Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari