Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako prepoznati lažnog suverenistu?

Objavljeno

na

Teško je biti suverenist. Teško je ako ste politički antipod klon recimo demokršćanina Plenkovića, ako ste politički antipod srpskog arbitra Pupovca, još je teže ako ste isprepadani stalnim odvagivanjem što se smije a što ne smije reći, zastupati ili promovirati, jer ste okovani neznanjem i nesigurnošću, pa vam ništa drugo ne preostaje nego osluškivati što će reći Anka Mrak Taritaš, nad čim će se iščuđavati Vesna Pusić ili kako će reagirati Jutarnji, Večernji, 24sata, Index ili pak Novosti. Tada je stvarno teško biti suverenist iznad granice da svoj narod ne potcjenujete na razini idiotizma, a ako se držite navedenih ograničenja, onda je teško takve i prepoznati.

No, dosta je lako ako znate razotkriti što su to terminološke podvale, ako vas nimalo ne zbunjuje dvojba smijete li biti nacionalist, promovirati kršćanske vrijednote kao vrhunac civilizacijskih dostignuća, ako ste uvjereni da je znanje i sva postignuća znanosti proistekla iz elementarnog Božjega dara – slobode koja vam pripada, te razuma i mudrosti koje vam je dao. Lako je ako se ne bojite reći zlu da je zlo, ako ste sigurni da je antifašizam prijevara i podvala, da se ne mogu pjevati četničke pjesme u Hrvatskoj a to ocjenjivati kao pluralizam i prihvatljvim, lako je ako znate da nije moguće konkretno se zalagati za čovjeka a oduzimati slobodu Mati ili Jakovu pored vas, lako je ako ste sigurni da nema prirodnih savezništava između naroda, nego da sva savezništva počivaju na samopoštovanju bez kojega je nemoguće poštovanje drugih, te ako ste čvrsto uvjereni da je vaša sloboda vaša nadležnost i ničija druga.

Tada je lako.

Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod. Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.

Lako je ako sve to znadete.

Dakle, što to treba znati danas da bi se vjerodostojno i ljudski i politički u najširem smislu smjelo zagovarati suverenitet svoga naroda, a pri tome ne ispadati, ili budala ili prevarant, koji taj narod svojim porukama pokušava napraviti budalom?

Nekoliko stvari.

Recimo, u ovoj izbornoj godini, gdje imamo dvoje izbore s tzv. jednom izbornom jedinicom, valja za početak znati da su zatečene minijaturne političke i organizacijske pozicije nedostatne za ravnopravan i uspješan politički obračun s velikim organizacijama, iza kojih stoji godinama razvijana orgnizacijska, interesna i programska  struktura. U takvim okolnostima valja razlučiti dvije stvari.

Jer ne može se ni suparnika, ni protivnika ni neprijatelja pogotovo pobjediti ako ne znaš koje su njegove realne prednosti, a pogotovo ga ne možeš pobjediti pokušavajući bez vlastitog jačanja i pripremanja svojih potencijala za suočavanja s njegovim mogućnostima, samo ga prokazati kao – lošeg, zlog ili ne-svoga. Ne bi se ni natjecao ili borio protiv njega da je to sporno, niti bi ga pokušao mjenjati, ili nuditi sebe umjesto njega kao promjenu narodu, da je to sporno. Dakle, ne nuditi ono što svatko zna, niti očekivati da je samo po sebi dovoljno što je onaj drugi loš, da biste vi ili vaši bili automatski bolji.

To je presudna pogrješka, često izraz neznanja, a još češće izraz lijenosti, i skrivenih banalnih ciljeva naših “suverenističkih” inicijativa.

S nositeljima zla se ne može ništa dobro ostvarivati

Pa da vidmo nekoliko temeljnih pitanja za točno utvrđivanje racionalnoga stava.

Prvo, što je konačni cilj svake pojedinačne političke inicijative ili udruženja ljudi koji se pokušavaju ponuditi narodu kao nositelji ozbiljnih promjena, te kad je nešto stvarno narodni cilj, a kad se samo tako zove?

Drugo, kako ostvariti taj cilj slijedom zacrtanih događaja, odnosno izbora, jer su izbori  jedini način rješavanja nagomilanih problema, ali i s pozicije svakoga pojedinačnoga interesa, jedini način njegovoga ostvarivanja.

U prvom slučaju cilj će odrediti ponašanje nositelja političke inicijative, a njegovo ili njihovo ponašanje jasno će se razotkriti upravo pred ljudskim razumom i pitanjem – je li cilj koji je promoviran s obzirom na korake i postupke, istinit, valjan, ostvariv,  i je li svenarodni, ili je samo pod maskom ponude svenarodnog predviđen kao model ostvarivanja vrlo uskih interesa, pripadajućih strukturi koja ih je promovirala. Figurativno, valja razlučiti je li realno ostvarivo zadovoljavajući svaki pojedinačni interes, da nekoliko tisuća ljudi organizator izleta za Plitvice iz Zagreba pozove na besplatan izlet s ručkom i cjelodnevnim uživanjem, a ima predviđen samo jedan autobus od pedeset mjesta?

Valja razlučiti smije li se odazivati takvom organizatoru?

Zato će ponašanje svih političkih inicijativa, grupacija i udruženja uoči europarlamentarnih i predsjedničkih izbora zapravo pokazati jasno kako i na koji način se te grupacije pripremaju za iduće hrvatske parlamentarne izbore, te na taj način više nego sigurno jasno potvrditi pred nacijom – kakvi su njihovi stvarni ciljevi.

Jer, obećavanje promjene i drugačije hrvatske nacionalne politike ne može se vjerodostojno ispuniti bez temeljnih institucionalnih pretpostavki. A temeljna je – biti vlast . Ili, sukladno gornjem primjeru – imati dovoljno autobusa. Imati većinu u Saboru, moći donositi zakone, mjenjati ustav i sve što institucionalno s jedne strane ograničava hrvatski narod, a s druge strane definira vrlo visoke civilizacijske ciljeve dostojne ljudske i nacionalne slobode i božanskog dara razuma.

Dakle, svatko tko obećava promjene društva i društvenih odnosa, pri tome žestoko kritizira aktualne ili prethodne zakonodavce koji upravljaju društvenim odnosima, a organizacijski, institucionalno i promotivno se ponaša kao marginalni suputnik zatvorenoga tipa i u uskom krugu pratitelja, koji će umjesto sigurnog mjesta u autobusu stopirati uz cestu, laže da će nešto promjeniti. Laže iz više razloga, a ni jedan nije dostojan nacionalnog povjerenja. Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.

Za presudno odlučivanje, mora se imati vlast

Zato će europarlamentarni izbori pokazati jasnije nego bilo kakva javna kampanja – s čime je zadovoljan onaj tko vam uz žestoke kritike vlasti i tzv. velike opozicije nudi  temeljite promjene države i društva, te koliko su njegova obećanja poštena, realna i što se stvarno skriva ispod tih obećanja. To se jednako odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate diljem svijeta. Ništa vam bolje neće biti ako vam onaj tko nudi sve i svašta čak uzme između vas nekoga, proglasi ga vašim predstavnikom i na taj se način legitimira boljim od onih koji ne žele nikoga između vas uzeti k sebi u politički sustav. To će samo značiti da je iskoristio i taj model za održavanje iluzije ili prjevare.

Pogledajmo sad ovo drugo, ili pitanje – kako ostvariti ciljeve koje najavljuje doslovno svaka suverenistička ili nacionalna alternativa postojećem režimu?

S postojećih organizacijsko-progamskih i zatečenih pozicija nikako. S postojećim kadrovskim potencijalima također nikako. U postjećim zakonskim okolnostima, s postojećim pravilima utrke i nastojanjima da se takva utrka promjeni na način na koji je to ponudila inicijativa Narod odlučuje – nikako.

Sad ćete reći – pa znači li to da nas svi ti koji se pojavljuju kao alternativa Plenkoviću ili ljevičarima, doslovno muljaju, lažu i traže  naš angažman da bi oni, njih desetak ili neka grupica oko njih, zauzeli mjesta u autobusu, te tako koristeći našu volju, želje, nadanja, zapravo osigurala svoj separatni i pojedinačni status ili opstanak u povlaštenom upravljačkom sustavu?

Da, to znači u velikoj većini slučajeva.

Sve se svodi na to što vam netko relano može ponuditi i to ostvariti, jer lagati i maštati može svatko.

To bi maštarenje ili golo laganje bilo tragikomično isto kao da Srbija pokuša napasti Hrvatsku u ravnopravnim vojno-tehničkim uvjetima, te da svom srpskom narodu obeća glatku pobjedu, ili recimo da Dinamo obeća svojim navijačima da će s pet igrača i lopovskim sudcem, s pravilom da se ne smije pobjeđivati u gostima otići u Madrid i pobjediti Real. Svatko razuman zna da je budalaština i prvo i drugo, a ipak, velika većina ljudi u Hrvatskoj – vjeruje u posve ista politička obećanja.

Suvereniste se prepoznaje razumom, a ne u snovima.

U političkom poretku postoje jasna pravila, kao i u medicini, elektrotehnici, kao u fizici ili bilo kojoj egzaktnoj znanstvenoj ili stručnoj sferi. Ta pravila jasno određuju koje se ideje, programi i ciljevi mogu materijalizirati, a koja ne mogu, te pod kojim uvjetitma.

Tako se jasno ne može materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage.

A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast.

Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.

Jer, biti u Saboru može i Pernar, koji namjerno izazvanim cirkusarijama uz sve ostalo, preko svoga youtube kanala nastoji zaraditi dodatnu plaću plasiranjem svojih budalaština i političke ciljeve definirati iskorištitavanjem srozavanja države za ostvarivanje zarade. U Pernarovm slučaju njegove pobjede su nacionalni porazi, a nije nikako usamljen, jer je dio sveopće nenačelne većine, bila na vlasti, bila u oporbi.

Dakle, pobjediti!

Da bi se to ostvarilo, mora se znati – gdje i kako tražiti pobjednički put.

A da bi ga se našlo, mora se znati kako funkcionira politički poredak,što ga generira, kako nastaje kadrovska struktura svakoga poretka, iz čega se razvijaju anomalije i u konačnici mora se znati što su uzroci problema a što su posljedice tih uzroka?

Dakle, da bi se osiguralo rješenje, mora se ponešto znati.

A znanje nije samo sjesti za stol, jedna, dvije ili deset političkih inicijativa, prinudno sklepati nekakav savez na temelju mehaničkoga zbroja pojedinačnih stečevina i tako podjeliti eventualna očekivanja i rezultate,  sklepati nekakav savez bez ikakvoga načelnoga uporišta i bez potpune usuglašenosti oko nekoliko najvažnijih nacionalnih, društvenih i vrjednosnih pitanja na kojima se gradi društvo, nacionalno društvo i jamči razvoj njegovih temeljnih komparativnih potencijala u svjetskom okruženju. To se mora znati.

Gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti

U demokratskim državama jedini ovlašteni sudac je narod.

Da bi se netko, tko namjerava u ime njega legitimno govoriti, promovirati i ocjenjivati razvoj njegovih društvenih vrijednota smio izjasniti suverenistom, mora za cilj prije bilo kakve političke ideje i rješenja konkretnih pitanja imati rješenje i znati kako ovlastiti institucionalno taj narod da u cjelini vrednuje, odlučuju, arbitrira i presuđuje onima koji ga predstavljaju. Jer, ako se suži prostor za odlučivanje toga naroda, to je proporcionalno veća sigurnost da će se u sustav odlučivanja infiltrirati pupavčad i antifčad. I, eto nevolja.

To nije moguće bez izbornoga sustava, a taj izborni sustav ne može biti nikakav drugačiji za postizanje takvoga cilja, nego takav, koji će omogućiti svakome Hrvatu da bude ovlaštena jedinka toga naroda, kako identitetski, tako i politički prije svega.

Da bi se to moglo, a ne može se bez toga jamčiti ništa u ime toga naroda, nužno je osmisliti plan kako taj narod u cjelini dovesti u poziciju da odlučuje. I to plan koji neće trpjeti iznimke, koje neće promovirati jednakost, pa u drugom koraku istoj se ismijavati kao što je to danas.

To svi koji se nazivaju suverenistima – moraju istaknuti kao nulti ciljni korak svoga političkog angažmana.

Sljedeći korak koji svatko tko vam obećava promjene i bolji život mora učiniti jest javno i jasno reći da u ovakvim okolnostima, po ovakvim pravilima izborne utakmice, s ovakvim sucima i ocjenjivačima sudaca – nije moguće pobjediti one koji ne rade dobro svoj posao i koje namjeravaju ti dobri momci i cure smjeniti i umjesto njih odlučivati. Bez takvog javnog očitovanja nitko nije suverenist, a jest lažov.

Što je činiti?

Prisiliti državni poredak na novu regulaciju izbornih pravila.

Čime?

Svim demokratskim sredstvima u vlasništvu naroda. A politika u cjelini u Hrvatskoj i svakoj nacionalnoj demokratskoj državi je instrument u vlasništvu naroda. Pa  će suverenisti primjerice vrednujući svoj ugled i značaj pozvati narod i na trgove, i neće odustati od masovnog pritiska sve dok ne postignu cilj. Jer, gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti, pa je ulazak u unaprijed izgubljenu utakmicu nesuverenističko ponašanje.

Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?

Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.

To zajedničko sjedanje nikako ne smije izroditi zajedničke kandidate, liste, ljude ili ljudine, koji će predstavljati samo mehanički spoj deset, pet ili pedeset grupica i od njih napraviti savez nemoćnih, bez ikakvih izgleda da se trajnije uspostave pošteni regulatorni odnosi koji će nesumnjivo vrijednovati – znanje, razum, kvailitet i u konačnici hrvatsku slobodu i dostojanstvo. A svaki je savez, savez nemoćnih ako temeljna ideja saveza nije takva da od pojedinačnih potencijala stvori daleko moćniji multiplicirani kvalitet i moć, koju u tom slučaju ne moraju nužno personificirati pripadnici pojedinačnih grupa u savezu, nego prije svega ljudi koji udovoljavaju vrjednosnim kriterijima novoga, zajedničkoga cilja. Tako se uspostavljaju kriteriji, nove ciljane vrijednosti i privlače novi ljudi.

Tako se korača k pobjedi.

Zatim treba nakon proglašenja temeljnih političkih pretpostavki i usuglašenih istina, jasno reći u kontekstu duboke zatrovanosti Hrvatske, koji profili ljudi i ideja ne smiju biti sastavnica suverenističkoga pokreta, što je nulta točka razdjelnica i što je to evidentno zlo s kojim nema suglasnosti.

A tek zatim treba javno objaviti koji i kakvi to ljudi mogu u takvim okolnostima biti ponuđeni svome hrvatskom narodu na njegovu sliku i priliku, visoko vrednujući i hrvatski narod i pozicije državnosti koje se na taj način žele postići, a ne prilagođavajući nacionalnu državnost, pozicije i funkcije vrlo niskim postojećim potencijalima tolikih grupica i inicijativa. Jer prilagođavanje znači zapravo svrstavanje na istu ravan s Plenkovićevim, Bernardićevim, Petrovljevim ili Pusićkinim trupama.

Navedeno je ukratko – razumski i vrlo izgledno pobjednički put.

Drugoga nema.

I ako se to ostvari, ako se bilo koja inicijativa u Hrvatskoj odluči za ovakav put, znači – ne laže vas i ne pokušava vas raditi budalama.

A svi oni koji se odreknu u startu ovakvoga pristupa, lažu i varaju, pokušavajući vam sebe prodati kao spasitelja bez ikakvih uporišnih i razumskih elemenata, pokušavaju vas praviti budalama, utoliko bolnije ukoliko im više vejrujete. Jer iza takvih uvijek stoje nasmiješeni Plenkovići, Vrdoljaci, Pupovci, Izetbegovićevi islamisti, Grmojini i Petrovljevi “suverenisti”, Pusićkini antife i ljevičarski klonovi propalih projekata i ideja. A biti iskreni suverenist i uzdati se u njih je put u svratište idiota.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari