Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Jesu li Penava, Tomašević i Puljak bili dio protokola ili objava političkog saveza?

Objavljeno

-

Foto: Hina

Čemu čuđenje zbog riječi zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića u Kninu, gdje je naglasio u kontekstu proslave pobjede ” hrvatske zločine”?

Tomašević je i stvarno i simbolički proizvod globalističko-unutarnjeg sustava moći i utjecaja koji je u njegov razvoj, bolje rečeno proizvodnju, uložio stotine milijuna kuna, a u cijelu strukturu na različitim područjima kroz 30 godina hrvatske samostalnosti milijarde kuna, da bi se nakon dolaska u vrh hrvatske politike on smio ponašati kao – politička osoba.
Tomašević je instrument.

Za tu ulogu je unovačen, očito je takvog karakternog profila, a dovoljno je razuman i prilagodljivog karaktera da zna u kakvoj je službi i kakve su posljedice eventualnog odustajanja od modela i ciljeva za koje je proizveden.

Ljudi u Hrvatskoj jako sporo i teško shvaćaju da se ozbiljni ciljevi ostvaruju dugoročnim, sustavnim i pomno isplaniranim djelovanjem, a ključna stvar je u tom projektu izbor kadrova i pozicioniranje ljudi.

Na lijevom, neoliberalističkom i globalističkom spektru, koji je svoje uporište u Hrvatskoj pronašao u neojugoslavenstvu i među neokomunistima nema previše improvizacije, niti se slučajno događa bilo što. Tu i tamo bi se mogao steći dojam o kaotičnom stanju zbog internih sukoba za vodeći utjecaj, naročito u SDP-u, ili zbog prilagodbe cijeloga sustava novim okolnostima u zemlji i svijetu, ali – procesi se pomno i dugoročno planiraju.
Uz te procese, ulaže se golem napor u razbijanje nacionalno-kršćanskog spektra, a najuspješnije se to postiže infiltracijom ljudi koje se također dugoročno i sustavno priprema za preuzimanje procesa na desnici.

Nitko ne riskira uložiti milijarde kuna u eksperiment ili u ljude koji ne prođu bezbrojne inicijacije i u koje se ne može biti siguran.
Meni je daleko čudnije i zabrinjavajuće to da su se većina ljudi upecali na tu Tomaševićevu relativizaciju oslobodilačkog rata, zanemarujući sliku s polaganja vijenaca u Kninu, gdje su uz predsjednika Republike Milanovića bili u prvom planu, uz vojno zapovjedništvo, političari: Tomašević, Puljak i Penava, koji nisu samo gradonačelnici hrvatskih gradova, nego i predsjednici političkih stranaka. Možemo, Centar i Domovinski pokret.
Pravo je pitanje – zbog čega baš ta trojica gradonačelnika u predsjedničkom protokolu i je li primarno bilo to što su gradonačelnici ili što su frontmeni političkih stranaka?

Ili izravnije – je li to bio samo prigodan predsjednički protokol ili otvorena demonstracija saveza, novog političkog saveza, koji za svakoga ozbiljnog odavno irganski i politički djeluje u praksi?

Iza predsjednika Republike su stupali Hajdaš Dončić i esdepeovci, isto kao i gradonačelnici, formativno nositelji institucionalnih funkcija.
U tom kontekstu treba gledati Tomaševićevu izjavu, uočiti potpunu suprotnost s porukama iz govora predsjednika Milanovića na stadionu Dinare, još veću suprotnost sa Skejinim maršom ulicama Knina, i čitati neizgovorene, ali daleko znakovitije poruke od onih izgovorenih i onih koje mjesecima slušamo u javnosti i na političkoj sceni.

Jer, Domovinski pokret je organski blizak Marku Skeji, javno-ideološki potpuno suprotstavljen Možemo i Centru, a ove dvije formalne, u biti ishodišno potpuno iste ili ista, platforme su ideološke radikalne suprotnosti Skeji, tako i Domovinskom pokretu.
Zanemarimo tu elementarnu činjenicu da je jedan od utjecajnijih članova Domovinskog pokreta Igor Peternel, po svemu profilno isti Puljku i Tomaševiću.
U tom Milanovićevom protokolarnom stupanju nije bilo Petrova i Grmoje, a formalno, Bulj, koji je čekao u Sinju na Alki, i Raspudići, nisu članovi MOST-a.

No, pažljiviji osvrt na njihovo djelovanje ih svakako dovodi u središte te neizgovorene poruke sastava Milanovićevog protokola.
Javnost se u pravilu zabavi onim što joj se baci pod noge, a to su uvijek – govori i poruke.
Daleko važnije stvari u pravilu ostanu iza scene, ili neizgovorene, a u ovom slučaju jako uočljive.
I samo na prvi pogled čudne.

Ili, čudne onima koji zaslijepljeno padaju na bučne i zvučne poruke, naročito borbeno-nacionalnog karaktera.
Što to povezuje Tomaševića, iza koga u koloni stoje sjene, Sandra Benčić, Vili Matula, Rada Borić, što to pivezuje kolona sjena iza Hajdaša Dončića sa zagrebačkim esdepeovcom Gotovcom iz drugog reda predsjedničkog protokola, s jedne strane i Penavu, Hasanbegovića, Skeju i pripadajuću kninsku pratnju, s druge strane?

Svakako idejne vrijednosti nisu, ne bi smjele biti ako je tim, naročito desnim protagonistima vjerovati na riječ.
Vjeruje li netko da je veza samo predsjednički protokol a motiv Dan pobjede? Moguće je i to, no, onda bi sve, od pojave MOST-a, zatim predsjedničkih izbora sa Škorom i golemim prethodnim i tadašnjim ulaganjima energetsko-trgovačkih mogula u medije i političke kampanje, pobjeda Milanovića, nastanak Domovinskog pokreta i sve što se događalo do danas, bila čista slučajnost.
Otprilike, idemo se malo igrati.

Hm, ne igra se tako s desetinama, stotinama milijuna kuna i s pozadinskim interesima teškim u milijardama Eura.
Dakle, što povezuje tako šaroliku skupinu, s tako zakrvljenim vrijednosnim pozicijama, naravno, zakrvljenim ako vjerujemo u deklarirane vrijednosti tih skupina i ljudi?

Ako vjerujemo u to, onda bi bilo očekivano da izneđu ljudi koji predvode te skupine i njihovih sjena, i kolona, trebalo uvijek imati kordone specijalne policije.
Baš takve ljude je okupio Milanović u svome protokolu za polaganje vjenca na Dan pobjede.
Bez policije.
I bez tučnjave.

Ovdje se danas valja prisjetiti javno izgovorenog stava Nine Raspudića da je vrijeme razmotriti mogućnost proglašenja ideološkog moratorija na oporbi s ciljem rušenja HDZ-a s vlasti.

Valja se prisjetiti i toliko čudnih, mnogima nejasnih, a mnogima i posve jasnih detalja iz razdoblja predsjedničkih izbora do danas, uloge predsjednika Milanovića u tom razdoblju, koji se nametnuo kao institucionalni vođa antihadezeovskog pokreta, što se, uz očite postojeće antagonizme između njega i Plenkovića, gotovo nasilno medijski predstavlja osobnim sukobom, iako to nikako nije, te svih aktera koji su posredno i neposredno utjecali, od ishoda predsjedničkih izbora do niza ishoda lokalnih izbora, te na opću političku klimu puno goleme netrepeljivosti i antagonizama, pogotovo na tzv. desnici.

Predstaviti sve to slučajem i nastalim samo od sebe, otprilike je kao tumačenje ateista da je svemir nekada ranije eksplodirao i sam od sebe se doveo u savršen sklad, takav da se pijavuo čovjek na Zemlji.

Problematično je što deklarirani katolici vjeruju u slučajnost kaotičnih procesa u Hrvatskoj i nadaju se nastanku života iz njih, a s druge strane žestoko osporavaju kaotičnu evoluciju svemira.
Ne ide baš jedno s drugim.
Iza kaosa je uvijek ideja.
Riječ.
Namjera.
Cilj.

Što je to motiviralo gradonačelnika Vukovara i predsjednika DP Ivana Penavu da javno riskira i izloži se pitanjima, prilično militantnih, iako sve užih skupina u tom pokretu, i bude u Milanovićevom protokolu s Tomaševićem i Puljkom?
Makar odjeven za večernju šetnju uz obalu.

Ja sam siguran, pažljivo prateći događaje i ponašanje političkih, a pogotovo financijskih i medijskih aktera od predsjedničkih izbora do danas, da Penava nije nikako mogao – smio odbiti biti u tom protokolu.
Kao što ni Tomašević ne može drugačije govoriti o Oluji.

Glazbu kreiraju ljudi i silnice koje ulažu novce, goleme novce, a u oba slučaja se radi o golemim sredstvima i jednako važnim ciljevima. Tim ciljevima je potpuno nebitno mišljenje Gotovca i Hasanbegovića o Titu, mišljenje Tomaševića i Penave o Oluji. Bitno je ono o čemu se ne govori.
U toj cijeloj priči je savršena figura Milanović, koji svojom prošlošću okuplja Možemo, Centar i SDP, a sadašnjim porukama MOST, DP i pripadajuće satelite s desnice.

Ispod javnog čuđenja uvijek postoje manje čudne stvari, puno jasnije i životnije.
Na tim životnijim pitanjima u potpuno drugi plan padaju razlike u odjevanju Penave, Tomaševića i Puljka u protokolu, poruke Tomaševića, Milanovića ili Skeje i Ćipe, jer je na djelu, odavno a ne od kada je to Raspudić izgovorio – ideološki moratorij.

Kamo vodi taj moratorij je posve drugo pitanje i kakva bi Hrvatska bila pod njim, kad je i sada razapeta unutarnjim, puno benignijim moratorijem u HDZ-u i onim opasnijim sa SDSS-om?

O tome treba razmišljati, o tome tko bi s obzirom na realnu institucionalnu moć i pozicije koje unosi u taj moratorij bio sutra u političkom savezu mrtav a tko živ, kakve bi to posljedice ostavilo na ionako vrijednosno paraliziranu zemlju i razvoj njenih potencijala, te na njen opstanak u najdramatičnijem globalnom preslagivanju koji svjedoče i najstariji ljudi u Hrvatskoj, a ne iščuđavati se Tomaševiću i njegovim riječima.

Dakle, pravo je pitanje – jesu li Penava, Puljak, Tomašević i Hajdaš Dončić koračali u Kninu uz Milanovića samo protokolarno?

Marko Ljubić/facebook

Ante Sanader: Puljka će građani kad-tad zapitati – Što si stvarno napravio?

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari