Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako je vojno poraženo srpstvo nastavilo okupaciju Hrvatske izbornim modelima?

Objavljeno

na

Razvlašćivanje hrvatskoga naroda

Srpska tintara i hrvatska pamet

Kad bi se nekako moglo dogoditi da Vučić i Srbija navale na Hrvatsku u svim sferama uređenja društva, to bi trebalo zlatom platiti. Jer, očito je, popriličnom dijelu hrvatskih slijepaca nema spasa bez agresivnih Srba, koji im samo razbijaju iluzije i onemogućavaju prosrpsku djelatnost, a državnom poretku oduzimaju alibi za nastavak razvoja bolesnih saveza s još bolesnijom Srbijom. Jer Srbija i onako ne može ništa ozbiljno, ako mi sami to nećemo poduprijeti i provesti protiv samih sebe. Kao što nas uči ukupno iskustvo sa Srbima. Toliko je Srbija u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i zamoliti Boga da im pomogne, onako na golim koljenima i molitvama cijeloga kršćanskog hrvatskog puka, ili s druge strane, moliti se Bogu da ih pravedno nagradi za sve što rade. Obično se ljudi Bogu mole za pravdu, a u molitvi za Srbe bi valjalo razmisliti o molitvi za – milost primjene te pravde. U ovom slučaju, molio bih se, to iskreno mislim, jer nitko ne zaslužuje toliki povijesni kretenizam kakav stoljećima trpi srpski narod, da se Božja pravica sruči na rukovodstvo njihove navodne Crkve, a ne na nesretne Šumadince i ine, jer ljudi nisu krivi što ih cijepe kretenizmom od prvoga životnoga daha. Svatko bi se na njihovom mjestu tako ponašao, mislio da je pametno i nadasve humano zaklati, silovati, oteti, razoriti, prognati svakoga tko nije Srbin, da je tako odgojen. Sve dok ne dobije po tintari.

Dakle, molimo za braću Srbe.

Što god im se nakon naših molitvi dogodilo.

Političko srpstvo i hrvatske mutikaše

Malo je teže moliti se za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj, i koji potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku, te potiču političko srpstvo kao razornu konstantu. Zato što oni znaju, bar kreatori, da to što rade – ne valja.

A rade li, rade.

Kako dakle iskorijeniti političko srpstvo iz Hrvatske i steći uvjete ne obraćati pozornost, ali baš nikakvu, izuzev crnohumornu, o stvarima koje nas zabavljaju, a koje nas se ne tiču, ne obraćati pozornost na sumanutu politiku i još sumanutije društvene standarde s one strane Dunava i ispod Save?

Vrlo je jednostavno.

Samo treba znati u čemu je problem i htjeti promijeniti refleksnu hrvatsku fokusiranost na te kretenizme kao na nešto važno, bez nasjedanja na podvale upravo te sumanute paradigme.

Političko šeksiranje i političko srpstvo

Godine 1999., u vrijeme kad je Franjo Tuđman fizički i biološki evidentno umirao, Vladimir Šeks, današnji savjetnički guru Andreja Plenkovića, suočen s činjenicom o fizičkom odlasku Franje Tuđmana, te s golemom javnom, prije svega medijskom, krizom HDZ-a, koju su isforsirali mediji odgojeni iz duboke države i pod upravom upravo toga HDZ-a, krajnje neprijateljske prema svemu hrvatskome, ali i krize, koju su isforsirali i dali joj alibi idioti u tzv. državotvornim strukturama, dobio je zeleno svjetlo za navodni spas HDZ-a, kreiranjem novoga izbornoga sustava.

Budale i neznalice su mu vjerovali, prvenstveno misleći da je on vrhunski stručnjak za to što radi, ne shvaćajući da je, kao i danas, kad njegov posinak kreira sustave HDZ-a i posredno državnoga poretka jer je HDZ-u izgledna vlast kako god okreneš pod ovakvim uvjetima, on najvjerojatnije samo – instrument nekih nevidljivih sjena, koje godinama, kako prije toga, još dramatičnije poslije toga, drmaju hrvatskom sudbinom. Inače bi smio otići u mirovini i skloniti se iz fokusa naroda, koji ga trpi s glavoboljama i mučninama.

Pozadinske namjere ukidanja polupredsjedničkog sustava

Znalo se već godinu dana prije Tuđmanove smrti, da će poredak oduzeti ovlasti predsjedniku Republike, a, ako se sjećate, kompletna se kampanja vodila s tom porukom. Kako što više banalizirati status predsjednika Republike i smanjiti mu ovlasti, do mjere da je trebao ispasti – fikus, da ne kažem cirkusant. Zato je Mesić i pobjedio, jer su ljudi htjeli zabavu, nakon teških godina stvaranja države. U tom pravcu su se natjecali i nesretni Budiša, koji je nastavio slijed teških i gotovo dramatičnih političkih pogrješaka, naravno i Mate Granić, a da ni ne spominjem Stipu Mesića, kojemu bi državna odgovornost zapravo samo oduzela mogućnost za nesmetano klevetanje i uništavanje svih temeljnih državnih paradigmi na kojima je nastala hrvatska suvremena država.

Nitko tada nije ni pomišljao da je oduzimanje ovlasti, onih ustavnih predsjedniku Republike, tko god on bio, makar i Stipe Mesić, zbog sustava glasovanja i iskazivanja političke volje hrvatskoga naroda u cjelini – zapravo strateško političko delegitimiranje hrvatskoga naroda u upravljanju državom, koje nema nikakve veze s imenom eventualnoga predsjednika, nego s ciljanim pravcem razvoja političkoga poretka u Hrvatskoj, s konačnim ciljem – zadržati svu vlast izvan dometa nacije. S obzirom da se radilo o Stipi Mesiću, koji je krajnje destruktivnim ponašanjem od prvoga dana na čelu države nastojao uništiti temelje suvremene hrvatske državnosti, ljudi su kolokvijalno rečeno, lako popušili priču o nužnom razvlaštenju predsjednika, pod prijetećim pitanjem – što bi tek radio (Mesić) da je imao Tuđmanove polupredsjedničke ovlasti?

Ne bi ništa lošije, čak i to što je radio, vrlo bi ozbiljno razmislio – bi li radio, jer bi odgovornost bila izrazito eksplicitna i jasna. Čak i najveći destruktivci, ako nemaju potvrdu od psihijtara da su umobolni, ozbiljno razmisle o svojim postupcima kad ih se neupitno može teretiti za njihove posljedice.

Zloćudno razvlašćivanje hrvatskog naroda

U tom rusvaju različitih javnih, prije svega spinova, kreiranje novoga izbornoga sustava pod palicom Vladimira Šeksa, prešutno je promaklo ozbiljnijoj strateškoj pozornosti, pogotovo ozbiljnijem znanstvenom promišljanju, kao i sve drugo uostalom s aktivistima umjesto sa znanstvenicima, kao dubinski element i sustavni prag potpunoga razbaštinjenja hrvatskoga naroda od upravljanja njegovom političkom i nacionalnom sudbinom.

To je bio prag svih naknadnih nevolja.

Evo zašto.

U polupredsjedničkom sustavu, gdje se predsjednika Republike biralo jednakim pravom glasa svih hrvatskih državljana, gdje su god bili i boravili, odnosno živjeli, državni poredak kojim je pretežito upravljao takav predsjednik – bio je izraz volje hrvatskoga naroda. Bio je optimalno legitiman – kakav god bio sadržajno. Bez obzira radilo se o izboru čak i Stipe Mesića za predsjednika Republike, jer je i izbor Mesića nužna amplituda u razvoju državnosti tek formiranih nacionalnih država, otprilike kao što je nužno da dijete koje prohoda, svoju stabilnost na nogama ostvaruje i – padovima, te razbijenim koljenima. Konsenzusom o ustavnoj zamjeni polupredsjedničkog sustava s parlamentarnim sustavom, a bez prilagodbe izbornoga sustava tome zaokretu u pravcu optimalne legitimnosti državnoga poretka, ostvarena je prva, dubinska faza u razdržavljenju hrvatskoga naroda i stekli su se uvjeti za reafirmaciju odavno zasađenih stečevina i pozicija bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima. Zasađenih filozofijom floskule o pomirbi, stvaranjem vlade nacionalnoga jedinstva, jedinstva, koje je uvijek počivalo i zasnivalo se na odustajanju od hrvatskog nacionalnog identiteta u korist vladajućih autoriteta i njihovih obrazloženja i interesa, i čitavim nizom kasnijih političkih manje uočljivih detalja, koji su eksplodirali u bitci za Zagreb, koju je Tuđman izgubio.

Tri komponente izbornog sustava

Izborni sustav o kojemu govorim, naime, ne sastoji se samo od izbornoga zakonodavstva i ustavnih rješenja za izbor saborskih zastupnika, nego od svih zakonskih i ustavnih rješenja, kojima se biraju predstavnici naroda za upravljanje hrvatskom nacionalnom državnošću. U hrvatskom slučaju to su predsjednik Republike, Sabor i nakon ulaska u EU- Europski parlament.

Taj sustav se usuglašava ovisno o rasporedu nadležnosti, uvijek mora počivati na vrhunskom i optimalnom legitimitetu svoga suverena – hrvatskoga naroda, a pogotovo u instituciji koja ima najviše nadležnosti nad upravljanjem nacionalnim interesom i sudbinom. Preraspodjela nadležnosti mora se usklađivati s preraspodjelom modela izbora i nužnom potvrdom legitimiteta suverena.

Naroda.

U Hrvatskoj je potpuno drugačija situacija.

I nije od jučer.

I nije slučajna.

I nije plod neznanja.

Vladimir Šeks i Tuđmanova pogrješka

Vladimir Šeks kreira politički poredak, mehanički primjenjujući Tuđmanovu tešku pogrješku za vrijeme rata i borbe za održanje Republike Hrvatske, o getoiziranju tzv. dijaspore s listom za dijasporu, kao izvanredno pokriće za razvoj sustava izbora i legitimacije političkoga poretka, koji će pola hrvatskoga naroda zadržati izvan matice odlučivanja i omogućiti tzv. antifašistima, a sve zajedno antihrvatskoj i anacionalnoj bulumenti – demokratsko pokriće za nastavak gospodarenja Hrvatskom i uništavanje, s jedne strane HDZ-a kao pokreta za suverenu Hrvatsku, s druge strane, svake mogućnosti utemeljenja autentičnih vrjednota nacije, kao osnovne političke paradigme u Hrvatskoj. Tuđmanova grješka je shvatljiva u razdoblju u kojemu je trebao taktički ojačati status svoje državne politike u Saboru i dok je on kontrolirao najvažnije političke mehanizme upravljanja državom, ali je neoprostivo da nije uzeo u obzir da će netko drugi nakon njega odlučivati o nadležnostima i predsjednika Republike, kao i o kompletnom političkom poretku, s naglaskom na formalne uvjete i pretpostavke odlučivanja kompletnoga hrvatskoga naroda.
Šeksov izborni zakon iz 1999. godine, bio je uvod u taj pravac.

Pravac uništenja hrvatske državnosti.

Pravac političkog uništenja hrvatske državnosti

Promjenama Ustava i radikalnim smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, nije se samo dogodilo razvlaštenje funkcije predsjednika, nego se uz izborni sustav koji je Šeks kreirao 1999. godine, dogodilo teško razvlaštenje hrvatskoga naroda u upravljanju svojom državnošću, prevedeno – sudbinom ili slobodom, kako kome drago. Taj proces započeo je tada duboko i skriveno ispod javnoga i analitičkoga radara, a završio je činjenicom da danas u državnoj vlasti imamo Milorada Pupovca, koji u Bačkoj Palanci sudjeluje u epohalnom barbarizmu protiv države u kojoj je na vlasti, u korist agresora i političkog bolesnika – čiji je instrument.

Promjene izbornoga sustava nisu se odnosile na usklađene promjene u izbornim modelima najvažnijih državnih institucija, a morale su, što je izravno kršenje načela raspodjele ovlasti i trajnijega uređivanja funkcioniranja države na temeljnom ustavnom principu – suverenosti hrvatskoga naroda.

Upravo prema modelu nadležnosti nad hrvatskom nacionalnom državnošću, morali su se prilagoditi modeli izbora za predsjednika Republike, Sabor i Europski parlament, pri čemu je apsolutno najvažnije da se nastoji osigurati prema razini nadležnosti – najveći legitmitet političkog odlučivanja upravo u Saboru.

Sasvim je suprotno danas.

Zašto se predsjednika Republike i Europski parlament bira s punim, a Sabor s ograničenim pravom?

Hrvatski je narod neposrednim i jednakim pravom glasa, usprkos tehničkim okolnostima, pa i zaprjekama izvan granica Republike Hrvatske imao mogućnost utječući na izbor predsjednika Republike utjecati na izravno upravljanje svojom državnošću u velikoj mjeri dok je na snazi bio polupredsjednički sustav. Smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, umanjile su se paralelno i ovlasti hrvatskoga naroda, te njegova mogućnost utjecanja na državne politike. Smanjivanjem ovlasti predsjednika i prebacivanjem težine državno-političkog poretka na Sabor, zakonodavac je ultimativno morao osmisliti sustav punoga utjecaja hrvatskoga naroda na državnu politiku i potaknuti što snažnije uključivanje hrvatskih državljana u izborni proces. Međutim, zakonodavac i ustavotvorac je napravio potpuno suprotno. To je jasno kao dan, pogotovo zato što istodobno mogućnosti hrvatskoga naroda na izravni utjecaj na drugu komponentu državnoga poretka – Sabor, nisu promijenjene u pravcu jačanja optimalnoga legitimiteta ustavnog suverena, a s godinama su potpuno ograničene i razvijale su se u suprotnom pravcu, kako tehničkim zaprjekama prema državljanima izvan Hrvatske, još i više stvaranjem ustavne i zakonske barijere i otvorenom političkom diskriminacijom gotovo polovice hrvatskoga naroda.

Neki će, poučeni iskustvom ponašanja Stipe Mesića i Ive Josipovića, zauzeti stav da je bolje da oni nisu imali ovakve ili onakve ovlasti, ali, ne može se oduzimanje legitimnih političkih prava narodu ničim pravdati, pa ni incidentima kakav su bili ta dvojica ljudi na čelu države. Konačno, oni su i omogućeni zbog posljedica diskriminacijskih politika u izborima za Sabor, koji u biti upravlja zemljom i stvara preduvjete neravnoteže počevši od medija prije svega, do svega ostaloga, neravnoteže koja omogućava takve ljude na čelu države. Uz to, nije smisao ove analize potenciranje povratka polupredsjedničkog sustava, nego činjenica, da je upravljanje državom u jednome praktičnom segmentu oduzeto polovici hrvatskoga naroda, a nije vraćeno na drugom promoviranom segmentu, koji ga je navodno trebao zamijeniti, nego je potpuno ustavno ograničeno.

Pupovac je posljedica izbornog modela Sabora

Naglasak je na tom paradoksu, zbog kojega današnja Hrvatska trpi nevjerojatne posljedice i ima izrazito nelegitimnu vlast, što izravno kompromitira same ustavne temelje i načelo u suverenosti hrvatskoga naroda.

Činjenica je da današnji državno-politički poredak u Hrvatskoj polazi od formalne i neograničene jednakosti u ostvarivanju političkih prava u izborima za predsjednika Republike, kome su ustavnim promjenema 2000. godine praktično potpuno oduzete ovlasti u upravljanju nacionalnim politikama, te u izborima za Europski parlament, pri čemu je zakonodavnom Rezolucijom upravo Europski parlament nazad nekoliko dana obavezao sve države članice Europske unije, na omogućavanja svim svojim državljanima bez obzira na prebivalište, ostvarivanje istih prava i tehničkih modela u ostvarivanju političkih prava.

Poznato je da je izborno pravo temeljno političko pravo čovjeka.

Poznato je također da je zakonsko omogućavanje jednakih prava u izborima za predsjednika Republike, odnosno nepostojanje prohibitivnih klauzula kao kad je u pitanju Sabor Republike Hrvatske, te u izborima za Europski parlament, realno političko pravo sekundardnoga značaja, s obzirom na nadležnosti institucija, koje se biraju i za čiji seizbor koristi političko pravo.

Opasni paradoks – veća nadležnost, manji legitimitet

Drugim riječima, za kolokvijalno rečeno manje bitne institucije s vrlo malim ovlastima u upravljanju hrvatskom državnošću, omogućava se jedna razina političkih prava i primjenjuju se najviši postojeći standardi, a za instituciju kao što je Sabor, koja presudno utječe na život i stanje hrvatskoga naroda – održava se diskriminacijski poredak s ustavnim i zakonskim oduzimanjem ili umanjivanjem temeljnoga političkoga prava polovici naroda.

Zašto je to tako, i je li to smije biti legalno?

To je tako zbog namjernoga zakonskoga i formalnoga inženjeringa, koji je započet kako sam i naglasio 1999. godine, čiji je personalni politički nositelj u hrvatskoj javnosti Šeks, i današnji guru usmjerenja HDZ-a, a čija je temeljna namjera razvlašćivanje hrvatskoga naroda kao – ustavnoga suverena u Republici Hrvatskoj. To je temelj politike Plenkovićevoga mainstreama. Ti procesi se paralelno odvijaju na desetine sustavnih područja, pogotovo u oblasti medija, kulture i obrazovanja, a svi su strahovito koordinirani i imaju isti – pogubni cilj. I ne mogu biti različiti ni u ekonomskim politikama.

I svi proizilaze iz izbornoga sustava.

Pogubni cilj je – oduzimanje ili banaliziranje autentične volje i prava hrvatskoga naroda, što rezultira pojavom kao što je Pupovac u – državnoj vlasti.

Davno je profesor Gjidara znanstveno najavio zakonodavnu rezoluciju Europskog parlamenta

Zanimljivo je da u Hrvatskoj danas ne postoji svijest o značaju ostvarivanja jednakoga političkoga prava hrvatskoga naroda u cjelini, pogotovo u kontekstu vrhunskih znanstvenih radova svjetskih tranzitologa, pa i hrvatskih znanstvenika svjetskog ugleda kao što je profesor Marc Gjidara, koji su dostupni doslovno svakome koga minimalno zanima ta problematika. To je proizvod ciljanoga preusmjeravanja fokusa javnosti na posljedice, umjesto na uzroke deformacija. Gjidarini i ini znanstveni radovi su bili dostupni i kreatorima aktualne inicijative za promjenu izbornoga sustava pod zvučnim nazivom Narod odlučuje, koja, usprkos tome što inicijatori na portalu Narod ističu navodnu potporu Europskog parlamenta svojoj inicijativi, naglašavajući dopisno i eletronsko glasovanje – namjerno i manipulativno zanemaruju elementarnu činjenicu da je u toj zakonodavnoj rezoluciji EP jedino bitna svrha dopisnoga i elektronskoga galsovanja a ne sami model, koju su oni potpuno zanemarili u svojoj inicijativi.

Ta svrha je izjednačavanje političkih prava svih državljana, bez obzira na – prebivalište.

Bez toga, dopisno i elektronsko glasovanje nemaju nikakvoga smisla.

Europski parlament ne može naređivati državama članicama Europske unije, izuzev u pitanjima od usuglašenoga europskoga interesa, kao što je izbor zastupnika u taj parlament. Njihova rezolucija je posljedica zakonodavne prakse suda za ljudska prava u Strasbourgu, koja bi morala biti obavezujuća i za Hrvatsku.

Hrvatski izborni sustav je prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu nezakonit

Zašto onda, usprkos zakonodavnoj rezoluciji da se izjednače politička prava u izboru zastupnika u Europski parlament, Hrvatska kao država članica ne pristaje ili ne pokušava ustavno i zakonski izjednačiti temeljna politička prava svih hrvatskih državljana, dakle nije pitanje samo za aktualnu vlast, nego, i pogotovo, za navodne reformatore u ime i za računa naroda – koji su potpuno i svjesno zanemarili tu obvezu, nudeći naciji privid promjena radi održavanja uvjeta za opstanak istoga, izrazito nelegitimnoga i destruktivnoga političkoga poretka, kome kao simbol viri Pupovac s barbarskoga derneka iz Bačke Palanke.

Dakle, ustavna i zakonska diskriminacija gotovo polovice hrvatskoga naroda sa statusa prebivališta, potpuno je nelegalna i nezakonita sa stajališta međunarodne pravne prakse ostvarivanja elementarnih ljudskih prava, i znak je izravnoga nepoštivanja najviših standarda međunarodnoga pravnoga poretka. Svaka organizirana tužba hrvatskih iseljenika pri sudu za ljudska prava – rezultirala bi obvezom Republike Hrvatske da radikalno promijeni izborni sustav za izbore u Sabor Republike Hrvatske, pri čemu bi nužno bila ukinuta prohibitivna klauzula o izboru tri zastupnika iz tzv. dijaspore, ili ona o jamstvu tri mandata zastupnicima političkoga srpstva ili drugih etničkih skupina.

Diskriminacijsko zakonodavstvo i političke posljedice

I u jednom i u drugom slučaju to je diskriminacijsko spriječavanje, koje se mora izbjeći prema najvišim standardima međunarodnoga prava. Jer, ne smije biti zaprijeka u slobodnoj političkoj utakmici, u ravnopravnim uvjetima, ni iseljenim Hrvatima, ni Srbima, ni Bošnjacima ili bilo kome u ustroju hrvatskih državljana da osvoji, služeći se svojom konkurentnošću, sve potencijalne mandate u hrvatskom Saboru. Jedina prohibitivna klauzula mora biti – svi moraju biti nositelji politike političkoga hrvatstva.

Konačno, proces koji je započet razbaštinjenjem predsjednika Republike 2000. godine, nije bio osmišljen radi kvalitetne promjene modela upravljanja Republikom, nego radi dugotrajnoga i ciljanoga obezvrijeđivanja političkih prava hrvatskoga naroda, praktično nastavka procesa koji je trajao još iz Kraljevine Jugoslavije, preko komunističkoga režima do devedesete, te stvaranja trajnih uvjeta za nametanje mu posve suprotnih političkih interesa pod krinkom – demokracije.

Isključivo u tom kontekstu valja sagledavati i vrjednovati svaku, baš svaku inicijativu za izmjene izbornoga sustava i političke inicijative za preporod hrvatskoga naroda, dolazile iz vladajućih, oporbenih parlamentarnih politika, ili navodno u ime – naroda.

Što god ne uvažava ove činjenice – podvala je, tko god stajao iza toga.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari