Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako je vojno poraženo srpstvo nastavilo okupaciju Hrvatske izbornim modelima?

Objavljeno

na

Razvlašćivanje hrvatskoga naroda

Srpska tintara i hrvatska pamet

Kad bi se nekako moglo dogoditi da Vučić i Srbija navale na Hrvatsku u svim sferama uređenja društva, to bi trebalo zlatom platiti. Jer, očito je, popriličnom dijelu hrvatskih slijepaca nema spasa bez agresivnih Srba, koji im samo razbijaju iluzije i onemogućavaju prosrpsku djelatnost, a državnom poretku oduzimaju alibi za nastavak razvoja bolesnih saveza s još bolesnijom Srbijom. Jer Srbija i onako ne može ništa ozbiljno, ako mi sami to nećemo poduprijeti i provesti protiv samih sebe. Kao što nas uči ukupno iskustvo sa Srbima. Toliko je Srbija u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i zamoliti Boga da im pomogne, onako na golim koljenima i molitvama cijeloga kršćanskog hrvatskog puka, ili s druge strane, moliti se Bogu da ih pravedno nagradi za sve što rade. Obično se ljudi Bogu mole za pravdu, a u molitvi za Srbe bi valjalo razmisliti o molitvi za – milost primjene te pravde. U ovom slučaju, molio bih se, to iskreno mislim, jer nitko ne zaslužuje toliki povijesni kretenizam kakav stoljećima trpi srpski narod, da se Božja pravica sruči na rukovodstvo njihove navodne Crkve, a ne na nesretne Šumadince i ine, jer ljudi nisu krivi što ih cijepe kretenizmom od prvoga životnoga daha. Svatko bi se na njihovom mjestu tako ponašao, mislio da je pametno i nadasve humano zaklati, silovati, oteti, razoriti, prognati svakoga tko nije Srbin, da je tako odgojen. Sve dok ne dobije po tintari.

Dakle, molimo za braću Srbe.

Što god im se nakon naših molitvi dogodilo.

Političko srpstvo i hrvatske mutikaše

Malo je teže moliti se za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj, i koji potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku, te potiču političko srpstvo kao razornu konstantu. Zato što oni znaju, bar kreatori, da to što rade – ne valja.

A rade li, rade.

Kako dakle iskorijeniti političko srpstvo iz Hrvatske i steći uvjete ne obraćati pozornost, ali baš nikakvu, izuzev crnohumornu, o stvarima koje nas zabavljaju, a koje nas se ne tiču, ne obraćati pozornost na sumanutu politiku i još sumanutije društvene standarde s one strane Dunava i ispod Save?

Vrlo je jednostavno.

Samo treba znati u čemu je problem i htjeti promijeniti refleksnu hrvatsku fokusiranost na te kretenizme kao na nešto važno, bez nasjedanja na podvale upravo te sumanute paradigme.

Političko šeksiranje i političko srpstvo

Godine 1999., u vrijeme kad je Franjo Tuđman fizički i biološki evidentno umirao, Vladimir Šeks, današnji savjetnički guru Andreja Plenkovića, suočen s činjenicom o fizičkom odlasku Franje Tuđmana, te s golemom javnom, prije svega medijskom, krizom HDZ-a, koju su isforsirali mediji odgojeni iz duboke države i pod upravom upravo toga HDZ-a, krajnje neprijateljske prema svemu hrvatskome, ali i krize, koju su isforsirali i dali joj alibi idioti u tzv. državotvornim strukturama, dobio je zeleno svjetlo za navodni spas HDZ-a, kreiranjem novoga izbornoga sustava.

Budale i neznalice su mu vjerovali, prvenstveno misleći da je on vrhunski stručnjak za to što radi, ne shvaćajući da je, kao i danas, kad njegov posinak kreira sustave HDZ-a i posredno državnoga poretka jer je HDZ-u izgledna vlast kako god okreneš pod ovakvim uvjetima, on najvjerojatnije samo – instrument nekih nevidljivih sjena, koje godinama, kako prije toga, još dramatičnije poslije toga, drmaju hrvatskom sudbinom. Inače bi smio otići u mirovini i skloniti se iz fokusa naroda, koji ga trpi s glavoboljama i mučninama.

Pozadinske namjere ukidanja polupredsjedničkog sustava

Znalo se već godinu dana prije Tuđmanove smrti, da će poredak oduzeti ovlasti predsjedniku Republike, a, ako se sjećate, kompletna se kampanja vodila s tom porukom. Kako što više banalizirati status predsjednika Republike i smanjiti mu ovlasti, do mjere da je trebao ispasti – fikus, da ne kažem cirkusant. Zato je Mesić i pobjedio, jer su ljudi htjeli zabavu, nakon teških godina stvaranja države. U tom pravcu su se natjecali i nesretni Budiša, koji je nastavio slijed teških i gotovo dramatičnih političkih pogrješaka, naravno i Mate Granić, a da ni ne spominjem Stipu Mesića, kojemu bi državna odgovornost zapravo samo oduzela mogućnost za nesmetano klevetanje i uništavanje svih temeljnih državnih paradigmi na kojima je nastala hrvatska suvremena država.

Nitko tada nije ni pomišljao da je oduzimanje ovlasti, onih ustavnih predsjedniku Republike, tko god on bio, makar i Stipe Mesić, zbog sustava glasovanja i iskazivanja političke volje hrvatskoga naroda u cjelini – zapravo strateško političko delegitimiranje hrvatskoga naroda u upravljanju državom, koje nema nikakve veze s imenom eventualnoga predsjednika, nego s ciljanim pravcem razvoja političkoga poretka u Hrvatskoj, s konačnim ciljem – zadržati svu vlast izvan dometa nacije. S obzirom da se radilo o Stipi Mesiću, koji je krajnje destruktivnim ponašanjem od prvoga dana na čelu države nastojao uništiti temelje suvremene hrvatske državnosti, ljudi su kolokvijalno rečeno, lako popušili priču o nužnom razvlaštenju predsjednika, pod prijetećim pitanjem – što bi tek radio (Mesić) da je imao Tuđmanove polupredsjedničke ovlasti?

Ne bi ništa lošije, čak i to što je radio, vrlo bi ozbiljno razmislio – bi li radio, jer bi odgovornost bila izrazito eksplicitna i jasna. Čak i najveći destruktivci, ako nemaju potvrdu od psihijtara da su umobolni, ozbiljno razmisle o svojim postupcima kad ih se neupitno može teretiti za njihove posljedice.

Zloćudno razvlašćivanje hrvatskog naroda

U tom rusvaju različitih javnih, prije svega spinova, kreiranje novoga izbornoga sustava pod palicom Vladimira Šeksa, prešutno je promaklo ozbiljnijoj strateškoj pozornosti, pogotovo ozbiljnijem znanstvenom promišljanju, kao i sve drugo uostalom s aktivistima umjesto sa znanstvenicima, kao dubinski element i sustavni prag potpunoga razbaštinjenja hrvatskoga naroda od upravljanja njegovom političkom i nacionalnom sudbinom.

To je bio prag svih naknadnih nevolja.

Evo zašto.

U polupredsjedničkom sustavu, gdje se predsjednika Republike biralo jednakim pravom glasa svih hrvatskih državljana, gdje su god bili i boravili, odnosno živjeli, državni poredak kojim je pretežito upravljao takav predsjednik – bio je izraz volje hrvatskoga naroda. Bio je optimalno legitiman – kakav god bio sadržajno. Bez obzira radilo se o izboru čak i Stipe Mesića za predsjednika Republike, jer je i izbor Mesića nužna amplituda u razvoju državnosti tek formiranih nacionalnih država, otprilike kao što je nužno da dijete koje prohoda, svoju stabilnost na nogama ostvaruje i – padovima, te razbijenim koljenima. Konsenzusom o ustavnoj zamjeni polupredsjedničkog sustava s parlamentarnim sustavom, a bez prilagodbe izbornoga sustava tome zaokretu u pravcu optimalne legitimnosti državnoga poretka, ostvarena je prva, dubinska faza u razdržavljenju hrvatskoga naroda i stekli su se uvjeti za reafirmaciju odavno zasađenih stečevina i pozicija bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima. Zasađenih filozofijom floskule o pomirbi, stvaranjem vlade nacionalnoga jedinstva, jedinstva, koje je uvijek počivalo i zasnivalo se na odustajanju od hrvatskog nacionalnog identiteta u korist vladajućih autoriteta i njihovih obrazloženja i interesa, i čitavim nizom kasnijih političkih manje uočljivih detalja, koji su eksplodirali u bitci za Zagreb, koju je Tuđman izgubio.

Tri komponente izbornog sustava

Izborni sustav o kojemu govorim, naime, ne sastoji se samo od izbornoga zakonodavstva i ustavnih rješenja za izbor saborskih zastupnika, nego od svih zakonskih i ustavnih rješenja, kojima se biraju predstavnici naroda za upravljanje hrvatskom nacionalnom državnošću. U hrvatskom slučaju to su predsjednik Republike, Sabor i nakon ulaska u EU- Europski parlament.

Taj sustav se usuglašava ovisno o rasporedu nadležnosti, uvijek mora počivati na vrhunskom i optimalnom legitimitetu svoga suverena – hrvatskoga naroda, a pogotovo u instituciji koja ima najviše nadležnosti nad upravljanjem nacionalnim interesom i sudbinom. Preraspodjela nadležnosti mora se usklađivati s preraspodjelom modela izbora i nužnom potvrdom legitimiteta suverena.

Naroda.

U Hrvatskoj je potpuno drugačija situacija.

I nije od jučer.

I nije slučajna.

I nije plod neznanja.

Vladimir Šeks i Tuđmanova pogrješka

Vladimir Šeks kreira politički poredak, mehanički primjenjujući Tuđmanovu tešku pogrješku za vrijeme rata i borbe za održanje Republike Hrvatske, o getoiziranju tzv. dijaspore s listom za dijasporu, kao izvanredno pokriće za razvoj sustava izbora i legitimacije političkoga poretka, koji će pola hrvatskoga naroda zadržati izvan matice odlučivanja i omogućiti tzv. antifašistima, a sve zajedno antihrvatskoj i anacionalnoj bulumenti – demokratsko pokriće za nastavak gospodarenja Hrvatskom i uništavanje, s jedne strane HDZ-a kao pokreta za suverenu Hrvatsku, s druge strane, svake mogućnosti utemeljenja autentičnih vrjednota nacije, kao osnovne političke paradigme u Hrvatskoj. Tuđmanova grješka je shvatljiva u razdoblju u kojemu je trebao taktički ojačati status svoje državne politike u Saboru i dok je on kontrolirao najvažnije političke mehanizme upravljanja državom, ali je neoprostivo da nije uzeo u obzir da će netko drugi nakon njega odlučivati o nadležnostima i predsjednika Republike, kao i o kompletnom političkom poretku, s naglaskom na formalne uvjete i pretpostavke odlučivanja kompletnoga hrvatskoga naroda.
Šeksov izborni zakon iz 1999. godine, bio je uvod u taj pravac.

Pravac uništenja hrvatske državnosti.

Pravac političkog uništenja hrvatske državnosti

Promjenama Ustava i radikalnim smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, nije se samo dogodilo razvlaštenje funkcije predsjednika, nego se uz izborni sustav koji je Šeks kreirao 1999. godine, dogodilo teško razvlaštenje hrvatskoga naroda u upravljanju svojom državnošću, prevedeno – sudbinom ili slobodom, kako kome drago. Taj proces započeo je tada duboko i skriveno ispod javnoga i analitičkoga radara, a završio je činjenicom da danas u državnoj vlasti imamo Milorada Pupovca, koji u Bačkoj Palanci sudjeluje u epohalnom barbarizmu protiv države u kojoj je na vlasti, u korist agresora i političkog bolesnika – čiji je instrument.

Promjene izbornoga sustava nisu se odnosile na usklađene promjene u izbornim modelima najvažnijih državnih institucija, a morale su, što je izravno kršenje načela raspodjele ovlasti i trajnijega uređivanja funkcioniranja države na temeljnom ustavnom principu – suverenosti hrvatskoga naroda.

Upravo prema modelu nadležnosti nad hrvatskom nacionalnom državnošću, morali su se prilagoditi modeli izbora za predsjednika Republike, Sabor i Europski parlament, pri čemu je apsolutno najvažnije da se nastoji osigurati prema razini nadležnosti – najveći legitmitet političkog odlučivanja upravo u Saboru.

Sasvim je suprotno danas.

Zašto se predsjednika Republike i Europski parlament bira s punim, a Sabor s ograničenim pravom?

Hrvatski je narod neposrednim i jednakim pravom glasa, usprkos tehničkim okolnostima, pa i zaprjekama izvan granica Republike Hrvatske imao mogućnost utječući na izbor predsjednika Republike utjecati na izravno upravljanje svojom državnošću u velikoj mjeri dok je na snazi bio polupredsjednički sustav. Smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, umanjile su se paralelno i ovlasti hrvatskoga naroda, te njegova mogućnost utjecanja na državne politike. Smanjivanjem ovlasti predsjednika i prebacivanjem težine državno-političkog poretka na Sabor, zakonodavac je ultimativno morao osmisliti sustav punoga utjecaja hrvatskoga naroda na državnu politiku i potaknuti što snažnije uključivanje hrvatskih državljana u izborni proces. Međutim, zakonodavac i ustavotvorac je napravio potpuno suprotno. To je jasno kao dan, pogotovo zato što istodobno mogućnosti hrvatskoga naroda na izravni utjecaj na drugu komponentu državnoga poretka – Sabor, nisu promijenjene u pravcu jačanja optimalnoga legitimiteta ustavnog suverena, a s godinama su potpuno ograničene i razvijale su se u suprotnom pravcu, kako tehničkim zaprjekama prema državljanima izvan Hrvatske, još i više stvaranjem ustavne i zakonske barijere i otvorenom političkom diskriminacijom gotovo polovice hrvatskoga naroda.

Neki će, poučeni iskustvom ponašanja Stipe Mesića i Ive Josipovića, zauzeti stav da je bolje da oni nisu imali ovakve ili onakve ovlasti, ali, ne može se oduzimanje legitimnih političkih prava narodu ničim pravdati, pa ni incidentima kakav su bili ta dvojica ljudi na čelu države. Konačno, oni su i omogućeni zbog posljedica diskriminacijskih politika u izborima za Sabor, koji u biti upravlja zemljom i stvara preduvjete neravnoteže počevši od medija prije svega, do svega ostaloga, neravnoteže koja omogućava takve ljude na čelu države. Uz to, nije smisao ove analize potenciranje povratka polupredsjedničkog sustava, nego činjenica, da je upravljanje državom u jednome praktičnom segmentu oduzeto polovici hrvatskoga naroda, a nije vraćeno na drugom promoviranom segmentu, koji ga je navodno trebao zamijeniti, nego je potpuno ustavno ograničeno.

Pupovac je posljedica izbornog modela Sabora

Naglasak je na tom paradoksu, zbog kojega današnja Hrvatska trpi nevjerojatne posljedice i ima izrazito nelegitimnu vlast, što izravno kompromitira same ustavne temelje i načelo u suverenosti hrvatskoga naroda.

Činjenica je da današnji državno-politički poredak u Hrvatskoj polazi od formalne i neograničene jednakosti u ostvarivanju političkih prava u izborima za predsjednika Republike, kome su ustavnim promjenema 2000. godine praktično potpuno oduzete ovlasti u upravljanju nacionalnim politikama, te u izborima za Europski parlament, pri čemu je zakonodavnom Rezolucijom upravo Europski parlament nazad nekoliko dana obavezao sve države članice Europske unije, na omogućavanja svim svojim državljanima bez obzira na prebivalište, ostvarivanje istih prava i tehničkih modela u ostvarivanju političkih prava.

Poznato je da je izborno pravo temeljno političko pravo čovjeka.

Poznato je također da je zakonsko omogućavanje jednakih prava u izborima za predsjednika Republike, odnosno nepostojanje prohibitivnih klauzula kao kad je u pitanju Sabor Republike Hrvatske, te u izborima za Europski parlament, realno političko pravo sekundardnoga značaja, s obzirom na nadležnosti institucija, koje se biraju i za čiji seizbor koristi političko pravo.

Opasni paradoks – veća nadležnost, manji legitimitet

Drugim riječima, za kolokvijalno rečeno manje bitne institucije s vrlo malim ovlastima u upravljanju hrvatskom državnošću, omogućava se jedna razina političkih prava i primjenjuju se najviši postojeći standardi, a za instituciju kao što je Sabor, koja presudno utječe na život i stanje hrvatskoga naroda – održava se diskriminacijski poredak s ustavnim i zakonskim oduzimanjem ili umanjivanjem temeljnoga političkoga prava polovici naroda.

Zašto je to tako, i je li to smije biti legalno?

To je tako zbog namjernoga zakonskoga i formalnoga inženjeringa, koji je započet kako sam i naglasio 1999. godine, čiji je personalni politički nositelj u hrvatskoj javnosti Šeks, i današnji guru usmjerenja HDZ-a, a čija je temeljna namjera razvlašćivanje hrvatskoga naroda kao – ustavnoga suverena u Republici Hrvatskoj. To je temelj politike Plenkovićevoga mainstreama. Ti procesi se paralelno odvijaju na desetine sustavnih područja, pogotovo u oblasti medija, kulture i obrazovanja, a svi su strahovito koordinirani i imaju isti – pogubni cilj. I ne mogu biti različiti ni u ekonomskim politikama.

I svi proizilaze iz izbornoga sustava.

Pogubni cilj je – oduzimanje ili banaliziranje autentične volje i prava hrvatskoga naroda, što rezultira pojavom kao što je Pupovac u – državnoj vlasti.

Davno je profesor Gjidara znanstveno najavio zakonodavnu rezoluciju Europskog parlamenta

Zanimljivo je da u Hrvatskoj danas ne postoji svijest o značaju ostvarivanja jednakoga političkoga prava hrvatskoga naroda u cjelini, pogotovo u kontekstu vrhunskih znanstvenih radova svjetskih tranzitologa, pa i hrvatskih znanstvenika svjetskog ugleda kao što je profesor Marc Gjidara, koji su dostupni doslovno svakome koga minimalno zanima ta problematika. To je proizvod ciljanoga preusmjeravanja fokusa javnosti na posljedice, umjesto na uzroke deformacija. Gjidarini i ini znanstveni radovi su bili dostupni i kreatorima aktualne inicijative za promjenu izbornoga sustava pod zvučnim nazivom Narod odlučuje, koja, usprkos tome što inicijatori na portalu Narod ističu navodnu potporu Europskog parlamenta svojoj inicijativi, naglašavajući dopisno i eletronsko glasovanje – namjerno i manipulativno zanemaruju elementarnu činjenicu da je u toj zakonodavnoj rezoluciji EP jedino bitna svrha dopisnoga i elektronskoga galsovanja a ne sami model, koju su oni potpuno zanemarili u svojoj inicijativi.

Ta svrha je izjednačavanje političkih prava svih državljana, bez obzira na – prebivalište.

Bez toga, dopisno i elektronsko glasovanje nemaju nikakvoga smisla.

Europski parlament ne može naređivati državama članicama Europske unije, izuzev u pitanjima od usuglašenoga europskoga interesa, kao što je izbor zastupnika u taj parlament. Njihova rezolucija je posljedica zakonodavne prakse suda za ljudska prava u Strasbourgu, koja bi morala biti obavezujuća i za Hrvatsku.

Hrvatski izborni sustav je prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu nezakonit

Zašto onda, usprkos zakonodavnoj rezoluciji da se izjednače politička prava u izboru zastupnika u Europski parlament, Hrvatska kao država članica ne pristaje ili ne pokušava ustavno i zakonski izjednačiti temeljna politička prava svih hrvatskih državljana, dakle nije pitanje samo za aktualnu vlast, nego, i pogotovo, za navodne reformatore u ime i za računa naroda – koji su potpuno i svjesno zanemarili tu obvezu, nudeći naciji privid promjena radi održavanja uvjeta za opstanak istoga, izrazito nelegitimnoga i destruktivnoga političkoga poretka, kome kao simbol viri Pupovac s barbarskoga derneka iz Bačke Palanke.

Dakle, ustavna i zakonska diskriminacija gotovo polovice hrvatskoga naroda sa statusa prebivališta, potpuno je nelegalna i nezakonita sa stajališta međunarodne pravne prakse ostvarivanja elementarnih ljudskih prava, i znak je izravnoga nepoštivanja najviših standarda međunarodnoga pravnoga poretka. Svaka organizirana tužba hrvatskih iseljenika pri sudu za ljudska prava – rezultirala bi obvezom Republike Hrvatske da radikalno promijeni izborni sustav za izbore u Sabor Republike Hrvatske, pri čemu bi nužno bila ukinuta prohibitivna klauzula o izboru tri zastupnika iz tzv. dijaspore, ili ona o jamstvu tri mandata zastupnicima političkoga srpstva ili drugih etničkih skupina.

Diskriminacijsko zakonodavstvo i političke posljedice

I u jednom i u drugom slučaju to je diskriminacijsko spriječavanje, koje se mora izbjeći prema najvišim standardima međunarodnoga prava. Jer, ne smije biti zaprijeka u slobodnoj političkoj utakmici, u ravnopravnim uvjetima, ni iseljenim Hrvatima, ni Srbima, ni Bošnjacima ili bilo kome u ustroju hrvatskih državljana da osvoji, služeći se svojom konkurentnošću, sve potencijalne mandate u hrvatskom Saboru. Jedina prohibitivna klauzula mora biti – svi moraju biti nositelji politike političkoga hrvatstva.

Konačno, proces koji je započet razbaštinjenjem predsjednika Republike 2000. godine, nije bio osmišljen radi kvalitetne promjene modela upravljanja Republikom, nego radi dugotrajnoga i ciljanoga obezvrijeđivanja političkih prava hrvatskoga naroda, praktično nastavka procesa koji je trajao još iz Kraljevine Jugoslavije, preko komunističkoga režima do devedesete, te stvaranja trajnih uvjeta za nametanje mu posve suprotnih političkih interesa pod krinkom – demokracije.

Isključivo u tom kontekstu valja sagledavati i vrjednovati svaku, baš svaku inicijativu za izmjene izbornoga sustava i političke inicijative za preporod hrvatskoga naroda, dolazile iz vladajućih, oporbenih parlamentarnih politika, ili navodno u ime – naroda.

Što god ne uvažava ove činjenice – podvala je, tko god stajao iza toga.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari