Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako uspomenu na Križni put pretvoriti u nacionalnu pobjedu?

Objavljeno

na

Modeli uništenja i instrumenti obrane naroda

U Hrvatskoj se praktično od prvoga dana proglašenja samostalne države vodi bitka za identitet hrvatskoga naroda, odnosno politički identitet nove države, koju je, kad ju se nije moglo osporiti ili zaustaviti u nastajanju, s neprijateljskih pozicija trebalo preuzeti i nastaviti njome kao instrumentom djelovati na pravcima prethodnih režima, ili, s druge strane, potpuno uspostaviti kao jamca sigurnosti obrane i razvoja hrvatskoga naroda.

To se krije u pitanju s kojim se susrećemo u političkom i javnom diskursu s obje strane – kakvu Hrvatsku želimo?

Onaj tko ne shvaća da je to zapravo presudna bojišnica za opstanak svakoga naroda, ne shvaća ništa. Procesi kojima svjedočimo u kulturi, medijima, obrazovanju i odgoju, iako se odgoj kao kategorija sve više istiskuje iz javnoga diskursa i samim tim iz javne pozornosti u sustavnom pokušaju razaranja obitelji kao sinonima odgoja i kao nosivoga stupa društva; žestoka bitka za pravo na interpretaciju svih najvažnijih društvenih i ljudskih pojmova, riječi, izraza, simbola, toliko su uznapredovali u razidentifikaciji hrvatskoga naroda, da se čovjek mora pitati – nije li bilo lakše ilegalno sačuvati svoj narodni identitet u vremenima jugoslavenske okupacije i neslobode, nego danas?

Modeli izazivanja rasudbene nesigurnosti ljudi

Sve ukazuje da je bilo lakše, jer su ljudi usprkos opasnostima i problemima, više vodili računa o tome tko su, i vidjeli su, i znali su, tko što predstavlja. Današnja ciljana zlouporaba svih najvažnijih komunikacijskih sintagmi ljude je dovela do – kaotičnoga nesnalažnje i u stanje goleme nesigurnosti.

Danas su elementarne vrijednosti na kojima su se ljudi prepoznavali, potisnute, stvari se svode na nekoliko promoviranih egzistencijalnih elemenata, koji usprkos stalnome fokusu na njih, ne postaju bolji, privlačniji, a ljudi većinom ne razumiju zašto, tražeći rješenje u nametnutim i posrednim pitanjima, iako je sloboda čovjeka, dakle identitetsko izvorište – izvorište rješenja svih pitanja.

Pa i egzistencijalnih.

I pogotovo njih.

Povijest ljudskoga društva je povijest borbe za identitet.

Sinergijski udari pravoslavlja i osmanlijskog islama na hrvatski identitet

Povijest pokoravanja naroda pokazuje da su modeli pokoravanja bili manje više uvijek usmjereni na preoblikovanje njihovih identiteta, nasilno ili poticanjem putem državnih, društvenih i svekolikih benefita pojedinaca, zatim cijelih grupa, na identitetsku transformaciju.

Povijest hrvatskoga naroda je zoran primjer višestoljetnoga gubljena s jedne strane, i s druge strane, očuvanja identitetske esencijalnosti, a to seže u daleku prošlost, ponajprije u vrijeme turskog gospodarenja nekadašnjim hrvatskim, ili katoličkim životnim prostorima.

Ističem ovo katolički prvenstveno zbog činjenice da su se upravo Hrvati kroz povijest naroda s istočne obale Jadrana opredjeljivali kao katolici i bili pripadnici Rimske crkve.

Tijekom toga višestoljetnoga razdoblja, hrvatski nacionalni korpus se višestruko smanjio, transformirajući ljude pod utjecajima, vrlo agresivnim, skrivene paradržavne Srpske pravoslavne crkve tijekom djelovanja Pećke patrijaršije i prodora pravoslavlja na samu obalu Jadrana pod tihom suglasnošću osmanlijskoga carstva, te s druge strane čitavim nizom poticaja turskih osvajača za prjelazak na islam i stvaranje jednoga novoga kolektivnoga identiteta. Samo naglašavam u ovome kontekstu da se upravo danas, pred našim očima stvara nova neoosmanlijska Erdoganova struktura na Balkanu s ekspanzivnim panislamizmom kao vrijednosnom integrativnom kategorijom, a SPC odgovara dodajući u svoj službeni naziv – Pećku patrijaršiju!

Čime odgovara Hrvatska?

Galopirajućim nasrtajima na kršćanski identitet!

Nedostatna integracija povijesnih saznanja u hrvatskoj političkoj misli

O tome trajnome procesu borbe naroda postoje znanstvena istraživanja, makar nedovoljna i nedovoljno integrirana u političku misao hrvatskoga naroda, ako naravno isključimo epohalno djelo Ive Pilara „Južnoslavensko pitanje“ u kojemu on upravo taj fenomen nestanka hrvatskoga naroda s pozicije preoblikovanja identieta dovodi u izravnu vezu s nužnim političkim promišljanjem njegovoga opstanka i budućnosti.

Vremena se nisu previše promijenila, kvalitetno nisu uopće, s promjenama formi i modela toga trajnoga procesa, a valja istaknuti da je nestanak Hrvata na nekadašnjim životnim prostorima jednako izražen, i još i više ubrzan, doduše pod čitavim nizom novih integriranih negativnih utjecaja, kao i nazad stotinu godina, usprkos današnjem postojanju hrvatske nacionalne države.

Upravo to saznanje bi moralo biti pitanje nad pitanjima, aktualnim državnim politikama i dužnosnicima.

A ne spominje se nikako, niti njima pada na pamet pozabaviti se time.

Iseljavanje kao politički model uništavanja hrvatskog naroda

Drugi model eliminacije naroda s njihovih životnih prostora je u mirnim razdobljima, pogotovo u dvadesetom stoljeću, s razvojem globalne komunikacijske i prije svega prometne infrastrukture, ekonomsko i političko poticanje pražnjenja životnih prostora, potaknuto i kombinirano s otvorenom diskriminacijom učitavome nizu, opet pogotovo identitetskih pitanja, od kojih zajednički presudno ovisi – egzistencija čovjeka na točno određenom prostoru.

Taj model je bio naročito izražen tijekom antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća, koji su vladali nad hrvatskim narodom, prije svega s konačnim ishodištem svakoga vladanja i ovladavanja – nad hrvatskim prostorima, pa je već danas lako vidljiv s jedne strane prodor srpskoga državnoga utjecaja prema sjeveru i Mađarskoj, na jugu u Boki Kotorskoj, te nakon zadnjega rata, prema zapadu na prostorima Bosne i Hercegovine, te formiranje jednoga novoga isto tako imperijalnoga utjecaja, kojega sam povezao s Erdoganovim neoosmanlijskim panislamizmom, kome nacija služi kao prolazni, i, u esencijalnom smislu, identifikacijski neprihvatljivi, ali privremeno koristan instrument.

Bleiburg i križni put su politički motivirano fizičko uništenje hrvatskog naroda

Treći model je svakako fizička eliminacija cijelih skupina, stotina tisuća ljudi, s primarnim udarom na eliminaciju nositelja nacionalnoga identiteta, akademaca, svećenika, kulturnih djelatnika, novinara, zapravo – društvene elite, koja u svim narodima predstavlja klicu njegove istinske samosvijesti i elemenata nacionalne državnosti. S tom eliminacijom hrvatski narod je, a toga se prisjećamo upravo ovih svibanjskih dana, doživio i uništenje demografskog potencijala.

Zločin nad hrvatskim narodom nije bio samo zločin.

To je bio politički i osvajački planirani čin trajnoga uništenja.

Upravo ovih dana, dok Hrvatska razmišlja, svatko iz svoje pozicije, pozicije nasljednika žrtve i nasljednika politički legaliziranoga zločinca, poraženoga i pobjednika, o događajima iz 1944. i 1945., pogotovo nakon završetka ratnih operacija II. svjetskoga rata, valja istaknuti da zločin nad hrvatskim narodom nije bio nikakva osveta, iako se zagovornici tzv. antifašizma i relativiziranja zločinačkoga režima bivše Jugoslavije služe upravo tom sintagmom i sadržajnom kvalifikacijom partizanskih zločina.

Njihovo ustrajavanje na relativizaciji ili osporavanju toga povijesnoga udara na hrvatski narod zato nije pitanje ovakve ili onakve osobne interpretacije tih događaja, nego jasan znak da posve ista politička zamisao živi i danas u njedrima samostalne Hrvatske, da nastavlja svoju zlokobnu misiju i da je pitanje opstanka – spriječiti ju.

Masakr nad hrvatskim narodom je bio otvoreni pokušaj potpunoga uništenja svakoga nosivoga stupa i biološkoga potencijala za ostvarivanje nacionalne državnosti, time i nacionalne slobode. Posve je hrvatskom narodu svejedno, koji su motivi bili iza toga, geostrateški i globalni ili srpski osvajački.

Nisu se ni danas promijenili.

Zločin nad hrvatskim narodom bio je prvenstveno politički motiviran.

Kao što je prvenstveno politički, na istoj vrijednosnoj paradigmi motivirano djelovanje Zorana Pusića ili Ive Goldsteina, te stotina drugih danas, koji nam interpretiraju te događaje, gotovo na svim područjima naše svakodnevnice i što je najtragičnije, sa službenih državnih tribina i pozicija.

Politička motivacija je u središtu svega, kako ju god ti ljudi deklarirali.

Kao što su politički motivirani na istoj uništavajućoj matrici i zločini tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije o kojima je usprkos golemome otporu i danas silno organiziranih i u sve podsustave najvažnijih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj, infiltriranih protagonista svekolikoga razdržavljenja hrvatskoga naroda, već podosta toga neupitno vidljivo i javno poznato.

Pogubne statistike kao dokaz integriranih modela uništenja

Statistički podatci, a na temelju istraživanja hrvatskih znanstvenika (o tome je profesor Šterc pisao u više navrta) pokazuju da je, što ubijanjem i masakrom,što progonom pod različitim vidovima poticanja, od političke diskriminacije do ekonomskih pritisaka na cijele hrvatske regije, s hrvatskih životnih prostora tijekom dvadesetoga stoljeća otišlo ili prognano preko 2,8 milijuna Hrvata.

Konačno, o kakvoj se izokrenutoj priči radi, najbolje pokazuje činjenica da se danas u svojoj samostalnoj državi, od unutranjih silnica hrvatski narod grčevito i gotovo bezuspješno brani zbog navodnoga genocida nad Srbima tijekom II. svjetskog rata, iako je neupitno dokazivo da je u odnosu na broj predratnih Srba, iz rata izišlo više pripadnika toga naroda, a Hrvata značajno manje. A državna, čak i suvremeno-hrvatska prevladavajuća i pretežito službena dogma je da su Hrvati nad Srbima učinili genocid!?

Demografi bi lako mogli sa znanstvenoga stajališta multiplicirati te brojke i vrlo zorno, na zastrašujući način pokazati, koliki je to udar na opstanak hrvatskoga naroda uopće, a s političkoga stajališta jasno je da je to udar na samu esenciju hrvatske državnosti, koji graniči s nemogućnošću njenoga održanja ili strateškoga opstanka.

Taj proces se danas vidljivije događa u Bosni i Hercegovini, gdje se dramatično smanjuje broj Hrvata, na temelju čega se već otvoreno govori o dvojbenosti hrvatskoga prava na suverenost u toj tronacionalnoj zemlji.

Što je morala učiniti Republika Hrvatska, a nije još uvijek učinila?

Zato je prvi uvjet prilikom proglašenja samostalne hrvatske države morao biti, odnosno prvi politički imperativ –

reintegracija gotovo polovice hrvatskoga naroda u politički poredak, radi definiranja nekoliko temeljnih stupova svake državnosti.

I to nije samo hrvatska pragmatična nužnost, to je i politološki i teorijski aksiom, na kojemu počiva i koji zagovara suvremena tranzitologija, dio politološke znanosti, kojise eksplicitno bavi razvojem državnosti do jučer podčinjenih i neslobodnih naroda, pogotovo transformacijama totalitarnih u demokratske političke i državne sustave.

Svi relevantni tranzitolozi, a o tome postoji globalna suglasnost, pa i na području različitih svjetonazorskih pozicija u samoj Hrvatskoj (primjera radi profesorica Mirjana Kasapović) kao temelje državnosti tek emancipiranih naroda navode dva elementa – identitet i državne granice.

Identitet je znanstvena globalno usuglašena činjenica opstanka naroda

Dakle, usprkos srpskoj agresiji, koja je upravo ratnim udarom pokušala uništiti oba ta stupa, i identitet i životni prostor (granice), samostalna hrvatska država je paralelno s obranom od agresije i oslobađanjem zemlje, morala razvijati modele reintegracije hrvatskoga naroda, ili, drugačije rečeno – modele političkog i državnog poništavanja zloćudnih posljedica djelovanja antihrvatskih režima do devedesete godine.

Ništa na tom području nije urađeno, pravac odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan zemlje je pogrješan, a razdoblje za objektivnu prosudbu aktualnoga državnoga poretka je više nego dovoljno da ga se vrlo opasno esencijalno približi tim režimima po nečinjenju i odbijanju suočavanja s tom nužnošću.

A od toga izravno ovisi opstanak hrvatskoga naroda, prije toga autentične hrvatske nacionalne državnosti, bez koje nema nacionalne slobode, a bez slobode, narodi su izloženi procesima o kojima sam govorio na početku teksta.
Zašto to danas ističem?

Hrvatskoj danas trebaju najbolji među nama

Zato što u Hrvatskoj u akademskim krugovima, u političkim, državnim, čak ni u vjerskim institucijama, da ni ne spominjem pretežite medije, ne postoji kritična masa svijesti o tome – da je pitanje svih pitanja reintegrirati, a ne povezati kako aktualni državni dužnosnici ističu, hrvatski narod u jednu jedinstvenu državotvornu i političku cjelinu.

Čak i izvorištima nacionalne memorije i identiteta, kao što je Križni put, umjesto najboljih ljudi koje Hrvatska ima, upravljaju ljudi s realno dvojbenim iskazanim sposobnostima sagledavanja cjelokupnoga realiteta u kojemu se danas nalazi hrvatski narod.

S obzirom na realnu izloženost hrvatskoga naroda opasnim procesima – vrijeme je za najbolje među nama na svim područjima, a ne za samoproglašene baštinike hrvatske povijesne istine ili obrane nacije, koji se načelima i svetinjama često zaklanjaju u vrlo prizemnim, pa i perverznim nastojanjima.

Politička reintegracija nije u sukobu s ostvarivanjem dvojne državnosti i dvojne suverenosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego sasvim suprotno. Jedinstvena politička cjelina nije nužno omeđena državnim granicama, niti participacijom u više država jednoga istoga naroda. Integracija ukupnoga naroda u jednu državno-političku cjelinu zapravo jest i samo je jamac, stimulans, razvoju autentičnih državnih suvereniteta u okviru više državnih entiteta.

S druge strane, reintegracija milijuna iseljenih Hrvata, koji tijekom vremena nužno prolaze procese deidentifikacije u zemljama i državama diljem svijeta, jer sve te države su jako zainteresirane od useljeničkih potencijala stvoriti jednoga dana sebi nužnu i samostojeću političku i nacionalnu cjelinu, je u ovome trenutku jedini realan izlaz za snažno jačanje hrvatske državnosti, čiji je stup Republika Hrvatska nužno.

Bez toga hrvatska državnost neće opstati, neće opstati na području Bosne i Hercegovine, ali strateški ni na područjima današanje Hrvatske.

Kako do temeljnih aksioma hrvatske državnosti?

To nije moguće nikako drugačije napraviti u okviru međunarodnih civilizacijskih dostignuća, znanstvenih, politoloških i pravnih saznanja, nego jedino i isključivo integracijom tih ljudi u državno-politički poredak. A to nije moguće opet nikako drugačije uraditi nego – izbornim sustavom.

Zato su priče o promjenama, poretku, novom i kvalitetnijem političkom sustavu isprazne, sve do onoga trenutka dok se ova država i njen politički poredak ne resetira na sami početak državotvornoga čina osamostaljenja, trenutka proglašenja slobode i epopeje o spremnosti na umiranje za njenu obranu. Samo to je ostalo čisto, zato se točno tu treba vratiti.

Umire se za neupitne aksiome, ne za industriju. Te žrtve se prisjećamo ovih dana, sve drugo je cinizam i prjevara, ili, tragičnije – trgovina žrtvom svoga naroda.

Aksioma ni danas nemamo.

Nije ih moguće definirati i uspostaviti kao vrhunsku općenacionalnu hrvatsku vrijednost bez širom otvorenih vrata cjelokupnom hrvatskom narodu, koji je jedini ovlašten reći – tko smo to mi.
Nitko drugi nije.

Vrijeme stvara i potiče priču o sebi, ali i razara i prekriva zaboravom istinu o sebi, samo je pitanje pravca.

Pravac kojim ide Hrvatske nije dobar, jer je država otvorenim neprijateljima prilagodila državni i upravljački sustav, čak i brojnost nositelja prava, kako bi se fingirala navodna dijaloška i demokratska narav poretka. Demokracija počiva na istim ostavrenim pravima, a sve ostalo je laž.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari