Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Požar koji je otkrio Notre-Dame

Objavljeno

na

Objavio

Požar u katedrali Notre-Dame u Parizu na početku Velikog tjedna nametnuo je razmišljanje o smislu. O tome gdje smo, kamo idemo i tko smo mi zapravo?

Kamo to idemo mi kao nekada kršćanska Europa, mi kao nekada samouvjerena i hrabra Hrvatska, mi kao pojedinci koji smo se usuđivali misliti i djelovati pred većim silama od stranca s mačem i pred većim autoritetima od Zlatnog teleta?

Prvi su odgovorili mladi okupljajući se spontano s krunicama u rukama i pred buktinjom od katedrale i cijelu noć pjevali Zdravo Marijo.

Pokazali su što je njima Notre-Dame u Parizu. Isto su na društvenim mrežama pokazivali i milijuni kršćana diljem svijeta, kao i svi ljudi koji štuju kršćansko nasljeđe, a Notre-Dame je svakako jedan od njegovih najvažnijih simbola.

Vrlo emotivno, i za mnoge neočekivano s obzirom na njegov politički smjer, te je noći svoju pripadnost Notre- Dame pokazao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, porukom “s tugom gledam kako gori dio svih nas”, šaljući odmah i obećanje da će je obnoviti.

I oni koji u Francuskoj imaju najviše, već su jutro nakon požara poručili što je njima Notre-Dame. Predvođeni francuskim milijarderom Francois-Hanry Pinaultom, u svijetu slika i videa poznatijem kao muž Salme Hayek, koji je prvi najavio donaciju od stotinu milijuna eura, i drugi su počeli uplaćivati donacije.

Pridružili su im se oni koji imaju manje ili sasvim malo, pokazujući već prvog dana koliko je novac za obnovu Notre-Dame zapravo posve nebitno i banalno pitanje, u usporedbi s onim što je njima i što je nama Notre-Dame.

Francuske šume su najavile da mogu osigurati i donirati dovoljno drveta, odgovarajuće kvalitete za rekonstrukciju izgorjelog krova, remek-djela ljudskog umijeća prije osam stoljeća, koji su mnogi postali svjesni tek kada je počeo gorjeti.

Počeli su se javljati volonteri za sudjelovanje u obnovi. Vlade, uključujući i hrvatsku vladu, nude svoju pomoć. U tom buđenju pripadnosti koju je izazvao požar, mnogi žele pokazati da je Notre- Dame dio njih.

Napadi na kršćanstvo

No požar u katedrali Notre-Dame osvijetlio je i drugu stranu lica današnje Francuske i današnje Europe, ma koliko to mainstream mediji nastojali prikriti. Zajedno s krovom Notre-Dame, na društvenim su mrežama planula i likovanja zbog požara, naslađivanja ruševinom…

Nakon što je požar ugašen i katedrala spašena od potpune destrukcije, s istih su adresa počeli prozivati donatore za obnovu, optužujući ih da žele izbjeći porez, nastavljaju se, u rasponu od banalnih do uistinu vulgarnih, prozivke sviju koji žele obnovu. Poziva ih se da ulože taj novac za gladnu djecu, vrtiće, škole, a možda i u „umjetnost“ pišanja po katedralama.

Ali bilo bi vrlo neobično da se takav val bijesa na društvenim mrežama nije dogodio, uzmemo li u obzir da su napadi na kršćansko nasljeđe u Europi i na njegove simbole poprimili obilježja pravog rata, da je lani samo u Francuskoj napadnuto i oskrnavljeno 865 katoličkih crkava (prema službenoj državnoj statistici) ili čak 1063 prema PI-news, njemačkoj web-stranici (Politically Incorrect) koja donosi informacije koje institucije i mainstream mediji prikrivaju.

Bilo bi sasvim nerealno očekivati, da će oni koji stoje iza takvih djela tugovati nad požarom u katedrali Notre-Dame, bez obzira je li riječ od radikalnim islamistima ili o revolucionarnoj ljevici.

No ključni je problem današnje Europe sustavno potiskivanje te spoznaje i pristanak na destrukciju zajedničkog europskog identitetskog – kršćanskog nazivnika.

Vatra u katedrali Notre-Dame osvijetlila je i izvukla na površinu oba ta problema. I ostavila poruku: ono što čini duh Notre-Dame, ono oko čega su srednjovjekovni majstori izgradili katedralu, ostalo je sačuvano: kapelan pariške vatrogasne brigade pater J.M. Fournier je iz još goruće katedrale iznio krunu od trnja, relikviju za koju se vjeruje da ju je nosio Krist u trenutku raspeća, u pepelu je ostao očuvan francuski pijetao s vrha šiljka u kojem se nalaze važne relikvije, niti jedna Biblija nije izgorjela, zlatni križ na oltaru ostao je netaknut ured pepela…

U katedrali Notre-Dame je zapravo ostalo očuvano i izvučeno na površinu sve ono oko čega je impresivnim umijećem i privrženošću Notre Dame sagrađena katedrala.

Požar je privukao pozornost. A ono što je nadživjelo požar potiče na buđenje zatomljenog i zapuštenog identiteta u kršćanskoj Francuskoj i Europi.

Ako se na tom buđenju nastavi graditi, ne mogu ga pobijediti osvajači mačem, rušitelji orgulja, niti revolucionari koji pišanje po katedrali prozivaju umjetnošću. Ako se ugasi zajedno s požarom u katedrali Notre-Dame, barem nećemo moći reći da nismo imali priliku – osvijestiti se i progledati.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari