Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj sve više postaje čudovište, koje svakim danom sve užurbanije guta i proždire svoj narod na različite načine.

Postavljanjem ustavnih i zakonskih zaprijeka povratku prirodnih temeljnih ljudskih prava polovici hrvatskoga naroda izvan Hrvatske, istjeranog, potisnutog, stimuliranoga na odlazak s hrvatskih životnih prostora tjekom XX stoljeća; baštineći pod firmom antifašizma planirani ratni i poratni zločin egzekucije stotina tisuća Hrvata tjekom i nakon II. svjetskog rata; baštineći pod antifašizmom nevjerojatne progone, likvidacije, eliminacije svih vrsta, od egzistencijalne i socijalne, do one putem dugogodišnjih robija, mahom ostatcima nepobijene hrvatske inteligencije; histeričnim kampanjama protiv Katoličke Crkve, do prelaska na otvorene zabrane, slobodu putovanja, spriječavanja elementarnih sloboda. Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije u ime viših interesa.

Godinama svjedočimo progonu hrvatskih ratnih veterana, godinama svjedočimo bjesomučnoj kampanji protiv hrvatskih vojskovođa, protiv utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, svjedoci smo divljačkih hajki na preostale ratne vojskovođe iz Bosne i Hercegovine, svjedoci smo već dvadesetogodišnje kampanje progona i kriminalizacije hrvatskih glazbenika, novinara, redatelja, umjetnika, koji su se usudili pokušati pronaći inspiraciju u vrejdnotama hrvatskoga naroda, pogotovo u pobjedi u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogorskoga agresora, svjedoci smo progona političara koji su se drznuli uprijeti prstom u realne probleme, osporiti galopirajući anacionalizaciju Hrvatske i stezanju omče oko vrata hrvatskome narodu, svjedoci smo eksplicitne zabrane znanosti, radoznalosti, postavljanja pitanja i civilizacijskih sumnji u namentute i otvoreno lažne mitove, svjedoci smo ponižavanju akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Usprkos tu i tamo, a najčešće predizbornim zavjetima i deklaracijama, svjedočimo i da na nacionalnom spektru, bar s realnim zakonodavnim potencijalom, nemamo ni jedne jedine političke snage, koja se može i relevatno želi usprotiviti tome zastrašujućem planu, detaljno osmišljenom, koji se još detaljnije i preciznije provodi, niti takvoga profiliranoga nastojanja ima na vidiku.

U tjeku je završno i potpuno pokoravanje akademske zajednice i svih javnih institucija, koje su odavno pod pretežitom kontrolom i utjecajem aveti prošlosti, traju snažni obračuni protiv ostataka medija i medijskih sloboda, a najtragičnije je to što je taj vid obračuna posve ozakonjen i predstavljen kao nužno poštivanje pravnoga poretka i države. Pupovac bi rekao – ustavnog patriotizma.

Naravno, ne postavlja se pitanje – čije države?

Hrvatska nije država većinskoga hrvatskoga naroda

Jer, država kojoj establišment čine ljudi iz prvih redova na nedavnom predstavljanju knjige Ante Nobila, svojevrsnoga kontrolora ponašanja tu i tamo prokazanih personalnih simbola zločinačkoga poretka pod krinkom pravnog zastupnika, kao što su osuđeni zločinci Mustać i Perković, a preko njih i cjelokupan zločinački poredak, koga danas gotovo sve najmoćnije političke opcije promiču kao antifašistički temelj suvremene Hrvatske, nije država većinskoga hrvatskoga naroda.

U to nema sumnje.

Kad u prvom redu predstavljanja Nobilove knjige sjede Dinko Cvitan, Budimir Lončar, Ivo Josipović, te najtraženiji odvjetnici poput Prodanovića, manje više nema jasnije poruke o simbiozi poretka i realnoj raspodjeli njegove stvarne moći, integraciji zločinačkoga režima i njegovih ubitačnih antivrjednota s ovim što se danas naziva – realna državna i društvena moć.

Država i politike koje ne vide paradoks u tome da dugogodišnji kreator politike progona zla u Hrvatskoj, Dinko Cvitan, favorit svih politika nakon 2000.godine, sjedi u prvom redu predstavljanja neke vrste društvene satisfakcije presuđenim zločincima, a koja je žmirila na činjenicu dok je upravo Cvitanovo i Bajićevo državno odvjetništvo, kao ovlašteni zastupnik njemačkoga pravnoga zahtjeva za izručenje Perkovića i Mustača, odbilo uložiti prigovor na negativnu odluku ekstradicijskog suda i time iskazalo neetično i neprofesionalno poimanje dužnosti u pravnom postupku, te nije po najkraćem mogućem postupku posmjenjivala cijelu hijerarhiju državnog odvjetništva, jasno šalje zajedno s njima iz prvih redova poruku hrvatskome narodu –mi smo tvoji gospodari.

A kad je netko gospodar, radi što god i kako god hoće.

Zato nije više vijest da je Thompsonu zabranjen koncert ovdje ili ondje u Hrvatskoj ili diljem svijeta, nije vijest da Bujanec, Sedlar, sad i hrvatski Slovenac Leljak, a sutra posve sigurno čitav niz drugih ljudi, nimalo nebitnih za hrvatski narod, ne može izvan granica Republike Hrvatske, niti je već godinama vijest da se tisuće i tisuće pripadnika pobjedničke Hrvatske Vojske i HVO-a ne usude kročiti dalje od svojih kvartova, a i tu im se ne piše više dobro. Jer, politika progona, ako na nju nema odgovora – neće sama stati.

Izgon mekoga tipa nazvan “sloboda kretanja”

Puno sam puta napisao da više nije dovoljno dokazivati i raskrinkavati nevjerojatne srpske laži, podvale i ljude koji ih kreiraju i pronose u Hrvatskoj, očekujući nekakav poziv na razum, dijalog ili nešto treće, iz čega bi se eventualno moglo izroditi nešto dobro ili bolje od ovoga čemu svjedočimo.

Ukazivanje je nužno u onim stvarima, koje još uvijek nisu povjesno razjašnjene i gdje u samome hrvatskome narodu nema jasno profiliranoga stava i sigurnoga saznanja, opet zbog namjernog nedjelovanja hrvatske države koja se ponaša kao kćerka kojoj ne smeta da joj se majku službeno naziva kurvom, to ukazivanje mora biti tipa knjige Stjepana Loze “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”, ali ukazivati nekome zdrava razuma da je laž izjava profesora Ive Goldsteina o “drobilici” u Jasenovcu, ili da je laž navodni antifašistički ustanak u Srbu, odavno je postalo kontraproduktivno, a svaki dijalog s tim, alibi ili kapitulantstvo.

S tipovima koji iznose i promiču takve stavove i brane pozicije s kojih ih iznose, u pristojnom svijetu se odavno – ne razgovara. Zbog tako iznesenih kleveta u pristojnim državama takvi ljudi ostaju bez –posla javno prjezreni, a često i osuđeni na teške zatvorske kazne.

S njima se ne polemizira, njih se onemogućava.

Realno stanje u današnjoj Hrvatskoj je sasvim suprotno. Država, nastala u ime i za ciljeve slobode hrvatskoga naroda, zakonski, logistički, kombinacijama ozakonjenih prisila i neozakonjenih neravnoteža, koje nikada nisu onemogućene upravo silom novouspostavljene države, koja ih je morala spriječiti, upravo omogućava djelovanje takvim ljudima, a pod njihovim izravnim ili neizravnim utjecajem onemogućava razum, slobodu, svijest i dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, prisiljavajući ga svakim danom na sve veće ustupke, povijanje vrata, odustajanje, i u konačnici – na izgon mekoga tipa nazvanog sloboda kretanja.

Takva država, ova danas u Hrvatskoj, golemim je sredstvima omogućila reafirmaciju sprske mitologije i reafirmaciju srpske okupacijske politike bivše Republike Srpske Krajine u samome srcu državnoga poretka, omogućila je djelovanje stotinama različitih likova uz silne apanaže, milijarde kuna, uz neprirodan i posve neproporcionalan javni utjecaj u državnim medijima kao što je HRT, te paradržavnim kao što je većina mainstreama, makar se deklarirali kao – privatni.

Cijeli taj javni diskurs je prekriven sustavom državnih ili paradržavnih i zaobilaznih potpora, preko kontroliranoga oglašavanja i subvencija, do eliminacije konkurencije, korsteći državne agencijie ovlaštene za selektivno provođenje javnoga ćudoređa.

Pa je primjerice posve normalno da se ne smatra klevetom, uvredom, govorom mržnje, diskrimancijom i rasizmom životnjinski izvrijeđati milijune katolika u Hrvatskoj, hrvatske simbole, ljude koji simboliziraju hrvatsku povijest i snove, posve je normalno postalo osporavati same temelje nacionalne slobode, lagati o posve iskustvenim i evidentnim događajima kao što je Domovinski rat, posve je normalno javno opravdavati neviđene zločine protiv hrvatske djece i vojnika nakon završetka II.svjetskog rata, otvoreno s najvažnijih nacionalnih govornica promicati ubojstvo, zlo, mržnju i zločin epohalnih razmjera u ime – vladajućeg antifašizma.

Sve to je ozakonjeno.

Potpuna kontrola HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U takvom kaosu, primjetno je odavno da je većina hrvatskoga naroda prilično dezorjentirana, da se na tisuće mjesta u Hrvatskoj i svijetu rađaju nekakvi pokušaji otpora, ali isto tako, primjetno je da se ti pokušaji ili munjevitom brzinom gase, ili se nad njima preuzima kontrola, pacificirajući ih beskonačnim otezanjem i podgrijavanjem lažne nade, stalnim neuspjesima s krajnim porukama da je nemoguće – nešto važno i bitno promjeniti, te usmjeravanjem goleme moći naroda na filozofiju pojedinačnoga snalaženja ili filozofiju “bolje išta nego ništa”.

Tako se svakim danom sve više lomi kralježnica hrvatskoga naroda, sve manje ostaje prostora za efikasnu pobunu, sve je manje povjerenja između čak i iskrenih protagonista temeljnih vrjednota naroda, sve je više sumnji na tom spektru, i, sve je više odustajanja od ideala za kakvu takvu, većinom materijalnu i društvenu satisfakciju.

I sve je više nesolidarnosti pa sve do otvorenoga neprijateljstva i međusobnoga istrijebljenja na nacionalnom spektru. Sužavanjem prostora za djelovanje i razbijanjem na tisuće i tisuće krhotina i oaza ostataka nacionalne ideje, misli, njihovih protagonista, s umjetnim ubacivanjem sumnji, diskvalifikacijama prema klasičnim obavještajnim scenarijima, Hrvatska se drži pokorenom, a golema nacionalna energija koja tinja, neiskorištenom i sve slabijom.

Jednostavno, scenarij je osmisliti, organizirati i prepustiti svima koji bi htjeli hrvatsku slobodnu državnost, da se međusobno istrijebe, a oni najtvrdokorniji će postati mete poretka.

Tome svjedočimo.

Hrvatsko iseljeništvo je premreženo razvijenim HDZ-ovim parapolitičkim utjecajima, svrstano uz desetine “naših” Hadezeovaca, hrvatska diplomacija je u golemoj mjeri u funkciji razorne države i politika koje njome personalno ravnaju, s hrvatskoga državnoga prostora sliku Hrvatske u svijetu stvaraju nekoliko desetaka dopisnika i izvjestitelja najvažnijih svjetskih medija, sve redom odavno kadroviranih u obavještajnim srpskim kuhinjama, zatim vrhunski organiziran sustav civilnih udruga, manje više sve redom umreženih u izrazito antihrvatske međunarodne strukture, od kulturnih, medijskih do onih tzv. za ljudska prava poticani golemim državnim sredstvima.

I s tih pozicija takve, u pravilu nužne objekte sigurnosnog postupanja svake pristojne države, ova država uzima kao partnere, nakrcavajući njima i njihovim protagonistima tzv.javni sektor, od medija do kulture, te obrazovanja.

Rijetko je kada, čak i za vrijeme komunizma, pogotovo hrvatsko iseljeništvo bilo tako pacificirano, a najčešće ubitačnom paraobavještajnom propagadnom tisuća izaslanika i lobista “naših”u Zagrebu, koji bez poteškoća kriminaliziraju konkurenciju, pogotovo u “našim” redovima.

Neshvatljivo je primjerice, zašto tolike organizacije u iseljeništvu milijunima pisama i javnih zahtjeva ne pritisnu državni vrh zahtjevom da im se omogući povratak otetog političkog prava upravljanja svojom državom, iako imaju sve međunarodne konvencije i temelje međunarodnoga prava na svojoj strani, ili, neshvatljivo je da ne zatrpaju milijunima pisama vladu Andreja Plenkovića, koji na svaki mig iz Bruxellsa skače kao ročnik pred generalom, a istodobno mu ne pada na pamet omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje stotinama tiusća ljudi za Europarlamentarne izbore usprkos preporuci Europskog parlamenta?

Kako to objasniti nego potpunom kontrolom HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, novinari i intelektualci

Zabrane rada novinara i medija, uništavanje potencijalnih platformi i organizacija u samome začetku, nižu se kao na tekućoj vrpci već godinama uz bogate satisfakcije stvarnim uništavateljima i javnu kriminalizaciju ljudi koji su upozoravali na to i koji su se usprotivili tome, odstrijelom jednoga po jednoga novinara, pogotovo onih najupornijih i najnepotkupljivijih.

U takvim okolnostima, upravo zbog dubokoga paraobavještajnoga eliminacijskoga djelovanja, većina ljudi šuti nadajući se da na njega neće doći red i uzdajući se u nekakvu vezu ili lobi u sustavu poretka, pa čak i pomažući u eliminaciji prirodnih saveznika misleći da će tako umiliti režim, a mečka svako malo zakuca nekome drugome na vratima.

Tko se danas sjeća Nade Prkačin s HRT-a, što se s njom dogodilo, kako je završio njezin sudski proces, je li imala moralnog odvjetnika, zašto nekakav disciplinar u HOK-u godinu dana ne reagira na njenu vrlo utemeljenu tužbu protiv odvjetnika koji ju je vjerojatno prevario, s još vjerojatnijim aranžmanom s rukovodstvom HRT-a, tko se sjeća Markovog Trga, razloga zašto je Jurič potjeran na ulicu i ostao bez kruha, sjećate li se Ozane Bašić, ili neposredno recimo Karoline Vidović Krišto koju se ponižava onemogućavanjem rada na radnom mjestu?

Tko se sjeća tolikih manje poznatih ljudi, koji dnevno ostaju bez minimuma mogućnosti za egzistencijalno uzdržavanje sebe i svojih obitelji?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, a to su u svakome društvu novinari i intelektualci.

Već 14 godina za redom SNV s udruženim srpskim organizacijama tiska tzv. bilten s potpisom Republike Hrvatske i grada Zagreba na naslovnici, uz njihovu golemu potporu, koji na stotine adresa diljem svijeta šalje teške klevete protiv desetine intelektualaca, novinara, medija, glazbenika, političara, aktivista i svećenika, arbitrirajući nad najsvetijim ljudskim pojmovima svakoga naroda i društva.

Sve relevantne države redovito dobivaju taj bilten, a svjedočili smo tvrdnjama ozbiljnih ljudi da je recimo suradnica bivše američke veleposlanice u Zagrebu, surađivala honorarno sa SNV-om, te da je američka administracija doslovno prepisivala čitave pasuse iz toga biltena ocjenjujući stanje ljudskih prava u Hrvatskoj u svome godišnjem izvješću.

GONG, udruga koja je utemeljena za praćenje i civilni nadzor izbora, godinama objavljuje iste takve biltene, s potpuno neargumentiranim kvalifikacijama istih ljudi i medija kao i SNV. I sve to uz snažnu potporu države u Hrvatskoj.

I onda se netko čudi da Australija povlači vize hrvaskim državljanima, da nas se drži pod stalnom međunarodnom prismotrom, da se stalno moramo opravdavati za stvari koje nismo ni pomislili učiniti a kamo li učinili, i dokazivati zločincima da nismo mi zločinci.

U Njemačkoj vlada panika hrvatskih intelektulaca, aktivista i svećenika pred nekakvim Majićem koji piše za “Frankfurter Rundschau”, u Hrvatskoj i među milijunima hrvatskih navijača i među ponajboljim svjetskim sportašima vlada strah od nekakvog Zorana Stevanovića koji u ime UEFA mjeri mržnju, rasizam i kulturu navijanja u Hrvatskoj iza koje stižu teške kazne Hrvatskoj, a država ni nakon tri godine nema ni volje ni namjere razotkriti više nego jasnu obavještajnu i sepcijalnoratovsku podvalu sa svastikom na Poljudu, iako se vlade i ministri mjenaju kao na tekućoj vrpci.

Bio Ostojić, za koga su postajale utemeljene pretpostavke da je izravno sudjelovao u tom gnjusnom činu, preko Orepića u koga se zaklinjao reformator Božo Petrov , do Božinovića iza koga stoji Plenkovićev mainstream savez svih vrsta prijatelja i neprijatelja ovoga naroda.

Nikada se Republika Hrvatska nije ni pokušala izvan tu i tamo neke nemušte izjave usprotiviti kriminalizaciji izuzetnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, nikada se nije ozbilnije reagiralo na navedene i čitav niz drugih progona i neviđenu selektivnost standarda po kojima živimo, kojoj svjedočimo svakodnevno.

A u Hrvatskoj postoje i djeluju veleposlanstva svih relevantnih država svijeta, pa je posve normalno da u situacijama teškoga udara na hrvatske državljane najviši državni vrh intervenira i zatraži očitovanje tih država, te ako je nužno o razlozima pritiska na hrvatski narod, izvjesti svoju javnost, a pred stranim državama se snažno zauzme za prava svojih državljana.

Da se ne širi panika, koja se i potencira s jedne strane ovakvim scenarijima, što je najbolje bilo vidljivo srpskim hapšenjima nekolicine hrvatskih branitelja ili bošnjačkim progonima hrvatskih branitelje iz BiH, a s druge strane, namjernim interpretacijama s neprijateljskih pozicija s kojih se žrtve zabrana predstavlja kao kriminalce a njihov progon civilizacijskom higijenom, što se neformalno potvrđuje onda nezainteresiranošću države.

I, kako tu državu držati hrvatskom državom?

Nikako.

Ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego vladanje i život nacije!

Kako presudno vjerovati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ili ikako predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću, ako nikada nismo doživjeli ili saznali da su u okviru svojih nadležnosti postrojili akreditirane veleposlanike i iznijeli činjenice, te osporili djelovanje antihrvatskih agenata iz same Hrvatske?

Kako vjerovati državi, ako nam se javno objavi vijest da je zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina uhićen pupavičasti Srbin, djelatnik javnih institucija u Vukovaru i kako se ne zapitati – što rade sigurnosne službe i koliko takvih potencijalnih zločinaca još radi u državnoj administraciji, ali i u samim sigurnosnim institucijama države?

Kako im vjerovati ako nikada nismo doživjeli da bilo koju inozemnu asocijaciju upozore na neprihvatljivst prosrpske promidžbe, kako im vjerovati ako nisu ni pokušali reći recimo UEFA da je njihov agent Stevanović neprihvatljiv suradnik i da mu Hrvatska uskraćuje pravo na djelovanje na svome teritoriju, ili ako nisu upozorili svjetske medije da njihovi dopisnici u Hrvatskoj zbog laži iznesenih u svojim tekstovima – ne mogu više djelovati u našoj zemlji?

Nikako.

A za to postoje države.

No, kako će to uraditi, kad upravo oni, što nemuštim tu i tamo javnim porukama za domaću javnost, što prešutno, što otvoreno podupiru sve te aktivnosti finaciranjem cijelih tih agentura i time izravno potiču progon svoga naroda i njegovih najeksponiranijih promotora?

Države postoje radi ostvarivanja najviše moguće sigurnosti svakoga svoga državljanina. Bez toga nemaju smisla, a bez praktičnoga dokaza o takvom djelovanju država, državčljani im nemaju razloga vjerovati.

Zašto bi Thompson, Sedlar, Bujanec, Leljak, zašto bi Marko Jurič, Karolina Vidović Krišto, Nada Prkačin ili tiusće hrvatskih ratnih veterana vjerovali ovakvoj državi?

Kako iz ovoga paklenoga kruga?

Jednostavno.

Nema, kako sam i rekao na samome početku teksta, smisla pokušavati zločinca uvjeriti nagovaranjem i dokazivanjem da je loše raditi zlo. Treba ga onemogućiti.

Nemoguće je izuzetno dobro, fantastično umreženu i jako moćnu strukturu, koliko god brojčano i s legitimitetom u hrvatskom narodu bila malobrojna i banalna, pobjediti i onemogućiti bez, prvo, najboljega uma i znanja koje imamo kao narod, drugo, bez najbolje organizacije, i treće, najvažnije, bez jasnih i istaknutih ciljeva oko kojih će se okupiti ljude. A ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego – vladanje i život nacije!

Šlag na kraju je četvrto, pobjeda se ostvaruje bez ljudi koji nisu narod vodili u poraze, koji znače više od prolaznika, i koji neće pristati biti marginalci s narodom koji ih podupire i neće odustati ni pod kakvim okolnostima. Bez karakternih ljudi to nije moguće, a s tisuću generala bez vojske se ne –pobjeđuje.

Prvo, generalima današnjim, koji drže ne birajući sredstva svoje deklarirane nacionalne gruntove, treba oduzeti činove, jer nisu generali, niti je moguće biti general, a gubitnik.

Drugo, okupiti bez izuzetka i rezerve najširi savez nacionalnih snaga, ne prilagođavajući ciljeve i standarde saveza interesima posrnulih generala izgubljenih bitaka, niti protagonistima pokreta, i prestati fingirati borbe za hrvatski narod.

Hrvatski narod treba povesti.

A to neće biti moguće s izvjesnim uspjehom, bez izlaska na ulice stotina tisuća hrvatskih ljudi koji će ovakvoj državi reći dosta, i sve njene protagoniste pospremiti ondje gdje im je mjesto, oslobađajući ih bez milosti “odogovornosti za državu”.

Tako je jedino moguće promjeniti Hrvatsku, a načinu upravo svjedočimo u Francuskoj. Inače, nakon zabrana putovanja, djelovanja, nakon svega – slijede zatvori, pa likvidacije.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari