Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kome su odgovorni hrvatski saborski zastupnici – II dio

Objavljeno

na

Inicijativa Narod odlučuje je očito imala na umu javnu percepciju neraspoloženja velikoga broja nacionalno svjesnih i kršćanski snažno opredjeljnih Hrvata, koji se godinama osjećaju izdanim od strane HDZ-a, pa je upravo zbog toga i nastala poruka o nužnosti da zastupnici odgovaraju biračima koji su ih birali, a ne predsjednicima stranaka. Kao da su predsjednici stranaka pali s Marsa i kao da nisu u datom trenutku izraz volje stranačke strukture. I, kao da se istoga birača godinama na isti način može varati bez njegove suglasnosti.

Polazište inicijative Narod odlučuje je potpuno pogrješno.

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema pojedincima

Ne mogu se sistemska rješenja graditi prema Plenkoviću ili bilo kojemu predsjedniku stranke, politički računajući na njegovu nepopularnost kod velike većine hrvatskih suverenista i katolika, jer je upravo u tome temeljna zabluda. Naime, on nije uzrok problema, nego posljedica nakaradnog državno-političkog sustava.

Zašto se ne smije uzimati Plenkovića s njegovim prvenstveno kadrovskim rješenjima kao ciljani primjer nasuprot kojega se moraju graditi strateška rješenja državno-političkoga sustava u interesu hrvatskoga naroda, a ne kao u ovome slučaju, jedne inicijative, njezinih protagonista i kretaora, te neke ili nekih političkih skupina?

Prvo, zbog toga, jer je to teren sektašenja, koji nužno vodi u zadržavanje na margini ključnih političkih pravaca, koji ničim neće uspjeti promjeniti odnose snaga u društvu i dovesti društvenu moć u ravan stvarne reprezentativnosti u okviru ukupne volje hrvatskoga naroda.

Demokratizacija stranaka nije nacionalni, nego stranački problem

Drugo, jer bi moralo biti institucionalizirano, normalno i logično u uređenom sustavu, da interesi rukovodstva stranke, predsjednika stranke i njegovoga biračkoga tijela budu u velikoj mjeri podudarni. Ako to nije tako, to ne smije biti, niti se od toga smije raditi primarno društveni, primarno državni i nacionalno-politički problem, nego primarno – stranački, s isključivim posljedicama na sudbinu stranke. Pokušaj razvlašćivanja s izvanjskih pozicija predsjednika stranaka, pokušaj je izvanjskoga spašavanja stranaka, a to se nikada ne radi. To je izravni uvod u politički voluntarizam, koji, kad se primjenjuje na jednome segmentu društva, nikada neće zastati samo na njemu, jer se klice nesustavnosti, ako su ozakonjene nekontrolirano šire u društvu i izazivaju kaotično stanje. I u svakoj varijanti korekcija voluntarizmom, onemogućava se postizanje reprezentativnosti zakonodavca u odnosu na stvarne težnje većine naroda.

Razvlašćivanje predsjednika stranaka je model promicanja neodgovornosti

To je izravno preuzimanje odgovornosti u ime onoga tko odlučuje, dakle potenciranje personalne neodgovornosti, što je potpuno neprihvatljivo, jer se sloboda odlučivanja zasniva na preuzimanju odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh. I ne može se dirigirati izvan slobode odlučivanja o samome sebi, pa iako lijepo i prihvatljivo zvuči onima koji ne vole danas Plenkovića, sutra nekoga drugoga, recimo preferencijalnim modelom poptuno mu oduzeti pravo na planiranje kadrovske strukture stranke u Saboru. Time se zapravo njemu prvome i njegovome rukovodstvu izbjegava raditi izborni pritisak na bit njegove stranke – njen politički proizvod, odnosno program, ali i ljude, jer koga god on predloži na listu, koliko god birači imali mogućnost koristiti preferencijalna prava, svi koji uđu u Sabor bit će i dalje protagonisti njegovih političkih zamisli i ništa se kvalitetno neće promjeniti. Niti će bitan doprinos boljoj Hrvatskoj biti to što će se recimo eliminirati Jandrokovića ili Kuščevića iz Sabora, ako je pretežita politika njihove stranke – prošla na izborima. A proći će uvijek bez obzira na preferencijalna prava, ako se ne proširi izborno tržište i ne omogući da umjesto četiri milijuna ljudi, trenutnih gotovo pet milijuna ljudi odlučuje o izbornim rezultatima na svima jednak način, s posve jednakim izbornim efektima svakoga glasa.

Na ponašanje predsjednika stranke ili na nekakvu demokratizaciju stranke ne trebaju utjecati zakoni, nego rezultati izbora i proširivanje konkurencije. Samo konkurencija može natjerati lidera da mjenja svoju ponudu, ili stranačko članstvo da ga smjeni.

Ako je preferencijalni model ključni element izbornog sustava, on vodi u anarhizam

Pretežiti preferencijalni model kao ključni element izbornoga sustava je usput pokušaj sa snažnim anarhističkim virusom, koji unosi kaos u funkcioniranje sustava i organizacije koje ga čine. Preferencijalno pravo u razumnoj mjeri može biti efikasan lijek, ali kao i svaki lijek, ako se dadne nekontrolirana i višestruko veća doza, može biti smrtonosan za pacijenta. Nije bit stvari pokušati utjecati na to da u HDZ-u Plenković ne može složiti svoju listu, bit je stvari imati izvanjski mehanizam kazniti cijelu stranku ako ne namjerava provoditi nacionalno relevantne politike, ili, drugim riječima, natjerati ih prijetnjom kazne na izborima, da sami ili promjene svoje rukovodstvo, izaberu ljude kojima će birači vjerovati, ili neka propadnu ako o tome neće voditi računa. Dakle, priča o ozakonjivanju demokratizacije djelovanja stranaka je obična besmislica i floskula, u slučaju inicijative Narod odlučuje rađena prema profilu točno određenih ljudi u HDZ-u, a ne prema sustavnim zakonitostima.

A  što bi, i je li nacionalni interes spašavanje HDZ-a, SDP-a, ili bilo koje druge stranke?

Nije.

I nikada ne smije biti.

Zato se to ne smije ni posredno ozakonjivati.

Da se sada vratimo na početak ove dvodijelne analize.

Ocjena politika i političara pred ukupnim narodom je jedino rješenje

Saborski zastupnici, zatim predsjednici stranaka i sve političke inicijative u Hrvatskoj, koje pretendiraju na mjesta u Saboru, kao zastupničkom i ovlaštenom domu hrvatskoga naroda, a kako smo rekli, hrvatski narod je jedini i potpuni suveren, moraju imati institucionaliziran i ozakonjen postupak testiranja pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Pred hrvatskim narodom, a ne pred Dalmatincima, Istrijanima, Neretljanima, Slavoncima, Zagorcima, ne pred dijasporom, ne pred manjincima, jer svi oni su, ili pripadnici hrvatskoga naroda, ili nose klicu razdora u njegovo tkivo, a to isključivo ovisi od toga što se zakonski protežira – njihova pripadnost hrvatskom narodu ili njihova specifična karakterističnost.

I točka.

Tu sve počinje i završava.

Proširiti tržište do maksimuma, jer je to jedini jamac izbjegavanja pretežitosti utjecaja postojećih infrastruktura stranaka u državnim i javnim institucijama, te državnim i javnim kompanijama. I to je jedini jamac postizanja istinske reprezentativnosti političkih ideja, težnji, vrjednota i njihovih zastupnika u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda – Saboru. A slijedom toga, to je jedini jamac osmišljavanja, definiranja i provođenja najvjernije nacionalne politike.

Drugim riječima, umjesto sadašnjega ograničenoga opsega izbornih jedinica, natjerati stranke i stranačka rukovodstva da svoje ponude testiraju pred cjelokupnim hrvatskim narodom. Da jednakost između pojma birači i hrvatski narod bude stvarna i potpuna, i formalno i organizacijski.

To je jedino rješenje.

Golemu društvenu i političku neravnotežu se mora mjeriti i liječiti izbornim sustavom

To je jedini organiziran način da zastupnici u punom smislu odgovaraju onima koji su ih izabrali, a da ti koji su ih izabrali budu uistinu – hrvatski narod. To mora bitti ekvivalent, inače imamo inženjering prilagođen nečijim interesima a ne interesima hrvatskoga naroda. Jer, ako se dogodi kao danas, ili kao u ponuđenoj izmjeni izbornoga sustava, da se zakonskim rješenjima potiče i legalizira nejedinstvenost hrvatskoga naroda a njegovi zajednički interesi podjele u pet, deset ili dvadeset izbornih jedinica, zastupnike se nužno prisiljava odgovarati isključivo svojim biračima -jednome i to nereprezentativnom dijelu hrvatskoga naroda, pa će i njihove politike nužno biti nerepreznativne i neće zastupati opće nacionalne interese. Reprezentativnost se u ovome slučaju ne mjeri brojem dobivenih glasova, nego mogućnošću da o svakoj politici i svakom zastupničkom mjestu odlučuje ukupan hrvatski narod, pa  je pojedinačni mandat u tom slučaju izraz i sastavnica reprezentativnosti, a njegova brojčana, time i legitimna vrijednost proporcionalna stvarnome raspoloženju hrvatskoga naroda. Jedino ukupan hrvatski narod, bez ikakvih izbornih podjela i različitih modela izjašnjavanja, može vjerno i točno odlučiti kolika realna društvena moć pripada recimo sljednicima zvijezde petokrake, jugonostalgičarima, srbofilima, pripadnicima različitih manjinskih skupina, raznim subskupinama, ateistima i antiteistima, pa će se moći točno izmjeriti i na taj način raspodjeliti realnu nacionalnu i društvenu moć u upravljanju državom i njenim interesima, počevši od državnih institucija, preko upravljanja nacionalnom kulturom, do nacionalnih medija kao što je HRT. Tada, smao tada i utoliko će svatko u Hrvatskoj znati gdje mu je mjesto i kamo pripada, bez ikakvoga političkog nasilja i diskriminacije. Bez toga imamo nasilje i produkciju lažne zastupljenosti kao danas, s potpuno nevjerodostojnim politikama i nametanjem nenarodnih vrjednota i manipulacije, koje su nužan proizvod takvoga odnosa snaga. I iz svega toga –galopirajuću propast hrvatskoga naroda.

Pupovcu se ne smije ni jamčiti ni zabranjivati preuzimanje vlasti u Hrvatskoj

Konkretno, ako Milorad Pupovac ide na izbore, on ne smije biti ograničen na tri ili deset mandata, to se ne smije raditi i uređivati zakonski, niti mu se smije to garantirati, niti sprječavati. On mora imati mogućnost uvjeriti kompletan hrvatski narod, sve hrvatske državljane s ustavno zajamačenim pravom glasa, da je dobro da je Srbija napala Hrvatsku, da su Srbi sudbina i rješenje hrvatske državnosti, da je dobro zaklati katoličkog svećenika i ispeći ga na ražnju, da je dobro sravniti Vukovar sa zemljom, pa ako je to spreman prihvatiti kompletan hrvatski narod, ili njegov većinski dio, neka Pupovac sa svojima osvoji 151 mandat i vlada na tim vrjednotama. U tom slučaju, moglo bi se s punim pravom reći da je njegov zastupnik odgovoran biračima, a time i hrvatskom narodu.

Da bi se moglo ostvariti jedinstvo značenja poruke da će zastupnici odgovarati onima koji su ih izabrali, i da su ti koji su ih izabrali većinski predstavnici ukupnoga hrvatskoga naroda, te time imaju potpuni legitimitet odlučivati i govoriti umjesto njega, mora se izborni sustav osmisliti tako da o svakome zastupniku odlučuje ukupan hrvatski narod, dakle svaki njegov ovlašteni pripadnik ili – državljanin s navršenih 18 godina života.

I tu je sva mudrost.

Više izbornih jedinica mrvi nužno integralno političko hrvatstvo

U slučaju zakonodavnog okvira s više izvornih jedinica te segregacijom pola hrvatskoga naroda u inozemstvu, posve je nebitno hoće li izborni sustav počivati na sedam ili petnaest izbornih jedinica, jer ćemo u svakom slučaju, dobiti sabor i zastupnike koji će morati po svome izbornom legitimitetu odgovarati skupinama i interesima onih koji su ih izabrali, a hrvatski Sabor, dakle zakonodavac neće biti izraz integralnih težnji ukupnoga hrvatskoga naroda, nego zbroj često suprotstavljenih pojedinačnih interesa različitih regionalnih, etničkih i drugih skupina.

Tako se umjesto nužnog integrativnog političkog hrvatstva promeće primarno politički regionalizam ili etnički ekskluzivizam manjina kao komponenta, a on je u čitavome nizu političkih  obilježja idealan medij za ucjepljivanje neprijateljskih politika prema Hrvatskoj. Te pojedinačne interese će biti svakome tko Hrvatskoj ne želi dobro, lakše podčiniti sebi, nego u slučaju da je Sabor nastao odlukom ukupnoga naroda, pri čemu se zastupnici u tom slučaju izlažu prije svega riziku da im neće pomoći njihova uska sredina, čak i ako su svojoj specifičnoj sredini dobro učinili, ako su pri tome iznevjerili ostatak Hrvatske. I to je preventivni mehanizam koji se ozakonjuje, spriječava destrukciju i sve oblike političkoga voluntarizma i neodgovornosti. Samo to, a ne prizivi na moral, savjest ili odanost ovome ili onome. To je jedini model discipliniranja predsjednika stranaka, jer će tako na njega i njegovo ponašanje utjecati stranka isključivo zbog računice što joj se više isplati. Krajnje je neodgovorno u uređenim državnim sustavima podrazumijevati domoljublje ili ljudsku nepogrješivost “naših” kao osnovni motiv političkoga djelovanja i predpostavljati ga sustavnom i zakonskom uređenju. Napominjem da je jedini mehanizam vezivanja svakoga saborskoga zastupnika u ovome kontekstu za nužnost odgovaranja ukupnom hrvatskom narodu, mogućnost da ukupni hrvatski narod odlučuje o tome hoće li on biti, ili neće, saborski zastupnik.

To je bit stvari.

Jednom izbornom jedinicom svaka politička ideja u Saboru dobiva realnu zastupljenost

I konačno, manjinske tendencije, bez obzira o kojoj i kakvoj se manjini radi, tada će imati svoje realno mjesto u državnom poretku, posve usuglašeno s realnim raspoloženjem hrvatskoga naroda. Tako će se distribuirati i upravljačka i svaka druga moć, ali i odgovornost.

A to je ideal demokracije.

Inicijativa Narod odlučuje i svojom porukom i svojim prijedlogom broja izbornih jedinica upravo postiže suprotno, pri čemu je poruka o odgovornosti zastupnika biračima koji su ih birali umjesto predsjednicima stranaka, obična podvala, koja je izravno proizvod osobnih animoziteta prema nekom današnjem političaru, u ovome slučaju najčeće Plenkoviću, ali i potrebe da se u okviru uskih cjelina pokuša preko marginalnih organizacija i utjecaja ući u Sabor, bez ikakvih izgleda da se bitno promjeni nacionalna politika. Naime manjim političkim inicijativama i skupinama, svakako je lakše ući u Sabor s polazišta užih izbornih jedinica, nego s jedne nacionalne izborne jedinice, a s druge strane, to istodobno obeshrabruje i destimulira stvaranje moćnih nacionalnih pokreta nasuprot današnjih HDZ-a i SDP-a, te podupire sektašenje i mrvljenje nacionalne alternativne scene, ali i jamči održavanje ovakvoga državno-političkog poretka. Strah od jedne izborne jedinice i odlučivanja ukupnoga naroda kod velikih stranaka HDZ-a i SDP-a nije organske prirode, jer bi im po tom principu trebala odgovarati jedna izborna jedinica, nego taj strah proizilazi iz prirode njihovih politika koje su usprkos deklarativnosti kod HDZ-a zapravo manjinske i protežiraju vrjednote suprotne velikoj većini hrvatskoga naroda. Kod njih se radi o strahu kontrolora ovakvoga poretka od konkurencije, a kod malih stranaka o strahu za pozicije njihovih lidera u slučaju nužnoga kadrovskog i nacionalnog širenja. Pa su zbog toga i jedni i drugi prešutno suglasni oko toga.

Zastupnici uvijek moraju po modelu svoga izbora odgovarati hrvatskom narodu i nikome drugome

Konačno i za kraj, bit stvari nije da birači odgovaraju samo onima koji su ih izravno izabrali, nego da birači odgovaraju – hrvatskom narodu. I da hrvatske nacionalne politike uvijek prođu test volje cjelokupnoga hrvatskoga naorda, kako bi se uz ostalo, točno u Saboru znalo pretežito temeljno i vrijednosno raspoloženje hrvatskoga naroda o najvažnijim nacionalnim pitanjima, te na taj način formiralo rukovodstvo države. A inicijativa Narod odlučuje nije ni pokušala postići cilj da zastupnici budu odgovorni jedino ukupnom hrvatskom narodu, jer su zanemarili pola toga naroda, a ostali dio, onaj u Republici Hrvatskoj osatavili pocjepanim u izbornim jednicima, iz kojih prvenstveno izlazi u tom slučaju, kao i danas, izborni legitmitet, koji je često potpuno suprotan zajedničkim temeljnim interesima hrvatskoga naroda, iako može biti vjerni i pošteni preslik volje birača u posebnim izbornim jedinicama. Kao u primjeru IDS-a ili SDSS-a.

Zato se zakonski nikako ne smije afirmirati cjepanje Hrvatske i njene državnosti, jer to onemogućava integraciju hrvatskoga naroda, a time omogućava efikasnije djelovanje neprijateljskih i opasnih politika, koje iako u realnim okvirima slabašne, postižu svakodnevne uspjehe zbog slabosti nacionalne obrane.

Zato je moguć recimo današnji Pupovac, slabašan, da slabašniji ne može biti, a djelovanjem ispada neprelazna planina zbog hrvatskih državnih slabosti.

Poziv da zastupnici odgovaraju samo onima koji su ih izravno birali, poziv je na održavanje postojećeg stanja

Zato je poruka o tome da zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih birali samo potvrda postojećega stanja, a ne njegova kvalitetna promjena, pogotovo u kontekstu ponuđenih promjena, koje onemogućavaju svaku šansu ukupnome hrvatskome narodu na odlučivanje, ili izbor o svakome saborskome mandatu. U toj priči, poruka da zastupnici trebaju odgovarati onima koji su ih izbarali umjesto predsjednicima stranaka, najobičnija je dnevno-politička floskula, koja, kako smo i dokazali potvrđuje postojeće stanje, ciljano osmišljena za izravno varanje hrvatskoga naroda, nudući mu bunt protiv političkih autoriteta, umjesto da ga prometnu u jedini politički autoritet.  Nije naime bit političke emancipacije hrvatskoga naroda biti opozicija svojoj državi, niti trajna borba protiv autoriteta, nego uzimanje državnih pozicija u svoje ruke i –postati jedini stvarni, trajni i neupitni autoritet. Zaključno, potpuno je pogrješno ako se nastoji postići optimum u upravaljanju nacionalnim interesima govoriti o biračima i građanima kao idealu, jer jedini ideal izbora kadrova za upravljanje državom smije i može biti – hrvatski narod. A to nije samo fikcija ili apstrakcija, nego se institucionalnim mehanizmima milijuni ljudi s pravom glasa jednostavno udruže u odlučivanje o nacionalnoj sudbini pod istim okolnostima i vrednuju sve moguće ponuđene politike. Narod odlučuje zato s ovom inicijativom nastoji, suprotno svome imenu, postići da narod ne odlučuje.

Marko Ljubić/ProjektVelebit.com

Prvi dio možete pročitati OVDJE.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđman: HDZ je stranka demokratskog centra

Objavljeno

na

Objavio

Puno se zadnjih dana, tjedana, mjeseci, pa i godina, govori o tome kako je politički bio pozicioniran HDZ u vrijeme dok je predsjednik stranke bio gospodin doktor Franjo Tuđman.

I  uglavnom, s  ljevice u Hrvatskoj šalje se slika kako su Tuđman i njegov HDZ bili nekakva ultra-desničarska, fašistička babaroga koja povazdan nije činila ništa osim smišljala kako je provoditi  kojekakve „udružene zločinačke poduhvate“.

A onda, s desnice u Hrvatskoj, bar one medijski eksponirane, imate u biti istu ocjenu Tuđmana  i njegova HDZ-a, samo uz  dodatak kako u svemu tome nema ničeg lošeg.

To sve skupa nema veze s mozgom. U jednoj prilici, prof. dr. Ivo Lučić rekao je kako je Tuđman  najoklevetanija osoba u Hrvatskoj. I to je točno.  Ali ova kleveta, koja dolazi podjednako i s desnice i  ljevice je  jedna od najtežih i najštetnijih.
Za  ljevicu takve klevete su razumljive, one su smišljene i imaju svoj  cilj. Naime, ako se  nećemo lagati, hrvatska ljevica na postoji, odnosno postoji samo  deklarativno, dok je u realnosti riječ o pripadnicima jugo-komunističke ideologije i protivnika svake hrvatske  države kao takve.
Što se pak desnice tiče, tu se radi o čistoj političkoj gluposti i nepoznavanju činjenica te onom što se u  engleskom slengu zove „wishful thinking“ odnosno po naši „što se babi  snilo…“.

Na desnici postoji  i podvrsta tipa „pravi pravaši“ (klasični izdanci: Dobroslav Paraga, Zlatko Hasanbegović, Denis Šešelj itd.) koja ima slične parole tipa „izdan Vukovar“ pa „prodana  Posavina“, pa „ubijen Blaž Kraljević da bi se moglo zaratiti s Muslimanima“ i slične maloumne laži.

S obzirom da, kad se pogleda sva ta medijska eksponirana desnica, i kad se svima njima zbroji ratni put, on u svom zbroju ne iznosi jednu desetinu ratnog puta moje malenkosti, to ću ja sad sebi uzeti za pravo i iznijeti svoj sud o  Tuđmanu i  njegovom HDZ-u,  a  koji neće biti baziran na bajkama, mitomaniji, babinom wishful-thinking snivanju, nego na onom što je  govorio upravo doktor Tuđman. A evo  što je  rekao doktor Tuđman na 1. Općem  saboru  HDZ-a u svezi programskih ciljeva stranke:

Kao dosljedno demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica dopušta i različitost gledišta u svojim redovima u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ odgovornost snosi njezino vodstvo, a  za osobna istupanja samo pojedini njeni članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar  u hrvatskom političkom životu, ali, kao i u svakoj demokratskoj stranci, normalno je  postojanje i u njezinu  sastavu, uz središnjicu, i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovom međusobnom nadmetanju u  oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.“
(Izvor: govor dr. Franje  Tuđmana na 1. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine u  dvorani „Vatroslav Lisinski“ https://www.youtube.com/watch?v=xAV9H-s4Yy8&t=8m7s)

Svakoj politički pismenoj osobi jasno je što je dr. Tuđman ovdje rekao. Problem nastaje u svezi  činjenice da je ogromna većina, po mom sudu preko 90%  hrvatskog naroda politički nepismeno, a što  je posljedica koju je za sobom ostavilo 45  godina totalitarnog jugo-komunističkog terora i zatupljivanja svekolikog hrvatskog puka. Ali, i to treba razumjeti. Kako god nas vjera uči da je čovjek slab i da  zato pada u grijeh, i da se samo putem ispovjed-pokajanje-molitva može doći do istinskog obraćenja koje nije nikakav nagli nego cjeloživotni proces, a riječ je o esenciji svakog ljudskog života, ovdje je ipak riječ o politici,  dakle disciplini koja je manje bitna od vjere, pa se prema tome, i sa tog stajališta, mora razumjeti nemogućnost velikog djela naroda da se jednostavno izdigne iznad te zadane matrice mentalnog jugo-komunizma. Posljedično tome, vi zato imate na desnici (jer je čovjek slab, a tako je lakše) pojavu da su neki umjesto jugoslavenske zastave uzeli  hrvatsku, umjesto jugoslavije Hrvatsku, umjesto petokrake hrvatski grb, a modus operandi je ostao isti „kraćim putem, da drži vodu  dok majstori odu, a što će biti sutra o tom ćemo sutra“ oblikovanu u onu  pogubnu „snađi se druže“ parolu.

Tuđmanova politička filozofija dijametralno je suprotna tome.  Tuđman je  gledao 20, 30 pa i 50 godina unaprijed, kao što to uostalom čini svaki odgovoran državnik bilo gdje u svijetu.
Meni  osobno ovdje se može prigovoriti da sam možda kontradiktoran, jer Tuđman spominje ljevicu a ja tvrdim kako hrvatska ljevica ne postoji. Međutim, Tuđman ovaj govor drži  1990. godine, a danas je  2019. godina, pa ja sam ja za razliku od Tuđmana u poziciji da mogu post hoc sagledati situaciju, dakle, nakon što se dogodilo sve ono što se dogodilo, posebno u razdoblju 1991. – 1995.
Tuđman je po svojoj prirodi bio optimist, pa je  vjerovao da može postojati hrvatska ljevica i to mu nitko ne može uzeti za krimen. Tuđman, iako nije bio praktični vjernik u smislu redovitog odlaska u crkvu bio je po svom ponašanju i načinu razmišljanja veći kršćanin od velike većine  praktičnih vjernika. On je u ljudima uvijek gledao i  tražio dobre osobine, a preko loših bi prelazio i praštao, pa je tako on  bio sposoban čak i  u osobama poput Manolića, Boljkovca ili Mesića vidjeti neku klicu dobrote i ljudskosti, a što ja, moram priznati, ne mogu ni uz najbolju volju.

Dakle, zašto ne bi postojala ljevičarska, recimo socijal-demokratska stranka koja bi se u skladu s  načelima socijal-demokracije borila za veća prava radnika, sirotinje, i za  interese širih masa naspram interesa krupnog kapitala, a u isto vrijeme dosljedno branila hrvatske nacionalne interese? Na primjer, u našem slučaju zašto ljevica ne bi branila istinu o Domovinskom ratu? Zašto ne bi, kad dođu  Srbi i kažu  „Oluja je zločin“ jasno i glasno rekla „Vi lažete“,  ili kad dođu Muslimani i kažu „Hrvatska  je izvršila agresiju na BiH“ također jasno rekla „Vi lažete“, a pritom, po  načelima socijal-demokracije  nastavila braniti prava radnika i socijalno ugroženih skupina?
Prema tome, ne može se zamjeriti Tuđmanu jer je 1990. bio optimist i u budućnosti vidio stvari  onakve kakvima bi one trebale biti, kao  što se ne može zamjeriti ni meni što 29 godina kasnije moram zaključiti, nakon svega što se u tih 29 godina dogodilo,  da je Tuđmanov optimizam bio  nerealan, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. I  to ne samo na ljevici, nego i na desnici.

Mene često pitaju, „što ti imaš protiv Hasanbegovića, ti  si naš, on  je naš, samo se djelimo i svađamo  bez veze?“ Taj čovjek meni osobno nije učinio ništa nažao pa nemam protiv njega ništa osobno. Međutim, imam puno toga protiv njegovih političkih stajališta, a za ovaj tekst izdvojit ću  samo tri primjera: Prvo, ja ne mislim kao on da je za rat s Muslimanima kriv Tuđman i „Tuđmanova ideja podjele BiH, zadebljanje pereca na jugu,  intervju Slobodnoj Dalmaciji  s kraja  1991.“ i  slične, izvorno ljevičarske papajzanije. Ja naime smatram da je za rat  s Muslimanima kriv Alija Izetbegović, namjera muslimanskog vodstva da u sukobu s Hrvatima kompenziraju teritorije koje su izgubili od Srba i  provedba strateškog ofenzivnog vojnog plana od strane  muslimanske vojske, tzv. A BiH.

Drugo, ja ne mislim da je unitaran ustroj dobar za BiH, odnosno nemam ništa protiv uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u BiH i konfederalnom ustroju te države na  nacionalnim načelima, točno onako kako stoji  u točki 1. plana  Carrington-Cutilleiro. Tu se radi, na posve konkretnom primjeru, o srazu dva dijametralno suprotna politička načela,  unitarističkom i nacionalističkom.  Pritom se ja nimalo ne snebivam deklarirati kao pristaša nacionalističkih načela, jer mene nimalo ne impresionira medijski  tretman pojma „nacionalizam“ a kojeg su razni ultra-ljevičari od  Milana Kankrge pa sve do  Georga Sorosa nekom čudnom alkemijom uspjeli pretvoriti u pojam koji bi sam po sebi trebao biti negativan.

I onda, kako je  čovjek slab, pa ide linijom manjeg otpora, imate čitav niz javnih osoba koje se percipiraju kao dio političke desnice a koji pojam „nacionalizam“ rabe u negativnom kontekstu. Na  primjer, Nino Raspudić je  izmislio pojam „bošnjački  nacionalizam“ koji sam po sebi predstavlja  oksimioron. Mi možemo govoriti samo o muslimanskom (ja pojam „bošnjak“ ne priznajem i to je  moje osobno demokratsko pravo) unitarizmu, a ponavljam, pojam „unitarizam“ je dijametralno  suprotan pojmu „nacionalizam“. Jer, kako to može biti nacionalizam kad  je  notorna činjenica da taj  muslimanski unitarizam a ne nacionalizam očevidno  krši  nacionalna prava hrvatskog  naroda, a u svijetlu činjenice da nacionalizam oslobađa umjesto što krši nacionalna prava?
Ili s ljevice, recimo tezu koju često i silno  kroz medijski prostor gura stari jugo-komunistički medijski aparatčik Mirko Galić, da je, citiram  „Slobodan Milošević – nacionalist“. Ma možeš misliti. Milošević je bio socijalist i unitarist, pa imate tu epizodu kad je sve do  1995. godine socijalistička internacionala odbila  u svoje članstvo primiti prvo SKH-SDP a  od 1994. samo  SDP uz obrazloženje kako je  „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana umjesto da je stao na stranu druga i socijalista Miloševića“. Tek kad se dogodio  Vukovar, pa  se dogodio Prijedor, pa se dogodila Srebrenica itd, i kad je svakom razboritom stvoru  postalo jasno da je  Milošević notorni  zločinac, počelo je ljevičarsko medijsko  prevođenje Miloševića iz socijalista  u nacionalista. Milošević je  kršio nacionalna  prava hrvatskog naroda a to nacionalisti  ne čine jer nacionalizam je po definiciji obrana a ne gušenje nacionalnih  prava. Da sad ne gubim vrijeme i prostor teoretizirajući o notornoj činjenici da nacionalizam sam  po sebi  nije  nikakav zločin nego upravo suprotno, uputio  bih vas na  sjajan tekst  Ivice Šole (https://kamenjar.com/ivica-sola-glupi-nacionalisti-i-opasni-internacionalisti/) u kojem on prvo citirajući  Mišćevića kaže kako „nepristrani nacionalizam priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija“ (sličnu definiciju možete naći u  Klaićevom rječniku iz 1988. u nakladi NZMH na str. 922  gdje on definira nacionalizam kao „borbu za prava svog, ali i  svih ostalih naroda“)  a zatim citira Melanie Philipps i  kaže kako “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”
(Izvorni link:  https://www.thetimes.co.uk/article/nationalism-has-been-a-dirty-word-for-too-long-6lt79vns5).
Osim toga, globalisti odnosno mondijalisti (a što predstavlja jedan širi vid ideologije unitarizma) često vole Hrvate „disciplinirati“ kojekakvim zaključcima s haškog suda. Pa evo i njima jedan s istog izvora, kaže ovako: „Prije svega, vijeće je prihvatilo da širenje ´nacionalističke´ ideologije samo po sebi nije zločinačko!“ (Izvor, Predmet Šešelj, sažetak presude, stranica 11.    http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summary.pdf) Toliko  o tome.

Treća stvar u kojoj  se je ne slažem s Hasanbegovićem, a za ovaj  tekst je nabitnija, je njegova, u više navrata opetovana teza, kako „ne postoji  Tuđmanova politička doktrina“ odosno, da „ako i  postoji  ona je svoju svrhu ispunila u Domovinskom ratu  i  stvaranju  Hrvatske države pa je prevaziđena“  odnosno „vrijeme ju je pregazilo“ (npr.  http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hasanbegovic-Ne-treba-zabraniti-ni-Za-dom-spremni-ni-svastiku-ni-petokraku-ni-cetnicku-kokardu). Zanimljivo, i u  ovom intervjuu novinar  Ciglenički koji  je ovaj intervju poklonio  Hasanbegoviću kao nagradu jer je ovaj  tri dana prije poklopio Kolindu Grabar Kitarović izjavom kako je ZDS ustaški a ne stari hrvatski pozdrav (isti  dan kad su Kolindu napali Bakir Izetbegović i „majke Srebrenice“ u svezi njene istinite izjave o islamskom ekstremizmu u BiH) uspio je primjetiti kako Hasanbegovič Tuđmanovu političku misao smatra  anakronom a  u isto vrijeme se poziva  na Antu Starčevića, dakle političara iz 19. stoljeća čija  bi politička misao valjda trebala biti moderna!?

Tuđmanova politička misao i politička doktrina i te kako postoje. Oni su sažeti u gore citiranom ulomku iz Tuđmanovog govora na prvom općem saboru HDZ-a. Riječ je o političkoj doktrini koja se svrstava u  demokratski centar, odnosno, što je dalje moguće kako od  ljevičarskih  (socijalisti, komunisti, neoliberali, gay-paraderi itd) ekstremista, tako i od desničarskih (fašisti, šovinisti, rasisti, ksenofobi itd) ekstremista, jer, upravo ti ekstremisti su oni koji Hrvatsku vuku prema dnu i  ne daju  joj  zraka kako bi prodisala punim plućima.

Stoga  ja mirne duše mogu reći kako Andrej Plenković iznosi neistinu kad opetovano,  poput pokvarane ploče ponavlja: „Želim usidriti HDZ  točno tamo gdje ga je htio doktor Tuđman, u  desnom  centru!“  Imate gore link na  video  snimku pa poslušajte spominje li doktor Tuđman  „desni centar“ ili  „demokratski centar“. Ma spominje demokratski a  ne desni  centar i to je  notorna činjenica, a to što je Plenković samo čovjek, pa  je slab, pa i on ide linijom manjeg otpora pa bez veze laže, umjesto da kaže što je  na stvari, nije moj problem.

Zašto  onda Plenković gura HDZ desno u odnosu  na Tuđmanov HDZ?
Zato što mora!

Zato jer, ako želi održati HDZ na postavkama Tuđmanove političke doktrine, on ga mora odvesti u desno i to zato jer je desni centar politički  prostor koji je  jednako udaljen od ekstrema s obje strane, a tome je  u stvarnosti  tako zato jer puno više ekstremista ima na lijevom nego na desnom dijelu  političkog spektra!

Stoga mi nije jasno zašto neki koji se proklamiraju desničarima i pozivaju se  na Tuđmana napadaju  Plenkovića zato jer gura HDZ  udesno u odnosu na Tuđmanov HDZ, i još pritom lažu kako ga  gura ulijevo koristeći iste infatilne „argumente“ kakve koriste i ekstremni ljevičari?

Odgovor je naravno jasan, jer ovo sad se čini kao otklon u lijevo u odnosu na Karamarkov, a ne na Tuđmanov HDZ. A Tuđman i  Karamarko su politički dijametralno suprotni, kao  nacionalizam i   unitarizam. U mašti, u  alternativnoj stvarnosti, Karamarko je nekakav veliki  desničar i Tuđmanovac.

U  pravoj, zbiljskoj  stvarnosti, Karamarko je jedan od najznačajnijih  protagonista detuđmanizacije, čovjek koji je vodio Mesića na Pantovčak, čovjek koji je  razvalio Tuđmanov obavještajni sustav a koji je do 2000. godine radio kao švicarski sat,  čovjek koji je krvnički progoniio sudionike OA Haag  koji su  imali zadaću spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo na zloglasni datum 29. studenog 2017., čovjek je to  kojeg su čak i  Račan i Ozren Žunec morali sprječavati da skroz ne uništi Tuđmanov obavještajni aparat  jer je već sama Hrvatska postala izložena raznim špijunskim utjecajima od kojih više nije imala obrane, čovjek je to koji se zbog toga poput  uvrijeđene frajle pokupio iz  Ureda za nacionalnu sigurnost da bi se krajem 2004. godine na Mesićevo inzistiranje i  nakon  iskonstruirane  „afere Puljiz“ vratio na čelo POA-e kako bi Mesiću osigurao bok za  izbore u siječnju 2005. i drugi mandat na Pantovčaku, čovjek je to koji je  potpisao dokument  POA-e u kojem on izvješćuje američku i britansku obavještajnu službu što je poduzeo po pitanju progona Gotovine i njegovih „jataka“ a taj dokument su 2005 objavili i Nacional i Hrvatski list, čovjek je to koji je postao  predsjednik  HDZ-a u manje od godinu dana nakon što je dobio stranačku iskaznicu HDZ-a, čovjek je to koji je kao šef oporbe odbio izaći na sučeljavanje ne koje ga je pozivao šef uvjerljivo najgore vlade u povijesti Hrvatske Milanović, čovjek je to koji je, kad se podvuče crta malo mahao rovokopačem da bi se stvorio dojam kako je on taj koji će rješiti komunističke zločine, da bi se na kraju priče dogodilo upravo suprotno, i da bi svi ti  „desničarski“ potezi zapravo bili taktički  potezi s ciljem zavaravanja i manipuliranj desnicom u svrhu  strateškog  nauma da bi se sačuvala udbaška parastruktura duboke države kojoj je jedina prava prijetnja bio zapravo 1. srpanj  2013. odnosno datum  ulaska Hrvatske u  EU, odnosno datum aktiviranja europskog uhidbenog naloga za dva udbaša (da vas  podsjetim, to je bilo onda kad je za „desnicu“ u Hrvatskoj Angela  Merkel bila svetica koja umjesto hrvatskih institucija provodi lustraciju, koja  je heroina desnice jer pritišće povjerenicu EU-a Vivian Reding da ne popušta ni za jotu udbaškim smicalicama tipa lex-perković itd).

Što je onda desna politika? Desno je kad Plenković najavi osnivanje visokog kaznenog  suda pa se udbaška parastruktura propne na stražnje noge i preko Nobila i Večernjeg lista  (https://www.vecernji.hr/premium/skh-se-podijelio-na-komunisticki-i-nacionalisticki-na-sdp-i-hdz-i-to-je-danasnja-rh-1311527) otvoreno  napadne taj potez  nakon čega kompletna ljevičarska medijska falanga  krene s napadima na Plenkovića i to onda dovede  do onoga što jedan drugi profesor s malim IQ nazove „efektom crnog labuda“, dakle to, a ne neka konzervativna revolucija, Bujanec, Zekanović, Tomašić, Hasanbegović i hrpa sličnih  likova kojima ništa nije jasno itd.

Dakle, srž Tuđmanove političke doktrine je centristička politika, i to bar do onog trenutka dok Hrvatska ne bude posve stabilna na svojim nogama (a što još uvijek nije, nešto zbog djelovanja desnice a puno više zbog djelovanja ljevice)  a nakon  toga, kao prvo, snažna institucija predsjednika (kao u SAD-u) i  politički duopol (kao u SAD-u), gdje bi bile dvije stranke od kojih bi jedna bila desna (kao u  SAD-U Republikanci) i jedna lijeva (kao u  SAD-u Demokrati) a  sve ostalo bi se rješavalo između frakcija unutar stranke.

Nisu Amerikanci glupi  pa na  njih 350 milijuna idu dvije stranke  a Hrvati pametni pa na njih 4  i pol milijuna ide preko 160 stranaka. Kao da nije prostim okom vidljivo koji model je funkcionalniji. A ne da se za svako političko pitanje osniva po jedna stranka (na primjer stranka umirovljenika koja  je izgubila svoju svrhu čim je vlada Ive Sanadera vratila dug umirovljenicima i danas  postoji samo zato da bi  se izvjesni Silvano Hrelja – koji  se  btw čini sposoban  za rad  jer posao saborskog zastupnika je upravo to, posao a ne mirovina – imao gdje uhljebiti pa stranka blokiranih itd) nego se to rješava frakcijama unutar jedne stranke, a da ne  govorimo da mi imamo samo na temelju jedne anakrone, zastarjele ideologije kao  što je pravaška ideologija desetak  stranaka od kojih svaka  tvrdi da je upravo ona „prava pravaška“  i da upravo ona „dosljedno slijedi političku misao Ante Starčevića“ itd. Dajte ljudi, ako vas netko nije  obavjestio mi smo u  21. stoljeću.

Najgore od svega je  što je sad jasno da Tuđmanova politička doktrina neće zaživjeti, bar ne dok na scenu ne stupe nove generacije rođene nakon 1990., koje  se ni fizički nisu mogle zaraziti toksičnim virusom jugo-komunizma i tog sotonskog, naopakog mentaliteta, mentaliteta prečice, mentaliteta „snađi se druže“.

Tuđmanova politička doktrina ne da ne postoji kako to tvrdi Hasanbegović, nego je to jedina politička doktrina  koja jamči opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda na ovom  prostoru, jednako  kao  što  je Tuđmanova ratna politika prema BiH bila jedina moguća politika koja se mogla voditi u datom trenutku i datim okolnostima uz uvažavanje svih čimbenika, napose onih  međunarodnih.

I  zato je danas Plenkovićeva politika najbliža Tuđmanovoj politici, jer je to realna politika kako u geopolitičkom tako i gospodarskom smislu, koja uvažava sve čimbenike, napose one međunarodne, a uostalom, zato i  je HDZ  dobio 75% glasova  u hrvatskoj Herceg-Bosni, za koju ja  tvrdim da je bila i ostala politički najpismenija i najpametnija sastavnica hrvatskog nacionalog bića…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari