Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – I dio

Objavljeno

na

Zbog dugogodišnjih rasprava o tome koga zastupaju saborski zastupnici, koje su snažnije nego prije nametnute tjekom zadnjih nekoliko mjeseci, nakon čitavoga niza prijepora o izjašnjavanju o nekim odlukama u Saboru, pogotovo pri odlučivanju o tzv. Istanbulskoj konvenciji, odlučili smo u dvodijelnoj analizi, a povodom inicijative Narod odlučuje, koja nudi rješenje da saborski zastupnici odgovaraju biračima umjesto predsjednicima stranaka, ozbiljno se pozabaviti čitavim nizom opredjeljujućih elemenata oko toga spora.

Prvo, kao i u svemu čemu se razumno prilazi, valja analizirati – kome stvarno odgovaraju današnji saborski zastupnici, te koliko su realne javne ocjene i nagađanja o tome da su neki od njih, ili većina iznevjerili one koji su ih izabrali?

Pa, da vidimo.

Pojmovi “narod” i “birači” nisu istoznačni, a morali bi biti

U hrvatskom Ustavu, u članku Prvom piše da “u Republici Hrvatskoj vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”. Drugim riječima, sve institucije s kojima se i pomoću kojih se ostvaruje vlast, vladanje i donošenje odluka, morale bi pripadati izvornom suverenu, narodu. Samo i jedino njemu.

A pojmu “narod” pojam “birači” nije uvijek ekvivalentan, iako birači čine dio naroda, niti su te dvije kategorije u Hrvatskoj danas ni iz bliza podudarne, jer u izbornom postupku se definira realizacija pojma političkog naroda, te od izbornog postupka isključivo ovisi je li neka skupina narod ili nije. Zašto se onda inzistira na sintagmi da će zastupnici odgovarati onima koji su ih birali i je li inicijativa Narod odlučuje zalažući se za to da zastupnici odgovaraju onima koji su ih birali, predvidjela model kojim će izjednačiti značenje pojmova narod i birači?

Upravo to ćemo vidjeti u ovoj analizi.

Zato je nužno analizirati značenje njihovoga poziva i obećanja, jer, kako ćemo i vidjeti ovom analizom, upravo činjenica da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, da provode politike koje samo njihovi birači žele, drži Hrvatsku okovanom i generira tolika zla u državno-političkom poretku.

Zašto se onda nudi alternativa, odgovarati biračima ili predsjednicima stranaka? I vrijedi li ta alternativa, je li ključna za rješavanje hrvatskih državno-političkih problema, odnosno, skriva li neku moguću opasnost? Dodatak pozivu da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali a ne predsjednicima stranaka, usmjerava pozornost ljudi na jedan pravac, koji može zamagliti bit problema ako nije točan, te izazvati veće nevolje, a svejedno je što se tiče posljedica upravo na narod, je li to iz neznanja, ili promiče skrivenu namjeru inicijatora. Pa da vidimo s tim u svezi, kome trebaju odgovarati saborski zastupnici, kao pojedinačni članovi Sabora?

Temeljno načelo mora biti – zakonodavac, time i zastupnici odgovaraju hrvatskom narodu!

Temeljno načelo radi  efikasnoga funkcioniranja nacionalne države, u okviru utemeljiteljskih ustavnih ciljeva države, mora biti – Zastupnici, svi, kao i cijeli Sabor mora odgovarati ukupnom hrvatskom narodu. To je nulto polazište u svakom pristojnom pristupu poželjnoga uređenja poretka.

O tome ne smije biti ni rasprave, inače se Sabor ne bi smio zvati, ni predstavljati kao ovlaštenik jedinoga suverena – hrvatskoga naroda.

Kako se postiže cilj da zastupnici u Saboru, svi, bez obzira na različite poglede na čitav niz pitanja, budu istinski i formalno i sadržinski, odgovorni hrvatskom narodu, te da se spriječi bilo kakva mogućnost da na njih utječe netko izvan hrvatskoga naroda, i da oni provode politike i nastoje postići ciljeve toga nekoga izvan hrvatskoga naroda? Bio taj netko neka globalna organizacija, strana država ili neki pojedinac?

To se ne može postići ni samim proglasima, ni samim definicijama, ni samim željama.

Zato se moraju osigurati instrumenti prethodne, a ne naknadne kontrole. Dakle, prevencija pri ulasku u Sabor, a to je jedino moguće – izborima, odnosno precizno utvrđenim i ozakonjenim modelom izbornih pravila.

Velika većina saborskih zastupnika danas provode politike samo svojih birača

Osnovna pogrješka, rekao bih tanak led, koji sigurno puca čim se nogom stupi na njega, jest poziv da zastupnici odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da prethodno nije uspostavljen izborni mehanizam da odgovaraju ukupnom hrvatskom narodu, ili posve konkretno – da oni i njihove političke ponude budu izložene na izbor ukupnom hrvatskom narodu. Mehanizam, a ne želja ili naknadno moljakanje ili pozivanje na razum, moral ili savjest kao prigodom glasovanja o Istanbulskoj konvenciji, je element upravljanja bez kojega nema uspjeha. A jedini mehanizam je – izborna cesta. Cesta s koje se ulazi u Sabor. Inače, bez preventivne institucionalizacije dolaska u Sabor, tu nailazimo na sklizak teren i otvorenu mogućnost da je neki zastupnik spreman nacionalne interese zanemariti radi svojih dnevnih ili taktičkih interesa, te biti podložan utjecajima sa strane. Bilo to zbog ucjene iz prošlosti, njega, njegovih bližnjih, kao u hrvatskom slučaju bivših pripadnika komunističkoga poretka, bilo to zbog njegovoga psihološkog profila o kojemu vode trustovi mozgova neprijateljskih interesa računa, bilo to zbog svakodnevnih interesa toga zastupnika. Ozbiljne države o tome vode računa i pokušavaju spriječiti takve mogućnosti još prije izbora ozakonjenim sustavom prevencije, i ne oslanjati se samo, niti približno na savjest potencijalnoga zastupnika.

Ne može državno-politički poredak počivati na pretpostavljenoj bezgrješnosti čovjeka!

Standarde u uređenom društvu ne određuje osobna savjest i moral pojedinaca, nego uređena pravila koja određuju nagradu i kaznu za poštivanje tih standarda, koji se zakonski i političkom odlukom usklađuju s tradicionalnim normama ponašanja i poželjnim efektima na temelju tih normi, a ne prema izazovu savjesti pojedinaca. Jer, računajući samo na savjest, bez izvjesne kazne prekršitelju moralnih i društvenih normi, obično se narodski rečeno može grješniku samo staviti soli na rep.

Naime, danas najveći broj saborskih zastupnika i provodi politike i zastupa stavove svojih birača, pa je to prvi prag sumnje u proglas inicijative Narod odlučuje. Ne može se naime kao promjena na bolje nuditi ono što – dokazano ne valja.

Evo kako:

PRIMJER SDP-a — Primjerice, ako pogledamo zastupnike SDP-a, jasno je svakome da oni doslovno, vjerno i uporno zastupaju, od kada su u Saboru u svim mandatima, vrijednosne elemente integracije nekadašnjega totalitarnoga režima u formi mutiranoga neojugoslavenstva ili današnjega regionalizma i neokomunizma u današnji famozni antifašizam, da je u toj mutaciji njihovih vrijednota ucijepljen i lijevo-liberalni globalizam, militantni ateizam, pa čak i pretežiti antiteizam, da su većinom skloniji osuditi hrvatske politike iz vremena utemeljenja države za strahote srpske agresije i oslobodilačkoga rata, nego pronaći u tome odgovornost agresora, jer su se konzistentno od lipnja 1991. godine zalagali za savez sa Srbijom u nekoj novoj formi Jugoslavije. S agresorom! Tu se izuzev modaliteta nije ništa promjenilo, kao ni njihovi glasači, odnosno izborno tijelo, koje će im uvijek za takve političke inicijative i namjere dati svoj glas, tko god bio na čelu SDP-a. To je jasno i moguće čak i matematički dokazati analizom izbornih rezultata.

Znači, SDP, odnosno njegovi zastupnici u većini vjerno zastupaju stavove svojih birača.

PRIMJER IDS-a — IDS također uvijek u Saboru zastupa stavove i očekivanja svojih glasača. To je snažna lijevo-liberalna i anacionalna pozicija kad su u pitanju nacionalne politike, te snažna autonomaška pozicija kad je u pitanju Istra, uz afirmaciju istrijanstva umjesto hrvatskoga identiteta, sa snažnim ateističkim i često antikršćanskim stavovima. Njima Sabor služi za nametanje isključivo njihovih pozicija ukupnom hrvatskom narodu, a istodobno odbijaju svaku mogućnost nadležnosti ukupnoga hrvatskoga naroda za politike koje provode u Istri. Takav IDS je posve prirodno strateški partner navodne ljevice u Hrvatskoj, a ako je kojim slučajem partner navodnoj desnici, to samo ukazuje da ta desnica zastupa u biti stavove anacionalnih političkih silnica. Oni ne mogu bez nužde drugačijega izbornoga sustava promijeniti svoj stav, jer im se uz sve ostalo to politički isplati, odnosno promjena politike im se – ne isplati.

Zašto bi mjenjali nešto što im donosi ugođaj i korist?

PRIMJER MOST-a — Most zastupa također snažne komunalne interese, jer su tako nastali, tako su se kandidirali i isključivo vode računa o promociji takvoga komunalnoga umjesto nacionalnoga pristupa državnim politikama, pogotovo jer su i sami više puta istakli da nemaju  hijerarhijski uređen ideološki profil i vrijednosni sustav. Oni su anakronizam u politici, jer takve skupine nikada ne uspijevaju postati relevantne stranke, niti njihove političke ideje mogu ikada postati nacionalno relevantne bez obzira na broj osvojenih saborskih mandata, upravo zbog načina nastajanja. No, nitko ne može prigovoriti njihovim zastupnicima da ne zastupaju interese svojih birača. Kako su izabrani, tako se i ponašaju. I to je logično.

Zato manje više ispadaju politički nepismeni kad se razgovara o nacionalno bitnim pitanjima.

PRIMJER PUPOVAC —  Pupovac, a on je u Hrvatskoj često primjer sporenja,  također isključivo zastupa interese biračkoga tijela koje ga je izabralo. Možda čak i najeksplicitnije od svih. Ako pogledamo njegovu stranačku i institucionalnu kadrovsku strukturu, jasno je svakome, i to bez ikakvoga izuzetka, da je ta struktura isključivo oslonjena na pristalice političkog srpstva, koje je po definiciji izravna suprotnost samome postojanju hrvatske nacionalne države. I što se god može Pupovcu prigovoriti, a može puno toga s hrvatskog nacionalnog spektra, nikako mu se ne može prigovoriti da vara svoje birače.

Vjerno ih zastupa.

Zašto bi onda netko nudio promjenu takvoga Pupovčevoga ponašanja nudeći – odgovornost prema onima koji su ga izabrali?

Postavlja se onda pitanje – je li namjera i smisao postojeće inicijative i njezinoga poziva da zastupnici odgovaraju svojim biračima, referendumska potvrda ovoga što imamo?

I što totalno ne valja?

Vjerujem da namjera nije, iako sa sve manje utemeljenja što se više inzistira na njoj, ali ispada po sadržaju i proglasu inicijative da – jest i te kako.

Tu dolazimo do HDZ-a.

PRIMJER HDZ-a — Nema nikakve sumnje u javnoj percepciji da zastupnici, a ponajprije rukovodstva HDZ-a dugi niz godina, pri čemu valja izuzeti Karamarka, jer on nije ni imao mogućnost s rukovodeće pozicije relevantno upravljati državom i pokazati za što se zalaže njegov HDZ,  ne zastupaju interese jednoga popriličnoga broja ljudi koji glasuju za njih.

Ali, je li stvarno tako?

Jer, nema također sumnje da zastupaju interese najvećega broja svojih birača.

Kako to, reći će te?

Tako što HDZ, zbog dugogodišnjega vladanja Hrvatskom i na regionalnim i lokalnim razinama ima već razvijenu infrastrukturu stotina tisuća ljudi, koji svoje osobne interese ostvaruju podupirući samo – vlast, pa čak i kad su njihovi moralni, svjetonazorski i integrativni profili izravno sukobljeni izazovu vlasti i osobnoj egzistenciji. Ne nacionalne interese, ne bilo kakva načela, nego samo vlast, jer im je životni i egzistencijalni opstanak vezan za vlast, jer sve što jesu ostvaruju u egzistencijalnom i socijalnom smislu kroz vlast, a ne ostvarujući i realizirajući svoje, ili nacionalne i kršćanske ideje u okruženju. Dakle, ti ljudi će glasovati za svaki HDZ, desni, lijevi, centristički ili inkluzivistički, tko ga god vodio, jer izravno njihovi socijalni interesi ovise od HDZ-a, pa tako i od njegovoga rukovodstva. Tu je praktični interes predpostavljen dubinskim elementima osobnih ljudskih profila. Egzistencija iznad i ispred svega.

Drugi, manji dio, ali nikako zanemariv, HDZ-ovih birača, najčešće je u tjesnacu izbora između većega i manjega zla, pa se ti ljudi mogu nazvati – prevarenima, iako stvarno nisu. I oni znaju da ne mogu od ovakvoga HDZ-a očekivati ono što žele, niti im može ispuniti očekivanja, ali glasuju za HDZ jer se boje SDP-a i tzv. ljevice, a upravo tu upadaju u stupicu, koju je vrlo izvjesno postavio sami poredak i vladajući režim, raspodjelom javnih pozicija, s jedne strane namjerno pozicioniranih javnih strašila s tzv. ljevicom, s druge strane navodnih boljih izbora oko HDZ-a, a iza kojih u biti stoje posve iste pozadinske strukture koje upravljaju svim procesima u Hrvatskoj. To se vidi pri usporedbi ključnih državnih odluka, a ponajviše prema izostanku interesa i zadovoljavanja ključnih nacionalnih očekivanja, koja se odnose primjerice na odnos prema simbolici, vrijednotama bivšega komunističkoga režima, odnos prema Drugom svjetskom ratu i nastalim srpskim mitovima, odnos prema kršćanstvu, odnos prema Srbiji, agresiji, reafirmaciji nacionalnih i povjesnih vrijednota. Dakle, i u ovome slučaju bi se razumno moglo reći da usprkos proglasima, koji kad je HDZ u pitanju daleko najviše odudaraju od javno percepiranih politika kad su na vlasti, i birači HDZ-a dobivaju ono što su očekivali i što su željeli. Dobiju, ili egzistencijalnu satisfakciju, ili mučnu satisfakciju da su izabrali manje zlo, jer, što god HDZ uradi, uvijek je tu pomisao – što bi tek bilo da su “oni” na vlasti?

Dakle, usprkos redovnom zgražanju na HDZ-ove političke odluke, činjenica je da većina birača dobije manje više ono što je tražila. I, nisu prevareni. Jer, tko svjesno pristaje na prijevaru, nije prevaren.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

* U drugom dijelu ove analize pokazat ćemo opasnost od zablude sintagme da “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali, a ne predsjednicima staranaka”, te ukazati na jedini model izbjegavanja te opasnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Požar koji je otkrio Notre-Dame

Objavljeno

na

Objavio

Požar u katedrali Notre-Dame u Parizu na početku Velikog tjedna nametnuo je razmišljanje o smislu. O tome gdje smo, kamo idemo i tko smo mi zapravo?

Kamo to idemo mi kao nekada kršćanska Europa, mi kao nekada samouvjerena i hrabra Hrvatska, mi kao pojedinci koji smo se usuđivali misliti i djelovati pred većim silama od stranca s mačem i pred većim autoritetima od Zlatnog teleta?

Prvi su odgovorili mladi okupljajući se spontano s krunicama u rukama i pred buktinjom od katedrale i cijelu noć pjevali Zdravo Marijo.

Pokazali su što je njima Notre-Dame u Parizu. Isto su na društvenim mrežama pokazivali i milijuni kršćana diljem svijeta, kao i svi ljudi koji štuju kršćansko nasljeđe, a Notre-Dame je svakako jedan od njegovih najvažnijih simbola.

Vrlo emotivno, i za mnoge neočekivano s obzirom na njegov politički smjer, te je noći svoju pripadnost Notre- Dame pokazao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, porukom “s tugom gledam kako gori dio svih nas”, šaljući odmah i obećanje da će je obnoviti.

I oni koji u Francuskoj imaju najviše, već su jutro nakon požara poručili što je njima Notre-Dame. Predvođeni francuskim milijarderom Francois-Hanry Pinaultom, u svijetu slika i videa poznatijem kao muž Salme Hayek, koji je prvi najavio donaciju od stotinu milijuna eura, i drugi su počeli uplaćivati donacije.

Pridružili su im se oni koji imaju manje ili sasvim malo, pokazujući već prvog dana koliko je novac za obnovu Notre-Dame zapravo posve nebitno i banalno pitanje, u usporedbi s onim što je njima i što je nama Notre-Dame.

Francuske šume su najavile da mogu osigurati i donirati dovoljno drveta, odgovarajuće kvalitete za rekonstrukciju izgorjelog krova, remek-djela ljudskog umijeća prije osam stoljeća, koji su mnogi postali svjesni tek kada je počeo gorjeti.

Počeli su se javljati volonteri za sudjelovanje u obnovi. Vlade, uključujući i hrvatsku vladu, nude svoju pomoć. U tom buđenju pripadnosti koju je izazvao požar, mnogi žele pokazati da je Notre- Dame dio njih.

Napadi na kršćanstvo

No požar u katedrali Notre-Dame osvijetlio je i drugu stranu lica današnje Francuske i današnje Europe, ma koliko to mainstream mediji nastojali prikriti. Zajedno s krovom Notre-Dame, na društvenim su mrežama planula i likovanja zbog požara, naslađivanja ruševinom…

Nakon što je požar ugašen i katedrala spašena od potpune destrukcije, s istih su adresa počeli prozivati donatore za obnovu, optužujući ih da žele izbjeći porez, nastavljaju se, u rasponu od banalnih do uistinu vulgarnih, prozivke sviju koji žele obnovu. Poziva ih se da ulože taj novac za gladnu djecu, vrtiće, škole, a možda i u „umjetnost“ pišanja po katedralama.

Ali bilo bi vrlo neobično da se takav val bijesa na društvenim mrežama nije dogodio, uzmemo li u obzir da su napadi na kršćansko nasljeđe u Europi i na njegove simbole poprimili obilježja pravog rata, da je lani samo u Francuskoj napadnuto i oskrnavljeno 865 katoličkih crkava (prema službenoj državnoj statistici) ili čak 1063 prema PI-news, njemačkoj web-stranici (Politically Incorrect) koja donosi informacije koje institucije i mainstream mediji prikrivaju.

Bilo bi sasvim nerealno očekivati, da će oni koji stoje iza takvih djela tugovati nad požarom u katedrali Notre-Dame, bez obzira je li riječ od radikalnim islamistima ili o revolucionarnoj ljevici.

No ključni je problem današnje Europe sustavno potiskivanje te spoznaje i pristanak na destrukciju zajedničkog europskog identitetskog – kršćanskog nazivnika.

Vatra u katedrali Notre-Dame osvijetlila je i izvukla na površinu oba ta problema. I ostavila poruku: ono što čini duh Notre-Dame, ono oko čega su srednjovjekovni majstori izgradili katedralu, ostalo je sačuvano: kapelan pariške vatrogasne brigade pater J.M. Fournier je iz još goruće katedrale iznio krunu od trnja, relikviju za koju se vjeruje da ju je nosio Krist u trenutku raspeća, u pepelu je ostao očuvan francuski pijetao s vrha šiljka u kojem se nalaze važne relikvije, niti jedna Biblija nije izgorjela, zlatni križ na oltaru ostao je netaknut ured pepela…

U katedrali Notre-Dame je zapravo ostalo očuvano i izvučeno na površinu sve ono oko čega je impresivnim umijećem i privrženošću Notre Dame sagrađena katedrala.

Požar je privukao pozornost. A ono što je nadživjelo požar potiče na buđenje zatomljenog i zapuštenog identiteta u kršćanskoj Francuskoj i Europi.

Ako se na tom buđenju nastavi graditi, ne mogu ga pobijediti osvajači mačem, rušitelji orgulja, niti revolucionari koji pišanje po katedrali prozivaju umjetnošću. Ako se ugasi zajedno s požarom u katedrali Notre-Dame, barem nećemo moći reći da nismo imali priliku – osvijestiti se i progledati.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari