Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje

Objavljeno

na

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.

Čemu žrtva?

Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.

Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.

Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.

U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.

Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.

I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.

Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?

Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.

Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.

To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.

Bilo nacionalnim, bilo osobnim.

Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.

Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.

Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?

To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.

Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji

Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.

Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.

I, je li, jesmo li dostojni?

Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.

U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.

Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.

Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrješnoj strani.

Nikada!

Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?

Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.

Inače lažu.

Inače su licemjeri.

Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.

Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?

Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?

Komu je bitan?

Hrvatskom narodu nije.

Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prjezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?

Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je  i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnsot svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajanoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenutcima izreći riječ prijekora.

Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu?  Na to postoji samo jedan odgovor.

Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.

Tako je to moguće.

Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?

Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.

Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.

Što će licemjeri u Koloni sjećanja

Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.

Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.

Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se  svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.

A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.

Da su tako sebe predpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.

I zato je jeidni način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, spriječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.

Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.

Koliko nas god bilo u Koloni.

Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvate je Europa i po drugi put priznala. Hoće li se priznati i sami?

Objavljeno

na

Objavio

Ako je dana 15. siječnja 1998. godine integracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske označen kraj drugog poluvremena bitke za slobodu hrvatskog naroda i cjelovitost hrvatskog državnog ozemlja, onda se bez pretjerivanja može reći kako je njezino dramatičnije prvo poluvrijeme okončano međunarodnim priznanjem Hrvatske istog nadnevka 6 godina ranije. Koliko nam je značilo priznanje Europe, zorno oslikavaju riječi tada popularne pjesme Tomislava Ivčića, u kojoj ona nije samo očajnički dozivana da zaustavi rat, nego je i Hrvatska viđena jednom od europskih zvjezdica. A takvom ju je vidio i predsjednik Tuđman. Ne zato da bi sjala na europskom nebu kao ukras, nego kako bi, vrativši se gdje prirodno pripada, Hrvatska mogla lakše ostvarivati svoje interese.

Drugo priznanje nije manji uspjeh od prvoga

I zato, kad ovih dana, uoči 15. siječnja Hrvatica prima Hrvata, oboje zastupajući Europu (on kao predsjednik vlade zemlje predsjedateljice Vijeća EU, a ona kao predstavnica Europe u širem smislu, ispred Vijeća Europe koje uključuje i Rusiju i Tursku), onda to nije tek simbolički pokazatelj uspjeha, nego i svojevrsno drugo priznanje Hrvatske od strane obitelji europskih naroda. A donedavno se takvo što još činilo na dugome štapu. Hrvatska se, naime, brzo vratila starim navadama, baštinjenima iz doba komunističkog totalitarizma i suživota s narodima koji ne pamte drugo doli orijentalne despocije. Bila je svadljiva, inatljiva, prijetvorna državica, žestoko posvađana sa svim, pa i EU susjedima, gospodarski tragikomično neuspješna, ne držeći se dane riječi, pa čak ni one potpisane.

No, drugo priznanje i nikad bolji položaj Hrvatske u Europi nisu pali s kruške. Netko je za to morao naporno raditi i izboriti ga. A ono, pak, nije samo stvar časti, nego se, baš poput prvog priznanja, neumitno odražava i na unutarnje stanje. Ne samo što se porast utjecaja Hrvatske u Europi neočekivano jasno odrazio i u napetom izboru vodstva Europske komisije, nego i na vidno poboljšanu poziciju u sporovima sa susjedima, a ogleda se i kroz pojačanu dinamiku korištenja sredstava iz europskih fondova, te poboljšanje slike Hrvatske kao turističke i ulagačke destinacije. Vanjska i unutarnja politika spojene su a ne odvojene posude, kakvima ih se upinju prikazati oni koji dijele, razdvajaju, raspršuju i sve pojednostavnjuju, te fokusom na nebitno zamagljuju bitno, a ustrajnim inzistiranjem na detalju iskrivljuju sliku cjeline. Evo, i sad se bune što se Hrvatska trsi u EU uvesti svoje susjedstvo, pa da u dobrobiti pripadnosti europskom političkom klubu i civilizacijskom krugu i Hrvati u BiH uživaju u punini, a ne samo u smislu olakšanog odlaska iz domaje temeljem EU državljanstva. Vrijedi to i za druge okolne narode – Albance, Makedonce, Crnogorce, u konačnici i Srbe – samo da Hrvati konačno jednom u povijesti ne budu više graničari stari. Jer granica, napose kad je posrijedi civilizacijska razdjelnica, kako povijest uči a zdrava logika potvrđuje, predstavlja plodno tlo za čas manje, čas veće napetosti i nestabilnosti, od čega ljudi bježe glavom bez obzira čim im se ukaže prilika, o čemu zorno svjedoče i unutarhrvatske migracije kroz povijest, a kako ne bi one u bijeli svijet.

Drugo priznanje Hrvatske od Europe svaki će razboriti promatrač ocijeniti uspjehom, svi samo ne oni, ovdašnji ogorčeni protivnici svega i svačega, u kojima se nastanio i zapekao prijezir prema tom, tisućljetnom širem hrvatskom zavičaju. Možda im ponos vrijeđa što se Hrvatskoj sad solidarno daje pomoć, onako kako se pružala Kosovu u bivšoj državi? Nadmena, moralno nadmoćna poza žrtve koju su spremno zauzeli unekoliko podsjeća na ponašanje bosansko-hercegovačkih Muslimana tijekom rata kad ih je Hrvatska prihvatila i pružila im utočište pred srpskim pogromom. Oni su i dan danas uvjereni kako su troškove njihova zbrinjavanja platile bogate arapske zemlje i još ostavile Hrvatima bakšiš, nek’ se nađe. Ma, nije beg cicija, pa gdje će bit’ šejk! Tako da bi Hrvati zapravo trebali biti zahvalni njima, a ne obrnuto. Vođeni sličnim porivima neki Hrvati danas ne žele vidjeti kako Hrvatska upravo zahvaljujući pruženoj ruci Europe, istina, s primjetnim zakašnjenjem, infrastrukturno ubrzano ulazi u 21. vijek – od povezivanja hrvatskog teritorija Pelješkim mostom do modernizacije željeznice na brzinu iznad austro-ugarske, od kolektora otpadnih voda do LNG-a, od fasada zgrada do izgradnje vrtića i škola, poljoprivrednih poticaja i drugih stvari poznatih svijetu koji radi, a ne gunđa. Sve to ponajviše iz džepova zemalja koje predvode voljom njihovih birača izabrani, a od uznositih Hrvata toliko prezreni Merkel i Macron.

Nerazumna netrpeljivost prema Europi

Odakle ta iracionalna netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema Europi u nekih naizgled umnih ljudi, koji, da apsurd bude veći, sebe doživljavaju domoljubnima, a kakva bi se prije očekivala od srpskih im parnjaka, čijem su nacionalnom duhu Europa i Zapad doista strano tijelo? Što ih je to natjeralo da se ujedine s krajnjom ljevicom u protivljenju ulasku u EU, stvorivši pritom neformalni savez tuposti i podmuklosti, podlo podgrijavan s Pantovčaka na kojem je tada stolovao Ivo Josipović, spreman srušiti hrvatsku vlast dva mjeseca prije zaključenja pregovora s EU? Taj je loš gubitnik potom zlovoljno prokomentirao njihovo okončanje ustvrdivši kako to nije nikakav uspjeh. Iz njegove vizure to zaista i nije bio. Ni tada tim više sebeljubima nego vrlim domoljubima nije zasvijetlila lampica.

I dalje se poput zaljubljenih pučkoškolaca povode za šarmom protueuropskih britanskih konzervativnih krugova – od prononsiranog eurofoba Nigela Faragea do novopečenog katolika sa zagrebačkom adresom Robina Harrisa, koji se iskazao nedavnim besprizornim predizbornim pamfletom protiv Andreja Plenkovića (ha, mora da im se gadno zamjerio kad ih tako žulja). Nema što, Britanci, kao višestruko osvjedočeni hrvatski prijatelji, žele Hrvatima svako dobro, sve još tamo od Bleiburga, preko mešetarenja lorda Carringtona ujesen ’91, te rabota drugih lordova za muslimansko-hrvatskog rata ’93, kao i pokušaja sprječavanja Oluje tampon-zonom u Livanjskom i Duvanjskom polju ’94. Konačno, ne nose li haški sudski procesi također prepoznatljiv pečat „Srca tame“? I sad oni Hrvatima odjednom velikodušno preporučuju izlaz iz Unije. Iz Unije iz koje izlaze, ili u nju ne žele ući, samo znatno jači od njezina prosjeka. Dočim slabijima ne pada napamet napustiti taj eldorado.

Ključno pitanje koje se postavlja pred gospodarski krhkom Hrvatskom glasi – želi li prodisati u Europi punim plućima kao subjekt, a ne tek služiti kao objekt kao nekad u Jugoslaviji, ili, pak, s figom u džepu figurirati kao puki instrument onih izvan Europe, ili uskoro izvan nje, kojima je vjekovni interes posvađana i što slabija Europa? A koji to grozd može bubriti i zrijeti ako mu je trs slab i svako malo može usahnuti? Pritom treba voditi računa i kako danas u multipolarnom svijetu Europa nema šanse ne progovori li jednim glasom, protiv čega su, zanimljivo, isti oni koji ju optužuju za neučinkovitost.

Drugim riječima, ako već jesmo u tom elitnom klubu, za što nije plaćena mala cijena, trebamo li sad poštivati propisana pravila igre ili uzeti samo ono što nam odgovara, kao da smo na tržnici, kako je svojedobno predložio jedan popularni svećenik? Bilo bi zanimljivo doznati upućuje li on i pokajnika na ispovijedi – kad mu ovaj opravdava vlastite grijehe tužeći se kako mu nešto u obitelji, školi ili na poslu nije po volji – da uzme sa stola samo ono što mu paše. Kako god dotični umovao, bez skupa pravila koja uključuju i prava i obveze, niti jedna ljudska organizacija, interesna zajednica, društvena struktura, bila riječ o obitelji, udruzi pčelara, političkoj stranci, tvrtki, državnoj ili naddržavnoj zajednici, ne može funkcionirati niti opstati. Kad bi svak’ radio samo što ga volja, a ne bi pristao činiti i ono što mu nije drago, to više ne bi bila zajednica, nego bezvlađe i povratak u predcivilizacijski mrak.

S druge strane, nipošto ne bi bilo razborito ignorirati prijetnje, poput korjenite redefinicije tradicionalnog društvenog svjetonazora i struktura koju nameću utjecajni europski krugovi, ali i drugi centri moći, što u Božjem stvorenju koje ne negira Boga izaziva opravdanu nelagodu i zabrinutost, čak i sablazan. Kako se s tim nositi, izazov je našeg vremena i zadatak našeg pokoljenja (pa ne može baš sve biti servirano na pladnju, za nešto se treba i izboriti). No, to nipošto nije razlog da se Europi okrenu leđa. Pravi put je inteligentna i učinkovita borba u okviru europskih institucija. Onako kako to čini Andrej Plenković, ističući posebnosti postkomunističke Europe, ne samo zalaganjem za instrumente smanjivanja gospodarskog zaostajanja za europskog maticom, nego i prijedlogom da se interpretativna izjava uz Istanbulsku konvenciju ponudi kao model drugima. Pritom pošteni ocjenjivač njegova rada ne može previdjeti činjenicu da od sadržaja te ograde dosad nije odstupio ni milimetra.

Europa ili Balkan?

Osim protivljenja europskoj naddržavi, domaća ljevica i desnica nalaze suglasje i u tome što im je uvijek za sve kriva država. Postjugoslavenskoj ljevici je država kriva već time što se zove Hrvatska, a izvan je jugo-konteksta, bez obzira što je u svakom pogledu miljama odmaglila od istoimene socijalističke gubernije u vazalnom odnosu prema Beogradu. Nervira ih i što je do nogu potukla ono najjače što joj je bivša skrbnica imala, ono čime se najviše ponosila – JNA. No, popularna sintagma „država je kriva“ tjera sline na usta i čangrizavoj desnici koja ju čita kao – Plenković je kriv! A on im je kriv za sve. Pa i zato što su glasovali za Milanovića, bilo mišlju, bilo riječju, bilo djelom, bilo propustom… Sve je to Plenkovićeva culpa, maxima culpa.

Hrvatska se opterećena tim utezima opet nalazi na civilizacijskoj razdjelnici. Mora opet izabrati pri čemu nema pravo na grešku. Pitanje nije – ljevica ili desnica? Pitanje je – Europa ili Balkan? Ne više u institucionalnom smislu, nego nadasve u pogledu mentaliteta i sadržaja. Hoće li Hrvati poštovati one koji govore 5 jezika ili će više cijeniti one koji takve ismijavaju? Hoće li Hrvati cijeniti one koji uvijek mogu računati na poziciju u međunarodnim institucijama, a bez da ih pritom optužuju za nedostatak lojalnosti? Ili će radije birati one za kojima vani baš ne vlada neka pomama, pa ovdje ostaju silom prilika i to onda još prodaju kao domoljublje? Ako je nekome teško na to odgovoriti, neka se zapita kako bi ocijenio izbornika nogometne reprezentacije, koji bi igrače za kojima vlada interes velikih inozemnih klubova zamijenio onima koji jedva dobace do domaće druge lige. Napokon, trebaju li Hrvatskoj oni koji perfektno govore francuski, inače, međunarodni diplomatski jezik, poput, recimo, Andreja Plenkovića ili oni koji ga neprepoznatljivo natucaju poput Ive Goldsteina, donedavnog hrvatskog veleposlanika u Parizu? Više je to nego samo simbolična ilustracija razlike između Tuđmanova i Titova nasljeđa. Koliko god to ne uviđali ponosni vlasnici zakržljale žute pjege, nepremostiva je razlika između HDZ-a, kao Tuđmanove ostavštine u čijem se okrilju i Plenković profesionalno formirao, i titoističkih struktura koje ne mogu smisliti uspješnu Hrvatsku ni nacrtanu.

Pripadnost europskom civilizacijskom krugu Hrvati dokazuju i držeći se dogovorenog i potpisanog. A upravo to je, osim što predstavlja najjasniji mogući otklon od Balkana, ujedno i obilježje najboljih hrvatskih ljudi kroz povjesnicu, u novije doba predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Ipak, s vremena na vrijeme nekim nevidljivim užetom privezano klatno Hrvate vraća prema istoku. Ne od jučer, tako je više-manje još od stoljeća devetog. Manifestacija toga je i izbor Zorana Milanovića za državnog poglavara, što pokazuje da se Hrvati teško odriču, kako prijetvornog komunističkog mentaliteta, tako i refleksa života u zajednici s narodom koji je povijesno opstao služeći se maksimom – jedno govori, drugo potpisuj, treće radi! Pa izaberu onoga koji do potpisane riječi drži kao do lanjskog snijega, javno se hvaleći kako je dvaput prevario Angelu Merkel. Pritom su mu put pripravili i oni s druge strane barikade koji bi također izigrali Europu, pa su se nadahnuti srpskim uzorom pod parolom – puj, pike ne važi! – sad sjetili odreći se onoga što je Tuđman potpisao, a, sviđalo se to kome ili ne, u temelju je hrvatskog priznanja i teritorijalne cjelovitosti. I, eto, sad su oni tuđmanisti, a Plenković koji drži do onoga na što se Tuđman pred svijetom u ime Hrvatske obvezao, to nije.

Kad ovce biraju ovcu a ne pastira, uvijek pobjeđuje vuk!

Jer do međunarodnog priznanja Hrvatske ne bi došlo da nije progutana gorka pilula i poštovan zadani preduvjet – Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Tuđman u tome zacijelo ne bi uspio da se netko sjetio organizirati narodni referendum protiv tog zakona. Kao što ne bi uspio integrirati Podunavlje da je tada organiziran referendum protiv zakona o oprostu za pobunu. Znače li ti potezi, koji ni dan-danas nisu narodu po volji, da je i Tuđman skrenuo sa zacrtane „narodne“ linije? Umanjuje li to njegove rezultate ili ih stavlja u okvire mogućeg?

Srećom po Tuđmana i Hrvatsku preteče današnjih samozvanih suverenista i okorjelih referendumaša tada nisu imali na raspolaganju društvene mreže, a k tome je i referendum usred rata bio neprovediv. A ruku na srce, bili su zaokupljeni i drugim poslovima. Dobrim dijelom bili su na ratištu, na čemu im valja odati priznanje i zahvalnost, mada ne treba prešutjeti ni kako su neki među njima već tada neposluhom i djelovanjem mimo sustava opstruirali hrvatsku državu u povojima. Ondašnji, a i neki današnji im predvodnici su tužakali Hrvatsku, što američkom Kongresu, što prikupljajući informacije za izvješće Human Rights Watcha, ekspoziture britanskih obavještajnih službi, organizacije koja je tada nastojala uspostaviti ravnotežu krivnje za zločine između Srba i Hrvata, a i danas pritišče Hrvatsku radi navodno nedoličnog postupanja s provalnicima u Europu. A neki novovjeki mesije tada nisu mogli ustrijeliti Hrvatsku sleđa jednostavno zato što su bili tamo daleko,… daleko preko oceana.

I što bi bilo s Hrvatskom da se tada Tuđmanu, kao što se sada čini Plenkoviću, tražilo crno pod noktom samo zato što u politici nije moguće ostvarivati pobjede netaknute mreže? Da bi dobio ono što želiš, nešto moraš i dati. A to se Plenkoviću ne prašta, iako i danas, kao i za Tuđmana, dobitci za Hrvatsku debelo pretežu nad danim ustupcima. A nije baš uvijek bilo tako…

Plenković im je kriv što hrvatskim brodom kormilari hladne glave ne podilazeći svjetini vođenoj zapaljivim djetinjim emocijama i od podlaca pobuđenim najnižim strastima. Što ne popušta onima koji se podaju svakome tko im se ponudi, a nude im se kojekakvi vidioci naroda kojima se narod ukazuje i upućuje im poruke. Što se ne povija pred onima koji znaju samo da ništa ne znaju pa bi za sve pitali narod – kao da se natječu da budu ovce vodane od ovaca, a ne pastiri! A koga onda više čudi što – kad ovce odbacuju dobroga pastira pa, mekećući pritom kako više ne žele biti ovce, radije biraju ovcu da ih predvodi – na kraju pobjeđuje vuk?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari