Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj sve više postaje čudovište, koje svakim danom sve užurbanije guta i proždire svoj narod na različite načine.

Postavljanjem ustavnih i zakonskih zaprijeka povratku prirodnih temeljnih ljudskih prava polovici hrvatskoga naroda izvan Hrvatske, istjeranog, potisnutog, stimuliranoga na odlazak s hrvatskih životnih prostora tjekom XX stoljeća; baštineći pod firmom antifašizma planirani ratni i poratni zločin egzekucije stotina tisuća Hrvata tjekom i nakon II. svjetskog rata; baštineći pod antifašizmom nevjerojatne progone, likvidacije, eliminacije svih vrsta, od egzistencijalne i socijalne, do one putem dugogodišnjih robija, mahom ostatcima nepobijene hrvatske inteligencije; histeričnim kampanjama protiv Katoličke Crkve, do prelaska na otvorene zabrane, slobodu putovanja, spriječavanja elementarnih sloboda. Još su samo preostale robije i otvorene likvidacije u ime viših interesa.

Godinama svjedočimo progonu hrvatskih ratnih veterana, godinama svjedočimo bjesomučnoj kampanji protiv hrvatskih vojskovođa, protiv utemeljitelja hrvatske države Franje Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, svjedoci smo divljačkih hajki na preostale ratne vojskovođe iz Bosne i Hercegovine, svjedoci smo već dvadesetogodišnje kampanje progona i kriminalizacije hrvatskih glazbenika, novinara, redatelja, umjetnika, koji su se usudili pokušati pronaći inspiraciju u vrejdnotama hrvatskoga naroda, pogotovo u pobjedi u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogorskoga agresora, svjedoci smo progona političara koji su se drznuli uprijeti prstom u realne probleme, osporiti galopirajući anacionalizaciju Hrvatske i stezanju omče oko vrata hrvatskome narodu, svjedoci smo eksplicitne zabrane znanosti, radoznalosti, postavljanja pitanja i civilizacijskih sumnji u namentute i otvoreno lažne mitove, svjedoci smo ponižavanju akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Usprkos tu i tamo, a najčešće predizbornim zavjetima i deklaracijama, svjedočimo i da na nacionalnom spektru, bar s realnim zakonodavnim potencijalom, nemamo ni jedne jedine političke snage, koja se može i relevatno želi usprotiviti tome zastrašujućem planu, detaljno osmišljenom, koji se još detaljnije i preciznije provodi, niti takvoga profiliranoga nastojanja ima na vidiku.

U tjeku je završno i potpuno pokoravanje akademske zajednice i svih javnih institucija, koje su odavno pod pretežitom kontrolom i utjecajem aveti prošlosti, traju snažni obračuni protiv ostataka medija i medijskih sloboda, a najtragičnije je to što je taj vid obračuna posve ozakonjen i predstavljen kao nužno poštivanje pravnoga poretka i države. Pupovac bi rekao – ustavnog patriotizma.

Naravno, ne postavlja se pitanje – čije države?

Hrvatska nije država većinskoga hrvatskoga naroda

Jer, država kojoj establišment čine ljudi iz prvih redova na nedavnom predstavljanju knjige Ante Nobila, svojevrsnoga kontrolora ponašanja tu i tamo prokazanih personalnih simbola zločinačkoga poretka pod krinkom pravnog zastupnika, kao što su osuđeni zločinci Mustać i Perković, a preko njih i cjelokupan zločinački poredak, koga danas gotovo sve najmoćnije političke opcije promiču kao antifašistički temelj suvremene Hrvatske, nije država većinskoga hrvatskoga naroda.

U to nema sumnje.

Kad u prvom redu predstavljanja Nobilove knjige sjede Dinko Cvitan, Budimir Lončar, Ivo Josipović, te najtraženiji odvjetnici poput Prodanovića, manje više nema jasnije poruke o simbiozi poretka i realnoj raspodjeli njegove stvarne moći, integraciji zločinačkoga režima i njegovih ubitačnih antivrjednota s ovim što se danas naziva – realna državna i društvena moć.

Država i politike koje ne vide paradoks u tome da dugogodišnji kreator politike progona zla u Hrvatskoj, Dinko Cvitan, favorit svih politika nakon 2000.godine, sjedi u prvom redu predstavljanja neke vrste društvene satisfakcije presuđenim zločincima, a koja je žmirila na činjenicu dok je upravo Cvitanovo i Bajićevo državno odvjetništvo, kao ovlašteni zastupnik njemačkoga pravnoga zahtjeva za izručenje Perkovića i Mustača, odbilo uložiti prigovor na negativnu odluku ekstradicijskog suda i time iskazalo neetično i neprofesionalno poimanje dužnosti u pravnom postupku, te nije po najkraćem mogućem postupku posmjenjivala cijelu hijerarhiju državnog odvjetništva, jasno šalje zajedno s njima iz prvih redova poruku hrvatskome narodu –mi smo tvoji gospodari.

A kad je netko gospodar, radi što god i kako god hoće.

Zato nije više vijest da je Thompsonu zabranjen koncert ovdje ili ondje u Hrvatskoj ili diljem svijeta, nije vijest da Bujanec, Sedlar, sad i hrvatski Slovenac Leljak, a sutra posve sigurno čitav niz drugih ljudi, nimalo nebitnih za hrvatski narod, ne može izvan granica Republike Hrvatske, niti je već godinama vijest da se tisuće i tisuće pripadnika pobjedničke Hrvatske Vojske i HVO-a ne usude kročiti dalje od svojih kvartova, a i tu im se ne piše više dobro. Jer, politika progona, ako na nju nema odgovora – neće sama stati.

Izgon mekoga tipa nazvan “sloboda kretanja”

Puno sam puta napisao da više nije dovoljno dokazivati i raskrinkavati nevjerojatne srpske laži, podvale i ljude koji ih kreiraju i pronose u Hrvatskoj, očekujući nekakav poziv na razum, dijalog ili nešto treće, iz čega bi se eventualno moglo izroditi nešto dobro ili bolje od ovoga čemu svjedočimo.

Ukazivanje je nužno u onim stvarima, koje još uvijek nisu povjesno razjašnjene i gdje u samome hrvatskome narodu nema jasno profiliranoga stava i sigurnoga saznanja, opet zbog namjernog nedjelovanja hrvatske države koja se ponaša kao kćerka kojoj ne smeta da joj se majku službeno naziva kurvom, to ukazivanje mora biti tipa knjige Stjepana Loze “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”, ali ukazivati nekome zdrava razuma da je laž izjava profesora Ive Goldsteina o “drobilici” u Jasenovcu, ili da je laž navodni antifašistički ustanak u Srbu, odavno je postalo kontraproduktivno, a svaki dijalog s tim, alibi ili kapitulantstvo.

S tipovima koji iznose i promiču takve stavove i brane pozicije s kojih ih iznose, u pristojnom svijetu se odavno – ne razgovara. Zbog tako iznesenih kleveta u pristojnim državama takvi ljudi ostaju bez –posla javno prjezreni, a često i osuđeni na teške zatvorske kazne.

S njima se ne polemizira, njih se onemogućava.

Realno stanje u današnjoj Hrvatskoj je sasvim suprotno. Država, nastala u ime i za ciljeve slobode hrvatskoga naroda, zakonski, logistički, kombinacijama ozakonjenih prisila i neozakonjenih neravnoteža, koje nikada nisu onemogućene upravo silom novouspostavljene države, koja ih je morala spriječiti, upravo omogućava djelovanje takvim ljudima, a pod njihovim izravnim ili neizravnim utjecajem onemogućava razum, slobodu, svijest i dostojanstvo hrvatskoga čovjeka, prisiljavajući ga svakim danom na sve veće ustupke, povijanje vrata, odustajanje, i u konačnici – na izgon mekoga tipa nazvanog sloboda kretanja.

Takva država, ova danas u Hrvatskoj, golemim je sredstvima omogućila reafirmaciju sprske mitologije i reafirmaciju srpske okupacijske politike bivše Republike Srpske Krajine u samome srcu državnoga poretka, omogućila je djelovanje stotinama različitih likova uz silne apanaže, milijarde kuna, uz neprirodan i posve neproporcionalan javni utjecaj u državnim medijima kao što je HRT, te paradržavnim kao što je većina mainstreama, makar se deklarirali kao – privatni.

Cijeli taj javni diskurs je prekriven sustavom državnih ili paradržavnih i zaobilaznih potpora, preko kontroliranoga oglašavanja i subvencija, do eliminacije konkurencije, korsteći državne agencijie ovlaštene za selektivno provođenje javnoga ćudoređa.

Pa je primjerice posve normalno da se ne smatra klevetom, uvredom, govorom mržnje, diskrimancijom i rasizmom životnjinski izvrijeđati milijune katolika u Hrvatskoj, hrvatske simbole, ljude koji simboliziraju hrvatsku povijest i snove, posve je normalno postalo osporavati same temelje nacionalne slobode, lagati o posve iskustvenim i evidentnim događajima kao što je Domovinski rat, posve je normalno javno opravdavati neviđene zločine protiv hrvatske djece i vojnika nakon završetka II.svjetskog rata, otvoreno s najvažnijih nacionalnih govornica promicati ubojstvo, zlo, mržnju i zločin epohalnih razmjera u ime – vladajućeg antifašizma.

Sve to je ozakonjeno.

Potpuna kontrola HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U takvom kaosu, primjetno je odavno da je većina hrvatskoga naroda prilično dezorjentirana, da se na tisuće mjesta u Hrvatskoj i svijetu rađaju nekakvi pokušaji otpora, ali isto tako, primjetno je da se ti pokušaji ili munjevitom brzinom gase, ili se nad njima preuzima kontrola, pacificirajući ih beskonačnim otezanjem i podgrijavanjem lažne nade, stalnim neuspjesima s krajnim porukama da je nemoguće – nešto važno i bitno promjeniti, te usmjeravanjem goleme moći naroda na filozofiju pojedinačnoga snalaženja ili filozofiju “bolje išta nego ništa”.

Tako se svakim danom sve više lomi kralježnica hrvatskoga naroda, sve manje ostaje prostora za efikasnu pobunu, sve je manje povjerenja između čak i iskrenih protagonista temeljnih vrjednota naroda, sve je više sumnji na tom spektru, i, sve je više odustajanja od ideala za kakvu takvu, većinom materijalnu i društvenu satisfakciju.

I sve je više nesolidarnosti pa sve do otvorenoga neprijateljstva i međusobnoga istrijebljenja na nacionalnom spektru. Sužavanjem prostora za djelovanje i razbijanjem na tisuće i tisuće krhotina i oaza ostataka nacionalne ideje, misli, njihovih protagonista, s umjetnim ubacivanjem sumnji, diskvalifikacijama prema klasičnim obavještajnim scenarijima, Hrvatska se drži pokorenom, a golema nacionalna energija koja tinja, neiskorištenom i sve slabijom.

Jednostavno, scenarij je osmisliti, organizirati i prepustiti svima koji bi htjeli hrvatsku slobodnu državnost, da se međusobno istrijebe, a oni najtvrdokorniji će postati mete poretka.

Tome svjedočimo.

Hrvatsko iseljeništvo je premreženo razvijenim HDZ-ovim parapolitičkim utjecajima, svrstano uz desetine “naših” Hadezeovaca, hrvatska diplomacija je u golemoj mjeri u funkciji razorne države i politika koje njome personalno ravnaju, s hrvatskoga državnoga prostora sliku Hrvatske u svijetu stvaraju nekoliko desetaka dopisnika i izvjestitelja najvažnijih svjetskih medija, sve redom odavno kadroviranih u obavještajnim srpskim kuhinjama, zatim vrhunski organiziran sustav civilnih udruga, manje više sve redom umreženih u izrazito antihrvatske međunarodne strukture, od kulturnih, medijskih do onih tzv. za ljudska prava poticani golemim državnim sredstvima.

I s tih pozicija takve, u pravilu nužne objekte sigurnosnog postupanja svake pristojne države, ova država uzima kao partnere, nakrcavajući njima i njihovim protagonistima tzv.javni sektor, od medija do kulture, te obrazovanja.

Rijetko je kada, čak i za vrijeme komunizma, pogotovo hrvatsko iseljeništvo bilo tako pacificirano, a najčešće ubitačnom paraobavještajnom propagadnom tisuća izaslanika i lobista “naših”u Zagrebu, koji bez poteškoća kriminaliziraju konkurenciju, pogotovo u “našim” redovima.

Neshvatljivo je primjerice, zašto tolike organizacije u iseljeništvu milijunima pisama i javnih zahtjeva ne pritisnu državni vrh zahtjevom da im se omogući povratak otetog političkog prava upravljanja svojom državom, iako imaju sve međunarodne konvencije i temelje međunarodnoga prava na svojoj strani, ili, neshvatljivo je da ne zatrpaju milijunima pisama vladu Andreja Plenkovića, koji na svaki mig iz Bruxellsa skače kao ročnik pred generalom, a istodobno mu ne pada na pamet omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje stotinama tiusća ljudi za Europarlamentarne izbore usprkos preporuci Europskog parlamenta?

Kako to objasniti nego potpunom kontrolom HDZ-a nad svim organizacijama iseljenika?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, novinari i intelektualci

Zabrane rada novinara i medija, uništavanje potencijalnih platformi i organizacija u samome začetku, nižu se kao na tekućoj vrpci već godinama uz bogate satisfakcije stvarnim uništavateljima i javnu kriminalizaciju ljudi koji su upozoravali na to i koji su se usprotivili tome, odstrijelom jednoga po jednoga novinara, pogotovo onih najupornijih i najnepotkupljivijih.

U takvim okolnostima, upravo zbog dubokoga paraobavještajnoga eliminacijskoga djelovanja, većina ljudi šuti nadajući se da na njega neće doći red i uzdajući se u nekakvu vezu ili lobi u sustavu poretka, pa čak i pomažući u eliminaciji prirodnih saveznika misleći da će tako umiliti režim, a mečka svako malo zakuca nekome drugome na vratima.

Tko se danas sjeća Nade Prkačin s HRT-a, što se s njom dogodilo, kako je završio njezin sudski proces, je li imala moralnog odvjetnika, zašto nekakav disciplinar u HOK-u godinu dana ne reagira na njenu vrlo utemeljenu tužbu protiv odvjetnika koji ju je vjerojatno prevario, s još vjerojatnijim aranžmanom s rukovodstvom HRT-a, tko se sjeća Markovog Trga, razloga zašto je Jurič potjeran na ulicu i ostao bez kruha, sjećate li se Ozane Bašić, ili neposredno recimo Karoline Vidović Krišto koju se ponižava onemogućavanjem rada na radnom mjestu?

Tko se sjeća tolikih manje poznatih ljudi, koji dnevno ostaju bez minimuma mogućnosti za egzistencijalno uzdržavanje sebe i svojih obitelji?

U zavođenju mraka, prvo se gase svijetla koja najsnažnije gore, a to su u svakome društvu novinari i intelektualci.

Već 14 godina za redom SNV s udruženim srpskim organizacijama tiska tzv. bilten s potpisom Republike Hrvatske i grada Zagreba na naslovnici, uz njihovu golemu potporu, koji na stotine adresa diljem svijeta šalje teške klevete protiv desetine intelektualaca, novinara, medija, glazbenika, političara, aktivista i svećenika, arbitrirajući nad najsvetijim ljudskim pojmovima svakoga naroda i društva.

Sve relevantne države redovito dobivaju taj bilten, a svjedočili smo tvrdnjama ozbiljnih ljudi da je recimo suradnica bivše američke veleposlanice u Zagrebu, surađivala honorarno sa SNV-om, te da je američka administracija doslovno prepisivala čitave pasuse iz toga biltena ocjenjujući stanje ljudskih prava u Hrvatskoj u svome godišnjem izvješću.

GONG, udruga koja je utemeljena za praćenje i civilni nadzor izbora, godinama objavljuje iste takve biltene, s potpuno neargumentiranim kvalifikacijama istih ljudi i medija kao i SNV. I sve to uz snažnu potporu države u Hrvatskoj.

I onda se netko čudi da Australija povlači vize hrvaskim državljanima, da nas se drži pod stalnom međunarodnom prismotrom, da se stalno moramo opravdavati za stvari koje nismo ni pomislili učiniti a kamo li učinili, i dokazivati zločincima da nismo mi zločinci.

U Njemačkoj vlada panika hrvatskih intelektulaca, aktivista i svećenika pred nekakvim Majićem koji piše za “Frankfurter Rundschau”, u Hrvatskoj i među milijunima hrvatskih navijača i među ponajboljim svjetskim sportašima vlada strah od nekakvog Zorana Stevanovića koji u ime UEFA mjeri mržnju, rasizam i kulturu navijanja u Hrvatskoj iza koje stižu teške kazne Hrvatskoj, a država ni nakon tri godine nema ni volje ni namjere razotkriti više nego jasnu obavještajnu i sepcijalnoratovsku podvalu sa svastikom na Poljudu, iako se vlade i ministri mjenaju kao na tekućoj vrpci.

Bio Ostojić, za koga su postajale utemeljene pretpostavke da je izravno sudjelovao u tom gnjusnom činu, preko Orepića u koga se zaklinjao reformator Božo Petrov , do Božinovića iza koga stoji Plenkovićev mainstream savez svih vrsta prijatelja i neprijatelja ovoga naroda.

Nikada se Republika Hrvatska nije ni pokušala izvan tu i tamo neke nemušte izjave usprotiviti kriminalizaciji izuzetnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, nikada se nije ozbilnije reagiralo na navedene i čitav niz drugih progona i neviđenu selektivnost standarda po kojima živimo, kojoj svjedočimo svakodnevno.

A u Hrvatskoj postoje i djeluju veleposlanstva svih relevantnih država svijeta, pa je posve normalno da u situacijama teškoga udara na hrvatske državljane najviši državni vrh intervenira i zatraži očitovanje tih država, te ako je nužno o razlozima pritiska na hrvatski narod, izvjesti svoju javnost, a pred stranim državama se snažno zauzme za prava svojih državljana.

Da se ne širi panika, koja se i potencira s jedne strane ovakvim scenarijima, što je najbolje bilo vidljivo srpskim hapšenjima nekolicine hrvatskih branitelja ili bošnjačkim progonima hrvatskih branitelje iz BiH, a s druge strane, namjernim interpretacijama s neprijateljskih pozicija s kojih se žrtve zabrana predstavlja kao kriminalce a njihov progon civilizacijskom higijenom, što se neformalno potvrđuje onda nezainteresiranošću države.

I, kako tu državu držati hrvatskom državom?

Nikako.

Ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego vladanje i život nacije!

Kako presudno vjerovati predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ili ikako predsjedniku vlade Andreju Plenkoviću, ako nikada nismo doživjeli ili saznali da su u okviru svojih nadležnosti postrojili akreditirane veleposlanike i iznijeli činjenice, te osporili djelovanje antihrvatskih agenata iz same Hrvatske?

Kako vjerovati državi, ako nam se javno objavi vijest da je zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina uhićen pupavičasti Srbin, djelatnik javnih institucija u Vukovaru i kako se ne zapitati – što rade sigurnosne službe i koliko takvih potencijalnih zločinaca još radi u državnoj administraciji, ali i u samim sigurnosnim institucijama države?

Kako im vjerovati ako nikada nismo doživjeli da bilo koju inozemnu asocijaciju upozore na neprihvatljivst prosrpske promidžbe, kako im vjerovati ako nisu ni pokušali reći recimo UEFA da je njihov agent Stevanović neprihvatljiv suradnik i da mu Hrvatska uskraćuje pravo na djelovanje na svome teritoriju, ili ako nisu upozorili svjetske medije da njihovi dopisnici u Hrvatskoj zbog laži iznesenih u svojim tekstovima – ne mogu više djelovati u našoj zemlji?

Nikako.

A za to postoje države.

No, kako će to uraditi, kad upravo oni, što nemuštim tu i tamo javnim porukama za domaću javnost, što prešutno, što otvoreno podupiru sve te aktivnosti finaciranjem cijelih tih agentura i time izravno potiču progon svoga naroda i njegovih najeksponiranijih promotora?

Države postoje radi ostvarivanja najviše moguće sigurnosti svakoga svoga državljanina. Bez toga nemaju smisla, a bez praktičnoga dokaza o takvom djelovanju država, državčljani im nemaju razloga vjerovati.

Zašto bi Thompson, Sedlar, Bujanec, Leljak, zašto bi Marko Jurič, Karolina Vidović Krišto, Nada Prkačin ili tiusće hrvatskih ratnih veterana vjerovali ovakvoj državi?

Kako iz ovoga paklenoga kruga?

Jednostavno.

Nema, kako sam i rekao na samome početku teksta, smisla pokušavati zločinca uvjeriti nagovaranjem i dokazivanjem da je loše raditi zlo. Treba ga onemogućiti.

Nemoguće je izuzetno dobro, fantastično umreženu i jako moćnu strukturu, koliko god brojčano i s legitimitetom u hrvatskom narodu bila malobrojna i banalna, pobjediti i onemogućiti bez, prvo, najboljega uma i znanja koje imamo kao narod, drugo, bez najbolje organizacije, i treće, najvažnije, bez jasnih i istaknutih ciljeva oko kojih će se okupiti ljude. A ciljevi ne smiju biti preživljavanje i odgađanje nacionalne smrti, nego – vladanje i život nacije!

Šlag na kraju je četvrto, pobjeda se ostvaruje bez ljudi koji nisu narod vodili u poraze, koji znače više od prolaznika, i koji neće pristati biti marginalci s narodom koji ih podupire i neće odustati ni pod kakvim okolnostima. Bez karakternih ljudi to nije moguće, a s tisuću generala bez vojske se ne –pobjeđuje.

Prvo, generalima današnjim, koji drže ne birajući sredstva svoje deklarirane nacionalne gruntove, treba oduzeti činove, jer nisu generali, niti je moguće biti general, a gubitnik.

Drugo, okupiti bez izuzetka i rezerve najširi savez nacionalnih snaga, ne prilagođavajući ciljeve i standarde saveza interesima posrnulih generala izgubljenih bitaka, niti protagonistima pokreta, i prestati fingirati borbe za hrvatski narod.

Hrvatski narod treba povesti.

A to neće biti moguće s izvjesnim uspjehom, bez izlaska na ulice stotina tisuća hrvatskih ljudi koji će ovakvoj državi reći dosta, i sve njene protagoniste pospremiti ondje gdje im je mjesto, oslobađajući ih bez milosti “odogovornosti za državu”.

Tako je jedino moguće promjeniti Hrvatsku, a načinu upravo svjedočimo u Francuskoj. Inače, nakon zabrana putovanja, djelovanja, nakon svega – slijede zatvori, pa likvidacije.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trumpova velika strategija mira

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu priprema za drugi summit Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir.

I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje – vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.

Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje.

Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima.

Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Barack Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine.

Privrženost ideji da je proklamirana odluka velikih sila za mir njegov najsigurniji jamac vjerojatno snosi najveću odgovornost za to što povijest čovječanstva liči na koloplet gluposti, nasilja i beskrajnih ratova.

Ne postoji ništa tako opasno kao velika sila koja objavljuje svoju bezuvjetnu volju za mirom. Treba samo baciti pogled na tužnu sudbinu Lige naroda nakon Velikog rata i Hitlerov ulazak u niz ratova, koji će konačno kulminirati u najvećem pokolju koji je vidjela ljudska povijest.

Hitler se tako lako odlučivao na okupaciju susjednih zemalja i rat upravo zato što je bio siguran u privrženost velikih sila miroljubivom rješavanju sukoba.

Slično će biti i tijekom Hladnoga rata između Zapada i SSSR-a. Dok god je Zapad pokazivao svoju bezuvjetnu volju za mirom, SSSR je uspješno dizao revolucije i širio komunizam po svijetu.

Njihova je politika bila odvući stvari ka ekstremnim rješenjima, znajući da će Zapad igrati na kartu proklamiranoga “popuštanja napetosti”, gdje bi kroz ustupke SSSR uvijek dobivao više nego što je imao prije eskalacije sukoba.

Rat sa Zapadom bio je isplativ. Zato je i bilo toliko kriza i ratova. Ne kaže se uzalud kako je put u pakao popločan dobrim namjerama onih koji su pozvani boriti se protiv zla, ali pritom ništa ne čine.

Takav “klizavi nagib” politike detanta izvjesno bi vodio ka sve većim sukobima između Amerike i SSSR-a da se osamdesetih nije pojavio Ronald Reagan, koji je prevrnuo stol i okrenuo strategiju komunista protiv njih samih, dovukavši Pershinge u Njemačku i proglasivši SSSR “imperijem zla”.

Sjećamo se masovne histerije koju je to izazvalo u zapadnoj javnosti, koja je predsjednika Reagana prozvala “ratnim huškačem” i “kaubojem”, koji želi uništiti svjetski mir.

Međutim, kako smo vidjeli, upravo taj njegov postupak je natjerao SSSR na ustupke, a ideja komunizma je odjednom izgubila svoju čar za mase, jer nitko ne voli luzere koji pred protivnikom prave ustupke.

Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje. Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike.

Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”.

Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”?

Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji.

Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka.

Mudri Sun Tzu je govorio kako “savršenstvo rata nije pobijediti u sto bitaka, već poraziti neprijatelja bez borbe”.

Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Donald Trump: Pobjeda ne znači pobjedu za našu stranku, pobjeda znači pobjedu za našu zemlju

 



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Incidenti’ s jasnim obavještajnim rukopisom

Objavljeno

na

Objavio

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

O ne, samo ne Split opet! Zar je moguće da je taj divni i toliko puta od fetivi Splićana opjevani primorski grad (‘cvit Mediterana’) zaista postao mračno predgrađe balkanskog Beograda i ostao najčvršće uporište ‘bivše’ jugoudbaške mafije u današnjoj Hrvatskoj? Bila je to prva pomisao nakon još jednog bizarnog ‘huliganskog incidenta’. Ovaj put na rivi. Koji je počeo provokacijom vaterpolista Crvene Zvezde i nakon ‘spontane’ reakcije ‘splitskih huligana’ završio skakanjem jednog srbijanskog vaterpolista u more.

Nekako se predugo i prenapadno ponavljaju takvi ‘incidenti’ da nas to ne bi konačno osvijestilo i natjeralo pomisliti kako oni i nisu baš slučajni. Naravno da ima i takvih, ali kada se ovaj najnoviji gleda kroz prizmu famozne svastike i niza drugih, koji su režirani po istoj matrici i u sebi sadržavali istu namjeru, prije bi se moglo reći da se radilo o politički motiviranoj predstavi koju je ‘netko’ unaprijed izrežirao.

Sagleda li se dakle ovaj ‘incident’ iz te perspektive i u kontekstu onoga što se njime željelo postići, a posebice načina na koji su ga kasnije prenapuhavali i zlorabili srbijanski političari i hrvatsko-srpski mediji, onda se lako može zaključiti o čemu se tu zapravo radilo.

Radilo se o tome da se Hrvate i Hrvatsku još jednom ulovi u klasičnu velikosrpsku promidžbenu zamku. I još jednom ih se prikaže EU i svijetu kao ‘nepopravljive srbomrsce i fašiste’.

Obično se to događa prigodom nekih nadnevaka, važnih sportskih događaja ili uspjeha, u predvečerje međunarodnih sastanaka na kojima se donose važne odluke glede Hrvatske, pred izbore i prije početka turističke sezone… Najvažnije je u tim trenutcima isprovocirati Hrvate, natjerati ih da rade protiv sebe i fokusirati kao medijsku metu za odbojnost i mržnju.

Pravilo udbomafijaškog podzemlja

Osnovno pravilo koje se uči na svim obavještajnim akademijama u svijetu glasi – Ako se želi stigmatizirati jedan narod i stvoriti ozračje odbojnosti prema njemu onda ga moraš stalno potpaljivati da napada i terorizira druge. To su pravilo ‘bivše’ udbomafijaško podzemlje i iz njega izrasle današnje srbijanske obavještajne službe, razvili do savršenstva. Za opširno i potpunije saznanje kako se to radi, gledajte na YouTube-u emisije u kojima je glavna zvijezda negdašnji šef UDBE ‘za specijalne operacije’ Boža Spasić, pa će te onda vrlo brzo shvatiti zašto su ‘ustaški incidenti’ i danas česta slika i već toliko puta viđena matrica kada su u pitanju Hrvati i Hrvatska.

Dakle, upravo zbog već viđenih, sličnih scenarija, ovaj ‘huliganski ispad’ na splitskoj rivi, zaslužuje trezveniju raščlambu i malo provjetravanje memorije kako bi se jasno uočio niz nelogičnosti i što se njime zapravo željelo postići.

Iz stotine izvješća komentara i svjedočenja samih sudionika ovog ‘incidenta’ kojima su bili preplavljeni srpsko-hrvatski mediji, uzmimo (zbog nepristrasnosti) priču iz beogradskog ‘Blica’. Koja otprilike ide ovako: Po dolasku u Split i smještaja u hotel, trojica vaterpolista Crvene Zvezde odvajaju se od ostatka tima i budući je ‘vreme u Splitu bilo ugodno’, odlučuju se malo prošetati po rivi. Nakon provjere pratnje iz osiguranja (ne navodi se čije, srpske ili hrvatske) da ne nose nikakva klupska obilježja kojima bi mogli isprovocirati lokalne šetače, to im se dopušta. Ali gle vraga, sjedeći u kafiću jedan od njih ‘slučajno’ raskopčava i skida trenerku ispod koje se ukazuje crvena majica s crvenom petokrakom i ćiriličnim logom beogradskog tima. To ne prolazi nezapaženo od strane konobara koji ih upozorava da bi zbog toga mogli imati problema nakon čega se zvezdini igrači sele na verandu drugog kafića, na samoj rivi. Gdje ih iznenada napadaju pristigli ‘ustaški huligani’. I onda slijedi već viđena predstava s bežanijom i skakanjem jednog od vaterpolista u ‘mrzlo more’. Koji nakon toga, da bi umirio ‘ustaške progonitelje’ baca im iz mora klupsku majicu, koja je navodno bila uzrok njegove ‘smrtne opasnosti’.

Sva bi ta ‘slučajnost’ i ‘spontanost’ samog događaja donekle i držala vodu da jednom gostu iz susjednog kafića koji je preko rive snimao jedrilicu nije, zaista slučajno u kadar uletio jedan od ‘huligana’ kojeg se vidi kako, po dojavi gdje se nalaze mete, s isukanom teleskopskom palicom sprinta na izvršenje zadatka. Interesantno je spomenuti da beogradski Blic navodi kako se nakon izlaska iz mora, glavni junak ove priče sav mokar mirno vraća do svog stola u kafiću, uzima s njega svoja DVA mobitela i novčanik pa odlazi dati izjavu u policiju.

Naravno treba li uopće naglašavati da splitski ‘huligani’ (znajući tko im čuva leđa) unatoč mnoštvu snimatelja, uopće se nisu trudili skrivati svoj identitet i da su nakon odrađenog zadatka kao i svaki put do sada – uhićeni i pušteni. Ali je interesantno kako je i ovaj put, organizator iz sjene ovog ‘nemilog incidenta’, koji je dojavio gdje se ‘žrtve’ nalaze i uputio ‘huligane’ na zadatak, ostao neotkriven i izvan domašaja policije i pravosuđa.

Time je splitska epizoda, po već uhodanoj matrici, završena.

Antihrvatska promidžba

Nakon nje kao i obično slijedi ona druga. Kada iz Srbije na Hrvatsku i Hrvate kreće golemi val tipične antihrvatske promidžbe koji bučno zapljuskuje javnost u ‘Našoj Regiji’, ali se dijelom prelijeva i na europske i svjetske medije. Posljedice čega su puno veće nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Naime, u očima stranaca, potencijalnih turista i ulagača, nema gore stvari od svastike na Poljudu i ovakvih incidenata.

No, zanemarimo na trenutak Srbiju i srbijanske medije, koji su svijetu poslali još jednu potvrdu o ‘alarmantnom buđenju fašizma u Hrvatskoj’ i vratimo se natrag ‘Našem Hajduku’. Ima li nekog tko bi mogao nabrojiti sve ‘incidente’ u upravi i na tribinama koji ‘slučajno’ prate ovaj nekad slavni i moćni klub, od kada ga je preuzela ulica? I pretvorila ga od ponosa grada Splita u sramotu Splita. U trećerazredni ‘klub slučaj.’ Kojeg bi po trenutnom ugledu i rejtingu mogli komotno preimenovati u NK Žrnovnica.

Prigodom ovog najnovijeg, prisjetimo se još nekih, zaista bizarnih ‘incidenata’ na mutnoj relaciji Split – Beograd. Posebice onog kada je grupica ‘navijača’ iz Splita otputovala po zadatku u Beograd prirediti još jednu spektakularnu predstavu za javnost. Ovaj put, zamislite – osvajajući sjever Partizanovog stadiona!

Bilo je zaista grozno gledati odvratne scene njihovog mučenja, dok ih razjarena rulja trga, lomi, gazi, žive pali i skida do gola. Na očigled policije i ljudi iz osiguranja, koje nisu prstom mrdnuli da ih zaštite. Nego su sve to mirno promatrali i čekali da se ta naručena predstava na tribinama završi. Kako bi ih na kraju, onako iznakažene, ponižene i prebačene preko ograde, na terenu mogli postrojavati i pred brojnim kamerama, ‘celom svetu’ pokazivati te – ‘razularene ustaške huligane koji su došli iz Hrvatske praviti nered u Beogradu i Srbiji’. Naravno, treba li uopće reći kako su i tada slike tih stravično unakaženih ‘živih svedoka povampirenog hrvatskog fašizma’ zahvaljujući urnebesnoj zvonjavi srpskih medija munjevito obišle svijet.

Interesantno, i ovaj put, beogradski organizator njihovog masakra, koji je doveo te jadnike iz Splita u namještenu stupicu na tribine Partizanovog stadiona, čim je njihova makljaža počela, netragom je nestao u masi (beogradski Blic je objavio fotografiju tog trenutka). I nitko ga više nije spominjao. Još je interesantnije da su svi ti, poslije ‘incidenta’ u Beogradu pritvoreni ‘hrvatski navijači’, iz nekog čudnog razloga, rezolutno odbijali nuđenu pomoć i svaki kontakt s hrvatskim veleposlanstvom u Beogradu.

Nažalost, ta priča ima i svoj tragičan nastavak jer je jedan od vođa te nesretne skupine, nedugo nakon povratka u Hrvatsku, jednog dana u ranim jutarnjim satima, pod nerazjašnjenim okolnostima bio izbačen iz auta i dok je izbezumljen i gol pretrčavao autoput negdje kod Slavonskog Broda, izgubio život.

I sve je to prošlo ispod radara zanimanja hrvatskih obavještajnih službi, policije i medija. Koji, opet iz nekog čudnog razloga, uopće nisu pokazali interes istraživati tko su ti ljudi, čime se bave i što je pozadina njihovih čestih putovanja na relaciji Split- Beograd? Tko su im očevi, stričevi, ortaci, sponzori? Sve je to inače redovita procedura kada su u pitanju hrvatski domoljubi, koje se temeljito istražuje do devetog koljena i onda sve to detaljno objavljuje.

Obavještajni rat protiv Hrvatske

Spomenimo još jedan bizaran ‘incident’ splitskih ‘navijača’ koji ima srbijansku poveznicu. Onaj nedavni, kada su u automobilskoj koloni išli preko Srbije na Hajdukovu kvalifikacijsku utakmicu protiv Slavije u Bugarsku. Opet, iz nekog čudnog razloga, nakon ulaska u Srbiju toj koloni srbijanska policija nije dodijelila pratnju, što je inače u takvim slučajevima uobičajena praksa. Pa se nakon nekog vremena kolona zaustavila na jednoj benzinskoj crpki u blizini Beograda koju su neki ‘navijači’ iz te kolone navodno opljačkali i demolirali. A onda se ‘slučajno’ u taj ‘incident’ iznenada umiješao neki nepoznat mladić koji se odnekud pojavio sa sprejom u ruci i u toj gužvi onako ‘usput’ na vanjskom zidu išarao nekoliko ustaških grafita i – netragom nestao. Kako je radnik na crpki iz nekog razloga ‘zaboravio’ obavijestiti policiju o ‘incidentu’, kolona je nastavila mirno voziti još satima idućih 300 kilometara kroz Srbiju, do bugarske granice. Tek nakon utakmice i povratka istom rutom, splitski su ‘navijači’ uz veliku medijsku pompu i slike ‘vandalskog divljanja hrvatskih fašista po Srbiji’ uhićeni i pritvoreni.

Zanimljivo, (prema pisanju beogradskog Blica) opet jedini koji nije identificiran i uhićen bio je – misteriozni crtač ustaških simbola i slogana.

Da bi nam stvar do kraja bila jasna moglo bi se ovdje još satima nabrajati neke od mnoštva bivših, medijski jako eksploatiranih ‘incidenata’ ‘slučajnosti’ i ‘istina’ iz arsenala podmuklog udbaško-velikosrpskog obavještajnog rata protiv Hrvatske i Hrvata.

Zbog dužine teksta i zamora materijalom, dovoljno je, iz bivše Jugoslavije, samo usput spomenuti one idiotski notorne priče o ‘međusobnim obračunima unutar ustaške emigracije’. Kojima su u javnosti objašnjavane zvjerske likvidacije slobodoljubivih Hrvata širom svijeta od strane Udbe. Ili, kao tipični primjer, čuveni i u australskim medijima raskrinkani slučaj podmetanja eksploziva ispod kuća uglednih hrvatskih rodoljuba i nakon toga dojave australskoj policiji kako Hrvati tim eksplozivom planiraju dignuti u zrak Sydnejski vodovod. Zbog čega su nevini ljudi izdržavali dugogodišnju robiju, a udbaškog podmetača, godinama kasnije, istraživački reporter kultne emisije ’60 minutes’ TV Kanala 9, pronašao je na Kosovu. Koji mu je, čuvajući ovce na golemom imanju koje je dobio za nagradu, ismijavajući hrvatsku naivnost, pred kamerom sve priznao.

Od osamostaljenja Hrvatske na ovamo, spomenimo samo letimično farsu o ‘nedoklanom Mlinaru’, miniranje židovske općine i groblja u Zagrebu, Pupovčeve laži o ’10 tisuća pokrštene srpske djece’ i ‘jezivo otkriće’ dvadesetak ‘preklanih srpskih beba’ u zamrzivaču jednog vrtića nakon ‘oslobađanja’ Vukovara. Prijeđimo sad malo na sportske terene.

Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi

Sjećate li se nogometne utakmice izmedu Italije i Hrvatske u Livornu gdje su ‘hrvatski navijači’ svojim tijelima formirali svastiku na tribinama? Koja je nakon toga bila hit u svjetskim medijima. Ili onog vaterpolskog turnira u Kranju gdje su se srpski ‘navijači’ nagurali u diplomatske lože i odatle izazivali hrvatske, kako bi izazvali diplomatski skandal i medijsku senzaciju? Pa rukometne utakmice u Zagrebu, gdje je ‘član srpskog stručnog tima’ (kojeg nitko iz tog stručnog tima nije poznavao) sjedio na klupi uz teren i odatle se često ustajao, okretao prema publici te psovanjem i provociranjem ‘ustaša’ izazvao masovnu tučnjavu. … Preskočimo famoznu svastiku na Poljudu i sjetimo se istih tih ‘navijača’ koji su godinama iza leđa, u stopu pratili hrvatsku nogometnu reprezentaciju i izazivali ‘huliganske incidente’ na svakoj njenoj utakmici. Što je rezultiralo igranjem pred praznim stadionima i kulminiralo raketiranjem pirotehnikom terena te prekidom utakmice Hrvatska-Češka na europskom prvenstvu u Francuskoj. …
Pa podmetnutih tuča srpskih ‘teniskih navijača’ s Hrvatima na Australian Openu u Melbourneu….

Iz svega ovog vidimo kako svaki put, kada neprijateljima hrvatske slobode i uspjeha to zatreba, oni izrežiraju na različitim mjestima u Hrvatskoj ili po svijetu ‘incidente’ praveći od nas ‘balkanske divljake’ i svoje ‘korisne budale’. Je da nakon toga, kada se malo priberemo, ispadne kako smo svi mi to znali- ali to nas neće zaustaviti da ponovimo istu grješku. Kad god to našim neprijateljima bude zatrebalo. Mamac se uvijek postavi tako da je teško ne zagristi.

Gdje god dakle pogledate, vidite cijeli niz podmetnutih stupica i provokacija u kojima se stalno potpaljuju sukobi s Srbima i potpiruju valovi odbojnosti i mržnje prema ‘zločestim’ Hrvatima. Na to smo naivno nasjedali desetljećima, zbog čega nam je nametnuta etiketa opasnih nasilnika, terorista, fašista…

Vidite, ‘bivše’ velikosrbe, jugoudbaške i druge neprijatelje hrvatske slobode ulovila je velika panika da se sada na samostalnu i suverenu hrvatsku državu počne gledati drugačije nego su je oni prikazivali desetljećima. I da ona postane simpatična drugim narodima u svijetu. Zato svako malo nastoje isprovocirati Hrvate da se tuku sa Srbima, reagiraju nasilno, ponašaju se neuljudno, divljaju na stadionima, crtaju svastike, pozdravljaju se nacističkim pozdravima.

Kako bi se o nama učvrstila nametnuta loša slika iz vremena 2. svjetskog rata. Koju su u vrijeme bivše Jugoslavije stvarali velikosrbi i jugoudbaška diplomacija svuda po svijetu. Pa onda kada EU ili međunarodna zajednica raspravljaju o Hrvatskoj, raspravljaju na temelju pristiglih Pupovčevih biltena u kojima su opisani svi ti ‘incidenti’ sa Srbima u ulozi žrtve i strah od ‘ponovnog buđenja fašizma’. A ne o tome kako će investirati u razvitak Hrvatske i pomoći joj da što prije uhvati priključak s ostatkom Europe.

Nesumnjivo je da ugled Hrvata u svijetu plaća veliku cijenu zbog vještih velikosrpskih laži i spletki koje joj se stalno podmeću. Ali i nepromišljenog reagiranja usijanih pojedinaca na podmetnute provokacije.

Konačno nam to mora biti jasno.

Svjesno i zlonamjerno

Svaki Hrvat bi trebao znati i već u samom začetku prozreti što je namjera onih koji režiraju ovakve ‘incidente’ i ‘plemenske ratove’ između Srba i Hrvata. Znati, kako se u takvim situacijama želi izazvati ekstremne reakcije s hrvatske strane, koje će onda samo pojačati o nama nametnutu sliku ‘primitivnog balkanskog plemena’ punog ‘nasilnika’ ‘rasista’ i ‘fašista’. Znati da se sve to radi svjesno i zlonamjerno. Potpuno svjesno i zlonamjerno. Kako bi se Europa i civilizirani svijet što više udaljili i ogradili od ‘divljih balkanskih plemena’. Među koje se, kao ‘nepopravljive nasilnike i fašiste’, za kaznu ponovo nastoji ugurati ‘zločeste’ Hrvate.

Zar ne vidite da se srbijanski političari i mediji ponašaju kao da se Jugoslavija nije raspala i kao da je Hrvatska još uvijek njen sastavni dio i njihov leno? Znači, ako i dalje budemo naivno ulijetali u podmetnute zamke i sukobe s njima, lošoj slici o nama i njihovim ‘regionalnim’ planovima, samo ćemo još više davati opravdanje i potporu. To je opasno. Vrlo opasno. Jer svi ti ‘incidenti’ skreće vodu na mlin velikosrbima i njihovim sponzorima u ‘međunarodnoj zajednici’ koji žele i forsiraju da se sve narode bivše Jugoslavije, osim Slovenaca, izjednači i ponovo nagura u ”novu” regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. Da tu opet zajedno dijele već viđenu sudbinu. Kada se civilizacijski i politički ugled Hrvata u svijetu uspije srozati na razinu ‘primitivnog balkanskog plemena'(kakve nas, skupa s Srbima, nakon ovakvih ‘incidenata’ prikazuju svjetski mediji) onda je put za povratak u ‘našu’ regionalnu zajednicu, širom otvoren.

Unatoč toj opasnosti, ‘incidenti’ i predstave s nama u ulozi glavnih ‘balkanskih’ negativaca stalno se ponavljaju. Zato je potrebno stalno upozoravati i obuzdavati lako potpaljive i ekstremne pojedince, a posebice mladež, da se ne daju isprovocirati i brzopleto, (‘kao som na dundabak’) zalijetati u naručene sukobe za potrebe protuhrvatske medijske promidžbe. Mi znamo da je način na koji reagira hrvatska mladež na provokacije podmetnute s takvom političkom pozadinom, totalno pogrješan. Ali oni su preponosni i premladi da bi u tome vidjeli namještenu zamku koja ih gura u balkansko blato skupa s Srbima.

Istina, tako je lagano upasti u zamku velikosrpskih provokatora i potući se s njima. No, pogledajte posljedice nakon toga i odmah će te shvatiti koliko nas, kao narod, takva naivnost skupo košta.

Postoji samo jedna jedina odluka kao trajno rješenje po tom pitanju. I to vrlo jednostavna odluka – držati distancu i ne nasjedati na njihove provokacije!

To će ih zaboliti više nego sve batine.

Promislimo malo s kolikom patnjom i nestrpljenjem su mnogi naši naraštaji priželjkivali vlastitu slobodu i državu. I s kakvom smo radošću, bez obzira na sve žrtve, dočekali taj dan. Pa ima li onda smisla, sada kada smo konačno došli svome cilju, sve to blatiti i dovoditi u rizik naručenim ‘incidentima’ s onima koji nam zlo žele i zlo rade. Koji se ne mire s našom slobodom i samostalnošću i nastoje nas ponovo vratiti u ‘novu’ regionalnu tamnicu.

Ne dajmo im dakle da nas još uvijek drže svojim taocima i guskama u magli. Ne dopustimo, iza ovih ‘incidenata’ skrivenim ‘bivšim’ velikosrbima i jugoudbašima, da nama i našoj djeci nastavljaju prljati život i uništavati budućnost svojim podmuklim spletkama i manipulacijama. Svima nam treba biti jasno da upravo oni, potpomognuti političko-medijskom logistikom i petom kolonom u Hrvatskoj, nastavljaju ustrajno voditi hibridni rat i prljavu medijsku kampanju protiv novostvorene hrvatske države. Nastojeći je fašizmom kompromitirati i podjelama destabilizirati, kako bi je ponovo mogli ‘antifašistički’ okupirati i ‘regionalno’ izrabljivati.

Za to ostvariti potrebno je da Hrvatsku stalno potresaju i traumatiziraju ovakvi ‘incidenti’, ubojstva, pljačke i afere, što će, nakon sportskog, glazbenog, filmskog i medijskog, eventualno dovesti i do institucionalnog povezivanja i zajedničkih akcija policije i pravosuđa. Sjećate se kako je nakon naručenih likvidacija Ive Pukanića i Ivane Hodak, formirana zajednička operativna grupa ‘Balkan expres’ a tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije, Ivica Dačić slavodobitno izjavio: ‘Bit će još ovakvih akcija u Regionu’ (Vjesnik, 31.10. 2009.) Očito je kako se time želi nametnuti dojam da je današnja hrvatska država nestabilna, s institucijama nesposobnim da funkcioniraju same, zbog čega joj je potrebna pomoć i integracija u širu regionalnu zajednicu. Gdje će pod nadzorom bivšeg regionalnog žandara, opet biti stabilna i sigurna.

Balkanski lonac

Dakle, unatoč gorkim iskustvima iz prošlosti i ovaj najnoviji splitski ‘incident’ pokazuje kako je naše poznavanje mentaliteta i načina na koji operiraju naši neprijatelji izvana i njihova peta kolona iznutra, iznimno tanko, naivno i površno. O katastrofalnoj neučinkovitosti i inficiranosti bivšim kadrom hrvatskih obavještajnih službi, policije i pravosuđa (na čelu kojih se ‘sasvim slučajno’ u zadnjih 20 godina rotiraju baš drugovi iz splitsko- dalmatinske županije) suvišno je govoriti. A kamoli od njih očekivati da bi ovakve ‘incidente’ htjeli i smjeli predviđati i onemogućavati.

Ništa manje zapanjujuća nije ni lakoća kojom vodeći hrvatski političari i mediji svaku, pa i vrlo očitu diverziju na ugled hrvatske države, požure okvalificirati ‘primitivnim huliganskim ispadom’. I kao obično, posiplju se pepelom po glavi izjavama u stilu ‘svi smo mi krivi’. Nakon čega podmeću stvar pod tepih i sve brzo zaboravljaju. Što je siguran znak da vinovnici ovog najnovijeg, isto kao i svakog bivšeg i budućeg, ‘huliganskih incidenata’, neće biti adekvatno kažnjeni niti će proći temeljitu istražiteljsku provjeru u vezi s otkrivanjem pozadine koja stoji iza ovakvih čestih i očito pomno isplaniranih ‘slučajeva’. Ostavivši time stvarne autore iz sjene i izvođače radova legendarne splitske svastike da im se iza leđa smiju i u svojim podzemnim kuhinjama u miru nastave smišljati podmetanje novih – ‘huliganskih incidenta’.

A što se zapravo Hrvatskoj kuha u ‘novom’ zapadnobalkanskom loncu od svih hrvatskih političara izgleda jedino zna Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke, koji je još prije 11 godina u intervju za beogradski B92 izjavio: ‘Za dvadeset godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati. Za dvadeset godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od rumunjske granice do Sutle biti bitno, bitno drugačije uređeni’…

Željko Dogan/HKV



Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari