sve ostalo je bilo katastrofalno, a pogotovo bi katastrofalne državno-političke posljedice ostavila takva izmjena izbornoga sustava, pa ispada opet paradoksalna situacija, kao i kad je Vesna Pusić suverenistički spriječila Šeks-Pupovčevu nagodbu o uvrštenju Vijeća općina u Ustav, da je ni kriv ni dužan “Hvaljen Isus” Lovro spasio Hrvatsku skrivajući je od njezinoga zavedenoga izvornoga suverena.

Kaže narod, svejedno ga dođe, ubio te grleći te ili daveći, tako i u ovome slučaju, spasio te pokušajem ubojstva ili bjegom, bitno je da si spašen. Ali, valja imati na umu uvijek kako se spasilac ponašao i smije li mu se ukazati povjerenje za novo spašavanje? Jer, tko bi se normalan dva puta za redom pouzdao u Vesnu Pusić ili Lovru Kuščevića!?

Iza svega, a vidi se i po raspravama i nakon glasovanja o INA, ostala je bitka gubitnika za dokazivanje monopola narodne pravovjernosti, za utvrđivanje tko je kome kriv, gdje idejni tvorci “Narod odlučuje” s pravom ukazuju da je primarno nužno formirati državno-politički poredak koji će preventivno spriječavati svinjarije kao što je Istanbulska konvencija, izdižući ljestvicu važnosti ciljeva i rješenja izvan dohvata svakoga mjerenja, a posebno svoga – poraznog rezultata.

No.

Tragikomična je činjenica da je upravo gospođa Markić najtvrđa deklarativna zagovornica izbjegavanja partikularnog rješenja protiv Istanbulske, kao vrsna liječnica dajući prednost rješenjima primarnih problema koji generiraju partikularne posljedice, skrivala od javnosti do tek nakon objave referendumske inicijative i pitanja, autora, odnosno ključnog stručnog konsultanta te inicijative – profesora Roberta Podolnjaka iz – MOST-a.

Tvrdoga zagovornika Istanbulske konvencije!?

Podolnjaka, koji je izlazeći iz Sabora potvrdio svoj suverenizam, za razliku od “spavača” Zekanovića i Hasanbegovića.

I što danas imamo?

Imamo političku nomenklaturu koja ni ne pomišlja, a i kad eventualno pomišlja, očito je ne smije iz tisuću i jednoga razloga, pokušati promjeniti odnose stvari u Hrvatskoj i bar donekle od ove države načiniti održivi i negušeći mehanizam, koji će bar malo više osloboditi postojeću nacionalnu i ljudsku stvaralačku energiju i Hrvatskoj i njezinome narodu dati zraka kako bi bar u donekle ravnopravnim uvjetima pokazali da nismo preko noći postali idioti, te da nismo lošiji od svih ostalih europskih naroda, pa i onih koji su svjetlosne godine u svemu zaostajali do jučer iza nas.

Imamo tzv. oporbu, pri čemu govorim o oporbi izvan dominantne političke nomenklature, koja godinama vodi bitke i gubi svaku, spašava nas držeći monopol na spašavanje iako se sve više ljudi utapa čak i na suhom, imamo borbe bez kraja i konca, pri čemu se spasioci ne osvrću na pristojnu obvezu podnošenja realnih i egzaktnih analiza neuspjeha naciji i stotinama tisuća ljudi koje tu i tamo angažiraju kao u istaknutim referendumskim inicijativama, svaljujući krivnju na one na vlasti i one koji su bili na vlasti. I što je tragikomično, imamo situaciju da je retorička bitka sve snažnija što su rezultati mršaviji, a pozicija spasilaca, proporcionalno i davitelja, sve čvršća, s novim i novim obećanjima i planovima koji eto samo što nisu preporodili naciju. Obrazloženje čak i dokazano razumnih ljudi je – pa naši su, koga imamo, bolje oni nego ovi, bolje išta nego ništa, čime se po istoj matrici kao i kod HDZ-a na nacionalnom spektru, zapravo samo održava iluzija i sve više udaljava od rješenja, spriječavajući razložnu kritiku i potporom gubitnicima i postojećim akterima, mogućnost pojave i nužnost stvaranja posve novih snaga i protagonista kao jedine razumne alternative, primjenjujući na njihov rad stečeno iskustvo s dosadašnjim “našima” od kojih nije bilo nikakvih rezultata. Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – što su to ti “naši” do sada uspješno uradili, odnosno – što su eventualno zabrljali i upropastili?

E, u tom slučaju si u najmanju ruku Plenkovićev spavač, što je gotovo isto kao pupovičasti Srbin.

U takvim okolnostima u rasporedu snaga koji sam naveo, začudno je da se najednom pozornost usmjerava na dvojicu krivaca, kako bi Raspudić rekao – ćatinih ćata.

Jesu li dakle Hasanbegović i Zekanović ćatine ćate?

Bog dragi zna jesu li ili nisu, što im je konačna politička namjera, znaju li i oni sami to s obzirom na politički rukopis tjekom zadnjih par godina, s obzirom na ovakva ili onakva očitovanja u posebnim prigodama, iz kojih se ne može nikako izvući nekakav konzistentan stav o setu najbitnijih nacionalnih pitanja i prepoznati jedna cjelovita politička platforma po kojoj bi čovjek u svakome trenutku znao što od njih dvojice recimo očekivati. Samim tim su oba u velikoj nevolji, jer čim se moraju dodatno dokazivati i opravdavati, to pokazuje golemu ranjivost i vrlo majušne političke mogućnosti u realnim okolnostima i pogotovo s obzirom na realne imperative Hrvatske. Dok se Hasanbegović i Zekanović bezuspješno opravdavaju onima koji ih napadaju, zakopavajući se održanjem te rasprave u fokusu interesa sve dublje u glib, koji su mogli izbjeći jednom jedinom rečenicom za govornicom Sabora, ili nakon prvih pritužbi, ponovo ostaje neodgovoreno doslovno sve najvažnije oko INA. Ta je rečenica – gospodo, može li nam netko konačno utemeljeno i na neupitnim stručnim istraživanjima reći što je danas INA, zašto bi bila, ako jest, nacionalni interes, zašto je ne bi prodali, zašto bi ju kupovali?

To, takvo pitanje je moglo biti adresirano na one koji su napuštali Sabornicu, kao i na one koji su izglasavali zakon. Nema među njima nedužnih, bar ne ni blizu koliko su po tom pitanju posve nedužni Hasanbegović i Zekanović, a svatko tko uistinu želi znati zašto bi bio protiv zakona o INA ili za taj zakon, a znati je temeljana pretpostavka odgovornoga odlučivanja i izjašnjavanja, te svatko tko bar minimalno ima odgovornosti za, kako svi ističu, “nacionalni interes” morao bi izluđenom narodu konačno reći – u čemu je taj interes, koliki je, zašto je danas takav kakav jest, što je utjecalo i što je najbitnije – tko je utjecao na to?

I tko će odgovarati ako ono što je predstavljeno kao interes bude – lažno?

Ovako, ponavlja se priča o INA, posve ista kao i da nam je u nacionalnom interesu ovakva brodogradnja ispod koje se krčme desetine milijardi kuna, da nam je u interesu spašavanje AGROKOR-a onakvog kakav je bio, da nam je u interesu Srbija u EU, iako je to izvan zdravoga razuma svakome tko ga ima, da nam je u interesu LNG terminal, iako se nitko ni ne trudi objasniti kako i zašto, očekujući izjašnjavanje samo na crti – jesmo li za Ruse ili Amerikance?

Možda je stvarno sve tako, ali nitko, ni onaj tko je za, ni onaj tko je protiv nema blage veze – zašto je tako, pa ostaje samo čoporativno svrstavanje, što čoporativnije, to histeričnije i s više optužbi na drugi, treći, ili peti čopor.

I, nikome ne pada na pamet pitanje – kad ćemo biti za nas i jesmo li za nas konačno?

Naime, nikome u zadnjih nekoliko godina od kada je Plenkovićev super partner, današnji prosvjetitelj a nekadašnji energetski strateg Vrdoljak napravio javnu paradu od spora s Mađarima, započeo prvo javni i politički sukob, svakako ne bez blagoslova tadašnjega premijera Milanovića i pogotovo ministrice vanjskih poslova i tadašnje mu stranačke šefice Vesne Pusić, nije palo na pamet realno razmotriti stvarnu tržišnu poziciju INA, njezine prije svega razvojne potencijale, ponajprije one stručne i kadrovske, njezinu realnu poziciju na energetskom i financijskom tržištu, njezinu međunarodnu konkurentnost, a manje više sva pozornost se usmjeravala na sindikalni socijalistički problem rafinerije u Sisku i benzinske crpke koje su ljudima svaki dan pred očima, pa je najlakše banalizirati sve na tim opipljivim činjenicama.

INA je prolazila u političkoj i inoj javnosti kroz nekoliko faza u Hrvatskoj, pri čemu je najvažnija, ona prva pretvorbena, ostala totalno ispod tepiha. Samo se godinama trubi o Sanaderu prikazujući njega i Hernadija kako jedan drugome dodaju nekakav papirić, na kojemu je možda pisao i broj računa, a možda i broj telefona neke eskort dame, a nakon dolaska Vrdoljaka u vladu, a poslije njega Petrova, imamo eskalaciju ratničke zaštite posve nejasnih nacionalnih interesa u bitkama koje gubimo jednu za drugom, pri čemu se INA po svim relevantnim pokazateljima totalno srozala, i srozala bi se u okolnostima otvorenoga rata suvlasnika, čak da je umjesto Hernadija s druge strane bio anđeo Gabrijel.

Teško je uz to iz toga nerazumnoga medijskog, političkog i arbitražnoga rata isključiti i političke ciljeve, koje nitko tko prati razvoj politika u Hrvatskoj, Mađarskoj i EU ni u ludilu ne smije isključiti kao motiv rata s Mađarima, konkretnije s Orbanom. Pa koliko koštalo, neka košta!

A cijenu u svim elementima plaća Hrvatska i to prvenstveno katastrofalnim i vrlo izvjesno namjerno takvim odlukama svojih državnih upravitelja.

Gdje je tu suverenist Petrov sa svojom poluistanbulskom, poluantifa a polukršćanskom političkom bratijom?

U takvim okolnostima Petrov ruši vladu da bi nastavio sukob koji je osmislio i proveo Vrdoljak jer ga je kako se više puta javno očitovao, netko brifirao, umjesto da iskoristi poziciju u vladi te s partnerima usmjeri specijalizirane državne institucije –i stražiti baš sve što se događalo od prvoga dana oko INA. Imati Orepića, koga je Petrov javno energično zagovarao kao jedini svoj osobni izbor i rješenje nagomilanih svehrvatskih problema na čelu MUP-a, a ne učiniti ništa u raspetljavanju potencijalnih ugroza nacionalnih interesa je propust bez presedana. To bi, ako ćemo slijediti javne panagirike Petrova o Orepiću, bilo isto kao u finalu Lige Prvaka izostaviti Messija iz igre.

Takav Petrov, čija je minsitrica Jurlina Alibegović paralelno s Orepićem u MUP-u, pripremala regionalizaciju Hrvatske, točno po planu koji je radila za Ivu Josipovića u izbornoj predsjedničkoj kampanji, i zanimljivo – točno po nacrtu promjena izbornoga zakona inicijative “Narod odlučuje” s političkom regionalizacijom Hrvatske, koju potpisuje još jedan znameniti suverenistički Mostovac – Podolnjak, mirno uz Plenkovića odsluša objavu gubitka arbitraže za koju je jamčio i rušio vladu, odsluša spasilačku božićnu vratolomiju Plenkovića i Dalićke o kupnji INA, kojoj se smijao svatko zdrava razuma, pa nastavi pozivati sljedbenike i naciju s još snažnijim glasom i većim uvjerenjem u svoju moralnu misiju u nastavak operacije spašavanja Hrvatske, umjesto da kao propovjednik novoga morala u politici – spusti glavu i zaputi se u Metković ponizan kao svaki teški grješnik lupajući se šibom po leđima, ili vodeći Grmoju koji bi ga tu i tamo mlatnuo. Zbog takvoga gnijezda suverenizma i spašavanja nacionalnih interesa, pogotovo u rasponu kadroviranja od Orepića, preko Jurline Alibegović do Podolnjaka, uistinu bi valjalo istražiti veze tog Podolnjaka i način dolaska na katedru na Pravnom fakultetu u Zagrebu, primjerice s Ivom Josipovićom, jer toliko postupaka s istim rukopisom teško može biti slučajno. Kao što ne može biti slučajno da osovina Radman-Josipović tako uoči mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića, pa ga promovira kao jamca promocije suverenističke politike u Hrvatskoj, kojoj su tako životno odani i njih dvojica, ali i svi ključni Petrovljevi ljudi, demonstrirajući to i kroz ekspertizu inicijative “Narod odlučuje”.

I, sad je taj MOST, s takvim lumenima i takvim provalijama na svome nevjerojatno kratkom a rijetko slavnom putu, dobrica, suverenisti, jer eto trube o nacionalnim interesima i dosjete se napustiti Sabornicu za Bernardićem i Pusićkom, jer dokazuju da Lovro “Hvaljen Isus i Martija” ne valja, jer su za promjene – izbornoga sustava i zato da narod odlučuje.

Onako kako je Podolnjak zapisao!?

Jadna li naroda koji vjeruje da će nešto odlučiti uz takve lumene i po njihovim idejama i zapisima!

Zato i otud udari na Hasanbegovića i Zekanovića, makar oni bili i ćate ili što god, do Šeksovih ili Plenkovićevih spavača, više govore o nevjerojatnoj sposobnosti formiranja ad hoc javnih koalicija, nego o njihovoj stvarnoj krivnji ili o činjenicama koje govore za i protiv njih. Pogotovo je znakovito da se ti udari događaju na posve banalnoj stvari, kao da za pet minuta, ili posve svejedno za deset dana Plenković ne bi okupio kvorum i postigao svoj cilj, bio to Zakon o INA, a bio to i isforsirani razlog za sazivanje izvanrednih izbora paralaleno s europskim. Ovakav prilično histeričan razvoj stvari u Hrvatskoj, s kampanjama koje se ciljano proizvode i smjenjuju na tekućoj vrpci, nikako ne isključuje ni parlamentarne izbore već krajem svibnja.

Prava oporba bi morala biti spremna na to, jer lažna, ova koja najviše brani narod i Hrvatsku, odavno jest.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari