Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako prepoznati lažnog suverenistu?

Objavljeno

na

Teško je biti suverenist. Teško je ako ste politički antipod klon recimo demokršćanina Plenkovića, ako ste politički antipod srpskog arbitra Pupovca, još je teže ako ste isprepadani stalnim odvagivanjem što se smije a što ne smije reći, zastupati ili promovirati, jer ste okovani neznanjem i nesigurnošću, pa vam ništa drugo ne preostaje nego osluškivati što će reći Anka Mrak Taritaš, nad čim će se iščuđavati Vesna Pusić ili kako će reagirati Jutarnji, Večernji, 24sata, Index ili pak Novosti. Tada je stvarno teško biti suverenist iznad granice da svoj narod ne potcjenujete na razini idiotizma, a ako se držite navedenih ograničenja, onda je teško takve i prepoznati.

No, dosta je lako ako znate razotkriti što su to terminološke podvale, ako vas nimalo ne zbunjuje dvojba smijete li biti nacionalist, promovirati kršćanske vrijednote kao vrhunac civilizacijskih dostignuća, ako ste uvjereni da je znanje i sva postignuća znanosti proistekla iz elementarnog Božjega dara – slobode koja vam pripada, te razuma i mudrosti koje vam je dao. Lako je ako se ne bojite reći zlu da je zlo, ako ste sigurni da je antifašizam prijevara i podvala, da se ne mogu pjevati četničke pjesme u Hrvatskoj a to ocjenjivati kao pluralizam i prihvatljvim, lako je ako znate da nije moguće konkretno se zalagati za čovjeka a oduzimati slobodu Mati ili Jakovu pored vas, lako je ako ste sigurni da nema prirodnih savezništava između naroda, nego da sva savezništva počivaju na samopoštovanju bez kojega je nemoguće poštovanje drugih, te ako ste čvrsto uvjereni da je vaša sloboda vaša nadležnost i ničija druga.

Tada je lako.

Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod. Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.

Lako je ako sve to znadete.

Dakle, što to treba znati danas da bi se vjerodostojno i ljudski i politički u najširem smislu smjelo zagovarati suverenitet svoga naroda, a pri tome ne ispadati, ili budala ili prevarant, koji taj narod svojim porukama pokušava napraviti budalom?

Nekoliko stvari.

Recimo, u ovoj izbornoj godini, gdje imamo dvoje izbore s tzv. jednom izbornom jedinicom, valja za početak znati da su zatečene minijaturne političke i organizacijske pozicije nedostatne za ravnopravan i uspješan politički obračun s velikim organizacijama, iza kojih stoji godinama razvijana orgnizacijska, interesna i programska  struktura. U takvim okolnostima valja razlučiti dvije stvari.

Jer ne može se ni suparnika, ni protivnika ni neprijatelja pogotovo pobjediti ako ne znaš koje su njegove realne prednosti, a pogotovo ga ne možeš pobjediti pokušavajući bez vlastitog jačanja i pripremanja svojih potencijala za suočavanja s njegovim mogućnostima, samo ga prokazati kao – lošeg, zlog ili ne-svoga. Ne bi se ni natjecao ili borio protiv njega da je to sporno, niti bi ga pokušao mjenjati, ili nuditi sebe umjesto njega kao promjenu narodu, da je to sporno. Dakle, ne nuditi ono što svatko zna, niti očekivati da je samo po sebi dovoljno što je onaj drugi loš, da biste vi ili vaši bili automatski bolji.

To je presudna pogrješka, često izraz neznanja, a još češće izraz lijenosti, i skrivenih banalnih ciljeva naših “suverenističkih” inicijativa.

S nositeljima zla se ne može ništa dobro ostvarivati

Pa da vidmo nekoliko temeljnih pitanja za točno utvrđivanje racionalnoga stava.

Prvo, što je konačni cilj svake pojedinačne političke inicijative ili udruženja ljudi koji se pokušavaju ponuditi narodu kao nositelji ozbiljnih promjena, te kad je nešto stvarno narodni cilj, a kad se samo tako zove?

Drugo, kako ostvariti taj cilj slijedom zacrtanih događaja, odnosno izbora, jer su izbori  jedini način rješavanja nagomilanih problema, ali i s pozicije svakoga pojedinačnoga interesa, jedini način njegovoga ostvarivanja.

U prvom slučaju cilj će odrediti ponašanje nositelja političke inicijative, a njegovo ili njihovo ponašanje jasno će se razotkriti upravo pred ljudskim razumom i pitanjem – je li cilj koji je promoviran s obzirom na korake i postupke, istinit, valjan, ostvariv,  i je li svenarodni, ili je samo pod maskom ponude svenarodnog predviđen kao model ostvarivanja vrlo uskih interesa, pripadajućih strukturi koja ih je promovirala. Figurativno, valja razlučiti je li realno ostvarivo zadovoljavajući svaki pojedinačni interes, da nekoliko tisuća ljudi organizator izleta za Plitvice iz Zagreba pozove na besplatan izlet s ručkom i cjelodnevnim uživanjem, a ima predviđen samo jedan autobus od pedeset mjesta?

Valja razlučiti smije li se odazivati takvom organizatoru?

Zato će ponašanje svih političkih inicijativa, grupacija i udruženja uoči europarlamentarnih i predsjedničkih izbora zapravo pokazati jasno kako i na koji način se te grupacije pripremaju za iduće hrvatske parlamentarne izbore, te na taj način više nego sigurno jasno potvrditi pred nacijom – kakvi su njihovi stvarni ciljevi.

Jer, obećavanje promjene i drugačije hrvatske nacionalne politike ne može se vjerodostojno ispuniti bez temeljnih institucionalnih pretpostavki. A temeljna je – biti vlast . Ili, sukladno gornjem primjeru – imati dovoljno autobusa. Imati većinu u Saboru, moći donositi zakone, mjenjati ustav i sve što institucionalno s jedne strane ograničava hrvatski narod, a s druge strane definira vrlo visoke civilizacijske ciljeve dostojne ljudske i nacionalne slobode i božanskog dara razuma.

Dakle, svatko tko obećava promjene društva i društvenih odnosa, pri tome žestoko kritizira aktualne ili prethodne zakonodavce koji upravljaju društvenim odnosima, a organizacijski, institucionalno i promotivno se ponaša kao marginalni suputnik zatvorenoga tipa i u uskom krugu pratitelja, koji će umjesto sigurnog mjesta u autobusu stopirati uz cestu, laže da će nešto promjeniti. Laže iz više razloga, a ni jedan nije dostojan nacionalnog povjerenja. Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.

Za presudno odlučivanje, mora se imati vlast

Zato će europarlamentarni izbori pokazati jasnije nego bilo kakva javna kampanja – s čime je zadovoljan onaj tko vam uz žestoke kritike vlasti i tzv. velike opozicije nudi  temeljite promjene države i društva, te koliko su njegova obećanja poštena, realna i što se stvarno skriva ispod tih obećanja. To se jednako odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate diljem svijeta. Ništa vam bolje neće biti ako vam onaj tko nudi sve i svašta čak uzme između vas nekoga, proglasi ga vašim predstavnikom i na taj se način legitimira boljim od onih koji ne žele nikoga između vas uzeti k sebi u politički sustav. To će samo značiti da je iskoristio i taj model za održavanje iluzije ili prjevare.

Pogledajmo sad ovo drugo, ili pitanje – kako ostvariti ciljeve koje najavljuje doslovno svaka suverenistička ili nacionalna alternativa postojećem režimu?

S postojećih organizacijsko-progamskih i zatečenih pozicija nikako. S postojećim kadrovskim potencijalima također nikako. U postjećim zakonskim okolnostima, s postojećim pravilima utrke i nastojanjima da se takva utrka promjeni na način na koji je to ponudila inicijativa Narod odlučuje – nikako.

Sad ćete reći – pa znači li to da nas svi ti koji se pojavljuju kao alternativa Plenkoviću ili ljevičarima, doslovno muljaju, lažu i traže  naš angažman da bi oni, njih desetak ili neka grupica oko njih, zauzeli mjesta u autobusu, te tako koristeći našu volju, želje, nadanja, zapravo osigurala svoj separatni i pojedinačni status ili opstanak u povlaštenom upravljačkom sustavu?

Da, to znači u velikoj većini slučajeva.

Sve se svodi na to što vam netko relano može ponuditi i to ostvariti, jer lagati i maštati može svatko.

To bi maštarenje ili golo laganje bilo tragikomično isto kao da Srbija pokuša napasti Hrvatsku u ravnopravnim vojno-tehničkim uvjetima, te da svom srpskom narodu obeća glatku pobjedu, ili recimo da Dinamo obeća svojim navijačima da će s pet igrača i lopovskim sudcem, s pravilom da se ne smije pobjeđivati u gostima otići u Madrid i pobjediti Real. Svatko razuman zna da je budalaština i prvo i drugo, a ipak, velika većina ljudi u Hrvatskoj – vjeruje u posve ista politička obećanja.

Suvereniste se prepoznaje razumom, a ne u snovima.

U političkom poretku postoje jasna pravila, kao i u medicini, elektrotehnici, kao u fizici ili bilo kojoj egzaktnoj znanstvenoj ili stručnoj sferi. Ta pravila jasno određuju koje se ideje, programi i ciljevi mogu materijalizirati, a koja ne mogu, te pod kojim uvjetitma.

Tako se jasno ne može materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage.

A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast.

Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.

Jer, biti u Saboru može i Pernar, koji namjerno izazvanim cirkusarijama uz sve ostalo, preko svoga youtube kanala nastoji zaraditi dodatnu plaću plasiranjem svojih budalaština i političke ciljeve definirati iskorištitavanjem srozavanja države za ostvarivanje zarade. U Pernarovm slučaju njegove pobjede su nacionalni porazi, a nije nikako usamljen, jer je dio sveopće nenačelne većine, bila na vlasti, bila u oporbi.

Dakle, pobjediti!

Da bi se to ostvarilo, mora se znati – gdje i kako tražiti pobjednički put.

A da bi ga se našlo, mora se znati kako funkcionira politički poredak,što ga generira, kako nastaje kadrovska struktura svakoga poretka, iz čega se razvijaju anomalije i u konačnici mora se znati što su uzroci problema a što su posljedice tih uzroka?

Dakle, da bi se osiguralo rješenje, mora se ponešto znati.

A znanje nije samo sjesti za stol, jedna, dvije ili deset političkih inicijativa, prinudno sklepati nekakav savez na temelju mehaničkoga zbroja pojedinačnih stečevina i tako podjeliti eventualna očekivanja i rezultate,  sklepati nekakav savez bez ikakvoga načelnoga uporišta i bez potpune usuglašenosti oko nekoliko najvažnijih nacionalnih, društvenih i vrjednosnih pitanja na kojima se gradi društvo, nacionalno društvo i jamči razvoj njegovih temeljnih komparativnih potencijala u svjetskom okruženju. To se mora znati.

Gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti

U demokratskim državama jedini ovlašteni sudac je narod.

Da bi se netko, tko namjerava u ime njega legitimno govoriti, promovirati i ocjenjivati razvoj njegovih društvenih vrijednota smio izjasniti suverenistom, mora za cilj prije bilo kakve političke ideje i rješenja konkretnih pitanja imati rješenje i znati kako ovlastiti institucionalno taj narod da u cjelini vrednuje, odlučuju, arbitrira i presuđuje onima koji ga predstavljaju. Jer, ako se suži prostor za odlučivanje toga naroda, to je proporcionalno veća sigurnost da će se u sustav odlučivanja infiltrirati pupavčad i antifčad. I, eto nevolja.

To nije moguće bez izbornoga sustava, a taj izborni sustav ne može biti nikakav drugačiji za postizanje takvoga cilja, nego takav, koji će omogućiti svakome Hrvatu da bude ovlaštena jedinka toga naroda, kako identitetski, tako i politički prije svega.

Da bi se to moglo, a ne može se bez toga jamčiti ništa u ime toga naroda, nužno je osmisliti plan kako taj narod u cjelini dovesti u poziciju da odlučuje. I to plan koji neće trpjeti iznimke, koje neće promovirati jednakost, pa u drugom koraku istoj se ismijavati kao što je to danas.

To svi koji se nazivaju suverenistima – moraju istaknuti kao nulti ciljni korak svoga političkog angažmana.

Sljedeći korak koji svatko tko vam obećava promjene i bolji život mora učiniti jest javno i jasno reći da u ovakvim okolnostima, po ovakvim pravilima izborne utakmice, s ovakvim sucima i ocjenjivačima sudaca – nije moguće pobjediti one koji ne rade dobro svoj posao i koje namjeravaju ti dobri momci i cure smjeniti i umjesto njih odlučivati. Bez takvog javnog očitovanja nitko nije suverenist, a jest lažov.

Što je činiti?

Prisiliti državni poredak na novu regulaciju izbornih pravila.

Čime?

Svim demokratskim sredstvima u vlasništvu naroda. A politika u cjelini u Hrvatskoj i svakoj nacionalnoj demokratskoj državi je instrument u vlasništvu naroda. Pa  će suverenisti primjerice vrednujući svoj ugled i značaj pozvati narod i na trgove, i neće odustati od masovnog pritiska sve dok ne postignu cilj. Jer, gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti, pa je ulazak u unaprijed izgubljenu utakmicu nesuverenističko ponašanje.

Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?

Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.

To zajedničko sjedanje nikako ne smije izroditi zajedničke kandidate, liste, ljude ili ljudine, koji će predstavljati samo mehanički spoj deset, pet ili pedeset grupica i od njih napraviti savez nemoćnih, bez ikakvih izgleda da se trajnije uspostave pošteni regulatorni odnosi koji će nesumnjivo vrijednovati – znanje, razum, kvailitet i u konačnici hrvatsku slobodu i dostojanstvo. A svaki je savez, savez nemoćnih ako temeljna ideja saveza nije takva da od pojedinačnih potencijala stvori daleko moćniji multiplicirani kvalitet i moć, koju u tom slučaju ne moraju nužno personificirati pripadnici pojedinačnih grupa u savezu, nego prije svega ljudi koji udovoljavaju vrjednosnim kriterijima novoga, zajedničkoga cilja. Tako se uspostavljaju kriteriji, nove ciljane vrijednosti i privlače novi ljudi.

Tako se korača k pobjedi.

Zatim treba nakon proglašenja temeljnih političkih pretpostavki i usuglašenih istina, jasno reći u kontekstu duboke zatrovanosti Hrvatske, koji profili ljudi i ideja ne smiju biti sastavnica suverenističkoga pokreta, što je nulta točka razdjelnica i što je to evidentno zlo s kojim nema suglasnosti.

A tek zatim treba javno objaviti koji i kakvi to ljudi mogu u takvim okolnostima biti ponuđeni svome hrvatskom narodu na njegovu sliku i priliku, visoko vrednujući i hrvatski narod i pozicije državnosti koje se na taj način žele postići, a ne prilagođavajući nacionalnu državnost, pozicije i funkcije vrlo niskim postojećim potencijalima tolikih grupica i inicijativa. Jer prilagođavanje znači zapravo svrstavanje na istu ravan s Plenkovićevim, Bernardićevim, Petrovljevim ili Pusićkinim trupama.

Navedeno je ukratko – razumski i vrlo izgledno pobjednički put.

Drugoga nema.

I ako se to ostvari, ako se bilo koja inicijativa u Hrvatskoj odluči za ovakav put, znači – ne laže vas i ne pokušava vas raditi budalama.

A svi oni koji se odreknu u startu ovakvoga pristupa, lažu i varaju, pokušavajući vam sebe prodati kao spasitelja bez ikakvih uporišnih i razumskih elemenata, pokušavaju vas praviti budalama, utoliko bolnije ukoliko im više vejrujete. Jer iza takvih uvijek stoje nasmiješeni Plenkovići, Vrdoljaci, Pupovci, Izetbegovićevi islamisti, Grmojini i Petrovljevi “suverenisti”, Pusićkini antife i ljevičarski klonovi propalih projekata i ideja. A biti iskreni suverenist i uzdati se u njih je put u svratište idiota.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari