Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari