Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Najveća prijetnja za Europu je Erdogan: Cilj im je uspostava političkog islama

Objavljeno

na

Objavio

Stvarni čelnik tog pokreta turski je sultan, a opasniji su i od džihadista ISIL-a i Al-Qa’ide, tvrde njemački obavještajci

Dok je svijet usredotočen na borbu protiv vehabijsko-selefijskog pokreta čiju ideologiju njeguju islamističke terorističke organizacije poput Islamske države i Al-Qa’ide, pokret Muslimansko bratstvo munjevito se širi diljem svijeta.

Sve to zahvaljujući dvojici moćnika, katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al-Thaniju i turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu, te duhovnom vođi Yusefu Al-Qaradawiju koji danas živi u Kataru i koji je “pozdravljao napade bombaša samoubojica na Izraelce, a Hitlera je nazivao Božjim djelom da kazni Židove”, kako govori profesorica Susanne Schröter, direktorica frankfurtskog istraživačkog centra Globalni islam.

Katarski emir Bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Erdogan danas su postali glavni ideolozi tog pokreta koji je poput hobotnice pustio svoje pipke diljem svijeta, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Geneza razvoja pokreta

Za eksperte i analitičare pokret Muslimansko bratstvo nije ništa manje opasan od vehabijskih i selefijskih pokreta s obzirom na to da su se iz tog pokreta rodile mnoge terorističke organizacije.

Naime, njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) nakon dublje analize došao je zaključka te izdao upozorenje kako najveća opasnost u Njemačkoj i Europi ne prijeti od džihadista iz terorističke organizacije Islamske države i Al-Qa’ide nego upravo od Muslimanskog bratstva.

– Njihov je cilj uspostava islamske Božje države diljem svijeta, pa tako i u Njemačkoj – upozorava Burkhard Freier, čelnik BfV-a za Sjevernu Rajnu Vestfaliju, napominjući da je Muslimansko bratstvo opasnije od ISIL-a i Al-Qa’ide jer ga vode puno obrazovaniji ljudi koji imaju znatno veću financijsku potporu iz zemalja Arapskog poluotoka.

Prema izvještaju BfV-a, u Europi je središnje tijelo Muslimanskog bratstva Islamsko društvo u Njemačkoj (IGD) sa sjedištem u Kölnu gdje djeluje središnji ured mreže Muslimanskog bratstva.

– Svojim stremljenjima da uspostave društveni i politički sustav utemeljen na šerijatu suprotstavljaju se slobodarskom demokratskom poretku – komentirali su iz BfV-a za njemački Focus.

Muslimansko bratstvo osnovano je 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hassan al-Bana sa skupinom radnika osnovao taj pokret.

Iako u početku malobrojan, do trenutka ubojstva Hassana al-Bane 1949. godine pokret se jako proširio. Program Muslimanskog bratstva tada nije bio nasilan, već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. U vrijeme kada je osnovano Muslimansko bratstvo islamski svijet bio je u previranju.

Kemal Atatürk ukinuo je otomanski kalifat u Istanbulu, a nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanskog Carstva muslimanske zemlje bile su podijeljene između zapadnih sila. Glavni cilj Muslimanskog bratstva bila je reafirmacija političkog islama i uspostava novog kalifata temeljenog na šerijatu i Kuranu.

Daljnja radikalizacija nakon Drugog svjetskog rata pripisuje se učenjima Sayida Qutba. Bratstvo se uskoro proširilo diljem arapskog svijeta i, slično kao u Egiptu, ulazi u sukob sa sekularnim režimima koji svoju ideologiju temelje na panarapskom nacionalizmu.

Taj će sukob u Egiptu kulminirati ubojstvom predsjednika Anwara el-Sadata 1979. godine. Povod tom atentatu bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Uskoro se sličan scenarij ponovio i u Siriji gdje je 1982. godine pokušan atentat na sirijskog predsjednika Hafeza al-Asada koji nije uspio.

U naknadnim sukobima i akcijama sirijskih sigurnosnih snaga ubijene su tisuće ljudi. Najkrvavija epizoda bio je masakr u Hami u kojemu je ubijeno oko 20.000 stanovnika tog sirijskog grada.

Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i palestinski Hamas, a velik je broj pristaša te organizacije nakon čistki u Egiptu i Siriji otišao u Afganistan u rat protiv SSSR-a 1980-ih.

Jedan od najistaknutijih članova Muslimanskog bratstva koji je otišao u Afganistan bio je Ayman al-Zawahiri. Tamo je upoznao Osamu bin Ladena s kojim je osnovao organizaciju koja je postala zametak današnje Al-Qa’ide.

Muslimansko bratstvo smatra da je Kuran odredio savršen način života i društvenog uređenja, stoga su za svoj slogan uzeli: “Kuran je naš ustav.”

Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije te političkim slobodama koje garantira islamska država.

Bratstvo se uvijek protivilo i nastavlja se žestoko protiviti svim oblicima kolonijalizma i bilo je važan faktor u borbi protiv zapadne vojne i ekonomske dominacije u Egiptu i ostalim muslimanskim državama tijekom dvadesetog stoljeća.

Cilj Muslimanskog bratstva, koji je zacrtao njegov osnivač Hassan al-Bana, jest doktrina povratka islamske očigledne sudbine: carstvo, osnovano u sedmom stoljeću, koje se prostiralo od Španjolske pa sve do Indonezije.

Formalni lider egipatskog Muslimanskog bratstva, 75-godišnji Mohammed Badie, i još nekoliko dužnosnika te zabranjene grupe osuđeni su na doživotni zatvor u Egiptu zbog nasilja i poticanje na mržnju i terorizam.

Iako i vehabijski pokret i Muslimansko bratstvo smatraju da je Kuran njihov ustav, između njih postoji veliki antagonizam i neprijateljstvo. Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammedu ibn Abdulu Vehabu, a u biti se temelji na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.

Taj pokret nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i ostalih posredovanja u interpretaciji.

S druge strane, Muslimansko bratstvo ostvarilo je prodor i veliki utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj, ali i u Europi i na području Balkana.

Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanskog bratstva već su ostali ogranci te organizacije u zemljama Bliskog istoka, Africi, pa čak i u Europi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerojatno misli da je Muslimansko bratstvo nositelj pravoga islama te da se trebaju vratiti njegovoj ideologiji.

Muslimansko bratstvo djeluje u arapskim zemljama i Turskoj. Pritom se unutar sebe žestoko razilazi u temeljnim pitanjima i u tom smislu razlikuju se dva ogranka: umjereni i ekstremni.

Mali dio ovog pokreta krenuo je putem ekstremizma – u Egiptu, Siriji, Libiji postoje ekstremne skupine. S druge strane djeluje i umjereno krilo, posebno u Kataru, Turskoj, Kuvajtu i Jordanu. Ideju Hassana al-Bane, utemeljitelja Muslimanskog bratstva, danas nastavljaju provoditi katarski emir Tamim bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Erdogan, koji sebe danas smatra vođom i zaštitnikom muslimanskih sunita u svijetu, s većim žarom od prijašnjih turskih vladara širio je utjecaj na području bivšeg Osmanskog Carstva: u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu i šire.

Širi se utjecaj Turske

Financijskom i svakom drugom vrstom pomoći Turska pokušava utjecati na politike europskih država te promicati radikalnu islamizaciju Europske unije. Ankara planski iskorištava svoje državljane i one koji pozdravljaju turske inicijative za domaće političke svrhe. U zemljama EU djeluju 24 organizacije koje su povezane s vlastima Turske.

Uz njih, tu su i one u zemljama bivše Jugoslavije tako da tom broju treba dodati džamiju u Ljubljani te po jednu organizaciju u Sarajevu, Novom Pazaru i Skoplju. Da se pokret Muslimanskog bratstva već znatno proširio na zemlje Balkana, dokazuje i činjenica da Erdogan, za vrijeme posjeta islamskim zajednicama u zemljama bivše Jugoslavije, pozdravlja tako da mu je palac sastavljen s dlanom, a četiri su prsta u zraku, što je simbol Muslimanskog bratstva. Pozdrav se zove “rabia”.

Zadnji put kada je bio u Sarajevu te se susreo s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Erdogan je mahao pozdravom ove organizacije.

Zanimljivo je da Erdogan istim znakom nije pozdravio za posjeta Srbiji, gdje je okupljenoj masi u Novom Pazaru, u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, mahao sa svih pet prstiju. I dok čitav svijet ISIL i Al-Qa’idu smatra terorističkim organizacijama, pokret Muslimansko bratstvo još je uvijek, za sada, legalan, no terorističkom organizacijom proglašen je u Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji, a i američki predsjednik Donald Trump u proceduru je uputio zahtjev o proglašenju pokreta terorističkom organizacijom.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari