Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari