Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj sve više postaje čudovište, koje svakim danom sve užurbanije guta i proždire svoj narod na različite načine.

Postavljanjem ustavnih i zakonskih zaprijeka povratku prirodnih temeljnih ljudskih prava polovici hrvatskoga naroda izvan Hrvatske, istjeranog, potisnutog, stimuliranoga na odlazak s hrvatskih životnih prostora tjekom XX stoljeća; baštineći pod firmom antifašizma planirani ratni i poratni zločin egzekucije stotina tisuća Hrvata tjekom i nakon II. svjetskog rata; baštineći pod antifašizmom nevjerojatne progone, likvidacije, eliminacije svih vrsta, od egzistencijalne i socijalne, do one putem dugogodišnjih robija, mahom ostatcima nepobijene hrvatske inteligencije; histeričnim kampanjama protiv Katoličke Crkve, do prelaska na otvorene zabrane, slobodu putovanja, spriječavanja elementarnih sloboda. Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije u ime viših interesa.

Godinama svjedočimo progonu hrvatskih ratnih veterana, godinama svjedočimo bjesomučnoj kampanji protiv hrvatskih vojskovođa, protiv utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, svjedoci smo divljačkih hajki na preostale ratne vojskovođe iz Bosne i Hercegovine, svjedoci smo već dvadesetogodišnje kampanje progona i kriminalizacije hrvatskih glazbenika, novinara, redatelja, umjetnika, koji su se usudili pokušati pronaći inspiraciju u vrejdnotama hrvatskoga naroda, pogotovo u pobjedi u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogorskoga agresora, svjedoci smo progona političara koji su se drznuli uprijeti prstom u realne probleme, osporiti galopirajući anacionalizaciju Hrvatske i stezanju omče oko vrata hrvatskome narodu, svjedoci smo eksplicitne zabrane znanosti, radoznalosti, postavljanja pitanja i civilizacijskih sumnji u namentute i otvoreno lažne mitove, svjedoci smo ponižavanju akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Usprkos tu i tamo, a najčešće predizbornim zavjetima i deklaracijama, svjedočimo i da na nacionalnom spektru, bar s realnim zakonodavnim potencijalom, nemamo ni jedne jedine političke snage, koja se može i relevatno želi usprotiviti tome zastrašujućem planu, detaljno osmišljenom, koji se još detaljnije i preciznije provodi, niti takvoga profiliranoga nastojanja ima na vidiku.

U tjeku je završno i potpuno pokoravanje akademske zajednice i svih javnih institucija, koje su odavno pod pretežitom kontrolom i utjecajem aveti prošlosti, traju snažni obračuni protiv ostataka medija i medijskih sloboda, a najtragičnije je to što je taj vid obračuna posve ozakonjen i predstavljen kao nužno poštivanje pravnoga poretka i države. Pupovac bi rekao – ustavnog patriotizma.

Naravno, ne postavlja se pitanje – čije države?

Hrvatska nije država većinskoga hrvatskoga naroda

Jer, država kojoj establišment čine ljudi iz prvih redova na nedavnom predstavljanju knjige Ante Nobila, svojevrsnoga kontrolora ponašanja tu i tamo prokazanih personalnih simbola zločinačkoga poretka pod krinkom pravnog zastupnika, kao što su osuđeni zločinci Mustać i Perković, a preko njih i cjelokupan zločinački poredak, koga danas gotovo sve najmoćnije političke opcije promiču kao antifašistički temelj suvremene Hrvatske, nije država većinskoga hrvatskoga naroda.

U to nema sumnje.

Kad u prvom redu predstavljanja Nobilove knjige sjede Dinko Cvitan, Budimir Lončar, Ivo Josipović, te najtraženiji odvjetnici poput Prodanovića, manje više nema jasnije poruke o simbiozi poretka i realnoj raspodjeli njegove stvarne moći, integraciji zločinačkoga režima i njegovih ubitačnih antivrjednota s ovim što se danas naziva – realna državna i društvena moć.

Država i politike koje ne vide paradoks u tome da dugogodišnji kreator politike progona zla u Hrvatskoj, Dinko Cvitan, favorit svih politika nakon 2000.godine, sjedi u prvom redu predstavljanja neke vrste društvene satisfakcije presuđenim zločincima, a koja je žmirila na činjenicu dok je upravo Cvitanovo i Bajićevo državno odvjetništvo, kao ovlašteni zastupnik njemačkoga pravnoga zahtjeva za izručenje Perkovića i Mustača, odbilo uložiti prigovor na negativnu odluku ekstradicijskog suda i time iskazalo neetično i neprofesionalno poimanje dužnosti u pravnom postupku, te nije po najkraćem mogućem postupku posmjenjivala cijelu hijerarhiju državnog odvjetništva, jasno šalje zajedno s njima iz prvih redova poruku hrvatskome narodu –mi smo tvoji gospodari.

A kad je netko gospodar, radi što god i kako god hoće.

Zato nije više vijest da je Thompsonu zabranjen koncert ovdje ili ondje u Hrvatskoj ili diljem svijeta, nije vijest da Bujanec, Sedlar, sad i hrvatski Slovenac Leljak, a sutra posve sigurno čitav niz drugih ljudi, nimalo nebitnih za hrvatski narod, ne može izvan granica Republike Hrvatske, niti je već godinama vijest da se tisuće i tisuće pripadnika pobjedničke Hrvatske Vojske i HVO-a ne usude kročiti dalje od svojih kvartova, a i tu im se ne piše više dobro. Jer, politika progona, ako na nju nema odgovora – neće sama stati.

Izgon mekoga tipa nazvan “sloboda kretanja”

Puno sam puta napisao da više nije dovoljno dokazivati i raskrinkavati nevjerojatne srpske laži, podvale i ljude koji ih kreiraju i pronose u Hrvatskoj, očekujući nekakav poziv na razum, dijalog ili nešto treće, iz čega bi se eventualno moglo izroditi nešto dobro ili bolje od ovoga čemu svjedočimo.

Ukazivanje je nužno u onim stvarima, koje još uvijek nisu povjesno razjašnjene i gdje u samome hrvatskome narodu nema jasno profiliranoga stava i sigurnoga saznanja, opet zbog namjernog nedjelovanja hrvatske države koja se ponaša kao kćerka kojoj ne smeta da joj se majku službeno naziva kurvom, to ukazivanje mora biti tipa knjige Stjepana Loze “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”, ali ukazivati nekome zdrava razuma da je laž izjava profesora Ive Goldsteina o “drobilici” u Jasenovcu, ili da je laž navodni antifašistički ustanak u Srbu, odavno je postalo kontraproduktivno, a svaki dijalog s tim, alibi ili kapitulantstvo.

S tipovima koji iznose i promiču takve stavove i brane pozicije s kojih ih iznose, u pristojnom svijetu se odavno – ne razgovara. Zbog tako iznesenih kleveta u pristojnim državama takvi ljudi ostaju bez –posla javno prjezreni, a često i osuđeni na teške zatvorske kazne.

S njima se ne polemizira, njih se onemogućava.

Realno stanje u današnjoj Hrvatskoj je sasvim suprotno. Država, nastala u ime i za ciljeve slobode hrvatskoga naroda, zakonski, logistički, kombinacijama ozakonjenih prisila i neozakonjenih neravnoteža, koje nikada nisu onemogućene upravo silom novouspostavljene države, koja ih je morala spriječiti, upravo omogućava djelovanje takvim ljudima, a pod njihovim izravnim ili neizravnim utjecajem onemogućava razum, slobodu, svijest i dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, prisiljavajući ga svakim danom na sve veće ustupke, povijanje vrata, odustajanje, i u konačnici – na izgon mekoga tipa nazvanog sloboda kretanja.

Takva država, ova danas u Hrvatskoj, golemim je sredstvima omogućila reafirmaciju sprske mitologije i reafirmaciju srpske okupacijske politike bivše Republike Srpske Krajine u samome srcu državnoga poretka, omogućila je djelovanje stotinama različitih likova uz silne apanaže, milijarde kuna, uz neprirodan i posve neproporcionalan javni utjecaj u državnim medijima kao što je HRT, te paradržavnim kao što je većina mainstreama, makar se deklarirali kao – privatni.

Cijeli taj javni diskurs je prekriven sustavom državnih ili paradržavnih i zaobilaznih potpora, preko kontroliranoga oglašavanja i subvencija, do eliminacije konkurencije, korsteći državne agencijie ovlaštene za selektivno provođenje javnoga ćudoređa.

Pa je primjerice posve normalno da se ne smatra klevetom, uvredom, govorom mržnje, diskrimancijom i rasizmom životnjinski izvrijeđati milijune katolika u Hrvatskoj, hrvatske simbole, ljude koji simboliziraju hrvatsku povijest i snove, posve je normalno postalo osporavati same temelje nacionalne slobode, lagati o posve iskustvenim i evidentnim događajima kao što je Domovinski rat, posve je normalno javno opravdavati neviđene zločine protiv hrvatske djece i vojnika nakon završetka II.svjetskog rata, otvoreno s najvažnijih nacionalnih govornica promicati ubojstvo, zlo, mržnju i zločin epohalnih razmjera u ime – vladajućeg antifašizma.

Sve to je ozakonjeno.

Potpuna kontrola HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U takvom kaosu, primjetno je odavno da je većina hrvatskoga naroda prilično dezorjentirana, da se na tisuće mjesta u Hrvatskoj i svijetu rađaju nekakvi pokušaji otpora, ali isto tako, primjetno je da se ti pokušaji ili munjevitom brzinom gase, ili se nad njima preuzima kontrola, pacificirajući ih beskonačnim otezanjem i podgrijavanjem lažne nade, stalnim neuspjesima s krajnim porukama da je nemoguće – nešto važno i bitno promjeniti, te usmjeravanjem goleme moći naroda na filozofiju pojedinačnoga snalaženja ili filozofiju “bolje išta nego ništa”.

Tako se svakim danom sve više lomi kralježnica hrvatskoga naroda, sve manje ostaje prostora za efikasnu pobunu, sve je manje povjerenja između čak i iskrenih protagonista temeljnih vrjednota naroda, sve je više sumnji na tom spektru, i, sve je više odustajanja od ideala za kakvu takvu, većinom materijalnu i društvenu satisfakciju.

I sve je više nesolidarnosti pa sve do otvorenoga neprijateljstva i međusobnoga istrijebljenja na nacionalnom spektru. Sužavanjem prostora za djelovanje i razbijanjem na tisuće i tisuće krhotina i oaza ostataka nacionalne ideje, misli, njihovih protagonista, s umjetnim ubacivanjem sumnji, diskvalifikacijama prema klasičnim obavještajnim scenarijima, Hrvatska se drži pokorenom, a golema nacionalna energija koja tinja, neiskorištenom i sve slabijom.

Jednostavno, scenarij je osmisliti, organizirati i prepustiti svima koji bi htjeli hrvatsku slobodnu državnost, da se međusobno istrijebe, a oni najtvrdokorniji će postati mete poretka.

Tome svjedočimo.

Hrvatsko iseljeništvo je premreženo razvijenim HDZ-ovim parapolitičkim utjecajima, svrstano uz desetine “naših” Hadezeovaca, hrvatska diplomacija je u golemoj mjeri u funkciji razorne države i politika koje njome personalno ravnaju, s hrvatskoga državnoga prostora sliku Hrvatske u svijetu stvaraju nekoliko desetaka dopisnika i izvjestitelja najvažnijih svjetskih medija, sve redom odavno kadroviranih u obavještajnim srpskim kuhinjama, zatim vrhunski organiziran sustav civilnih udruga, manje više sve redom umreženih u izrazito antihrvatske međunarodne strukture, od kulturnih, medijskih do onih tzv. za ljudska prava poticani golemim državnim sredstvima.

I s tih pozicija takve, u pravilu nužne objekte sigurnosnog postupanja svake pristojne države, ova država uzima kao partnere, nakrcavajući njima i njihovim protagonistima tzv.javni sektor, od medija do kulture, te obrazovanja.

Rijetko je kada, čak i za vrijeme komunizma, pogotovo hrvatsko iseljeništvo bilo tako pacificirano, a najčešće ubitačnom paraobavještajnom propagadnom tisuća izaslanika i lobista “naših”u Zagrebu, koji bez poteškoća kriminaliziraju konkurenciju, pogotovo u “našim” redovima.

Neshvatljivo je primjerice, zašto tolike organizacije u iseljeništvu milijunima pisama i javnih zahtjeva ne pritisnu državni vrh zahtjevom da im se omogući povratak otetog političkog prava upravljanja svojom državom, iako imaju sve međunarodne konvencije i temelje međunarodnoga prava na svojoj strani, ili, neshvatljivo je da ne zatrpaju milijunima pisama vladu Andreja Plenkovića, koji na svaki mig iz Bruxellsa skače kao ročnik pred generalom, a istodobno mu ne pada na pamet omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje stotinama tiusća ljudi za Europarlamentarne izbore usprkos preporuci Europskog parlamenta?

Kako to objasniti nego potpunom kontrolom HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, novinari i intelektualci

Zabrane rada novinara i medija, uništavanje potencijalnih platformi i organizacija u samome začetku, nižu se kao na tekućoj vrpci već godinama uz bogate satisfakcije stvarnim uništavateljima i javnu kriminalizaciju ljudi koji su upozoravali na to i koji su se usprotivili tome, odstrijelom jednoga po jednoga novinara, pogotovo onih najupornijih i najnepotkupljivijih.

U takvim okolnostima, upravo zbog dubokoga paraobavještajnoga eliminacijskoga djelovanja, većina ljudi šuti nadajući se da na njega neće doći red i uzdajući se u nekakvu vezu ili lobi u sustavu poretka, pa čak i pomažući u eliminaciji prirodnih saveznika misleći da će tako umiliti režim, a mečka svako malo zakuca nekome drugome na vratima.

Tko se danas sjeća Nade Prkačin s HRT-a, što se s njom dogodilo, kako je završio njezin sudski proces, je li imala moralnog odvjetnika, zašto nekakav disciplinar u HOK-u godinu dana ne reagira na njenu vrlo utemeljenu tužbu protiv odvjetnika koji ju je vjerojatno prevario, s još vjerojatnijim aranžmanom s rukovodstvom HRT-a, tko se sjeća Markovog Trga, razloga zašto je Jurič potjeran na ulicu i ostao bez kruha, sjećate li se Ozane Bašić, ili neposredno recimo Karoline Vidović Krišto koju se ponižava onemogućavanjem rada na radnom mjestu?

Tko se sjeća tolikih manje poznatih ljudi, koji dnevno ostaju bez minimuma mogućnosti za egzistencijalno uzdržavanje sebe i svojih obitelji?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, a to su u svakome društvu novinari i intelektualci.

Već 14 godina za redom SNV s udruženim srpskim organizacijama tiska tzv. bilten s potpisom Republike Hrvatske i grada Zagreba na naslovnici, uz njihovu golemu potporu, koji na stotine adresa diljem svijeta šalje teške klevete protiv desetine intelektualaca, novinara, medija, glazbenika, političara, aktivista i svećenika, arbitrirajući nad najsvetijim ljudskim pojmovima svakoga naroda i društva.

Sve relevantne države redovito dobivaju taj bilten, a svjedočili smo tvrdnjama ozbiljnih ljudi da je recimo suradnica bivše američke veleposlanice u Zagrebu, surađivala honorarno sa SNV-om, te da je američka administracija doslovno prepisivala čitave pasuse iz toga biltena ocjenjujući stanje ljudskih prava u Hrvatskoj u svome godišnjem izvješću.

GONG, udruga koja je utemeljena za praćenje i civilni nadzor izbora, godinama objavljuje iste takve biltene, s potpuno neargumentiranim kvalifikacijama istih ljudi i medija kao i SNV. I sve to uz snažnu potporu države u Hrvatskoj.

I onda se netko čudi da Australija povlači vize hrvaskim državljanima, da nas se drži pod stalnom međunarodnom prismotrom, da se stalno moramo opravdavati za stvari koje nismo ni pomislili učiniti a kamo li učinili, i dokazivati zločincima da nismo mi zločinci.

U Njemačkoj vlada panika hrvatskih intelektulaca, aktivista i svećenika pred nekakvim Majićem koji piše za “Frankfurter Rundschau”, u Hrvatskoj i među milijunima hrvatskih navijača i među ponajboljim svjetskim sportašima vlada strah od nekakvog Zorana Stevanovića koji u ime UEFA mjeri mržnju, rasizam i kulturu navijanja u Hrvatskoj iza koje stižu teške kazne Hrvatskoj, a država ni nakon tri godine nema ni volje ni namjere razotkriti više nego jasnu obavještajnu i sepcijalnoratovsku podvalu sa svastikom na Poljudu, iako se vlade i ministri mjenaju kao na tekućoj vrpci.

Bio Ostojić, za koga su postajale utemeljene pretpostavke da je izravno sudjelovao u tom gnjusnom činu, preko Orepića u koga se zaklinjao reformator Božo Petrov , do Božinovića iza koga stoji Plenkovićev mainstream savez svih vrsta prijatelja i neprijatelja ovoga naroda.

Nikada se Republika Hrvatska nije ni pokušala izvan tu i tamo neke nemušte izjave usprotiviti kriminalizaciji izuzetnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, nikada se nije ozbilnije reagiralo na navedene i čitav niz drugih progona i neviđenu selektivnost standarda po kojima živimo, kojoj svjedočimo svakodnevno.

A u Hrvatskoj postoje i djeluju veleposlanstva svih relevantnih država svijeta, pa je posve normalno da u situacijama teškoga udara na hrvatske državljane najviši državni vrh intervenira i zatraži očitovanje tih država, te ako je nužno o razlozima pritiska na hrvatski narod, izvjesti svoju javnost, a pred stranim državama se snažno zauzme za prava svojih državljana.

Da se ne širi panika, koja se i potencira s jedne strane ovakvim scenarijima, što je najbolje bilo vidljivo srpskim hapšenjima nekolicine hrvatskih branitelja ili bošnjačkim progonima hrvatskih branitelje iz BiH, a s druge strane, namjernim interpretacijama s neprijateljskih pozicija s kojih se žrtve zabrana predstavlja kao kriminalce a njihov progon civilizacijskom higijenom, što se neformalno potvrđuje onda nezainteresiranošću države.

I, kako tu državu držati hrvatskom državom?

Nikako.

Ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego vladanje i život nacije!

Kako presudno vjerovati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ili ikako predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću, ako nikada nismo doživjeli ili saznali da su u okviru svojih nadležnosti postrojili akreditirane veleposlanike i iznijeli činjenice, te osporili djelovanje antihrvatskih agenata iz same Hrvatske?

Kako vjerovati državi, ako nam se javno objavi vijest da je zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina uhićen pupavičasti Srbin, djelatnik javnih institucija u Vukovaru i kako se ne zapitati – što rade sigurnosne službe i koliko takvih potencijalnih zločinaca još radi u državnoj administraciji, ali i u samim sigurnosnim institucijama države?

Kako im vjerovati ako nikada nismo doživjeli da bilo koju inozemnu asocijaciju upozore na neprihvatljivst prosrpske promidžbe, kako im vjerovati ako nisu ni pokušali reći recimo UEFA da je njihov agent Stevanović neprihvatljiv suradnik i da mu Hrvatska uskraćuje pravo na djelovanje na svome teritoriju, ili ako nisu upozorili svjetske medije da njihovi dopisnici u Hrvatskoj zbog laži iznesenih u svojim tekstovima – ne mogu više djelovati u našoj zemlji?

Nikako.

A za to postoje države.

No, kako će to uraditi, kad upravo oni, što nemuštim tu i tamo javnim porukama za domaću javnost, što prešutno, što otvoreno podupiru sve te aktivnosti finaciranjem cijelih tih agentura i time izravno potiču progon svoga naroda i njegovih najeksponiranijih promotora?

Države postoje radi ostvarivanja najviše moguće sigurnosti svakoga svoga državljanina. Bez toga nemaju smisla, a bez praktičnoga dokaza o takvom djelovanju država, državčljani im nemaju razloga vjerovati.

Zašto bi Thompson, Sedlar, Bujanec, Leljak, zašto bi Marko Jurič, Karolina Vidović Krišto, Nada Prkačin ili tiusće hrvatskih ratnih veterana vjerovali ovakvoj državi?

Kako iz ovoga paklenoga kruga?

Jednostavno.

Nema, kako sam i rekao na samome početku teksta, smisla pokušavati zločinca uvjeriti nagovaranjem i dokazivanjem da je loše raditi zlo. Treba ga onemogućiti.

Nemoguće je izuzetno dobro, fantastično umreženu i jako moćnu strukturu, koliko god brojčano i s legitimitetom u hrvatskom narodu bila malobrojna i banalna, pobjediti i onemogućiti bez, prvo, najboljega uma i znanja koje imamo kao narod, drugo, bez najbolje organizacije, i treće, najvažnije, bez jasnih i istaknutih ciljeva oko kojih će se okupiti ljude. A ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego – vladanje i život nacije!

Šlag na kraju je četvrto, pobjeda se ostvaruje bez ljudi koji nisu narod vodili u poraze, koji znače više od prolaznika, i koji neće pristati biti marginalci s narodom koji ih podupire i neće odustati ni pod kakvim okolnostima. Bez karakternih ljudi to nije moguće, a s tisuću generala bez vojske se ne –pobjeđuje.

Prvo, generalima današnjim, koji drže ne birajući sredstva svoje deklarirane nacionalne gruntove, treba oduzeti činove, jer nisu generali, niti je moguće biti general, a gubitnik.

Drugo, okupiti bez izuzetka i rezerve najširi savez nacionalnih snaga, ne prilagođavajući ciljeve i standarde saveza interesima posrnulih generala izgubljenih bitaka, niti protagonistima pokreta, i prestati fingirati borbe za hrvatski narod.

Hrvatski narod treba povesti.

A to neće biti moguće s izvjesnim uspjehom, bez izlaska na ulice stotina tisuća hrvatskih ljudi koji će ovakvoj državi reći dosta, i sve njene protagoniste pospremiti ondje gdje im je mjesto, oslobađajući ih bez milosti “odogovornosti za državu”.

Tako je jedino moguće promjeniti Hrvatsku, a načinu upravo svjedočimo u Francuskoj. Inače, nakon zabrana putovanja, djelovanja, nakon svega – slijede zatvori, pa likvidacije.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Najveća prijetnja za Europu je Erdogan: Cilj im je uspostava političkog islama

Objavljeno

na

Objavio

Stvarni čelnik tog pokreta turski je sultan, a opasniji su i od džihadista ISIL-a i Al-Qa’ide, tvrde njemački obavještajci

Dok je svijet usredotočen na borbu protiv vehabijsko-selefijskog pokreta čiju ideologiju njeguju islamističke terorističke organizacije poput Islamske države i Al-Qa’ide, pokret Muslimansko bratstvo munjevito se širi diljem svijeta.

Sve to zahvaljujući dvojici moćnika, katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al-Thaniju i turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu, te duhovnom vođi Yusefu Al-Qaradawiju koji danas živi u Kataru i koji je “pozdravljao napade bombaša samoubojica na Izraelce, a Hitlera je nazivao Božjim djelom da kazni Židove”, kako govori profesorica Susanne Schröter, direktorica frankfurtskog istraživačkog centra Globalni islam.

Katarski emir Bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Erdogan danas su postali glavni ideolozi tog pokreta koji je poput hobotnice pustio svoje pipke diljem svijeta, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Geneza razvoja pokreta

Za eksperte i analitičare pokret Muslimansko bratstvo nije ništa manje opasan od vehabijskih i selefijskih pokreta s obzirom na to da su se iz tog pokreta rodile mnoge terorističke organizacije.

Naime, njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) nakon dublje analize došao je zaključka te izdao upozorenje kako najveća opasnost u Njemačkoj i Europi ne prijeti od džihadista iz terorističke organizacije Islamske države i Al-Qa’ide nego upravo od Muslimanskog bratstva.

– Njihov je cilj uspostava islamske Božje države diljem svijeta, pa tako i u Njemačkoj – upozorava Burkhard Freier, čelnik BfV-a za Sjevernu Rajnu Vestfaliju, napominjući da je Muslimansko bratstvo opasnije od ISIL-a i Al-Qa’ide jer ga vode puno obrazovaniji ljudi koji imaju znatno veću financijsku potporu iz zemalja Arapskog poluotoka.

Prema izvještaju BfV-a, u Europi je središnje tijelo Muslimanskog bratstva Islamsko društvo u Njemačkoj (IGD) sa sjedištem u Kölnu gdje djeluje središnji ured mreže Muslimanskog bratstva.

– Svojim stremljenjima da uspostave društveni i politički sustav utemeljen na šerijatu suprotstavljaju se slobodarskom demokratskom poretku – komentirali su iz BfV-a za njemački Focus.

Muslimansko bratstvo osnovano je 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hassan al-Bana sa skupinom radnika osnovao taj pokret.

Iako u početku malobrojan, do trenutka ubojstva Hassana al-Bane 1949. godine pokret se jako proširio. Program Muslimanskog bratstva tada nije bio nasilan, već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. U vrijeme kada je osnovano Muslimansko bratstvo islamski svijet bio je u previranju.

Kemal Atatürk ukinuo je otomanski kalifat u Istanbulu, a nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanskog Carstva muslimanske zemlje bile su podijeljene između zapadnih sila. Glavni cilj Muslimanskog bratstva bila je reafirmacija političkog islama i uspostava novog kalifata temeljenog na šerijatu i Kuranu.

Daljnja radikalizacija nakon Drugog svjetskog rata pripisuje se učenjima Sayida Qutba. Bratstvo se uskoro proširilo diljem arapskog svijeta i, slično kao u Egiptu, ulazi u sukob sa sekularnim režimima koji svoju ideologiju temelje na panarapskom nacionalizmu.

Taj će sukob u Egiptu kulminirati ubojstvom predsjednika Anwara el-Sadata 1979. godine. Povod tom atentatu bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Uskoro se sličan scenarij ponovio i u Siriji gdje je 1982. godine pokušan atentat na sirijskog predsjednika Hafeza al-Asada koji nije uspio.

U naknadnim sukobima i akcijama sirijskih sigurnosnih snaga ubijene su tisuće ljudi. Najkrvavija epizoda bio je masakr u Hami u kojemu je ubijeno oko 20.000 stanovnika tog sirijskog grada.

Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i palestinski Hamas, a velik je broj pristaša te organizacije nakon čistki u Egiptu i Siriji otišao u Afganistan u rat protiv SSSR-a 1980-ih.

Jedan od najistaknutijih članova Muslimanskog bratstva koji je otišao u Afganistan bio je Ayman al-Zawahiri. Tamo je upoznao Osamu bin Ladena s kojim je osnovao organizaciju koja je postala zametak današnje Al-Qa’ide.

Muslimansko bratstvo smatra da je Kuran odredio savršen način života i društvenog uređenja, stoga su za svoj slogan uzeli: “Kuran je naš ustav.”

Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije te političkim slobodama koje garantira islamska država.

Bratstvo se uvijek protivilo i nastavlja se žestoko protiviti svim oblicima kolonijalizma i bilo je važan faktor u borbi protiv zapadne vojne i ekonomske dominacije u Egiptu i ostalim muslimanskim državama tijekom dvadesetog stoljeća.

Cilj Muslimanskog bratstva, koji je zacrtao njegov osnivač Hassan al-Bana, jest doktrina povratka islamske očigledne sudbine: carstvo, osnovano u sedmom stoljeću, koje se prostiralo od Španjolske pa sve do Indonezije.

Formalni lider egipatskog Muslimanskog bratstva, 75-godišnji Mohammed Badie, i još nekoliko dužnosnika te zabranjene grupe osuđeni su na doživotni zatvor u Egiptu zbog nasilja i poticanje na mržnju i terorizam.

Iako i vehabijski pokret i Muslimansko bratstvo smatraju da je Kuran njihov ustav, između njih postoji veliki antagonizam i neprijateljstvo. Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammedu ibn Abdulu Vehabu, a u biti se temelji na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.

Taj pokret nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i ostalih posredovanja u interpretaciji.

S druge strane, Muslimansko bratstvo ostvarilo je prodor i veliki utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj, ali i u Europi i na području Balkana.

Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanskog bratstva već su ostali ogranci te organizacije u zemljama Bliskog istoka, Africi, pa čak i u Europi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerojatno misli da je Muslimansko bratstvo nositelj pravoga islama te da se trebaju vratiti njegovoj ideologiji.

Muslimansko bratstvo djeluje u arapskim zemljama i Turskoj. Pritom se unutar sebe žestoko razilazi u temeljnim pitanjima i u tom smislu razlikuju se dva ogranka: umjereni i ekstremni.

Mali dio ovog pokreta krenuo je putem ekstremizma – u Egiptu, Siriji, Libiji postoje ekstremne skupine. S druge strane djeluje i umjereno krilo, posebno u Kataru, Turskoj, Kuvajtu i Jordanu. Ideju Hassana al-Bane, utemeljitelja Muslimanskog bratstva, danas nastavljaju provoditi katarski emir Tamim bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Erdogan, koji sebe danas smatra vođom i zaštitnikom muslimanskih sunita u svijetu, s većim žarom od prijašnjih turskih vladara širio je utjecaj na području bivšeg Osmanskog Carstva: u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu i šire.

Širi se utjecaj Turske

Financijskom i svakom drugom vrstom pomoći Turska pokušava utjecati na politike europskih država te promicati radikalnu islamizaciju Europske unije. Ankara planski iskorištava svoje državljane i one koji pozdravljaju turske inicijative za domaće političke svrhe. U zemljama EU djeluju 24 organizacije koje su povezane s vlastima Turske.

Uz njih, tu su i one u zemljama bivše Jugoslavije tako da tom broju treba dodati džamiju u Ljubljani te po jednu organizaciju u Sarajevu, Novom Pazaru i Skoplju. Da se pokret Muslimanskog bratstva već znatno proširio na zemlje Balkana, dokazuje i činjenica da Erdogan, za vrijeme posjeta islamskim zajednicama u zemljama bivše Jugoslavije, pozdravlja tako da mu je palac sastavljen s dlanom, a četiri su prsta u zraku, što je simbol Muslimanskog bratstva. Pozdrav se zove “rabia”.

Zadnji put kada je bio u Sarajevu te se susreo s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Erdogan je mahao pozdravom ove organizacije.

Zanimljivo je da Erdogan istim znakom nije pozdravio za posjeta Srbiji, gdje je okupljenoj masi u Novom Pazaru, u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, mahao sa svih pet prstiju. I dok čitav svijet ISIL i Al-Qa’idu smatra terorističkim organizacijama, pokret Muslimansko bratstvo još je uvijek, za sada, legalan, no terorističkom organizacijom proglašen je u Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji, a i američki predsjednik Donald Trump u proceduru je uputio zahtjev o proglašenju pokreta terorističkom organizacijom.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari