Pratite nas

Gost Kolumne

Marko Ljubić: Kako ‘ubiti’ Nikolu Štedula, zaštiti Sindičića i postati predsjednica suda u Rijeci?

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj, već gotovo dvadeset godina, preko Općinskog suda u Rijeci, egzistencijalno ubija Nikolu Štedula.

S obzirom na to da Vinko Sindičić nije uspio ubiti Štedula svojedobno u Škotskoj, po nalozima sudionika još uvijek današnje duboke države, očigledno je da je nedovršeni posao, umjesto fizičkoga ubojstva, ovaj put demonstracijom simboličke premoći i financijskim mrcvarenjem odlučila uraditi skupina sudaca i djelatnika suda, koje simbolički i stvarno personificira bivša dugogodišnja predsjednica Općinskog suda u Rijeci, Gordana Kosić?

I po svemu sudeći nova predsjednica toga suda?

Nema nikakve sumnje da je Republika Hrvatska, bar na prividnoj ravni, država apsurda. Napominjem ovo „na prividnoj ravni“, jer ako bi čovjek iščitavao poruke i signale koje mu svakodnevno šalje država putem stotina državnih, javnih i službenih institucija, te njihovih personalnih predstavnika ili zastupnika, ne bi ni mogao ni smio zauzeti drugačiji stav.

Nažalost, apsurd ipak nije prava definicija, niti je odgovarajući izraz za smišljenu destrukciju koja se godinama sustavno provodi, uništavajući samu bit ljudskih i humanističkih vrednota, ponižavanjem hrvatskoga čovjeka i naroda i to upravo državnim institucijama države koju su toliko željeli, i to upravo udarajući u samo srce njegove simbolike.

I naravno, na ljude koji tu simboliku pronose i svjedoče.

Upravo smo proteklih nekoliko dana svjedočili javno postavljenom pitanju kolege Dujmovića – Tko je ubio Zvonka Bušića?

Odgovor svi znamo.
Isti oni, samo s drugim prezimenima, koji su ubili Praljka.

Isti onaj sustav koji godinama pred našim očima mrcvari ponovo Nikolu Štedula, štiteći otvoreno njegovoga ubojicu Sindičića, besramno se i sve nadmenije rugajući u lice – hrvatskom narodu.

Isti je rukopis.

Samo se egzekutori mijenjaju.

Nikolu Štedula nikome tko drži do sebe u Hrvatskoj ne treba predstavljati, niti je ovo tekst o njemu. Na žalost Štedul je ovdje samo povod, ali simbolički valjda dovoljan s tolikom razinom nužnosti preispitivanja savjesti, da netko tko ima bar mrvicu razuma pita – pa dobro što se to događa?

To sam pitanje htio svojedobno postaviti ministru Šprlji, koji je imao nadležnost bar izuzećem suda pokazati postojanje hrvatske države, pa se nije usudio ni preuzeti eksplicitnu dokumentaciju usprkos prve izrazito pozitivne reakcije, što implicira na svašta, pa i na pitanje ima li u svemu tome političkoga utjecaja u Mostu moćne Strenje Linić, a prilično sam siguran da je besmisleno isto to pokušavati pitati Bošnjakovića, a pogotovo članove Državnoga sudbenoga vijeća u svjetlu nevjerojatnih kadroviranja kojima svjedočimo u većini hrvatskih institucija.

Čemu onda ovo, reći ćete?

Ovo je još jedan poziv javnoj savjesti, ništa drugo.

Nikola Štedul

Ovo je tekst o strahotama pravosudnoga sustava, strahovitim grješkama i dugogodišnjih državnih vlasti i cijeloga državnoga poretka, te i ove navodno nacionalne vlasti i državnih institucija, koje više nitko niti ne pokušava doživjeti kao – nasljednike suverenističkoga hrvatskoga pokreta iz doba stvaranja država.

Tisuće eksplicitnih dokaza o teškoj, namjernoj i potpuno nezakonitoj subverziji s Općinskog suda u Rijeci, obične ovršne procedure nakon sudske presude u kojoj je Nikola Štedul stekao pravo na kakvu takvu naknadu štete od svoga ubojice u svojoj samostalnoj državi, očito je nikome u državnim institucijama ne znače ništa.

A ni u javnosti.

Sutkinja Kosić je bila predsjednica Općinskog suda u Rijeci gotovo cijelo vrijeme postupka iscrpljivanja Nikole Štedula i njegovih odvjetnika, i eksplicitne zaštite interesa Udbinoga ubojice Vinka Sindičića i njegovih jataka s isprepletenim interesima i zaštitnicima. I u svakom trenutku je sve, baš sve znala preko nebrojenih zahtjeva i reakcija Štedulovih odvjetnika, te u mnogim situacijama po službenoj dužnosti i hijerarhijskoj odgovornosti bila izravna zaprjeka za provođenje pravne procedure i ostvarivanje – pravne sigurnosti nakon pravosudne presude?

Tko je gospođa Kosić?

Aktualna kandidatkinja za novu predsjednicu Općinskog suda u Rijeci.

Odakle joj takva moć da smije tako izlagati ugled suda, svojim upravljanjem rastjerati mnoštvo vrhunskih sudaca koji su tijekom njenoga predsjedavanja napustili sud, odakle joj takva moć ponižavati nevjerojatnom tolerancijom tolikih nezakonitosti, hrvatski nacionalni dragulj kakav je Štedul i tko stoji iza takvih postupaka, te konačno, iz kojega to izvora moći crpi petlju ponovo se usprkos svemu što i ptice na grani znaju – kandidirati za predsjednicu suda?

Svakako takva moć ne izvire iz njenih osobnih preferencija niti bi mogla izvirati iz preferencija daleko izvrsnijih od nje, niti iz njene nekakve prirodne nadmoći, i, nema sumnje da nitko na njenome mjestu ne bi bio toliko institucionalno i politički zaštićen, da nije imao skrivenu pozadinsku moć, koja može prkositi i zakonima, vlastima, državi i – običnome ljudskome moralu.

I javnosti, naravno.

Često je u Hrvatskoj u javnome antifašiziranome diskursu prisutno lažno korektno mišljenje, da se ne ističe u prvi plan podrijetlo, ili neka vrsta sociogeneze protagonista teških udara na samu biti hrvatske nacionalne državnosti. Međutim, bez te sociogeneze nije lako od pojedinačnih tisuća slučajeva formirati društveno relevantnu zakonitost, pa na temelju toga zauzeti stavove – kako se tome usprotiviti i kako otkloniti uzročnike tih nevjerojatnih devijacija.

Valja stoga reći da je gospođa Kosić proizvod kao i svako kadrovsko rješenje u Rijeci, riječke partijske kuhinje, da joj je vjerojatni politički otac Slavko Linić i a vjerojatna politička mati politbiro riječke partije, da joj je upravo takvu partijsku pravovjernost i društveni status vrlo izgledno osiguralo podrijetlo iz obitelji bivšega oficira JNA, a da joj je po svemu sudeći upravo ta referenca bila najvažnija prilikom izbora na mjesto predsjednice Općinskog suda u Rijeci?

Naime, prema svim dostupnim podatcima – ni jednu drugu, pogotovo stručnu kvalifikaciju, preporuku ili prednost nije imala.

Ni približno.

Od 1996. godine ravnala je tom elitnom hrvatskom pravosudnom institucijom punih osamnaest godina, a na to najviše mjesto u sudskoj hijerarhiji jednoga suda je došla iz Delnica gdje se bavila ostavinskim postupcima, što je u sudskim standardima jedan od najjednostavnijih pravosudnih stupnjeva složenosti, i nije nikakva preporuka za hijerarhijski i profesionalni napredak.

Dapače!

Teško bi se netko uopće usudio s te pravosudne pozicije kandidirati s realnim izgledima, bez svega gore istaknutoga, za ozbiljnu pravosudnu funkciju.

S toga mjesta je zauzela mjesto predsjednice i prema svim podatcima koji dopiru iz te ustanove i s kojima raspolažem, koji su višestruko objavljivani u medijima, srozala sud i sudovanje na najniže grane zamislive ljudskome razumu i pravnim standardima čak i u ovakvoj Hrvatskoj.

Većega i važnijega dokaza o rukopisu te žene, od nevjerojatne činjenice da Nikola Štedul usprkos sudskoj presudi nije u više od petnaest godina uspio realizirati ovrhu nad potpuno dostupnom imovinom atentatorom Sindičića, uistinu ne treba.

A tek je horor vidjeti silnu dokumentaciju gospodina Štedula.

Samo radi ravnanja javnosti, odvjetnici Nikole Štedula su bili prinuđeni tijekom te sramotne demonstracije antipravosuđa i antiprava uložiti preko 68 podnesaka s molbom da sud zakazuje rasprave. To je samo mali, onaj najmanji dio te sramotne demonstracije nasilja nad čovjekom koga je s druge strane ista ta država Hrvatska nazad dvije godine odlikovala najvišim državnim priznanjem za zasluge u borbi za – njeno postojanje.

Čovjek bi se morao pitati, što li tek rade drugim ljudima ako se tako netko smije usprkos evidentnim pravosudnim činjenicama, ponašati prema jednome Štedulu?

Prirodna reakcija.

Međutim, sve je očitije da je ovakvo ponašanje, uz to što se taj rukopis vidi na stotinama sličnih slučajeva, ovako radikalno eskaliralo s tako brutalnom demonstracijom institucionalnog animoziteta prema Štedulu, upravo zbog njegove simbolike u Hrvatskoj. I, da je to rukopis njegovoga ubojice, koji ovaj put ne drži pištolj, nego državu riječkim krakom ovakvoga pravosuđa, državu koju je Nikola Štedul bio spreman platiti i životom, a ubojica pucao da spriječi njeno nastajanje.

To simbolizira Gordana Kosić.

To je posve sigurno u kontekstu ukupnih događaja i razvoja stvari u Hrvatskoj, prilično uvjerljivija pretpostavka, koju potkrjepljuje stotine dokumenata iz toga sramotnoga pravosudnoga slučaja.

Gospođa Kosić je zbog nevjerojatnih propusta i već otvorene pobune sudaca kojima se ta sramota nije više dala mirno gledati, pa su se cirkularnim pismima obraćali svim nadležnim pravosudnim institucijama u Hrvatskoj, suočena sa smjenom i težim posljedicama svoga rada, zatražila 2014. godine razrješenje pred sigurnim nečasnim otpustom, sklonila se privremeno u zavjetrinu, a upravo danas, kad su se stvari malo slegle i kad je podzemni poredak „antifašizma“ očito uvjeren da je potpuno zagospodario Hrvatskom prije svega politikom „uključivosti“ Andreja Plenkovića i njegove vlade, ponovo se vraća na mjesto predsjednice?

Na mjesto „zločina“.

Smije li hrvatsko Državno sudbeno vijeće zanemariti pogubni profesionalni rukopis te žene s tako eklatantnim dokazima nepostojanja minimuma hijerarhijske odgovornosti u tako dugom razdoblju, s tako realno banalnom pravnom stvari, zanemariti eventualni pogubni utjecaj mentora takvoga sudovanja, koji su joj za zaštitu Sindičića i sličnih njemu neprovođenjem presuda, za „ubijanje“ Štedula i stotina sličnih njemu isto tako neprovođenjem presuda, dodijelili stan u Rijeci kao nagradu, a danas joj nakon kratkotrajnoga zatišja nude nastavak suradnje na istome –„poslu“?

Smiju li šutjeti na to što se događa Štedulu?

Na nastavak mrcvarenje ne samo Štedula, istinske hrvatske nacionalne veličine, nego i svakoga tko se ideološki i politički ne uklapa u sustav antivrjednota koga demonstrira takva sudska praksa.

Nikola Štedul je takvo ime i tako rijetka vertikala u hrvatskom društvu i nacionalnoj memoriji, da bi svatko, ali baš svatko tko se usudi i pomisliti da predstavlja nešto nacionalno hrvatsko, morao pitati nadležne u Državnom sudbenom vijeću – tko im je radio kriterije, kako se usuđuju uopće razmotriti usprkos svemu što i u javnosti i u institucijama postoji kao neupitna činjenica o debaklu pravosuđa tijekom rukovođenje sudom te osobe, istu ponovo pokušavati dovesti na čelo elitne nacionalne pravosudne institucije.

Nemoguće je zamisliti da stradanje Hrvatske može ići niže, ali ovaj primjer, primjer ponovnoga eventualnoga izbora sutkinje Kosić na čelo riječkoga suda je dokaz da može.

Pa se pitamo – tko ubija hrvatske ljude?

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Komšić – Ni Bosnian ni Bosniak, nego Bosanchero

Objavljeno

na

Objavio

Haber.ba

Komšićev izbor po Murphyjevom zakonu – Sve što može otići u krivo, otići će

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz kulturoloških razloga.

Što je Pupovac Hrvatima u Hrvatskoj, to je Komšić Hrvatima u BiH. Nije to slučajna koincidencija nego je uvjetovana, ne s namjerama vladajućih u Srbiji i onih u Bosni i Hercegovini, nego načinom na koji vladajući u Hrvatskoj odgovaraju na te namjere, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

Pupovca smo valjda obradili bolje nego bilo kojeg hrvatskog ili antihrvatskog političara uopće, a jedina vrijednost iz svega toga, uopće nije ono što smo naučili o Pupovcu niti ono što smo naučili o srpskoj politici, nego ono što smo naučili o sebi.

Isto pravilo vrijedi i za Komšića i namjere vlasti BiH, odnosno većinskog naroda u njezinom federativnom dijelu, koji sebe naziva bošnjačkim, čime se izuzima iz Hercegovine, što je tema za jednu drugu priliku, kao i ta o raznim kategorijama bosanskohercegovačkih podjela, kao što je geopolitička podjela na Bosance i Hercegovce, vjerska na muslimane, pravoslavce i katolike ili nacionalna na Bošnjke, Hrvate i Srbe, uključujući i pekulijarnosti oko razlikovanja onoga što na engleskom znači “Bosnian” a što “Bosniak”. Tako je to moralo ispasti smotano, kontroverzno i kompliciarano, kao i politička struktura BiH države, kada je u Beogradu, sa čisto beogradskim interesima u vidu, formirana naprije skupina nepredijeljenih za sve muslimane koji nisu htjeli biti ni Hrvati ni Srbi, da bi ih onda proglasili za naciju Muslimana, što ima smisla isto toliko koliko bi imala nacija Katolika, i na kraju, da bi se za naciju preuzelo hrvatsko prezime Bošnjak.

Sve što može otići u krivo, otići će

Koristim za naslov ovog teksta varijaciju na poznati Murphyjev kvantni zakon koji doslovno glasi: “Ništa nije tako lagano kako se čini. Sve će potrajati dulje nego što si očekivao. I ako bilo što može otići u krivo, otići će u najgorem mogućem momentu”.

Taj se zakon nije uzeo u obzir ni onda, u samom početku, kada su se pravili sporazumi o ustrojstvu Bosne i Hercegovine, Washingtonski i Daytonski, kada su se vodili razgovori i potpisivali ugovori, bilateralni i multilateralni, niti se uzeo u obzir sada 2018. kada je Komšić po 3. puta izabran za hrvatskog člana predsjedništva na osnovu navodne 50-postotne genetske pripadnosti hrvatskomu narodu.

Po svemu drugome što počiva na stvarnosti, na uvjerenju, na svjetonazoru i stavovima, Komšić ne da nije Hrvat, pa čak niti samo antihrvat, nego je hrvatomrzac i uza sva nastojanja to ne može sakriti, kao što to ne može sakriti ni njegov srpski ekvivalent Pupovac u Hrvatskoj.

Kada u Ustavu BiH eksplicitno ne stoji da hrvatskog člana mogu birati isključivo Hrvati, kao što srpskoga biraju Srbi, nego razni interpretatori moraju kopati po tom Ustavu i praviti svoju interpretaciju za razliku od drugih koji prave svoju, uzimajući u obzir i hrvatski manjinski faktor u Federaciji, onda ne samo da će u krivo otići sve što može, nego će u krivo otići sve što mora.

Ustav Bosne i Hercegovine je donešen u sastavu Daytonskog mirovnog sporazuma i ozakonjen je pristankom triju lokalnih sudionica, uključujući i već priznatu i nakon Olujom završenih ratnih operacija, slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Tom odlukom moralo je svima biti jasno da će Hrvati u BiH, ostane li taj poredak na snazi, jednim postepenim procesom odnijeti gaće na štapu u svim značenjima koja proizlaze iz te natuknice.

Sve što se danas događa je samo jedna epizoda u tom postepenom procesu, koji ovim događajima niti je započeo niti je završio.

Završetkom rata i raspadom Jugoslavije, na njenom prostoru uspostavljene su tri Jugoslavije: Jedna je bila krnja Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore, druga je bila Hrvatska koja je to postala kadrovskom strukturom onih koji su u njoj zauzeli vlast s namjerom da ju trajno zadrže, a treća je bila Bosna i Hercegovina, koja je to postala etničkom sastavom “tri konstitutivna naroda” od kojega je hrvatski nakon toga pretvoren u nacionalnu manjinu. U međuvremenu, jedna od tih Jugoslavija je nestala razlazom Srbije i Crne Gore i srpskom odlukom napustiti jugoslavenstvo kao sredstvo svoje ekspanzije, a druge dvije su ostale koprcati se i kuhati u vlastitom soku.

Komšić – Ni Bosnian ni Bosniak, nego Bosanchero

Ali, vratimo se današnjici i izborima u BiH 2018. Nema sumnje, Komšić, tobože, Hrvat i katolik, koji nasuprot Čovića biva izbran za hrvatskog predstavnika glasovima muslimana ili Bošnjaka, pobjedio je zavjerom, obmanom i prjevarom. Da je Komšić Bošnjak, musliman, ne bi bila zavjera. Da je Komšić Hrvat koji nastupa u interesu hrvatskoga naroda u BiH, moglo bi se reći da su za njega Bošnjaci glasovali iz bratske ljubavi prema Hrvatima. Komšić međutim nije ni musliman ni katolik, ni Hrvati ni Bošnjak, nego je bosanski unitarist, predstavnik onoga što Bosnu i Hercegovinu pravi jednom od tri kćeri pokojne Jugoslavije, jugoslaven po uvjerenju, sin žestokog komuniste (kako sam opisuje svoga oca), dijete srpsko-hrvatskog braka, obožavatelj Tita, miljenik Vesne Pusić, Stipe Mesića a sigurno i drugih Jugoslavena, bivših i sadašnjih nosilaca vlasti u Hrvatskoj.

Kako na zapadu (ali i na istoku i na jugu), postoji vitalni interes (vlastiti) za sve što se događa u BiH, postojeći model je bio najpogodniji kako bi se zaustavio rat, ali najgori mogući da bi se takva BiH održavala. Ovakva BiH, uza sva međunarodna priznanja, ostaje kao pokrpana država, kojoj će dugoročno trebati održavati zakrpe i Komšićev građanski model unitarističke države bez ikakavih nacionalnih podjela bio bi zapadu idealan. Međutim takav novi oblik građanina BiH ne može postojati osim kao “stooge”, kao sredstvo u rukama jedne od strana ubačen da oslabi drugu.

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz čisto kulturoloških razloga.

Izbor za Hrvate, tj. za narod koji ne predstavlja entitet i za razliku od Srba nema svoga priznatoga teritorija, nego je ostavljen da se migolji među Bošnjacima (hvala mirotvorcima koji su obezvrijedili sve što su ratnici stekli), je bio između Komšića i Čovića, uz, kao što vidimo, svesrdnu pomoć naše muslimanske braće, koji su videći nas slabašne, došli u pomoć i od svojih usta i bez potrebe za protuuslugu, otkinuli 150 “tisuća hiljada” svojih glasova i poklonili ih nama.

Kako se ovdje govori isključivo o Komšiću, nameće se po crno-bijeloj logici zaključak da je njegov antipod Čović, po svemu suprotan njemu i za razliku od Komšića sa žestokom komunističkom, jugoslavenskom, bračnomješovitom i vjerskomaglovitom tradicijom, čovjek koji je odrastao na temeljima hrvatskog tradicionalnog hercegovačkog nacionalizma. Neka ostane na tome da o Čoviću nisam rekao niti jedne riječi, osim da je bio preferencijalni kandidat većine Hrvata, i izgubio na izborima. Kod tog pojma većine, uzimajići u obzir sve nepogodnosti kojima su službenim statusom u sastavu bosanskohercegovačke države već ostali kao trinaesto prase, dolazimo do nekih brojki, koje će pokazati da, unatoč jedinstvenog povijesnog primjera vjerske tolerancije, gdje muslimani svoje glasove u šestoznamenkastim brojevima daju katolicima, glavni problem nije postotak Hrvata koji je glasovao za Čovića, nego postotak Hrvata koji je izišao glasovati.

Kada si manji, brojčano i zakonski ukliješten i ugrožen, kada ti dosadašnje iskustvo pokazuje da su ti se ti tvoji nedostaci više puta ranije osvetili i to na primjeru istog čovjeka Komšića, onda je prirodno (društveno), da ćeš uložiti veće napore kako ti se povijest ne bi ponovila i da ćeš na izbore izaći u daleko većem postotku, nego što je to tvojim višestruko brojnijim protivnicima potrebno.

Bošnjaci za Komšića a Srbi za Čovića – blago nama

Ne raspolažem detaljnim statistikama etničkog i izbornog sastava u BiH ali za ovaj slučaj nije ni potrebno. Poznato je da je u BiH na ove izbore izašlo oko 50% stanovništva, s malim razlikama između različitih etničkih skupina. Nije se za Predsjedništvo glasovati izlazilo posebno, nego se glasovalo u isti mah za sva tijela.

Prema cenzusu od 2013. u BiH živi oko 550 tisuća (bez hiljada) Hrvata, kojih je sada nešto manje ali je za ovu vježbu zanemarivo, jer je naveći dio iseljenih odeslio u Hrvatsku gdje uživa dvojno državljanstvo i može glasovati na izborima u BiH.

Od svih Hrvata s pravom glasa, za Čovića je glasovalo njih 123 tisuće, uključujući i jedan dio Srba, kao napr. u Drvaru gdje je ostalo nekoliko stotina Hrvata a za Čovića je glasovalo oko 50% svih. Očito je da su za Čovića glasovali iz istog razloga iz kojih su Bošnjaci glasovali za Komšića.

Blago nama kad smo najmanji pa nam svi humanitarci dolaze u pomoć.

Čoviću je je nedostajalo nekih 45 tisuća glasova da odnese pobjedu, a za to ne bi trebao neki apsolutni stopostotni hrvatski izlazak, nego samo malo veći od drugih. Bilo je u interesu svakoga Hrvata i dužnost vlasti Republike Hrvatske koja kaže da joj je neobično stalo do položaja Hrvata u BiH, učniti sve što je u njihovoj moći, da promičbeno i na sve načine poguraju što veći izlazak Hrvata, kako onih u BiH, tako i ovih koji sa državljanstvom BiH žive u Hrvatskoj. Nekako mi se čini da je hrvatskim vlastima do hrvatskih glasova za BiH stalo isto onoliko koliko im je stalo do iseljeničkih glasova za Hrvatsku.

Pretpostavljam da će sada već odavno najpoznatija i najnotornija floskula u Hrvatskoj “Institucije rade svoj posao!”, ponovo biti završna misao za ishod izbora u BiH, kao što im je to završna misao za argumentaciju da nakon 27 godina apsolutnog nerada, nema nikakva opravdanja, danas 13. listpada 2018. održavati masovni prosvjed u Vukovaru – jer “Institucije rade svoj posao”.

Europske, srpske, bosanske, hrvatske, sve institucije rade svoj posao i ako hrvatski narod sam, konačno ne zasuče svoje rukave i ne počne obavljati svoj posao, ne slijedi nam sudbina Kurda koji se bore za svoj “entitet”, nego ona Asiraca koji po svijetu danas broje malobrojne posljednje ostatke nekada velikog naroda.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

‘Humanzee’ genocid nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Filip Antunović

Navigacijski uređaji su umjetna inteligencija koja ponekad jako živcira. Kada zbog zatvorene ceste moramo skrenuti s pravca kojeg navigacija nalaže, ona tu prepreku ne može registrirati nego vozača uporno vraća na tu istu točku. Molimo vas vratite se nazad – upornim ponavljanjem taj glas dovodi do ludila.  Kuda se vratiti kad je cesta zatvorena?! U tom slučaju najbolje je ignorirati je ili isključiti. Doduše ima i takvih koji umjetnu inteligenciju do kraja poslušaju pa s autom ulete u ćevabdžinicu kroz izlog.

Brojni međunarodni političari stacionirani u BiH ponašaju se baš kao umjetna inteligencija u navigaciji. Opremljeni svojim navigacijsko-strateškim ciljevima oni, bez ikakvog predznanja o svojstvu i stanju u BiH, rušiteljski marširaju kroz državne institucije i naše živote. BiH mora napredovati i svi građani moraju biti ravnopravni – ponavljaju kao papagaji i ni slučajno ne spominju konstitutivne narode. Kažeš im kako ne ide dalje bez prethodnog otklanjanja od njih i Bošnjaka nametnutih sačekuša ali oni i dalje tupe – Morate nastaviti dalje. Jedan od najvećih sačekuša je nelegalno legalizirani institucionalni terorizam nad Hrvatima u BiH. Poput dvije stonoge u ljubavnom zagrljaju dio međunarodne umjetne inteligencije i Velikobošnjaci čine jedan  unitaristički rajsferšlus kojim majoriziraju Hrvate.  Pa ipak oni za svoje zločinačke projekte tvrde kako su  suspektni, što nema nikakve logike kada se zna da je svaki njihov projekt u institucijama ove protektoratske države završio kao potencijalni ili stvarni etnocid i kulturocid nad malobrojnijim Hrvatima.

Bošnjačka politika i njeni pomagači vode se razmišljanjem plemenskog poglavice u Africi. Kada je jednog takvog poglavicu novinar BBC upitao –  Što je za njegovo pleme najlošije, on je kao iz topa odgovorio –  Loše je kad od nas jače pleme zapali nam selo, žene i djecu u seksualno roblje odvede, muškarce poubija, opljačka imovinu i stoku ukrade. A što je za vas dobro –  pita ga novinar?  Kada to isto mi napravimo nejačem plemenu.

S podrškom međunarodne navigacije bošnjaci se pogrešno uključili na autocestu i voze trakom s prometom u suprotnom smjeru. Džaba im je svjetlima blicati i rukama mlatarati ne bi li stali. Bahati jarani misle da ih se pozdravlja jer su plaho dobri i popularni, pa nasmijani uha do uha veselo otpozdravljaju.

Teror umjetne inteligencije krenuo je daytonskim sporazumom koji je isto što nakrivo zakopčana košulja. Prvi gumb pogrešno zakopčate, a onda nastavite dalje uvjereni kako je sve u redu dok na zadnjem gumbu ne uočite grešku s jednom dužom i jednom kraćom stranom košulje. Nema druge nego košulju raskopčati i ispravno je zakopčati.

I tako nakaradno skrojeni Daytonski sporazum međunarodna umjetna inteligencija u suradnji s Bošnjacima nije sprovela nego ga je dodatno i jednostrano preko 200 puta izmijenila uz  109 nametnutih ustavnih amandmana. Ignoriraju preko 80 Ustavnih presuda koje ispravljaju nepravdu nad Hrvatima kao u slučaju nametnutog Statuta grada Mostara i Izbornog zakona. Inzistiranje Hrvata na provedbi presude Ustavnog suda  etiketira se kao fašizam. Ako su Hrvati fašisti jer se drže presude Ustavnog suda BiH onda je i sam Ustavni sud fašistički. I sve to u sred Europe – demokratske, tolerantne, pravedne, humane i s korektnim pravnim državama.

Daytonski sporazum više je jednostranim dekretima mijenjan na štetu Hrvata nego li se provodi, pa ipak Vijeće za provedbu mira (PIC), koje čini 55 država inkl. Hrvatska, uporno šuti iako je kao supervizor zadužen za striktno poštovanje sporazuma. Vijeće za provedbu mira u BiH predstavlja Upravni odbor PIC-a čini deset članica među kojima nema ni RH ni Srbije ali ima Turska. I dok se Upravni odbor često sastaje, Vijeće se na ministarskoj razini sastalo zadnji put u Bruxellesu prije 18 godina?!

S obzirom na to da  Republika Srpska i velikobošnjačka politika neometano ostvaruju svoje ciljeve nije nikakvo čudo što Rusija, Srbija, SAD, Velika Britanija, Bošnjaci i Turska ne potenciraju sazivanje PIC-a na ministarskoj razini. Nisu ludi svoj uspjeh dovoditi u pitanje. Ono što čuđenjem do nebesa vrišti jest šutnja RH, ali i EU-a. Zašto njih dvije ne zahtijevaju zasjedanje PIC-a  jer su jednostrano nametnutim dekretima u BiH majorizirani njihovi državljani?!

Državna politika RHR mora međunarodnoj oligarhiji prestati klimati glavom kao publika na koncertu nekog repera. Nikako dokučiti – što to hrvatsku državnu politiku vuče  ka samouništenju koje nam je po treći put iznjedrio velikobošnjačkog kleptomana Sejdu Željka Komšića?!

Višeslojna ideološka podjela hrvatskog društva, politika hrvatske države, političkih stranka, brojnih nevladinih udruga, medija i takozvane intelektualne elite opće prakse, bahatost, sluganstvo, klevete pa sve do veleizdaje, plus zadnje nedopustive izjave pojedinih hrvatskih političara, u toj mjeri je opsežna tema da zaslužuje poseban tretman u sljedećem osvrtu. Ovdje tek naglasiti – ako hrvatska vlast misli kako na ovim prostorima nikada više neće biti rata onda je naivna i glupa. Ili je pak antihrvatska jer je svojom politikom uništila vlastiti trbuh (Herceg-Bosnu) bez kojeg nema vojne obrane niti opstojnosti južne Hrvatske.

Velikobošnjačka politika svoje poslanje crpi iz manifesta zelenog fašizma Alije Izetbegovića – „Islamska deklaracija“. Kada bi politika i javnost u Hrvatskoj pročitala Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju, postavila je na fakultetima kao temu za proučavanje,  saznali bi kako se ova Izetbegovićeva velikomuslimanska hegemonija po svojim ciljevima uopće ne razlikuje od njima poznate velikosrpske „Načertanije“ Ilije Garašanina. Ako Hrvatska javnost na vrijeme ne upozna Alijinu hegemoniju, upoznat će je kada bude kasno i to na vlastitoj koži od Neuma preko luke Ploče sve do Dubrovnika.

Nedavna politikantska haaška presuda za tzv. UZP Herceg-Bosne – UZP je pojam kojeg pravna struka ne poznaje – pokazala se kao smišljeno sredstvo za dodatno olakšavanje institucionalne marginalizacije Hrvata u BiH. S tom presudom slaže se i uvijek antihrvatski raspoloženi odvjetnik Ante Nobilo koji je nekad davno službeno zastupao Herceg-Bosnu i tad mu se nisu gadili njeni „fašistički“ novci. Teza Haaga i Nobila je kako se Herceg-Bosna želi pripojiti Hrvatskoj, iako u svakom dokumentu Hrvati ističu pravo na svoj diskontinuitetni entitet bez prava na odcjepljenje. Zatim tvrde kako Hrvati žele fašizam, odnosno za svoje političke predstavnike birati isključivo Hrvate što je notorna laž i to oni znaju. Hrvati ni u jednom paragrafu ne spominju kako hrvatski politički predstavnici moraju biti Hrvati nego (bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu ili rasnu pripadnost) moraju biti predloženi i izabrani od strane hrvatskog naroda i njegovih institucija. Znači, fašizam je kad tražiš zakinuto pravo na biranje svojih političkih predstavnika, a nije fašizam kad bošnjačka politika preglasavanjem Hrvatima nametne svojeg političkog predstavnika kao što je to slučaj sa Sejdom Komšićem?!

Hrvatima u BiH slijedi teško mrcvarenje pri konstituiranju Doma naroda, a to je bitka svih bitaka s kojom se ne može usporediti čak ni ova krađa od strane Sjede Komšića. Bez Doma naroda s ravnopravnim Hrvatima u njemu hrvatski narod je politički i fizički mrtav narod.

Kažu Bošnje i njihova međunarodna umjetna inteligencija kako im se može kinjiti Hrvate kad god im se ćefne jer ih u BiH nema puno, a njih Bošnjaka je previše. Što jest-jest, previše ih je lopova i gurbeta. Njihova politika utemeljen na krvnim zrncima i brojkama nije  fašizam, jok, nego velikobošnjački i velikobosanski patriotizam.  Ako bi ovaj bošnjački fašizam brojki primijenili u Švicarskoj onda bi se tamo pod hitno morao ukinuti jedan kanton (konfederalna jedinica – entitet) poznata kao Ticino-Tessin. Od ukupno preko osam milijuna stanovnika Švicarske u entitetu-kantonu Ticino živi tek 300 tisuća naroda talijanskog govora i to na površini od skoro tri milijuna km 2, dok npr. kanton Zürich ima pet puta više stanovnika – 1,5 milijun stanovnika njemačkog govora – na skoro duplo manjem teritoriju od tek 1,7 milijuna km2. Nikome u CH ne pada na pamet talijanskom govornom području osporavati institucionalnu autonomiju, jednakost, njihovu policiju, sudstvo, parlament,  TV kanal, nastavni program i teritorijalnu jedinicu. U CH ne postoji jedan privilegirani državni TV-kanal nego tri ravnopravna i autonomna TV kanala na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku. Zbog trojnog sastava stanovništva i visoke razine autonomije koju kantoni imaju Švicarska se smatra za jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu. Svih 26 kantona utemeljeni su na etničkoj, vjerskoj i jezičnoj pripadnosti. Svi poslovi koji nisu izričito dati saveznoj vlasti u nadležnosti su kantona. Bez obzira na neujednačenost kantona po broju stanovnika i veličini teritorija, kantoni su po ustavu svi jednaki, svi imaju svoj ustav, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast.

Zamislite što bi se i u super uređenoj Švicarskoj dogodilo kada bi je međunarodna umjetna inteligencija i njeni šegrti Bošnjaci uredili svojim fašizmom brojki, kao što uređuju BiH i Hrvate u njoj?! Bilo bi krvi do koljena, a Švicarska bi se raspala baš kao što će se raspasti i ova nasilna BiH. Možda ne tako brzo kako bi majorizirani Hrvati željeli, ali ni tako daleko kao što to priželjkuju velikobošnjački Velikobosanci i velikobosanski Velikobošnjaci.

Po tom istom velikobošnjačkom fašizmu brojki Facebook ima pravo diljem svijeta i u svakoj državi utemeljiti svoju vlastitu državu jer danas je više ljudi na Facebooku nego što ih je prije 200 godina bilo na cijeloj planeti.

Očevidno, bošnjačkim «temeljnim patriotima» demokracija ide od ruke baš kao ljevacima alat namijenjena isključivo za dešnjake, što je ujedno i najčešći uzrok teških povrjeda.

Navigacija je uređaj dok je međunarodna umjetna inteligencija živo stvorenje. Šteta koju to stvorenje pravi mimo svih pravnih, demokratskih i moralnih normi nije svojstvena prosječno normalnom i poštenom čovjeku, nego od tih normi lišenom majmunu u džungli.

Prije 100 godina znanstvenici u istraživačkom centru u Orange Parku na Floridi uspjeli su križati čovjeka i majmuna, tvrdi evolucionarni psiholog Gordon Gallup koji je skovao i naziv „humanzee“ od engleskih riječi za čovjek i čimpanza (human + chimpanzee). Hrvati u BiH s pravom se pitaju jesu li im na grbaču poslani humanzee stvorenja s ugrađenom umjetnom inteligencijom?! Sve govori tome u prilog. U BiH humanzee i velikobošnjačka politika tvore humanzee koaliciju koja je počinitelj institucionalnog genocida nad Hrvatima i Herceg-Bosnom. Za dokazivanje ovog zločina nije potrebna parafinska rukavica jer otisci humanzee prstiju vidljivi su čak i golim okom, bez obzira na to što i koliko oni lagali. Svakim dodatnim laganjem međunarodno-bošnjačkoj koaliciji sve je zapetljanije. Kako i ne bi bilo. Tko laže taj u početku ne zna kakvog se teškog posla latio. Na svaku prethodnu laž idući put mora izmisliti 20 dodatnih kako bi one prethodne održao. Oni bahato misle – što može istina protiv blistavih čari njihovih laži. Zanemaruju lašci da je njihova laž očita i neće uspjeti osim što poput otrova, polako i oprezno, provlači se krvnim i moždanim žilama pa se u prvi tren i ne primjećuje njeno otrovno djelovanje sve dok ne bude kasno. Al` hajde – nek nam se lažima otrovana krv nađe za budući konačni obračun.

Ako se ne žele izazvati sukobi onda nepravda nad Hrvatima u BiH ne smije postati međunarodni mehanizam poradi njihovih vlastitih interesa kojima udovoljavaju bošnjačkim tlačiteljima, a Hrvatskoj državi ne smije postati amortizer za probleme sa Srbima u Hrvatskoj,  susjednom Slovenijom i Srbijom, ili s međunarodnom zajednicom.

Nitko se ne bi smio igrati s vatrom jer ona ne poznaje granice. Već dva puta se u BiH pokazalo kako samo jedan metak (Gavrilo Princip, Ramiz Delalić – Ćelo) mogu izazvati krvavi i dugotrajni rat. S obzirom na to da su Hrvati u BiH jako frustrirani, zbog čega i među njima s razlogom ima puno onih s kratkim fitiljom, računa li humanzee koalicija i indolentnost Hrvatske upravo na jedan takav kratki fitilj kojim zazivaju treći metak?

Hoće  li Hrvatska država konačno prestati biti šegrtom humanzee umjetne inteligencije i poput superkompjutera HAL 9000  u filmu „Odiseja u svemiru“, odbiti naredbe onih koji su ga dugo koristili kao sredstvo za svoje ciljeve, kazavši legendarnu rečenicu: „Žao mi je Dave, ali ne mogu to učiniti“.

Nikakvi kompromisi oko institucionalnih zločina nisu dozvoljeni nego je jedino ispravno da humanzee koalicija svoje argumentom sile jednostrano nametnute  odluke odmah  ukine i vrate institucije i zakone u stanje prije jednostranih promjena. U suprotnom – nakon trećeg nametanja Komšića, ali i budućeg bošnjačkog pokušaja u Domu naroda Hrvatima nametnuti svoje podobne “Hrvate” muslimanske i katoličke vjere – nema više ni jedne prepreke za  institucionalni i fizički genocid nad Hrvatima.  U tom jako izglednom slučaju Hrvati mogu birati: Kao ovce ići mirno na klanje ili se spašavati izvaninstitucionalnim djelovanjem s dvije legitimne poruke – Bolje rat nego humanzee protektorat, Bolje rat nego kao velikobošnjački sužanj krepat.

Filip Antunović

Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari