Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – I dio

Objavljeno

na

Zbog dugogodišnjih rasprava o tome koga zastupaju saborski zastupnici, koje su snažnije nego prije nametnute tjekom zadnjih nekoliko mjeseci, nakon čitavoga niza prijepora o izjašnjavanju o nekim odlukama u Saboru, pogotovo pri odlučivanju o tzv. Istanbulskoj konvenciji, odlučili smo u dvodijelnoj analizi, a povodom inicijative Narod odlučuje, koja nudi rješenje da saborski zastupnici odgovaraju biračima umjesto predsjednicima stranaka, ozbiljno se pozabaviti čitavim nizom opredjeljujućih elemenata oko toga spora.

Prvo, kao i u svemu čemu se razumno prilazi, valja analizirati – kome stvarno odgovaraju današnji saborski zastupnici, te koliko su realne javne ocjene i nagađanja o tome da su neki od njih, ili većina iznevjerili one koji su ih izabrali?

Pa, da vidimo.

Pojmovi “narod” i “birači” nisu istoznačni, a morali bi biti

U hrvatskom Ustavu, u članku Prvom piše da “u Republici Hrvatskoj vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”. Drugim riječima, sve institucije s kojima se i pomoću kojih se ostvaruje vlast, vladanje i donošenje odluka, morale bi pripadati izvornom suverenu, narodu. Samo i jedino njemu.

A pojmu “narod” pojam “birači” nije uvijek ekvivalentan, iako birači čine dio naroda, niti su te dvije kategorije u Hrvatskoj danas ni iz bliza podudarne, jer u izbornom postupku se definira realizacija pojma političkog naroda, te od izbornog postupka isključivo ovisi je li neka skupina narod ili nije. Zašto se onda inzistira na sintagmi da će zastupnici odgovarati onima koji su ih birali i je li inicijativa Narod odlučuje zalažući se za to da zastupnici odgovaraju onima koji su ih birali, predvidjela model kojim će izjednačiti značenje pojmova narod i birači?

Upravo to ćemo vidjeti u ovoj analizi.

Zato je nužno analizirati značenje njihovoga poziva i obećanja, jer, kako ćemo i vidjeti ovom analizom, upravo činjenica da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, da provode politike koje samo njihovi birači žele, drži Hrvatsku okovanom i generira tolika zla u državno-političkom poretku.

Zašto se onda nudi alternativa, odgovarati biračima ili predsjednicima stranaka? I vrijedi li ta alternativa, je li ključna za rješavanje hrvatskih državno-političkih problema, odnosno, skriva li neku moguću opasnost? Dodatak pozivu da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali a ne predsjednicima stranaka, usmjerava pozornost ljudi na jedan pravac, koji može zamagliti bit problema ako nije točan, te izazvati veće nevolje, a svejedno je što se tiče posljedica upravo na narod, je li to iz neznanja, ili promiče skrivenu namjeru inicijatora. Pa da vidimo s tim u svezi, kome trebaju odgovarati saborski zastupnici, kao pojedinačni članovi Sabora?

Temeljno načelo mora biti – zakonodavac, time i zastupnici odgovaraju hrvatskom narodu!

Temeljno načelo radi  efikasnoga funkcioniranja nacionalne države, u okviru utemeljiteljskih ustavnih ciljeva države, mora biti – Zastupnici, svi, kao i cijeli Sabor mora odgovarati ukupnom hrvatskom narodu. To je nulto polazište u svakom pristojnom pristupu poželjnoga uređenja poretka.

O tome ne smije biti ni rasprave, inače se Sabor ne bi smio zvati, ni predstavljati kao ovlaštenik jedinoga suverena – hrvatskoga naroda.

Kako se postiže cilj da zastupnici u Saboru, svi, bez obzira na različite poglede na čitav niz pitanja, budu istinski i formalno i sadržinski, odgovorni hrvatskom narodu, te da se spriječi bilo kakva mogućnost da na njih utječe netko izvan hrvatskoga naroda, i da oni provode politike i nastoje postići ciljeve toga nekoga izvan hrvatskoga naroda? Bio taj netko neka globalna organizacija, strana država ili neki pojedinac?

To se ne može postići ni samim proglasima, ni samim definicijama, ni samim željama.

Zato se moraju osigurati instrumenti prethodne, a ne naknadne kontrole. Dakle, prevencija pri ulasku u Sabor, a to je jedino moguće – izborima, odnosno precizno utvrđenim i ozakonjenim modelom izbornih pravila.

Velika većina saborskih zastupnika danas provode politike samo svojih birača

Osnovna pogrješka, rekao bih tanak led, koji sigurno puca čim se nogom stupi na njega, jest poziv da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da prethodno nije uspostavljen izborni mehanizam da odgovaraju ukupnom hrvatskom narodu, ili posve konkretno – da oni i njihove političke ponude budu izložene na izbor ukupnom hrvatskom narodu. Mehanizam, a ne želja ili naknadno moljakanje ili pozivanje na razum, moral ili savjest kao prigodom glasovanja o Istanbulskoj konvenciji, je element upravljanja bez kojega nema uspjeha. A jedini mehanizam je – izborna cesta. Cesta s koje se ulazi u Sabor. Inače, bez preventivne institucionalizacije dolaska u Sabor, tu nailazimo na sklizak teren i otvorenu mogućnost da je neki zastupnik spreman nacionalne interese zanemariti radi svojih dnevnih ili taktičkih interesa, te biti podložan utjecajima sa strane. Bilo to zbog ucjene iz prošlosti, njega, njegovih bližnjih, kao u hrvatskom slučaju bivših pripadnika komunističkoga poretka, bilo to zbog njegovoga psihološkog profila o kojemu vode trustovi mozgova neprijateljskih interesa računa, bilo to zbog svakodnevnih interesa toga zastupnika. Ozbiljne države o tome vode računa i pokušavaju spriječiti takve mogućnosti još prije izbora ozakonjenim sustavom prevencije, i ne oslanjati se samo, niti približno na savjest potencijalnoga zastupnika.

Ne može državno-politički poredak počivati na pretpostavljenoj bezgrješnosti čovjeka!

Standarde u uređenom društvu ne određuje osobna savjest i moral pojedinaca, nego uređena pravila koja određuju nagradu i kaznu za poštivanje tih standarda, koji se zakonski i političkom odlukom usklađuju s tradicionalnim normama ponašanja i poželjnim efektima na temelju tih normi, a ne prema izazovu savjesti pojedinaca. Jer, računajući samo na savjest, bez izvjesne kazne prekršitelju moralnih i društvenih normi, obično se narodski rečeno može grješniku samo staviti soli na rep.

Naime, danas najveći broj saborskih zastupnika i provodi politike i zastupa stavove svojih birača, pa je to prvi prag sumnje u proglas inicijative Narod odlučuje. Ne može se naime kao promjena na bolje nuditi ono što – dokazano ne valja.

Evo kako:

PRIMJER SDP-a — Primjerice, ako pogledamo zastupnike SDP-a, jasno je svakome da oni doslovno, vjerno i uporno zastupaju, od kada su u Saboru u svim mandatima, vrijednosne elemente integracije nekadašnjega totalitarnoga režima u formi mutiranoga neojugoslavenstva ili današnjega regionalizma i neokomunizma u današnji famozni antifašizam, da je u toj mutaciji njihovih vrijednota ucijepljen i lijevo-liberalni globalizam, militantni ateizam, pa čak i pretežiti antiteizam, da su većinom skloniji osuditi hrvatske politike iz vremena utemeljenja države za strahote srpske agresije i oslobodilačkoga rata, nego pronaći u tome odgovornost agresora, jer su se konzistentno od lipnja 1991. godine zalagali za savez sa Srbijom u nekoj novoj formi Jugoslavije. S agresorom! Tu se izuzev modaliteta nije ništa promjenilo, kao ni njihovi glasači, odnosno izborno tijelo, koje će im uvijek za takve političke inicijative i namjere dati svoj glas, tko god bio na čelu SDP-a. To je jasno i moguće čak i matematički dokazati analizom izbornih rezultata.

Znači, SDP, odnosno njegovi zastupnici u većini vjerno zastupaju stavove svojih birača.

PRIMJER IDS-a — IDS također uvijek u Saboru zastupa stavove i očekivanja svojih glasača. To je snažna lijevo-liberalna i anacionalna pozicija kad su u pitanju nacionalne politike, te snažna autonomaška pozicija kad je u pitanju Istra, uz afirmaciju istrijanstva umjesto hrvatskoga identiteta, sa snažnim ateističkim i često antikršćanskim stavovima. Njima Sabor služi za nametanje isključivo njihovih pozicija ukupnom hrvatskom narodu, a istodobno odbijaju svaku mogućnost nadležnosti ukupnoga hrvatskoga naroda za politike koje provode u Istri. Takav IDS je posve prirodno strateški partner navodne ljevice u Hrvatskoj, a ako je kojim slučajem partner navodnoj desnici, to samo ukazuje da ta desnica zastupa u biti stavove anacionalnih političkih silnica. Oni ne mogu bez nužde drugačijega izbornoga sustava promijeniti svoj stav, jer im se uz sve ostalo to politički isplati, odnosno promjena politike im se – ne isplati.

Zašto bi mjenjali nešto što im donosi ugođaj i korist?

PRIMJER MOST-a — Most zastupa također snažne komunalne interese, jer su tako nastali, tako su se kandidirali i isključivo vode računa o promociji takvoga komunalnoga umjesto nacionalnoga pristupa državnim politikama, pogotovo jer su i sami više puta istakli da nemaju  hijerarhijski uređen ideološki profil i vrijednosni sustav. Oni su anakronizam u politici, jer takve skupine nikada ne uspijevaju postati relevantne stranke, niti njihove političke ideje mogu ikada postati nacionalno relevantne bez obzira na broj osvojenih saborskih mandata, upravo zbog načina nastajanja. No, nitko ne može prigovoriti njihovim zastupnicima da ne zastupaju interese svojih birača. Kako su izabrani, tako se i ponašaju. I to je logično.

Zato manje više ispadaju politički nepismeni kad se razgovara o nacionalno bitnim pitanjima.

PRIMJER PUPOVAC —  Pupovac, a on je u Hrvatskoj često primjer sporenja,  također isključivo zastupa interese biračkoga tijela koje ga je izabralo. Možda čak i najeksplicitnije od svih. Ako pogledamo njegovu stranačku i institucionalnu kadrovsku strukturu, jasno je svakome, i to bez ikakvoga izuzetka, da je ta struktura isključivo oslonjena na pristalice političkog srpstva, koje je po definiciji izravna suprotnost samome postojanju hrvatske nacionalne države. I što se god može Pupovcu prigovoriti, a može puno toga s hrvatskog nacionalnog spektra, nikako mu se ne može prigovoriti da vara svoje birače.

Vjerno ih zastupa.

Zašto bi onda netko nudio promjenu takvoga Pupovčevoga ponašanja nudeći – odgovornost prema onima koji su ga izabrali?

Postavlja se onda pitanje – je li namjera i smisao postojeće inicijative i njezinoga poziva da zastupnici odgovaraju svojim biračima, referendumska potvrda ovoga što imamo?

I što totalno ne valja?

Vjerujem da namjera nije, iako sa sve manje utemeljenja što se više inzistira na njoj, ali ispada po sadržaju i proglasu inicijative da – jest i te kako.

Tu dolazimo do HDZ-a.

PRIMJER HDZ-a — Nema nikakve sumnje u javnoj percepciji da zastupnici, a ponajprije rukovodstva HDZ-a dugi niz godina, pri čemu valja izuzeti Karamarka, jer on nije ni imao mogućnost s rukovodeće pozicije relevantno upravljati državom i pokazati za što se zalaže njegov HDZ,  ne zastupaju interese jednoga popriličnoga broja ljudi koji glasuju za njih.

Ali, je li stvarno tako?

Jer, nema također sumnje da zastupaju interese najvećega broja svojih birača.

Kako to, reći će te?

Tako što HDZ, zbog dugogodišnjega vladanja Hrvatskom i na regionalnim i lokalnim razinama ima već razvijenu infrastrukturu stotina tisuća ljudi, koji svoje osobne interese ostvaruju podupirući samo – vlast, pa čak i kad su njihovi moralni, svjetonazorski i integrativni profili izravno sukobljeni izazovu vlasti i osobnoj egzistenciji. Ne nacionalne interese, ne bilo kakva načela, nego samo vlast, jer im je životni i egzistencijalni opstanak vezan za vlast, jer sve što jesu ostvaruju u egzistencijalnom i socijalnom smislu kroz vlast, a ne ostvarujući i realizirajući svoje, ili nacionalne i kršćanske ideje u okruženju. Dakle, ti ljudi će glasovati za svaki HDZ, desni, lijevi, centristički ili inkluzivistički, tko ga god vodio, jer izravno njihovi socijalni interesi ovise od HDZ-a, pa tako i od njegovoga rukovodstva. Tu je praktični interes predpostavljen dubinskim elementima osobnih ljudskih profila. Egzistencija iznad i ispred svega.

Drugi, manji dio, ali nikako zanemariv, HDZ-ovih birača, najčešće je u tjesnacu izbora između većega i manjega zla, pa se ti ljudi mogu nazvati – prevarenima, iako stvarno nisu. I oni znaju da ne mogu od ovakvoga HDZ-a očekivati ono što žele, niti im može ispuniti očekivanja, ali glasuju za HDZ jer se boje SDP-a i tzv. ljevice, a upravo tu upadaju u stupicu, koju je vrlo izvjesno postavio sami poredak i vladajući režim, raspodjelom javnih pozicija, s jedne strane namjerno pozicioniranih javnih strašila s tzv. ljevicom, s druge strane navodnih boljih izbora oko HDZ-a, a iza kojih u biti stoje posve iste pozadinske strukture koje upravljaju svim procesima u Hrvatskoj. To se vidi pri usporedbi ključnih državnih odluka, a ponajviše prema izostanku interesa i zadovoljavanja ključnih nacionalnih očekivanja, koja se odnose primjerice na odnos prema simbolici, vrijednotama bivšega komunističkoga režima, odnos prema Drugom svjetskom ratu i nastalim srpskim mitovima, odnos prema kršćanstvu, odnos prema Srbiji, agresiji, reafirmaciji nacionalnih i povjesnih vrijednota. Dakle, i u ovome slučaju bi se razumno moglo reći da usprkos proglasima, koji kad je HDZ u pitanju daleko najviše odudaraju od javno percepiranih politika kad su na vlasti, i birači HDZ-a dobivaju ono što su očekivali i što su željeli. Dobiju, ili egzistencijalnu satisfakciju, ili mučnu satisfakciju da su izabrali manje zlo, jer, što god HDZ uradi, uvijek je tu pomisao – što bi tek bilo da su “oni” na vlasti?

Dakle, usprkos redovnom zgražanju na HDZ-ove političke odluke, činjenica je da većina birača dobije manje više ono što je tražila. I, nisu prevareni. Jer, tko svjesno pristaje na prijevaru, nije prevaren.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

* U drugom dijelu ove analize pokazat ćemo opasnost od zablude sintagme da “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali, a ne predsjednicima staranaka”, te ukazati na jedini model izbjegavanja te opasnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Najveća prijetnja za Europu je Erdogan: Cilj im je uspostava političkog islama

Objavljeno

na

Objavio

Stvarni čelnik tog pokreta turski je sultan, a opasniji su i od džihadista ISIL-a i Al-Qa’ide, tvrde njemački obavještajci

Dok je svijet usredotočen na borbu protiv vehabijsko-selefijskog pokreta čiju ideologiju njeguju islamističke terorističke organizacije poput Islamske države i Al-Qa’ide, pokret Muslimansko bratstvo munjevito se širi diljem svijeta.

Sve to zahvaljujući dvojici moćnika, katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al-Thaniju i turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu, te duhovnom vođi Yusefu Al-Qaradawiju koji danas živi u Kataru i koji je “pozdravljao napade bombaša samoubojica na Izraelce, a Hitlera je nazivao Božjim djelom da kazni Židove”, kako govori profesorica Susanne Schröter, direktorica frankfurtskog istraživačkog centra Globalni islam.

Katarski emir Bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Erdogan danas su postali glavni ideolozi tog pokreta koji je poput hobotnice pustio svoje pipke diljem svijeta, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Geneza razvoja pokreta

Za eksperte i analitičare pokret Muslimansko bratstvo nije ništa manje opasan od vehabijskih i selefijskih pokreta s obzirom na to da su se iz tog pokreta rodile mnoge terorističke organizacije.

Naime, njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) nakon dublje analize došao je zaključka te izdao upozorenje kako najveća opasnost u Njemačkoj i Europi ne prijeti od džihadista iz terorističke organizacije Islamske države i Al-Qa’ide nego upravo od Muslimanskog bratstva.

– Njihov je cilj uspostava islamske Božje države diljem svijeta, pa tako i u Njemačkoj – upozorava Burkhard Freier, čelnik BfV-a za Sjevernu Rajnu Vestfaliju, napominjući da je Muslimansko bratstvo opasnije od ISIL-a i Al-Qa’ide jer ga vode puno obrazovaniji ljudi koji imaju znatno veću financijsku potporu iz zemalja Arapskog poluotoka.

Prema izvještaju BfV-a, u Europi je središnje tijelo Muslimanskog bratstva Islamsko društvo u Njemačkoj (IGD) sa sjedištem u Kölnu gdje djeluje središnji ured mreže Muslimanskog bratstva.

– Svojim stremljenjima da uspostave društveni i politički sustav utemeljen na šerijatu suprotstavljaju se slobodarskom demokratskom poretku – komentirali su iz BfV-a za njemački Focus.

Muslimansko bratstvo osnovano je 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hassan al-Bana sa skupinom radnika osnovao taj pokret.

Iako u početku malobrojan, do trenutka ubojstva Hassana al-Bane 1949. godine pokret se jako proširio. Program Muslimanskog bratstva tada nije bio nasilan, već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. U vrijeme kada je osnovano Muslimansko bratstvo islamski svijet bio je u previranju.

Kemal Atatürk ukinuo je otomanski kalifat u Istanbulu, a nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanskog Carstva muslimanske zemlje bile su podijeljene između zapadnih sila. Glavni cilj Muslimanskog bratstva bila je reafirmacija političkog islama i uspostava novog kalifata temeljenog na šerijatu i Kuranu.

Daljnja radikalizacija nakon Drugog svjetskog rata pripisuje se učenjima Sayida Qutba. Bratstvo se uskoro proširilo diljem arapskog svijeta i, slično kao u Egiptu, ulazi u sukob sa sekularnim režimima koji svoju ideologiju temelje na panarapskom nacionalizmu.

Taj će sukob u Egiptu kulminirati ubojstvom predsjednika Anwara el-Sadata 1979. godine. Povod tom atentatu bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Uskoro se sličan scenarij ponovio i u Siriji gdje je 1982. godine pokušan atentat na sirijskog predsjednika Hafeza al-Asada koji nije uspio.

U naknadnim sukobima i akcijama sirijskih sigurnosnih snaga ubijene su tisuće ljudi. Najkrvavija epizoda bio je masakr u Hami u kojemu je ubijeno oko 20.000 stanovnika tog sirijskog grada.

Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i palestinski Hamas, a velik je broj pristaša te organizacije nakon čistki u Egiptu i Siriji otišao u Afganistan u rat protiv SSSR-a 1980-ih.

Jedan od najistaknutijih članova Muslimanskog bratstva koji je otišao u Afganistan bio je Ayman al-Zawahiri. Tamo je upoznao Osamu bin Ladena s kojim je osnovao organizaciju koja je postala zametak današnje Al-Qa’ide.

Muslimansko bratstvo smatra da je Kuran odredio savršen način života i društvenog uređenja, stoga su za svoj slogan uzeli: “Kuran je naš ustav.”

Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije te političkim slobodama koje garantira islamska država.

Bratstvo se uvijek protivilo i nastavlja se žestoko protiviti svim oblicima kolonijalizma i bilo je važan faktor u borbi protiv zapadne vojne i ekonomske dominacije u Egiptu i ostalim muslimanskim državama tijekom dvadesetog stoljeća.

Cilj Muslimanskog bratstva, koji je zacrtao njegov osnivač Hassan al-Bana, jest doktrina povratka islamske očigledne sudbine: carstvo, osnovano u sedmom stoljeću, koje se prostiralo od Španjolske pa sve do Indonezije.

Formalni lider egipatskog Muslimanskog bratstva, 75-godišnji Mohammed Badie, i još nekoliko dužnosnika te zabranjene grupe osuđeni su na doživotni zatvor u Egiptu zbog nasilja i poticanje na mržnju i terorizam.

Iako i vehabijski pokret i Muslimansko bratstvo smatraju da je Kuran njihov ustav, između njih postoji veliki antagonizam i neprijateljstvo. Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammedu ibn Abdulu Vehabu, a u biti se temelji na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.

Taj pokret nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i ostalih posredovanja u interpretaciji.

S druge strane, Muslimansko bratstvo ostvarilo je prodor i veliki utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj, ali i u Europi i na području Balkana.

Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanskog bratstva već su ostali ogranci te organizacije u zemljama Bliskog istoka, Africi, pa čak i u Europi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerojatno misli da je Muslimansko bratstvo nositelj pravoga islama te da se trebaju vratiti njegovoj ideologiji.

Muslimansko bratstvo djeluje u arapskim zemljama i Turskoj. Pritom se unutar sebe žestoko razilazi u temeljnim pitanjima i u tom smislu razlikuju se dva ogranka: umjereni i ekstremni.

Mali dio ovog pokreta krenuo je putem ekstremizma – u Egiptu, Siriji, Libiji postoje ekstremne skupine. S druge strane djeluje i umjereno krilo, posebno u Kataru, Turskoj, Kuvajtu i Jordanu. Ideju Hassana al-Bane, utemeljitelja Muslimanskog bratstva, danas nastavljaju provoditi katarski emir Tamim bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Erdogan, koji sebe danas smatra vođom i zaštitnikom muslimanskih sunita u svijetu, s većim žarom od prijašnjih turskih vladara širio je utjecaj na području bivšeg Osmanskog Carstva: u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu i šire.

Širi se utjecaj Turske

Financijskom i svakom drugom vrstom pomoći Turska pokušava utjecati na politike europskih država te promicati radikalnu islamizaciju Europske unije. Ankara planski iskorištava svoje državljane i one koji pozdravljaju turske inicijative za domaće političke svrhe. U zemljama EU djeluju 24 organizacije koje su povezane s vlastima Turske.

Uz njih, tu su i one u zemljama bivše Jugoslavije tako da tom broju treba dodati džamiju u Ljubljani te po jednu organizaciju u Sarajevu, Novom Pazaru i Skoplju. Da se pokret Muslimanskog bratstva već znatno proširio na zemlje Balkana, dokazuje i činjenica da Erdogan, za vrijeme posjeta islamskim zajednicama u zemljama bivše Jugoslavije, pozdravlja tako da mu je palac sastavljen s dlanom, a četiri su prsta u zraku, što je simbol Muslimanskog bratstva. Pozdrav se zove “rabia”.

Zadnji put kada je bio u Sarajevu te se susreo s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Erdogan je mahao pozdravom ove organizacije.

Zanimljivo je da Erdogan istim znakom nije pozdravio za posjeta Srbiji, gdje je okupljenoj masi u Novom Pazaru, u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, mahao sa svih pet prstiju. I dok čitav svijet ISIL i Al-Qa’idu smatra terorističkim organizacijama, pokret Muslimansko bratstvo još je uvijek, za sada, legalan, no terorističkom organizacijom proglašen je u Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji, a i američki predsjednik Donald Trump u proceduru je uputio zahtjev o proglašenju pokreta terorističkom organizacijom.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari