Pratite nas

Gost Kolumne

Marko Ljubić: Kako ‘ubiti’ Nikolu Štedula, zaštiti Sindičića i postati predsjednica suda u Rijeci?

Objavljeno

na

Država u Hrvatskoj, već gotovo dvadeset godina, preko Općinskog suda u Rijeci, egzistencijalno ubija Nikolu Štedula.

S obzirom na to da Vinko Sindičić nije uspio ubiti Štedula svojedobno u Škotskoj, po nalozima sudionika još uvijek današnje duboke države, očigledno je da je nedovršeni posao, umjesto fizičkoga ubojstva, ovaj put demonstracijom simboličke premoći i financijskim mrcvarenjem odlučila uraditi skupina sudaca i djelatnika suda, koje simbolički i stvarno personificira bivša dugogodišnja predsjednica Općinskog suda u Rijeci, Gordana Kosić?

I po svemu sudeći nova predsjednica toga suda?

Nema nikakve sumnje da je Republika Hrvatska, bar na prividnoj ravni, država apsurda. Napominjem ovo „na prividnoj ravni“, jer ako bi čovjek iščitavao poruke i signale koje mu svakodnevno šalje država putem stotina državnih, javnih i službenih institucija, te njihovih personalnih predstavnika ili zastupnika, ne bi ni mogao ni smio zauzeti drugačiji stav.

Nažalost, apsurd ipak nije prava definicija, niti je odgovarajući izraz za smišljenu destrukciju koja se godinama sustavno provodi, uništavajući samu bit ljudskih i humanističkih vrednota, ponižavanjem hrvatskoga čovjeka i naroda i to upravo državnim institucijama države koju su toliko željeli, i to upravo udarajući u samo srce njegove simbolike.

I naravno, na ljude koji tu simboliku pronose i svjedoče.

Upravo smo proteklih nekoliko dana svjedočili javno postavljenom pitanju kolege Dujmovića – Tko je ubio Zvonka Bušića?

Odgovor svi znamo.
Isti oni, samo s drugim prezimenima, koji su ubili Praljka.

Isti onaj sustav koji godinama pred našim očima mrcvari ponovo Nikolu Štedula, štiteći otvoreno njegovoga ubojicu Sindičića, besramno se i sve nadmenije rugajući u lice – hrvatskom narodu.

Isti je rukopis.

Samo se egzekutori mijenjaju.

Nikolu Štedula nikome tko drži do sebe u Hrvatskoj ne treba predstavljati, niti je ovo tekst o njemu. Na žalost Štedul je ovdje samo povod, ali simbolički valjda dovoljan s tolikom razinom nužnosti preispitivanja savjesti, da netko tko ima bar mrvicu razuma pita – pa dobro što se to događa?

To sam pitanje htio svojedobno postaviti ministru Šprlji, koji je imao nadležnost bar izuzećem suda pokazati postojanje hrvatske države, pa se nije usudio ni preuzeti eksplicitnu dokumentaciju usprkos prve izrazito pozitivne reakcije, što implicira na svašta, pa i na pitanje ima li u svemu tome političkoga utjecaja u Mostu moćne Strenje Linić, a prilično sam siguran da je besmisleno isto to pokušavati pitati Bošnjakovića, a pogotovo članove Državnoga sudbenoga vijeća u svjetlu nevjerojatnih kadroviranja kojima svjedočimo u većini hrvatskih institucija.

Čemu onda ovo, reći ćete?

Ovo je još jedan poziv javnoj savjesti, ništa drugo.

Nikola Štedul

Ovo je tekst o strahotama pravosudnoga sustava, strahovitim grješkama i dugogodišnjih državnih vlasti i cijeloga državnoga poretka, te i ove navodno nacionalne vlasti i državnih institucija, koje više nitko niti ne pokušava doživjeti kao – nasljednike suverenističkoga hrvatskoga pokreta iz doba stvaranja država.

Tisuće eksplicitnih dokaza o teškoj, namjernoj i potpuno nezakonitoj subverziji s Općinskog suda u Rijeci, obične ovršne procedure nakon sudske presude u kojoj je Nikola Štedul stekao pravo na kakvu takvu naknadu štete od svoga ubojice u svojoj samostalnoj državi, očito je nikome u državnim institucijama ne znače ništa.

A ni u javnosti.

Sutkinja Kosić je bila predsjednica Općinskog suda u Rijeci gotovo cijelo vrijeme postupka iscrpljivanja Nikole Štedula i njegovih odvjetnika, i eksplicitne zaštite interesa Udbinoga ubojice Vinka Sindičića i njegovih jataka s isprepletenim interesima i zaštitnicima. I u svakom trenutku je sve, baš sve znala preko nebrojenih zahtjeva i reakcija Štedulovih odvjetnika, te u mnogim situacijama po službenoj dužnosti i hijerarhijskoj odgovornosti bila izravna zaprjeka za provođenje pravne procedure i ostvarivanje – pravne sigurnosti nakon pravosudne presude?

Tko je gospođa Kosić?

Aktualna kandidatkinja za novu predsjednicu Općinskog suda u Rijeci.

Odakle joj takva moć da smije tako izlagati ugled suda, svojim upravljanjem rastjerati mnoštvo vrhunskih sudaca koji su tijekom njenoga predsjedavanja napustili sud, odakle joj takva moć ponižavati nevjerojatnom tolerancijom tolikih nezakonitosti, hrvatski nacionalni dragulj kakav je Štedul i tko stoji iza takvih postupaka, te konačno, iz kojega to izvora moći crpi petlju ponovo se usprkos svemu što i ptice na grani znaju – kandidirati za predsjednicu suda?

Svakako takva moć ne izvire iz njenih osobnih preferencija niti bi mogla izvirati iz preferencija daleko izvrsnijih od nje, niti iz njene nekakve prirodne nadmoći, i, nema sumnje da nitko na njenome mjestu ne bi bio toliko institucionalno i politički zaštićen, da nije imao skrivenu pozadinsku moć, koja može prkositi i zakonima, vlastima, državi i – običnome ljudskome moralu.

I javnosti, naravno.

Često je u Hrvatskoj u javnome antifašiziranome diskursu prisutno lažno korektno mišljenje, da se ne ističe u prvi plan podrijetlo, ili neka vrsta sociogeneze protagonista teških udara na samu biti hrvatske nacionalne državnosti. Međutim, bez te sociogeneze nije lako od pojedinačnih tisuća slučajeva formirati društveno relevantnu zakonitost, pa na temelju toga zauzeti stavove – kako se tome usprotiviti i kako otkloniti uzročnike tih nevjerojatnih devijacija.

Valja stoga reći da je gospođa Kosić proizvod kao i svako kadrovsko rješenje u Rijeci, riječke partijske kuhinje, da joj je vjerojatni politički otac Slavko Linić i a vjerojatna politička mati politbiro riječke partije, da joj je upravo takvu partijsku pravovjernost i društveni status vrlo izgledno osiguralo podrijetlo iz obitelji bivšega oficira JNA, a da joj je po svemu sudeći upravo ta referenca bila najvažnija prilikom izbora na mjesto predsjednice Općinskog suda u Rijeci?

Naime, prema svim dostupnim podatcima – ni jednu drugu, pogotovo stručnu kvalifikaciju, preporuku ili prednost nije imala.

Ni približno.

Od 1996. godine ravnala je tom elitnom hrvatskom pravosudnom institucijom punih osamnaest godina, a na to najviše mjesto u sudskoj hijerarhiji jednoga suda je došla iz Delnica gdje se bavila ostavinskim postupcima, što je u sudskim standardima jedan od najjednostavnijih pravosudnih stupnjeva složenosti, i nije nikakva preporuka za hijerarhijski i profesionalni napredak.

Dapače!

Teško bi se netko uopće usudio s te pravosudne pozicije kandidirati s realnim izgledima, bez svega gore istaknutoga, za ozbiljnu pravosudnu funkciju.

S toga mjesta je zauzela mjesto predsjednice i prema svim podatcima koji dopiru iz te ustanove i s kojima raspolažem, koji su višestruko objavljivani u medijima, srozala sud i sudovanje na najniže grane zamislive ljudskome razumu i pravnim standardima čak i u ovakvoj Hrvatskoj.

Većega i važnijega dokaza o rukopisu te žene, od nevjerojatne činjenice da Nikola Štedul usprkos sudskoj presudi nije u više od petnaest godina uspio realizirati ovrhu nad potpuno dostupnom imovinom atentatorom Sindičića, uistinu ne treba.

A tek je horor vidjeti silnu dokumentaciju gospodina Štedula.

Samo radi ravnanja javnosti, odvjetnici Nikole Štedula su bili prinuđeni tijekom te sramotne demonstracije antipravosuđa i antiprava uložiti preko 68 podnesaka s molbom da sud zakazuje rasprave. To je samo mali, onaj najmanji dio te sramotne demonstracije nasilja nad čovjekom koga je s druge strane ista ta država Hrvatska nazad dvije godine odlikovala najvišim državnim priznanjem za zasluge u borbi za – njeno postojanje.

Čovjek bi se morao pitati, što li tek rade drugim ljudima ako se tako netko smije usprkos evidentnim pravosudnim činjenicama, ponašati prema jednome Štedulu?

Prirodna reakcija.

Međutim, sve je očitije da je ovakvo ponašanje, uz to što se taj rukopis vidi na stotinama sličnih slučajeva, ovako radikalno eskaliralo s tako brutalnom demonstracijom institucionalnog animoziteta prema Štedulu, upravo zbog njegove simbolike u Hrvatskoj. I, da je to rukopis njegovoga ubojice, koji ovaj put ne drži pištolj, nego državu riječkim krakom ovakvoga pravosuđa, državu koju je Nikola Štedul bio spreman platiti i životom, a ubojica pucao da spriječi njeno nastajanje.

To simbolizira Gordana Kosić.

To je posve sigurno u kontekstu ukupnih događaja i razvoja stvari u Hrvatskoj, prilično uvjerljivija pretpostavka, koju potkrjepljuje stotine dokumenata iz toga sramotnoga pravosudnoga slučaja.

Gospođa Kosić je zbog nevjerojatnih propusta i već otvorene pobune sudaca kojima se ta sramota nije više dala mirno gledati, pa su se cirkularnim pismima obraćali svim nadležnim pravosudnim institucijama u Hrvatskoj, suočena sa smjenom i težim posljedicama svoga rada, zatražila 2014. godine razrješenje pred sigurnim nečasnim otpustom, sklonila se privremeno u zavjetrinu, a upravo danas, kad su se stvari malo slegle i kad je podzemni poredak „antifašizma“ očito uvjeren da je potpuno zagospodario Hrvatskom prije svega politikom „uključivosti“ Andreja Plenkovića i njegove vlade, ponovo se vraća na mjesto predsjednice?

Na mjesto „zločina“.

Smije li hrvatsko Državno sudbeno vijeće zanemariti pogubni profesionalni rukopis te žene s tako eklatantnim dokazima nepostojanja minimuma hijerarhijske odgovornosti u tako dugom razdoblju, s tako realno banalnom pravnom stvari, zanemariti eventualni pogubni utjecaj mentora takvoga sudovanja, koji su joj za zaštitu Sindičića i sličnih njemu neprovođenjem presuda, za „ubijanje“ Štedula i stotina sličnih njemu isto tako neprovođenjem presuda, dodijelili stan u Rijeci kao nagradu, a danas joj nakon kratkotrajnoga zatišja nude nastavak suradnje na istome –„poslu“?

Smiju li šutjeti na to što se događa Štedulu?

Na nastavak mrcvarenje ne samo Štedula, istinske hrvatske nacionalne veličine, nego i svakoga tko se ideološki i politički ne uklapa u sustav antivrjednota koga demonstrira takva sudska praksa.

Nikola Štedul je takvo ime i tako rijetka vertikala u hrvatskom društvu i nacionalnoj memoriji, da bi svatko, ali baš svatko tko se usudi i pomisliti da predstavlja nešto nacionalno hrvatsko, morao pitati nadležne u Državnom sudbenom vijeću – tko im je radio kriterije, kako se usuđuju uopće razmotriti usprkos svemu što i u javnosti i u institucijama postoji kao neupitna činjenica o debaklu pravosuđa tijekom rukovođenje sudom te osobe, istu ponovo pokušavati dovesti na čelo elitne nacionalne pravosudne institucije.

Nemoguće je zamisliti da stradanje Hrvatske može ići niže, ali ovaj primjer, primjer ponovnoga eventualnoga izbora sutkinje Kosić na čelo riječkoga suda je dokaz da može.

Pa se pitamo – tko ubija hrvatske ljude?

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari