Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako uspomenu na Križni put pretvoriti u nacionalnu pobjedu?

Objavljeno

na

Modeli uništenja i instrumenti obrane naroda

U Hrvatskoj se praktično od prvoga dana proglašenja samostalne države vodi bitka za identitet hrvatskoga naroda, odnosno politički identitet nove države, koju je, kad ju se nije moglo osporiti ili zaustaviti u nastajanju, s neprijateljskih pozicija trebalo preuzeti i nastaviti njome kao instrumentom djelovati na pravcima prethodnih režima, ili, s druge strane, potpuno uspostaviti kao jamca sigurnosti obrane i razvoja hrvatskoga naroda.

To se krije u pitanju s kojim se susrećemo u političkom i javnom diskursu s obje strane – kakvu Hrvatsku želimo?

Onaj tko ne shvaća da je to zapravo presudna bojišnica za opstanak svakoga naroda, ne shvaća ništa. Procesi kojima svjedočimo u kulturi, medijima, obrazovanju i odgoju, iako se odgoj kao kategorija sve više istiskuje iz javnoga diskursa i samim tim iz javne pozornosti u sustavnom pokušaju razaranja obitelji kao sinonima odgoja i kao nosivoga stupa društva; žestoka bitka za pravo na interpretaciju svih najvažnijih društvenih i ljudskih pojmova, riječi, izraza, simbola, toliko su uznapredovali u razidentifikaciji hrvatskoga naroda, da se čovjek mora pitati – nije li bilo lakše ilegalno sačuvati svoj narodni identitet u vremenima jugoslavenske okupacije i neslobode, nego danas?

Modeli izazivanja rasudbene nesigurnosti ljudi

Sve ukazuje da je bilo lakše, jer su ljudi usprkos opasnostima i problemima, više vodili računa o tome tko su, i vidjeli su, i znali su, tko što predstavlja. Današnja ciljana zlouporaba svih najvažnijih komunikacijskih sintagmi ljude je dovela do – kaotičnoga nesnalažnje i u stanje goleme nesigurnosti.

Danas su elementarne vrijednosti na kojima su se ljudi prepoznavali, potisnute, stvari se svode na nekoliko promoviranih egzistencijalnih elemenata, koji usprkos stalnome fokusu na njih, ne postaju bolji, privlačniji, a ljudi većinom ne razumiju zašto, tražeći rješenje u nametnutim i posrednim pitanjima, iako je sloboda čovjeka, dakle identitetsko izvorište – izvorište rješenja svih pitanja.

Pa i egzistencijalnih.

I pogotovo njih.

Povijest ljudskoga društva je povijest borbe za identitet.

Sinergijski udari pravoslavlja i osmanlijskog islama na hrvatski identitet

Povijest pokoravanja naroda pokazuje da su modeli pokoravanja bili manje više uvijek usmjereni na preoblikovanje njihovih identiteta, nasilno ili poticanjem putem državnih, društvenih i svekolikih benefita pojedinaca, zatim cijelih grupa, na identitetsku transformaciju.

Povijest hrvatskoga naroda je zoran primjer višestoljetnoga gubljena s jedne strane, i s druge strane, očuvanja identitetske esencijalnosti, a to seže u daleku prošlost, ponajprije u vrijeme turskog gospodarenja nekadašnjim hrvatskim, ili katoličkim životnim prostorima.

Ističem ovo katolički prvenstveno zbog činjenice da su se upravo Hrvati kroz povijest naroda s istočne obale Jadrana opredjeljivali kao katolici i bili pripadnici Rimske crkve.

Tijekom toga višestoljetnoga razdoblja, hrvatski nacionalni korpus se višestruko smanjio, transformirajući ljude pod utjecajima, vrlo agresivnim, skrivene paradržavne Srpske pravoslavne crkve tijekom djelovanja Pećke patrijaršije i prodora pravoslavlja na samu obalu Jadrana pod tihom suglasnošću osmanlijskoga carstva, te s druge strane čitavim nizom poticaja turskih osvajača za prjelazak na islam i stvaranje jednoga novoga kolektivnoga identiteta. Samo naglašavam u ovome kontekstu da se upravo danas, pred našim očima stvara nova neoosmanlijska Erdoganova struktura na Balkanu s ekspanzivnim panislamizmom kao vrijednosnom integrativnom kategorijom, a SPC odgovara dodajući u svoj službeni naziv – Pećku patrijaršiju!

Čime odgovara Hrvatska?

Galopirajućim nasrtajima na kršćanski identitet!

Nedostatna integracija povijesnih saznanja u hrvatskoj političkoj misli

O tome trajnome procesu borbe naroda postoje znanstvena istraživanja, makar nedovoljna i nedovoljno integrirana u političku misao hrvatskoga naroda, ako naravno isključimo epohalno djelo Ive Pilara „Južnoslavensko pitanje“ u kojemu on upravo taj fenomen nestanka hrvatskoga naroda s pozicije preoblikovanja identieta dovodi u izravnu vezu s nužnim političkim promišljanjem njegovoga opstanka i budućnosti.

Vremena se nisu previše promijenila, kvalitetno nisu uopće, s promjenama formi i modela toga trajnoga procesa, a valja istaknuti da je nestanak Hrvata na nekadašnjim životnim prostorima jednako izražen, i još i više ubrzan, doduše pod čitavim nizom novih integriranih negativnih utjecaja, kao i nazad stotinu godina, usprkos današnjem postojanju hrvatske nacionalne države.

Upravo to saznanje bi moralo biti pitanje nad pitanjima, aktualnim državnim politikama i dužnosnicima.

A ne spominje se nikako, niti njima pada na pamet pozabaviti se time.

Iseljavanje kao politički model uništavanja hrvatskog naroda

Drugi model eliminacije naroda s njihovih životnih prostora je u mirnim razdobljima, pogotovo u dvadesetom stoljeću, s razvojem globalne komunikacijske i prije svega prometne infrastrukture, ekonomsko i političko poticanje pražnjenja životnih prostora, potaknuto i kombinirano s otvorenom diskriminacijom učitavome nizu, opet pogotovo identitetskih pitanja, od kojih zajednički presudno ovisi – egzistencija čovjeka na točno određenom prostoru.

Taj model je bio naročito izražen tijekom antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća, koji su vladali nad hrvatskim narodom, prije svega s konačnim ishodištem svakoga vladanja i ovladavanja – nad hrvatskim prostorima, pa je već danas lako vidljiv s jedne strane prodor srpskoga državnoga utjecaja prema sjeveru i Mađarskoj, na jugu u Boki Kotorskoj, te nakon zadnjega rata, prema zapadu na prostorima Bosne i Hercegovine, te formiranje jednoga novoga isto tako imperijalnoga utjecaja, kojega sam povezao s Erdoganovim neoosmanlijskim panislamizmom, kome nacija služi kao prolazni, i, u esencijalnom smislu, identifikacijski neprihvatljivi, ali privremeno koristan instrument.

Bleiburg i križni put su politički motivirano fizičko uništenje hrvatskog naroda

Treći model je svakako fizička eliminacija cijelih skupina, stotina tisuća ljudi, s primarnim udarom na eliminaciju nositelja nacionalnoga identiteta, akademaca, svećenika, kulturnih djelatnika, novinara, zapravo – društvene elite, koja u svim narodima predstavlja klicu njegove istinske samosvijesti i elemenata nacionalne državnosti. S tom eliminacijom hrvatski narod je, a toga se prisjećamo upravo ovih svibanjskih dana, doživio i uništenje demografskog potencijala.

Zločin nad hrvatskim narodom nije bio samo zločin.

To je bio politički i osvajački planirani čin trajnoga uništenja.

Upravo ovih dana, dok Hrvatska razmišlja, svatko iz svoje pozicije, pozicije nasljednika žrtve i nasljednika politički legaliziranoga zločinca, poraženoga i pobjednika, o događajima iz 1944. i 1945., pogotovo nakon završetka ratnih operacija II. svjetskoga rata, valja istaknuti da zločin nad hrvatskim narodom nije bio nikakva osveta, iako se zagovornici tzv. antifašizma i relativiziranja zločinačkoga režima bivše Jugoslavije služe upravo tom sintagmom i sadržajnom kvalifikacijom partizanskih zločina.

Njihovo ustrajavanje na relativizaciji ili osporavanju toga povijesnoga udara na hrvatski narod zato nije pitanje ovakve ili onakve osobne interpretacije tih događaja, nego jasan znak da posve ista politička zamisao živi i danas u njedrima samostalne Hrvatske, da nastavlja svoju zlokobnu misiju i da je pitanje opstanka – spriječiti ju.

Masakr nad hrvatskim narodom je bio otvoreni pokušaj potpunoga uništenja svakoga nosivoga stupa i biološkoga potencijala za ostvarivanje nacionalne državnosti, time i nacionalne slobode. Posve je hrvatskom narodu svejedno, koji su motivi bili iza toga, geostrateški i globalni ili srpski osvajački.

Nisu se ni danas promijenili.

Zločin nad hrvatskim narodom bio je prvenstveno politički motiviran.

Kao što je prvenstveno politički, na istoj vrijednosnoj paradigmi motivirano djelovanje Zorana Pusića ili Ive Goldsteina, te stotina drugih danas, koji nam interpretiraju te događaje, gotovo na svim područjima naše svakodnevnice i što je najtragičnije, sa službenih državnih tribina i pozicija.

Politička motivacija je u središtu svega, kako ju god ti ljudi deklarirali.

Kao što su politički motivirani na istoj uništavajućoj matrici i zločini tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije o kojima je usprkos golemome otporu i danas silno organiziranih i u sve podsustave najvažnijih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj, infiltriranih protagonista svekolikoga razdržavljenja hrvatskoga naroda, već podosta toga neupitno vidljivo i javno poznato.

Pogubne statistike kao dokaz integriranih modela uništenja

Statistički podatci, a na temelju istraživanja hrvatskih znanstvenika (o tome je profesor Šterc pisao u više navrta) pokazuju da je, što ubijanjem i masakrom,što progonom pod različitim vidovima poticanja, od političke diskriminacije do ekonomskih pritisaka na cijele hrvatske regije, s hrvatskih životnih prostora tijekom dvadesetoga stoljeća otišlo ili prognano preko 2,8 milijuna Hrvata.

Konačno, o kakvoj se izokrenutoj priči radi, najbolje pokazuje činjenica da se danas u svojoj samostalnoj državi, od unutranjih silnica hrvatski narod grčevito i gotovo bezuspješno brani zbog navodnoga genocida nad Srbima tijekom II. svjetskog rata, iako je neupitno dokazivo da je u odnosu na broj predratnih Srba, iz rata izišlo više pripadnika toga naroda, a Hrvata značajno manje. A državna, čak i suvremeno-hrvatska prevladavajuća i pretežito službena dogma je da su Hrvati nad Srbima učinili genocid!?

Demografi bi lako mogli sa znanstvenoga stajališta multiplicirati te brojke i vrlo zorno, na zastrašujući način pokazati, koliki je to udar na opstanak hrvatskoga naroda uopće, a s političkoga stajališta jasno je da je to udar na samu esenciju hrvatske državnosti, koji graniči s nemogućnošću njenoga održanja ili strateškoga opstanka.

Taj proces se danas vidljivije događa u Bosni i Hercegovini, gdje se dramatično smanjuje broj Hrvata, na temelju čega se već otvoreno govori o dvojbenosti hrvatskoga prava na suverenost u toj tronacionalnoj zemlji.

Što je morala učiniti Republika Hrvatska, a nije još uvijek učinila?

Zato je prvi uvjet prilikom proglašenja samostalne hrvatske države morao biti, odnosno prvi politički imperativ –

reintegracija gotovo polovice hrvatskoga naroda u politički poredak, radi definiranja nekoliko temeljnih stupova svake državnosti.

I to nije samo hrvatska pragmatična nužnost, to je i politološki i teorijski aksiom, na kojemu počiva i koji zagovara suvremena tranzitologija, dio politološke znanosti, kojise eksplicitno bavi razvojem državnosti do jučer podčinjenih i neslobodnih naroda, pogotovo transformacijama totalitarnih u demokratske političke i državne sustave.

Svi relevantni tranzitolozi, a o tome postoji globalna suglasnost, pa i na području različitih svjetonazorskih pozicija u samoj Hrvatskoj (primjera radi profesorica Mirjana Kasapović) kao temelje državnosti tek emancipiranih naroda navode dva elementa – identitet i državne granice.

Identitet je znanstvena globalno usuglašena činjenica opstanka naroda

Dakle, usprkos srpskoj agresiji, koja je upravo ratnim udarom pokušala uništiti oba ta stupa, i identitet i životni prostor (granice), samostalna hrvatska država je paralelno s obranom od agresije i oslobađanjem zemlje, morala razvijati modele reintegracije hrvatskoga naroda, ili, drugačije rečeno – modele političkog i državnog poništavanja zloćudnih posljedica djelovanja antihrvatskih režima do devedesete godine.

Ništa na tom području nije urađeno, pravac odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan zemlje je pogrješan, a razdoblje za objektivnu prosudbu aktualnoga državnoga poretka je više nego dovoljno da ga se vrlo opasno esencijalno približi tim režimima po nečinjenju i odbijanju suočavanja s tom nužnošću.

A od toga izravno ovisi opstanak hrvatskoga naroda, prije toga autentične hrvatske nacionalne državnosti, bez koje nema nacionalne slobode, a bez slobode, narodi su izloženi procesima o kojima sam govorio na početku teksta.
Zašto to danas ističem?

Hrvatskoj danas trebaju najbolji među nama

Zato što u Hrvatskoj u akademskim krugovima, u političkim, državnim, čak ni u vjerskim institucijama, da ni ne spominjem pretežite medije, ne postoji kritična masa svijesti o tome – da je pitanje svih pitanja reintegrirati, a ne povezati kako aktualni državni dužnosnici ističu, hrvatski narod u jednu jedinstvenu državotvornu i političku cjelinu.

Čak i izvorištima nacionalne memorije i identiteta, kao što je Križni put, umjesto najboljih ljudi koje Hrvatska ima, upravljaju ljudi s realno dvojbenim iskazanim sposobnostima sagledavanja cjelokupnoga realiteta u kojemu se danas nalazi hrvatski narod.

S obzirom na realnu izloženost hrvatskoga naroda opasnim procesima – vrijeme je za najbolje među nama na svim područjima, a ne za samoproglašene baštinike hrvatske povijesne istine ili obrane nacije, koji se načelima i svetinjama često zaklanjaju u vrlo prizemnim, pa i perverznim nastojanjima.

Politička reintegracija nije u sukobu s ostvarivanjem dvojne državnosti i dvojne suverenosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego sasvim suprotno. Jedinstvena politička cjelina nije nužno omeđena državnim granicama, niti participacijom u više država jednoga istoga naroda. Integracija ukupnoga naroda u jednu državno-političku cjelinu zapravo jest i samo je jamac, stimulans, razvoju autentičnih državnih suvereniteta u okviru više državnih entiteta.

S druge strane, reintegracija milijuna iseljenih Hrvata, koji tijekom vremena nužno prolaze procese deidentifikacije u zemljama i državama diljem svijeta, jer sve te države su jako zainteresirane od useljeničkih potencijala stvoriti jednoga dana sebi nužnu i samostojeću političku i nacionalnu cjelinu, je u ovome trenutku jedini realan izlaz za snažno jačanje hrvatske državnosti, čiji je stup Republika Hrvatska nužno.

Bez toga hrvatska državnost neće opstati, neće opstati na području Bosne i Hercegovine, ali strateški ni na područjima današanje Hrvatske.

Kako do temeljnih aksioma hrvatske državnosti?

To nije moguće nikako drugačije napraviti u okviru međunarodnih civilizacijskih dostignuća, znanstvenih, politoloških i pravnih saznanja, nego jedino i isključivo integracijom tih ljudi u državno-politički poredak. A to nije moguće opet nikako drugačije uraditi nego – izbornim sustavom.

Zato su priče o promjenama, poretku, novom i kvalitetnijem političkom sustavu isprazne, sve do onoga trenutka dok se ova država i njen politički poredak ne resetira na sami početak državotvornoga čina osamostaljenja, trenutka proglašenja slobode i epopeje o spremnosti na umiranje za njenu obranu. Samo to je ostalo čisto, zato se točno tu treba vratiti.

Umire se za neupitne aksiome, ne za industriju. Te žrtve se prisjećamo ovih dana, sve drugo je cinizam i prjevara, ili, tragičnije – trgovina žrtvom svoga naroda.

Aksioma ni danas nemamo.

Nije ih moguće definirati i uspostaviti kao vrhunsku općenacionalnu hrvatsku vrijednost bez širom otvorenih vrata cjelokupnom hrvatskom narodu, koji je jedini ovlašten reći – tko smo to mi.
Nitko drugi nije.

Vrijeme stvara i potiče priču o sebi, ali i razara i prekriva zaboravom istinu o sebi, samo je pitanje pravca.

Pravac kojim ide Hrvatske nije dobar, jer je država otvorenim neprijateljima prilagodila državni i upravljački sustav, čak i brojnost nositelja prava, kako bi se fingirala navodna dijaloška i demokratska narav poretka. Demokracija počiva na istim ostavrenim pravima, a sve ostalo je laž.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori