Pratite nas

Gost Kolumne

Marko Ljubić: Kako ‘ubiti’ Nikolu Štedula, zaštiti Sindičića i postati predsjednica suda u Rijeci?

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj, već gotovo dvadeset godina, preko Općinskog suda u Rijeci, egzistencijalno ubija Nikolu Štedula.

S obzirom na to da Vinko Sindičić nije uspio ubiti Štedula svojedobno u Škotskoj, po nalozima sudionika još uvijek današnje duboke države, očigledno je da je nedovršeni posao, umjesto fizičkoga ubojstva, ovaj put demonstracijom simboličke premoći i financijskim mrcvarenjem odlučila uraditi skupina sudaca i djelatnika suda, koje simbolički i stvarno personificira bivša dugogodišnja predsjednica Općinskog suda u Rijeci, Gordana Kosić?

I po svemu sudeći nova predsjednica toga suda?

Nema nikakve sumnje da je Republika Hrvatska, bar na prividnoj ravni, država apsurda. Napominjem ovo „na prividnoj ravni“, jer ako bi čovjek iščitavao poruke i signale koje mu svakodnevno šalje država putem stotina državnih, javnih i službenih institucija, te njihovih personalnih predstavnika ili zastupnika, ne bi ni mogao ni smio zauzeti drugačiji stav.

Nažalost, apsurd ipak nije prava definicija, niti je odgovarajući izraz za smišljenu destrukciju koja se godinama sustavno provodi, uništavajući samu bit ljudskih i humanističkih vrednota, ponižavanjem hrvatskoga čovjeka i naroda i to upravo državnim institucijama države koju su toliko željeli, i to upravo udarajući u samo srce njegove simbolike.

I naravno, na ljude koji tu simboliku pronose i svjedoče.

Upravo smo proteklih nekoliko dana svjedočili javno postavljenom pitanju kolege Dujmovića – Tko je ubio Zvonka Bušića?

Odgovor svi znamo.
Isti oni, samo s drugim prezimenima, koji su ubili Praljka.

Isti onaj sustav koji godinama pred našim očima mrcvari ponovo Nikolu Štedula, štiteći otvoreno njegovoga ubojicu Sindičića, besramno se i sve nadmenije rugajući u lice – hrvatskom narodu.

Isti je rukopis.

Samo se egzekutori mijenjaju.

Nikolu Štedula nikome tko drži do sebe u Hrvatskoj ne treba predstavljati, niti je ovo tekst o njemu. Na žalost Štedul je ovdje samo povod, ali simbolički valjda dovoljan s tolikom razinom nužnosti preispitivanja savjesti, da netko tko ima bar mrvicu razuma pita – pa dobro što se to događa?

To sam pitanje htio svojedobno postaviti ministru Šprlji, koji je imao nadležnost bar izuzećem suda pokazati postojanje hrvatske države, pa se nije usudio ni preuzeti eksplicitnu dokumentaciju usprkos prve izrazito pozitivne reakcije, što implicira na svašta, pa i na pitanje ima li u svemu tome političkoga utjecaja u Mostu moćne Strenje Linić, a prilično sam siguran da je besmisleno isto to pokušavati pitati Bošnjakovića, a pogotovo članove Državnoga sudbenoga vijeća u svjetlu nevjerojatnih kadroviranja kojima svjedočimo u većini hrvatskih institucija.

Čemu onda ovo, reći ćete?

Ovo je još jedan poziv javnoj savjesti, ništa drugo.

Nikola Štedul

Ovo je tekst o strahotama pravosudnoga sustava, strahovitim grješkama i dugogodišnjih državnih vlasti i cijeloga državnoga poretka, te i ove navodno nacionalne vlasti i državnih institucija, koje više nitko niti ne pokušava doživjeti kao – nasljednike suverenističkoga hrvatskoga pokreta iz doba stvaranja država.

Tisuće eksplicitnih dokaza o teškoj, namjernoj i potpuno nezakonitoj subverziji s Općinskog suda u Rijeci, obične ovršne procedure nakon sudske presude u kojoj je Nikola Štedul stekao pravo na kakvu takvu naknadu štete od svoga ubojice u svojoj samostalnoj državi, očito je nikome u državnim institucijama ne znače ništa.

A ni u javnosti.

Sutkinja Kosić je bila predsjednica Općinskog suda u Rijeci gotovo cijelo vrijeme postupka iscrpljivanja Nikole Štedula i njegovih odvjetnika, i eksplicitne zaštite interesa Udbinoga ubojice Vinka Sindičića i njegovih jataka s isprepletenim interesima i zaštitnicima. I u svakom trenutku je sve, baš sve znala preko nebrojenih zahtjeva i reakcija Štedulovih odvjetnika, te u mnogim situacijama po službenoj dužnosti i hijerarhijskoj odgovornosti bila izravna zaprjeka za provođenje pravne procedure i ostvarivanje – pravne sigurnosti nakon pravosudne presude?

Tko je gospođa Kosić?

Aktualna kandidatkinja za novu predsjednicu Općinskog suda u Rijeci.

Odakle joj takva moć da smije tako izlagati ugled suda, svojim upravljanjem rastjerati mnoštvo vrhunskih sudaca koji su tijekom njenoga predsjedavanja napustili sud, odakle joj takva moć ponižavati nevjerojatnom tolerancijom tolikih nezakonitosti, hrvatski nacionalni dragulj kakav je Štedul i tko stoji iza takvih postupaka, te konačno, iz kojega to izvora moći crpi petlju ponovo se usprkos svemu što i ptice na grani znaju – kandidirati za predsjednicu suda?

Svakako takva moć ne izvire iz njenih osobnih preferencija niti bi mogla izvirati iz preferencija daleko izvrsnijih od nje, niti iz njene nekakve prirodne nadmoći, i, nema sumnje da nitko na njenome mjestu ne bi bio toliko institucionalno i politički zaštićen, da nije imao skrivenu pozadinsku moć, koja može prkositi i zakonima, vlastima, državi i – običnome ljudskome moralu.

I javnosti, naravno.

Često je u Hrvatskoj u javnome antifašiziranome diskursu prisutno lažno korektno mišljenje, da se ne ističe u prvi plan podrijetlo, ili neka vrsta sociogeneze protagonista teških udara na samu biti hrvatske nacionalne državnosti. Međutim, bez te sociogeneze nije lako od pojedinačnih tisuća slučajeva formirati društveno relevantnu zakonitost, pa na temelju toga zauzeti stavove – kako se tome usprotiviti i kako otkloniti uzročnike tih nevjerojatnih devijacija.

Valja stoga reći da je gospođa Kosić proizvod kao i svako kadrovsko rješenje u Rijeci, riječke partijske kuhinje, da joj je vjerojatni politički otac Slavko Linić i a vjerojatna politička mati politbiro riječke partije, da joj je upravo takvu partijsku pravovjernost i društveni status vrlo izgledno osiguralo podrijetlo iz obitelji bivšega oficira JNA, a da joj je po svemu sudeći upravo ta referenca bila najvažnija prilikom izbora na mjesto predsjednice Općinskog suda u Rijeci?

Naime, prema svim dostupnim podatcima – ni jednu drugu, pogotovo stručnu kvalifikaciju, preporuku ili prednost nije imala.

Ni približno.

Od 1996. godine ravnala je tom elitnom hrvatskom pravosudnom institucijom punih osamnaest godina, a na to najviše mjesto u sudskoj hijerarhiji jednoga suda je došla iz Delnica gdje se bavila ostavinskim postupcima, što je u sudskim standardima jedan od najjednostavnijih pravosudnih stupnjeva složenosti, i nije nikakva preporuka za hijerarhijski i profesionalni napredak.

Dapače!

Teško bi se netko uopće usudio s te pravosudne pozicije kandidirati s realnim izgledima, bez svega gore istaknutoga, za ozbiljnu pravosudnu funkciju.

S toga mjesta je zauzela mjesto predsjednice i prema svim podatcima koji dopiru iz te ustanove i s kojima raspolažem, koji su višestruko objavljivani u medijima, srozala sud i sudovanje na najniže grane zamislive ljudskome razumu i pravnim standardima čak i u ovakvoj Hrvatskoj.

Većega i važnijega dokaza o rukopisu te žene, od nevjerojatne činjenice da Nikola Štedul usprkos sudskoj presudi nije u više od petnaest godina uspio realizirati ovrhu nad potpuno dostupnom imovinom atentatorom Sindičića, uistinu ne treba.

A tek je horor vidjeti silnu dokumentaciju gospodina Štedula.

Samo radi ravnanja javnosti, odvjetnici Nikole Štedula su bili prinuđeni tijekom te sramotne demonstracije antipravosuđa i antiprava uložiti preko 68 podnesaka s molbom da sud zakazuje rasprave. To je samo mali, onaj najmanji dio te sramotne demonstracije nasilja nad čovjekom koga je s druge strane ista ta država Hrvatska nazad dvije godine odlikovala najvišim državnim priznanjem za zasluge u borbi za – njeno postojanje.

Čovjek bi se morao pitati, što li tek rade drugim ljudima ako se tako netko smije usprkos evidentnim pravosudnim činjenicama, ponašati prema jednome Štedulu?

Prirodna reakcija.

Međutim, sve je očitije da je ovakvo ponašanje, uz to što se taj rukopis vidi na stotinama sličnih slučajeva, ovako radikalno eskaliralo s tako brutalnom demonstracijom institucionalnog animoziteta prema Štedulu, upravo zbog njegove simbolike u Hrvatskoj. I, da je to rukopis njegovoga ubojice, koji ovaj put ne drži pištolj, nego državu riječkim krakom ovakvoga pravosuđa, državu koju je Nikola Štedul bio spreman platiti i životom, a ubojica pucao da spriječi njeno nastajanje.

To simbolizira Gordana Kosić.

To je posve sigurno u kontekstu ukupnih događaja i razvoja stvari u Hrvatskoj, prilično uvjerljivija pretpostavka, koju potkrjepljuje stotine dokumenata iz toga sramotnoga pravosudnoga slučaja.

Gospođa Kosić je zbog nevjerojatnih propusta i već otvorene pobune sudaca kojima se ta sramota nije više dala mirno gledati, pa su se cirkularnim pismima obraćali svim nadležnim pravosudnim institucijama u Hrvatskoj, suočena sa smjenom i težim posljedicama svoga rada, zatražila 2014. godine razrješenje pred sigurnim nečasnim otpustom, sklonila se privremeno u zavjetrinu, a upravo danas, kad su se stvari malo slegle i kad je podzemni poredak „antifašizma“ očito uvjeren da je potpuno zagospodario Hrvatskom prije svega politikom „uključivosti“ Andreja Plenkovića i njegove vlade, ponovo se vraća na mjesto predsjednice?

Na mjesto „zločina“.

Smije li hrvatsko Državno sudbeno vijeće zanemariti pogubni profesionalni rukopis te žene s tako eklatantnim dokazima nepostojanja minimuma hijerarhijske odgovornosti u tako dugom razdoblju, s tako realno banalnom pravnom stvari, zanemariti eventualni pogubni utjecaj mentora takvoga sudovanja, koji su joj za zaštitu Sindičića i sličnih njemu neprovođenjem presuda, za „ubijanje“ Štedula i stotina sličnih njemu isto tako neprovođenjem presuda, dodijelili stan u Rijeci kao nagradu, a danas joj nakon kratkotrajnoga zatišja nude nastavak suradnje na istome –„poslu“?

Smiju li šutjeti na to što se događa Štedulu?

Na nastavak mrcvarenje ne samo Štedula, istinske hrvatske nacionalne veličine, nego i svakoga tko se ideološki i politički ne uklapa u sustav antivrjednota koga demonstrira takva sudska praksa.

Nikola Štedul je takvo ime i tako rijetka vertikala u hrvatskom društvu i nacionalnoj memoriji, da bi svatko, ali baš svatko tko se usudi i pomisliti da predstavlja nešto nacionalno hrvatsko, morao pitati nadležne u Državnom sudbenom vijeću – tko im je radio kriterije, kako se usuđuju uopće razmotriti usprkos svemu što i u javnosti i u institucijama postoji kao neupitna činjenica o debaklu pravosuđa tijekom rukovođenje sudom te osobe, istu ponovo pokušavati dovesti na čelo elitne nacionalne pravosudne institucije.

Nemoguće je zamisliti da stradanje Hrvatske može ići niže, ali ovaj primjer, primjer ponovnoga eventualnoga izbora sutkinje Kosić na čelo riječkoga suda je dokaz da može.

Pa se pitamo – tko ubija hrvatske ljude?

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Aluminij Mostar i Hrvati u BiH dijele istu sudbinu – nestanka i gašenja

Objavljeno

na

Objavio

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji ‘rezultat’, svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o ‘hrvatskome plijenu’, kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na ‘HercegBosnu’, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak ‘bošnjački plijen’. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva ‘hrvatska plijena’. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na ‘plijen’, odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj ‘WAQT Trade LLC’ multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom ‘bogatih šeika’ ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence – dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB …

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom ‘smrznule’ s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom ‘staroga željeza’ možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti ‘vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj ‘ratni plijen’. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti ‘hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)’, već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i ‘prisajedinjenje’ naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu… Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Frustracije naše svagdašnje

Objavljeno

na

Objavio

Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari