Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari