Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako uspomenu na Križni put pretvoriti u nacionalnu pobjedu?

Objavljeno

na

Modeli uništenja i instrumenti obrane naroda

U Hrvatskoj se praktično od prvoga dana proglašenja samostalne države vodi bitka za identitet hrvatskoga naroda, odnosno politički identitet nove države, koju je, kad ju se nije moglo osporiti ili zaustaviti u nastajanju, s neprijateljskih pozicija trebalo preuzeti i nastaviti njome kao instrumentom djelovati na pravcima prethodnih režima, ili, s druge strane, potpuno uspostaviti kao jamca sigurnosti obrane i razvoja hrvatskoga naroda.

To se krije u pitanju s kojim se susrećemo u političkom i javnom diskursu s obje strane – kakvu Hrvatsku želimo?

Onaj tko ne shvaća da je to zapravo presudna bojišnica za opstanak svakoga naroda, ne shvaća ništa. Procesi kojima svjedočimo u kulturi, medijima, obrazovanju i odgoju, iako se odgoj kao kategorija sve više istiskuje iz javnoga diskursa i samim tim iz javne pozornosti u sustavnom pokušaju razaranja obitelji kao sinonima odgoja i kao nosivoga stupa društva; žestoka bitka za pravo na interpretaciju svih najvažnijih društvenih i ljudskih pojmova, riječi, izraza, simbola, toliko su uznapredovali u razidentifikaciji hrvatskoga naroda, da se čovjek mora pitati – nije li bilo lakše ilegalno sačuvati svoj narodni identitet u vremenima jugoslavenske okupacije i neslobode, nego danas?

Modeli izazivanja rasudbene nesigurnosti ljudi

Sve ukazuje da je bilo lakše, jer su ljudi usprkos opasnostima i problemima, više vodili računa o tome tko su, i vidjeli su, i znali su, tko što predstavlja. Današnja ciljana zlouporaba svih najvažnijih komunikacijskih sintagmi ljude je dovela do – kaotičnoga nesnalažnje i u stanje goleme nesigurnosti.

Danas su elementarne vrijednosti na kojima su se ljudi prepoznavali, potisnute, stvari se svode na nekoliko promoviranih egzistencijalnih elemenata, koji usprkos stalnome fokusu na njih, ne postaju bolji, privlačniji, a ljudi većinom ne razumiju zašto, tražeći rješenje u nametnutim i posrednim pitanjima, iako je sloboda čovjeka, dakle identitetsko izvorište – izvorište rješenja svih pitanja.

Pa i egzistencijalnih.

I pogotovo njih.

Povijest ljudskoga društva je povijest borbe za identitet.

Sinergijski udari pravoslavlja i osmanlijskog islama na hrvatski identitet

Povijest pokoravanja naroda pokazuje da su modeli pokoravanja bili manje više uvijek usmjereni na preoblikovanje njihovih identiteta, nasilno ili poticanjem putem državnih, društvenih i svekolikih benefita pojedinaca, zatim cijelih grupa, na identitetsku transformaciju.

Povijest hrvatskoga naroda je zoran primjer višestoljetnoga gubljena s jedne strane, i s druge strane, očuvanja identitetske esencijalnosti, a to seže u daleku prošlost, ponajprije u vrijeme turskog gospodarenja nekadašnjim hrvatskim, ili katoličkim životnim prostorima.

Ističem ovo katolički prvenstveno zbog činjenice da su se upravo Hrvati kroz povijest naroda s istočne obale Jadrana opredjeljivali kao katolici i bili pripadnici Rimske crkve.

Tijekom toga višestoljetnoga razdoblja, hrvatski nacionalni korpus se višestruko smanjio, transformirajući ljude pod utjecajima, vrlo agresivnim, skrivene paradržavne Srpske pravoslavne crkve tijekom djelovanja Pećke patrijaršije i prodora pravoslavlja na samu obalu Jadrana pod tihom suglasnošću osmanlijskoga carstva, te s druge strane čitavim nizom poticaja turskih osvajača za prjelazak na islam i stvaranje jednoga novoga kolektivnoga identiteta. Samo naglašavam u ovome kontekstu da se upravo danas, pred našim očima stvara nova neoosmanlijska Erdoganova struktura na Balkanu s ekspanzivnim panislamizmom kao vrijednosnom integrativnom kategorijom, a SPC odgovara dodajući u svoj službeni naziv – Pećku patrijaršiju!

Čime odgovara Hrvatska?

Galopirajućim nasrtajima na kršćanski identitet!

Nedostatna integracija povijesnih saznanja u hrvatskoj političkoj misli

O tome trajnome procesu borbe naroda postoje znanstvena istraživanja, makar nedovoljna i nedovoljno integrirana u političku misao hrvatskoga naroda, ako naravno isključimo epohalno djelo Ive Pilara „Južnoslavensko pitanje“ u kojemu on upravo taj fenomen nestanka hrvatskoga naroda s pozicije preoblikovanja identieta dovodi u izravnu vezu s nužnim političkim promišljanjem njegovoga opstanka i budućnosti.

Vremena se nisu previše promijenila, kvalitetno nisu uopće, s promjenama formi i modela toga trajnoga procesa, a valja istaknuti da je nestanak Hrvata na nekadašnjim životnim prostorima jednako izražen, i još i više ubrzan, doduše pod čitavim nizom novih integriranih negativnih utjecaja, kao i nazad stotinu godina, usprkos današnjem postojanju hrvatske nacionalne države.

Upravo to saznanje bi moralo biti pitanje nad pitanjima, aktualnim državnim politikama i dužnosnicima.

A ne spominje se nikako, niti njima pada na pamet pozabaviti se time.

Iseljavanje kao politički model uništavanja hrvatskog naroda

Drugi model eliminacije naroda s njihovih životnih prostora je u mirnim razdobljima, pogotovo u dvadesetom stoljeću, s razvojem globalne komunikacijske i prije svega prometne infrastrukture, ekonomsko i političko poticanje pražnjenja životnih prostora, potaknuto i kombinirano s otvorenom diskriminacijom učitavome nizu, opet pogotovo identitetskih pitanja, od kojih zajednički presudno ovisi – egzistencija čovjeka na točno određenom prostoru.

Taj model je bio naročito izražen tijekom antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća, koji su vladali nad hrvatskim narodom, prije svega s konačnim ishodištem svakoga vladanja i ovladavanja – nad hrvatskim prostorima, pa je već danas lako vidljiv s jedne strane prodor srpskoga državnoga utjecaja prema sjeveru i Mađarskoj, na jugu u Boki Kotorskoj, te nakon zadnjega rata, prema zapadu na prostorima Bosne i Hercegovine, te formiranje jednoga novoga isto tako imperijalnoga utjecaja, kojega sam povezao s Erdoganovim neoosmanlijskim panislamizmom, kome nacija služi kao prolazni, i, u esencijalnom smislu, identifikacijski neprihvatljivi, ali privremeno koristan instrument.

Bleiburg i križni put su politički motivirano fizičko uništenje hrvatskog naroda

Treći model je svakako fizička eliminacija cijelih skupina, stotina tisuća ljudi, s primarnim udarom na eliminaciju nositelja nacionalnoga identiteta, akademaca, svećenika, kulturnih djelatnika, novinara, zapravo – društvene elite, koja u svim narodima predstavlja klicu njegove istinske samosvijesti i elemenata nacionalne državnosti. S tom eliminacijom hrvatski narod je, a toga se prisjećamo upravo ovih svibanjskih dana, doživio i uništenje demografskog potencijala.

Zločin nad hrvatskim narodom nije bio samo zločin.

To je bio politički i osvajački planirani čin trajnoga uništenja.

Upravo ovih dana, dok Hrvatska razmišlja, svatko iz svoje pozicije, pozicije nasljednika žrtve i nasljednika politički legaliziranoga zločinca, poraženoga i pobjednika, o događajima iz 1944. i 1945., pogotovo nakon završetka ratnih operacija II. svjetskoga rata, valja istaknuti da zločin nad hrvatskim narodom nije bio nikakva osveta, iako se zagovornici tzv. antifašizma i relativiziranja zločinačkoga režima bivše Jugoslavije služe upravo tom sintagmom i sadržajnom kvalifikacijom partizanskih zločina.

Njihovo ustrajavanje na relativizaciji ili osporavanju toga povijesnoga udara na hrvatski narod zato nije pitanje ovakve ili onakve osobne interpretacije tih događaja, nego jasan znak da posve ista politička zamisao živi i danas u njedrima samostalne Hrvatske, da nastavlja svoju zlokobnu misiju i da je pitanje opstanka – spriječiti ju.

Masakr nad hrvatskim narodom je bio otvoreni pokušaj potpunoga uništenja svakoga nosivoga stupa i biološkoga potencijala za ostvarivanje nacionalne državnosti, time i nacionalne slobode. Posve je hrvatskom narodu svejedno, koji su motivi bili iza toga, geostrateški i globalni ili srpski osvajački.

Nisu se ni danas promijenili.

Zločin nad hrvatskim narodom bio je prvenstveno politički motiviran.

Kao što je prvenstveno politički, na istoj vrijednosnoj paradigmi motivirano djelovanje Zorana Pusića ili Ive Goldsteina, te stotina drugih danas, koji nam interpretiraju te događaje, gotovo na svim područjima naše svakodnevnice i što je najtragičnije, sa službenih državnih tribina i pozicija.

Politička motivacija je u središtu svega, kako ju god ti ljudi deklarirali.

Kao što su politički motivirani na istoj uništavajućoj matrici i zločini tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije o kojima je usprkos golemome otporu i danas silno organiziranih i u sve podsustave najvažnijih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj, infiltriranih protagonista svekolikoga razdržavljenja hrvatskoga naroda, već podosta toga neupitno vidljivo i javno poznato.

Pogubne statistike kao dokaz integriranih modela uništenja

Statistički podatci, a na temelju istraživanja hrvatskih znanstvenika (o tome je profesor Šterc pisao u više navrta) pokazuju da je, što ubijanjem i masakrom,što progonom pod različitim vidovima poticanja, od političke diskriminacije do ekonomskih pritisaka na cijele hrvatske regije, s hrvatskih životnih prostora tijekom dvadesetoga stoljeća otišlo ili prognano preko 2,8 milijuna Hrvata.

Konačno, o kakvoj se izokrenutoj priči radi, najbolje pokazuje činjenica da se danas u svojoj samostalnoj državi, od unutranjih silnica hrvatski narod grčevito i gotovo bezuspješno brani zbog navodnoga genocida nad Srbima tijekom II. svjetskog rata, iako je neupitno dokazivo da je u odnosu na broj predratnih Srba, iz rata izišlo više pripadnika toga naroda, a Hrvata značajno manje. A državna, čak i suvremeno-hrvatska prevladavajuća i pretežito službena dogma je da su Hrvati nad Srbima učinili genocid!?

Demografi bi lako mogli sa znanstvenoga stajališta multiplicirati te brojke i vrlo zorno, na zastrašujući način pokazati, koliki je to udar na opstanak hrvatskoga naroda uopće, a s političkoga stajališta jasno je da je to udar na samu esenciju hrvatske državnosti, koji graniči s nemogućnošću njenoga održanja ili strateškoga opstanka.

Taj proces se danas vidljivije događa u Bosni i Hercegovini, gdje se dramatično smanjuje broj Hrvata, na temelju čega se već otvoreno govori o dvojbenosti hrvatskoga prava na suverenost u toj tronacionalnoj zemlji.

Što je morala učiniti Republika Hrvatska, a nije još uvijek učinila?

Zato je prvi uvjet prilikom proglašenja samostalne hrvatske države morao biti, odnosno prvi politički imperativ –

reintegracija gotovo polovice hrvatskoga naroda u politički poredak, radi definiranja nekoliko temeljnih stupova svake državnosti.

I to nije samo hrvatska pragmatična nužnost, to je i politološki i teorijski aksiom, na kojemu počiva i koji zagovara suvremena tranzitologija, dio politološke znanosti, kojise eksplicitno bavi razvojem državnosti do jučer podčinjenih i neslobodnih naroda, pogotovo transformacijama totalitarnih u demokratske političke i državne sustave.

Svi relevantni tranzitolozi, a o tome postoji globalna suglasnost, pa i na području različitih svjetonazorskih pozicija u samoj Hrvatskoj (primjera radi profesorica Mirjana Kasapović) kao temelje državnosti tek emancipiranih naroda navode dva elementa – identitet i državne granice.

Identitet je znanstvena globalno usuglašena činjenica opstanka naroda

Dakle, usprkos srpskoj agresiji, koja je upravo ratnim udarom pokušala uništiti oba ta stupa, i identitet i životni prostor (granice), samostalna hrvatska država je paralelno s obranom od agresije i oslobađanjem zemlje, morala razvijati modele reintegracije hrvatskoga naroda, ili, drugačije rečeno – modele političkog i državnog poništavanja zloćudnih posljedica djelovanja antihrvatskih režima do devedesete godine.

Ništa na tom području nije urađeno, pravac odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan zemlje je pogrješan, a razdoblje za objektivnu prosudbu aktualnoga državnoga poretka je više nego dovoljno da ga se vrlo opasno esencijalno približi tim režimima po nečinjenju i odbijanju suočavanja s tom nužnošću.

A od toga izravno ovisi opstanak hrvatskoga naroda, prije toga autentične hrvatske nacionalne državnosti, bez koje nema nacionalne slobode, a bez slobode, narodi su izloženi procesima o kojima sam govorio na početku teksta.
Zašto to danas ističem?

Hrvatskoj danas trebaju najbolji među nama

Zato što u Hrvatskoj u akademskim krugovima, u političkim, državnim, čak ni u vjerskim institucijama, da ni ne spominjem pretežite medije, ne postoji kritična masa svijesti o tome – da je pitanje svih pitanja reintegrirati, a ne povezati kako aktualni državni dužnosnici ističu, hrvatski narod u jednu jedinstvenu državotvornu i političku cjelinu.

Čak i izvorištima nacionalne memorije i identiteta, kao što je Križni put, umjesto najboljih ljudi koje Hrvatska ima, upravljaju ljudi s realno dvojbenim iskazanim sposobnostima sagledavanja cjelokupnoga realiteta u kojemu se danas nalazi hrvatski narod.

S obzirom na realnu izloženost hrvatskoga naroda opasnim procesima – vrijeme je za najbolje među nama na svim područjima, a ne za samoproglašene baštinike hrvatske povijesne istine ili obrane nacije, koji se načelima i svetinjama često zaklanjaju u vrlo prizemnim, pa i perverznim nastojanjima.

Politička reintegracija nije u sukobu s ostvarivanjem dvojne državnosti i dvojne suverenosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego sasvim suprotno. Jedinstvena politička cjelina nije nužno omeđena državnim granicama, niti participacijom u više država jednoga istoga naroda. Integracija ukupnoga naroda u jednu državno-političku cjelinu zapravo jest i samo je jamac, stimulans, razvoju autentičnih državnih suvereniteta u okviru više državnih entiteta.

S druge strane, reintegracija milijuna iseljenih Hrvata, koji tijekom vremena nužno prolaze procese deidentifikacije u zemljama i državama diljem svijeta, jer sve te države su jako zainteresirane od useljeničkih potencijala stvoriti jednoga dana sebi nužnu i samostojeću političku i nacionalnu cjelinu, je u ovome trenutku jedini realan izlaz za snažno jačanje hrvatske državnosti, čiji je stup Republika Hrvatska nužno.

Bez toga hrvatska državnost neće opstati, neće opstati na području Bosne i Hercegovine, ali strateški ni na područjima današanje Hrvatske.

Kako do temeljnih aksioma hrvatske državnosti?

To nije moguće nikako drugačije napraviti u okviru međunarodnih civilizacijskih dostignuća, znanstvenih, politoloških i pravnih saznanja, nego jedino i isključivo integracijom tih ljudi u državno-politički poredak. A to nije moguće opet nikako drugačije uraditi nego – izbornim sustavom.

Zato su priče o promjenama, poretku, novom i kvalitetnijem političkom sustavu isprazne, sve do onoga trenutka dok se ova država i njen politički poredak ne resetira na sami početak državotvornoga čina osamostaljenja, trenutka proglašenja slobode i epopeje o spremnosti na umiranje za njenu obranu. Samo to je ostalo čisto, zato se točno tu treba vratiti.

Umire se za neupitne aksiome, ne za industriju. Te žrtve se prisjećamo ovih dana, sve drugo je cinizam i prjevara, ili, tragičnije – trgovina žrtvom svoga naroda.

Aksioma ni danas nemamo.

Nije ih moguće definirati i uspostaviti kao vrhunsku općenacionalnu hrvatsku vrijednost bez širom otvorenih vrata cjelokupnom hrvatskom narodu, koji je jedini ovlašten reći – tko smo to mi.
Nitko drugi nije.

Vrijeme stvara i potiče priču o sebi, ali i razara i prekriva zaboravom istinu o sebi, samo je pitanje pravca.

Pravac kojim ide Hrvatske nije dobar, jer je država otvorenim neprijateljima prilagodila državni i upravljački sustav, čak i brojnost nositelja prava, kako bi se fingirala navodna dijaloška i demokratska narav poretka. Demokracija počiva na istim ostavrenim pravima, a sve ostalo je laž.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari