Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako je vojno poraženo srpstvo nastavilo okupaciju Hrvatske izbornim modelima?

Objavljeno

na

Razvlašćivanje hrvatskoga naroda

Srpska tintara i hrvatska pamet

Kad bi se nekako moglo dogoditi da Vučić i Srbija navale na Hrvatsku u svim sferama uređenja društva, to bi trebalo zlatom platiti. Jer, očito je, popriličnom dijelu hrvatskih slijepaca nema spasa bez agresivnih Srba, koji im samo razbijaju iluzije i onemogućavaju prosrpsku djelatnost, a državnom poretku oduzimaju alibi za nastavak razvoja bolesnih saveza s još bolesnijom Srbijom. Jer Srbija i onako ne može ništa ozbiljno, ako mi sami to nećemo poduprijeti i provesti protiv samih sebe. Kao što nas uči ukupno iskustvo sa Srbima. Toliko je Srbija u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i zamoliti Boga da im pomogne, onako na golim koljenima i molitvama cijeloga kršćanskog hrvatskog puka, ili s druge strane, moliti se Bogu da ih pravedno nagradi za sve što rade. Obično se ljudi Bogu mole za pravdu, a u molitvi za Srbe bi valjalo razmisliti o molitvi za – milost primjene te pravde. U ovom slučaju, molio bih se, to iskreno mislim, jer nitko ne zaslužuje toliki povijesni kretenizam kakav stoljećima trpi srpski narod, da se Božja pravica sruči na rukovodstvo njihove navodne Crkve, a ne na nesretne Šumadince i ine, jer ljudi nisu krivi što ih cijepe kretenizmom od prvoga životnoga daha. Svatko bi se na njihovom mjestu tako ponašao, mislio da je pametno i nadasve humano zaklati, silovati, oteti, razoriti, prognati svakoga tko nije Srbin, da je tako odgojen. Sve dok ne dobije po tintari.

Dakle, molimo za braću Srbe.

Što god im se nakon naših molitvi dogodilo.

Političko srpstvo i hrvatske mutikaše

Malo je teže moliti se za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj, i koji potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku, te potiču političko srpstvo kao razornu konstantu. Zato što oni znaju, bar kreatori, da to što rade – ne valja.

A rade li, rade.

Kako dakle iskorijeniti političko srpstvo iz Hrvatske i steći uvjete ne obraćati pozornost, ali baš nikakvu, izuzev crnohumornu, o stvarima koje nas zabavljaju, a koje nas se ne tiču, ne obraćati pozornost na sumanutu politiku i još sumanutije društvene standarde s one strane Dunava i ispod Save?

Vrlo je jednostavno.

Samo treba znati u čemu je problem i htjeti promijeniti refleksnu hrvatsku fokusiranost na te kretenizme kao na nešto važno, bez nasjedanja na podvale upravo te sumanute paradigme.

Političko šeksiranje i političko srpstvo

Godine 1999., u vrijeme kad je Franjo Tuđman fizički i biološki evidentno umirao, Vladimir Šeks, današnji savjetnički guru Andreja Plenkovića, suočen s činjenicom o fizičkom odlasku Franje Tuđmana, te s golemom javnom, prije svega medijskom, krizom HDZ-a, koju su isforsirali mediji odgojeni iz duboke države i pod upravom upravo toga HDZ-a, krajnje neprijateljske prema svemu hrvatskome, ali i krize, koju su isforsirali i dali joj alibi idioti u tzv. državotvornim strukturama, dobio je zeleno svjetlo za navodni spas HDZ-a, kreiranjem novoga izbornoga sustava.

Budale i neznalice su mu vjerovali, prvenstveno misleći da je on vrhunski stručnjak za to što radi, ne shvaćajući da je, kao i danas, kad njegov posinak kreira sustave HDZ-a i posredno državnoga poretka jer je HDZ-u izgledna vlast kako god okreneš pod ovakvim uvjetima, on najvjerojatnije samo – instrument nekih nevidljivih sjena, koje godinama, kako prije toga, još dramatičnije poslije toga, drmaju hrvatskom sudbinom. Inače bi smio otići u mirovini i skloniti se iz fokusa naroda, koji ga trpi s glavoboljama i mučninama.

Pozadinske namjere ukidanja polupredsjedničkog sustava

Znalo se već godinu dana prije Tuđmanove smrti, da će poredak oduzeti ovlasti predsjedniku Republike, a, ako se sjećate, kompletna se kampanja vodila s tom porukom. Kako što više banalizirati status predsjednika Republike i smanjiti mu ovlasti, do mjere da je trebao ispasti – fikus, da ne kažem cirkusant. Zato je Mesić i pobjedio, jer su ljudi htjeli zabavu, nakon teških godina stvaranja države. U tom pravcu su se natjecali i nesretni Budiša, koji je nastavio slijed teških i gotovo dramatičnih političkih pogrješaka, naravno i Mate Granić, a da ni ne spominjem Stipu Mesića, kojemu bi državna odgovornost zapravo samo oduzela mogućnost za nesmetano klevetanje i uništavanje svih temeljnih državnih paradigmi na kojima je nastala hrvatska suvremena država.

Nitko tada nije ni pomišljao da je oduzimanje ovlasti, onih ustavnih predsjedniku Republike, tko god on bio, makar i Stipe Mesić, zbog sustava glasovanja i iskazivanja političke volje hrvatskoga naroda u cjelini – zapravo strateško političko delegitimiranje hrvatskoga naroda u upravljanju državom, koje nema nikakve veze s imenom eventualnoga predsjednika, nego s ciljanim pravcem razvoja političkoga poretka u Hrvatskoj, s konačnim ciljem – zadržati svu vlast izvan dometa nacije. S obzirom da se radilo o Stipi Mesiću, koji je krajnje destruktivnim ponašanjem od prvoga dana na čelu države nastojao uništiti temelje suvremene hrvatske državnosti, ljudi su kolokvijalno rečeno, lako popušili priču o nužnom razvlaštenju predsjednika, pod prijetećim pitanjem – što bi tek radio (Mesić) da je imao Tuđmanove polupredsjedničke ovlasti?

Ne bi ništa lošije, čak i to što je radio, vrlo bi ozbiljno razmislio – bi li radio, jer bi odgovornost bila izrazito eksplicitna i jasna. Čak i najveći destruktivci, ako nemaju potvrdu od psihijtara da su umobolni, ozbiljno razmisle o svojim postupcima kad ih se neupitno može teretiti za njihove posljedice.

Zloćudno razvlašćivanje hrvatskog naroda

U tom rusvaju različitih javnih, prije svega spinova, kreiranje novoga izbornoga sustava pod palicom Vladimira Šeksa, prešutno je promaklo ozbiljnijoj strateškoj pozornosti, pogotovo ozbiljnijem znanstvenom promišljanju, kao i sve drugo uostalom s aktivistima umjesto sa znanstvenicima, kao dubinski element i sustavni prag potpunoga razbaštinjenja hrvatskoga naroda od upravljanja njegovom političkom i nacionalnom sudbinom.

To je bio prag svih naknadnih nevolja.

Evo zašto.

U polupredsjedničkom sustavu, gdje se predsjednika Republike biralo jednakim pravom glasa svih hrvatskih državljana, gdje su god bili i boravili, odnosno živjeli, državni poredak kojim je pretežito upravljao takav predsjednik – bio je izraz volje hrvatskoga naroda. Bio je optimalno legitiman – kakav god bio sadržajno. Bez obzira radilo se o izboru čak i Stipe Mesića za predsjednika Republike, jer je i izbor Mesića nužna amplituda u razvoju državnosti tek formiranih nacionalnih država, otprilike kao što je nužno da dijete koje prohoda, svoju stabilnost na nogama ostvaruje i – padovima, te razbijenim koljenima. Konsenzusom o ustavnoj zamjeni polupredsjedničkog sustava s parlamentarnim sustavom, a bez prilagodbe izbornoga sustava tome zaokretu u pravcu optimalne legitimnosti državnoga poretka, ostvarena je prva, dubinska faza u razdržavljenju hrvatskoga naroda i stekli su se uvjeti za reafirmaciju odavno zasađenih stečevina i pozicija bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima. Zasađenih filozofijom floskule o pomirbi, stvaranjem vlade nacionalnoga jedinstva, jedinstva, koje je uvijek počivalo i zasnivalo se na odustajanju od hrvatskog nacionalnog identiteta u korist vladajućih autoriteta i njihovih obrazloženja i interesa, i čitavim nizom kasnijih političkih manje uočljivih detalja, koji su eksplodirali u bitci za Zagreb, koju je Tuđman izgubio.

Tri komponente izbornog sustava

Izborni sustav o kojemu govorim, naime, ne sastoji se samo od izbornoga zakonodavstva i ustavnih rješenja za izbor saborskih zastupnika, nego od svih zakonskih i ustavnih rješenja, kojima se biraju predstavnici naroda za upravljanje hrvatskom nacionalnom državnošću. U hrvatskom slučaju to su predsjednik Republike, Sabor i nakon ulaska u EU- Europski parlament.

Taj sustav se usuglašava ovisno o rasporedu nadležnosti, uvijek mora počivati na vrhunskom i optimalnom legitimitetu svoga suverena – hrvatskoga naroda, a pogotovo u instituciji koja ima najviše nadležnosti nad upravljanjem nacionalnim interesom i sudbinom. Preraspodjela nadležnosti mora se usklađivati s preraspodjelom modela izbora i nužnom potvrdom legitimiteta suverena.

Naroda.

U Hrvatskoj je potpuno drugačija situacija.

I nije od jučer.

I nije slučajna.

I nije plod neznanja.

Vladimir Šeks i Tuđmanova pogrješka

Vladimir Šeks kreira politički poredak, mehanički primjenjujući Tuđmanovu tešku pogrješku za vrijeme rata i borbe za održanje Republike Hrvatske, o getoiziranju tzv. dijaspore s listom za dijasporu, kao izvanredno pokriće za razvoj sustava izbora i legitimacije političkoga poretka, koji će pola hrvatskoga naroda zadržati izvan matice odlučivanja i omogućiti tzv. antifašistima, a sve zajedno antihrvatskoj i anacionalnoj bulumenti – demokratsko pokriće za nastavak gospodarenja Hrvatskom i uništavanje, s jedne strane HDZ-a kao pokreta za suverenu Hrvatsku, s druge strane, svake mogućnosti utemeljenja autentičnih vrjednota nacije, kao osnovne političke paradigme u Hrvatskoj. Tuđmanova grješka je shvatljiva u razdoblju u kojemu je trebao taktički ojačati status svoje državne politike u Saboru i dok je on kontrolirao najvažnije političke mehanizme upravljanja državom, ali je neoprostivo da nije uzeo u obzir da će netko drugi nakon njega odlučivati o nadležnostima i predsjednika Republike, kao i o kompletnom političkom poretku, s naglaskom na formalne uvjete i pretpostavke odlučivanja kompletnoga hrvatskoga naroda.
Šeksov izborni zakon iz 1999. godine, bio je uvod u taj pravac.

Pravac uništenja hrvatske državnosti.

Pravac političkog uništenja hrvatske državnosti

Promjenama Ustava i radikalnim smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, nije se samo dogodilo razvlaštenje funkcije predsjednika, nego se uz izborni sustav koji je Šeks kreirao 1999. godine, dogodilo teško razvlaštenje hrvatskoga naroda u upravljanju svojom državnošću, prevedeno – sudbinom ili slobodom, kako kome drago. Taj proces započeo je tada duboko i skriveno ispod javnoga i analitičkoga radara, a završio je činjenicom da danas u državnoj vlasti imamo Milorada Pupovca, koji u Bačkoj Palanci sudjeluje u epohalnom barbarizmu protiv države u kojoj je na vlasti, u korist agresora i političkog bolesnika – čiji je instrument.

Promjene izbornoga sustava nisu se odnosile na usklađene promjene u izbornim modelima najvažnijih državnih institucija, a morale su, što je izravno kršenje načela raspodjele ovlasti i trajnijega uređivanja funkcioniranja države na temeljnom ustavnom principu – suverenosti hrvatskoga naroda.

Upravo prema modelu nadležnosti nad hrvatskom nacionalnom državnošću, morali su se prilagoditi modeli izbora za predsjednika Republike, Sabor i Europski parlament, pri čemu je apsolutno najvažnije da se nastoji osigurati prema razini nadležnosti – najveći legitmitet političkog odlučivanja upravo u Saboru.

Sasvim je suprotno danas.

Zašto se predsjednika Republike i Europski parlament bira s punim, a Sabor s ograničenim pravom?

Hrvatski je narod neposrednim i jednakim pravom glasa, usprkos tehničkim okolnostima, pa i zaprjekama izvan granica Republike Hrvatske imao mogućnost utječući na izbor predsjednika Republike utjecati na izravno upravljanje svojom državnošću u velikoj mjeri dok je na snazi bio polupredsjednički sustav. Smanjivanjem ovlasti predsjednika Republike, umanjile su se paralelno i ovlasti hrvatskoga naroda, te njegova mogućnost utjecanja na državne politike. Smanjivanjem ovlasti predsjednika i prebacivanjem težine državno-političkog poretka na Sabor, zakonodavac je ultimativno morao osmisliti sustav punoga utjecaja hrvatskoga naroda na državnu politiku i potaknuti što snažnije uključivanje hrvatskih državljana u izborni proces. Međutim, zakonodavac i ustavotvorac je napravio potpuno suprotno. To je jasno kao dan, pogotovo zato što istodobno mogućnosti hrvatskoga naroda na izravni utjecaj na drugu komponentu državnoga poretka – Sabor, nisu promijenjene u pravcu jačanja optimalnoga legitimiteta ustavnog suverena, a s godinama su potpuno ograničene i razvijale su se u suprotnom pravcu, kako tehničkim zaprjekama prema državljanima izvan Hrvatske, još i više stvaranjem ustavne i zakonske barijere i otvorenom političkom diskriminacijom gotovo polovice hrvatskoga naroda.

Neki će, poučeni iskustvom ponašanja Stipe Mesića i Ive Josipovića, zauzeti stav da je bolje da oni nisu imali ovakve ili onakve ovlasti, ali, ne može se oduzimanje legitimnih političkih prava narodu ničim pravdati, pa ni incidentima kakav su bili ta dvojica ljudi na čelu države. Konačno, oni su i omogućeni zbog posljedica diskriminacijskih politika u izborima za Sabor, koji u biti upravlja zemljom i stvara preduvjete neravnoteže počevši od medija prije svega, do svega ostaloga, neravnoteže koja omogućava takve ljude na čelu države. Uz to, nije smisao ove analize potenciranje povratka polupredsjedničkog sustava, nego činjenica, da je upravljanje državom u jednome praktičnom segmentu oduzeto polovici hrvatskoga naroda, a nije vraćeno na drugom promoviranom segmentu, koji ga je navodno trebao zamijeniti, nego je potpuno ustavno ograničeno.

Pupovac je posljedica izbornog modela Sabora

Naglasak je na tom paradoksu, zbog kojega današnja Hrvatska trpi nevjerojatne posljedice i ima izrazito nelegitimnu vlast, što izravno kompromitira same ustavne temelje i načelo u suverenosti hrvatskoga naroda.

Činjenica je da današnji državno-politički poredak u Hrvatskoj polazi od formalne i neograničene jednakosti u ostvarivanju političkih prava u izborima za predsjednika Republike, kome su ustavnim promjenema 2000. godine praktično potpuno oduzete ovlasti u upravljanju nacionalnim politikama, te u izborima za Europski parlament, pri čemu je zakonodavnom Rezolucijom upravo Europski parlament nazad nekoliko dana obavezao sve države članice Europske unije, na omogućavanja svim svojim državljanima bez obzira na prebivalište, ostvarivanje istih prava i tehničkih modela u ostvarivanju političkih prava.

Poznato je da je izborno pravo temeljno političko pravo čovjeka.

Poznato je također da je zakonsko omogućavanje jednakih prava u izborima za predsjednika Republike, odnosno nepostojanje prohibitivnih klauzula kao kad je u pitanju Sabor Republike Hrvatske, te u izborima za Europski parlament, realno političko pravo sekundardnoga značaja, s obzirom na nadležnosti institucija, koje se biraju i za čiji seizbor koristi političko pravo.

Opasni paradoks – veća nadležnost, manji legitimitet

Drugim riječima, za kolokvijalno rečeno manje bitne institucije s vrlo malim ovlastima u upravljanju hrvatskom državnošću, omogućava se jedna razina političkih prava i primjenjuju se najviši postojeći standardi, a za instituciju kao što je Sabor, koja presudno utječe na život i stanje hrvatskoga naroda – održava se diskriminacijski poredak s ustavnim i zakonskim oduzimanjem ili umanjivanjem temeljnoga političkoga prava polovici naroda.

Zašto je to tako, i je li to smije biti legalno?

To je tako zbog namjernoga zakonskoga i formalnoga inženjeringa, koji je započet kako sam i naglasio 1999. godine, čiji je personalni politički nositelj u hrvatskoj javnosti Šeks, i današnji guru usmjerenja HDZ-a, a čija je temeljna namjera razvlašćivanje hrvatskoga naroda kao – ustavnoga suverena u Republici Hrvatskoj. To je temelj politike Plenkovićevoga mainstreama. Ti procesi se paralelno odvijaju na desetine sustavnih područja, pogotovo u oblasti medija, kulture i obrazovanja, a svi su strahovito koordinirani i imaju isti – pogubni cilj. I ne mogu biti različiti ni u ekonomskim politikama.

I svi proizilaze iz izbornoga sustava.

Pogubni cilj je – oduzimanje ili banaliziranje autentične volje i prava hrvatskoga naroda, što rezultira pojavom kao što je Pupovac u – državnoj vlasti.

Davno je profesor Gjidara znanstveno najavio zakonodavnu rezoluciju Europskog parlamenta

Zanimljivo je da u Hrvatskoj danas ne postoji svijest o značaju ostvarivanja jednakoga političkoga prava hrvatskoga naroda u cjelini, pogotovo u kontekstu vrhunskih znanstvenih radova svjetskih tranzitologa, pa i hrvatskih znanstvenika svjetskog ugleda kao što je profesor Marc Gjidara, koji su dostupni doslovno svakome koga minimalno zanima ta problematika. To je proizvod ciljanoga preusmjeravanja fokusa javnosti na posljedice, umjesto na uzroke deformacija. Gjidarini i ini znanstveni radovi su bili dostupni i kreatorima aktualne inicijative za promjenu izbornoga sustava pod zvučnim nazivom Narod odlučuje, koja, usprkos tome što inicijatori na portalu Narod ističu navodnu potporu Europskog parlamenta svojoj inicijativi, naglašavajući dopisno i eletronsko glasovanje – namjerno i manipulativno zanemaruju elementarnu činjenicu da je u toj zakonodavnoj rezoluciji EP jedino bitna svrha dopisnoga i elektronskoga galsovanja a ne sami model, koju su oni potpuno zanemarili u svojoj inicijativi.

Ta svrha je izjednačavanje političkih prava svih državljana, bez obzira na – prebivalište.

Bez toga, dopisno i elektronsko glasovanje nemaju nikakvoga smisla.

Europski parlament ne može naređivati državama članicama Europske unije, izuzev u pitanjima od usuglašenoga europskoga interesa, kao što je izbor zastupnika u taj parlament. Njihova rezolucija je posljedica zakonodavne prakse suda za ljudska prava u Strasbourgu, koja bi morala biti obavezujuća i za Hrvatsku.

Hrvatski izborni sustav je prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu nezakonit

Zašto onda, usprkos zakonodavnoj rezoluciji da se izjednače politička prava u izboru zastupnika u Europski parlament, Hrvatska kao država članica ne pristaje ili ne pokušava ustavno i zakonski izjednačiti temeljna politička prava svih hrvatskih državljana, dakle nije pitanje samo za aktualnu vlast, nego, i pogotovo, za navodne reformatore u ime i za računa naroda – koji su potpuno i svjesno zanemarili tu obvezu, nudeći naciji privid promjena radi održavanja uvjeta za opstanak istoga, izrazito nelegitimnoga i destruktivnoga političkoga poretka, kome kao simbol viri Pupovac s barbarskoga derneka iz Bačke Palanke.

Dakle, ustavna i zakonska diskriminacija gotovo polovice hrvatskoga naroda sa statusa prebivališta, potpuno je nelegalna i nezakonita sa stajališta međunarodne pravne prakse ostvarivanja elementarnih ljudskih prava, i znak je izravnoga nepoštivanja najviših standarda međunarodnoga pravnoga poretka. Svaka organizirana tužba hrvatskih iseljenika pri sudu za ljudska prava – rezultirala bi obvezom Republike Hrvatske da radikalno promijeni izborni sustav za izbore u Sabor Republike Hrvatske, pri čemu bi nužno bila ukinuta prohibitivna klauzula o izboru tri zastupnika iz tzv. dijaspore, ili ona o jamstvu tri mandata zastupnicima političkoga srpstva ili drugih etničkih skupina.

Diskriminacijsko zakonodavstvo i političke posljedice

I u jednom i u drugom slučaju to je diskriminacijsko spriječavanje, koje se mora izbjeći prema najvišim standardima međunarodnoga prava. Jer, ne smije biti zaprijeka u slobodnoj političkoj utakmici, u ravnopravnim uvjetima, ni iseljenim Hrvatima, ni Srbima, ni Bošnjacima ili bilo kome u ustroju hrvatskih državljana da osvoji, služeći se svojom konkurentnošću, sve potencijalne mandate u hrvatskom Saboru. Jedina prohibitivna klauzula mora biti – svi moraju biti nositelji politike političkoga hrvatstva.

Konačno, proces koji je započet razbaštinjenjem predsjednika Republike 2000. godine, nije bio osmišljen radi kvalitetne promjene modela upravljanja Republikom, nego radi dugotrajnoga i ciljanoga obezvrijeđivanja političkih prava hrvatskoga naroda, praktično nastavka procesa koji je trajao još iz Kraljevine Jugoslavije, preko komunističkoga režima do devedesete, te stvaranja trajnih uvjeta za nametanje mu posve suprotnih političkih interesa pod krinkom – demokracije.

Isključivo u tom kontekstu valja sagledavati i vrjednovati svaku, baš svaku inicijativu za izmjene izbornoga sustava i političke inicijative za preporod hrvatskoga naroda, dolazile iz vladajućih, oporbenih parlamentarnih politika, ili navodno u ime – naroda.

Što god ne uvažava ove činjenice – podvala je, tko god stajao iza toga.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari