Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi RH u – Zagrebu!

Objavljeno

na

Bleiburg će zauvijek ostati simbol, ali komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi Republika Hrvatska u – Zagrebu!

U susret komemoraciji žrtve hrvatskoga naroda, koju simbolizira mjesto predaje u ruke zločincima – Bleiburg, kojom je u sjećanjima milijuna Hrvata trajno obilježen mjesec svibanj s jasnom simbolikom proljetnog rađanja neke nove Hrvatske, jer kršćanski narodi ne smiju prihvatiti smrt bez vjere u uskrsnuće, Nada Prkačin i Laudato televizija su na sebi svojstven način, trgajući iz galopirajuće industrije nametnutoga zaborava nad današnjim generacijama Hrvata, jučer premijerno prikazali film „Štafeta smrti“ u prepunoj dvorani Lisinski.

S obzirom na to da je nazad nekoliko dana upravo Nada Prkačin svome sugovorniku u emisiji „Moja Hrvatska“ na Laudato TV iznijela pitanjem tezu, rekao bih i poziv gledateljima, za razmišljanje o tome da se komemoracija hrvatskoj žrtvi iz Bleiburga premjesti i trajno ostane u Hrvatskoj, odlučio sam čitateljima, a kao potporu i dar kolegici Prkačin i Laudato TV za sve što rade za hrvatski narod objaviti elaboraciju te ideje, jer ta misao tinja i nužno ju je rasplamsavati.

Uvijek se tako započinje, spajanjem tisuća plamičaka, koji postoje, ali se ne vide zbog mraka koji se industrijski proizvodi nad Hrvatskom, čak i nad događajima iz „Štafete smrti“. A u mraku se istina ne snalazi najbolje.

Ovo je moj tekst objavljen 14. svibnja 2016. godine, nemam što dodati ni oduzeti ni danas, dvije godine kasnije, izuzev eventualno krajnje provjerljivu činjenicu da smo danas još udaljeniji od ideala, koje sam u njemu tada iznio, te da na nacionalnom spektru, onom hrvatskom i kršćanskom, ne postoji jasna svijest o nužnosti iskoraka u tom pravcu – prvim korakom. Niti postoji svijest o dometima pogubne industrije potiskivanja i javne kriminalizacije najfinijih hrvatskih svetinja, jer da postoji – bili bi osmišljeni i prvi koraci.

Taj korak ne postoji čak ni kao politička ideja.

A s druge strane, samosažaljenje, javna i politička borba s apstraktnim neprijateljima bez ukazivanja na realne probleme i nositelje, industrija alibija paralelno raste, sve je više javnih „zaštitnika“ sjećanja, žrtve i „istine“, sve se više svetinje srozavaju na trgovačku marku, sve je više novih „progonjenih“ i proganjanih, koji neostvarivanje svojih svakodnevnih ciljeva i ambicija izjednačavaju sa strahotama hrvatskoga naroda i najtežim žrtvama.

I sve je više izgleda da se i u te najfinije niti ljudskoga postojanja zavuku nadzorne kandže zločinačkoga duha s Bleiburga.

Evo teksta:

Svi su hrvatski putevi danas (tekst je pisan na dan komemoracije) vodili prema Bleiburgu. Tisuće hrvatskih ljudi slijevalo se u kolonama iz cijeloga svijeta, jer, svatko tko je ikada bio u tom svojevrsnom svetištu hrvatske žrtve, mogao se uvjeriti da su vrlo rijetke obitelji, ljudi svih generacija iz cijeloga svijeta, koje nisu bar jednom za života – bile na tom hodočašću.

Te kolone moraju se vrati u Zagreb.

Moraju ponijeti i zauvijek vratiti duše hrvatskih žrtava, ako im već nikada neće moći vratiti kosti.

Većega nacionalnog dostojanstva od tih kolona, molitava, hodočašća nije bilo, niti ga je moguće zamisliti kroz tu povijest ilegalnog obilježavanja nacionalne žrtve.

Zbog čega danas onda državnici Republike Hrvatske hodočasteći u Bleiburg pozivaju na – dostojanstvo? Kome ti ljudi i zašto poručuju da je svaka žrtva – žrtva i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje?

Koga pozivaju i pred kim?

Iz dostojanstva bleiburških kolona treba učiti, a ne pozivati svoj narod na dostojanstvo po mjeri ubojica i afirmatora zločina nad njim. Jer, što god ti milijuni ljudi učinili, njima ne može niti smije dostojanstvo prosuđivati, vrednovati i ocjenjivati nitko tko nije u tim kolonama. A puno ih – nije.

Zbog njih i danas Hrvatska krvari.

Ne smije se riječ „dostojanstvo“ koristiti u tom kontekstu, jer je duboko neprimjerena, defenzivna, izraz neslobode i podčinjenosti i vrijeđa milijune ljudi.

Sadržaj, organizatori i poruke komemoracije u Bleiburgu su se morale promijeniti nakon 1991. godine. Dijelom su se promijenile, ali – kolone, milijuni ljudi iz Bleiburga, čak i onih što dolaze iz Republike Hrvatske i hrvatskih županija Bosne i Hercegovine, ukazuju da državnost i žrtva u njeno ime, još uvijek nisu – jednakost.

Inače bi se kolone slijevale u Zagreb.

Jer te kolone, to hodočašće, ne organizira – slobodna, samostalna Republika Hrvatska.

Hrvatska država.

Što hoću reći?

Ne može valjana komemoracija stotinama tisuća ljudi koje je pobio komunistički zločinački režim bivše Jugoslavije biti, ako ju i nakon dvadeset i pet godina proglašenja i krvave obrane slobodne, neovisne i samostalne hrvatske države, organizira Počasni bleiburški vod.

Bez obzira bio Sabor, predsjednica Republike, Vlada ili netko četvrti, pokrovitelj, bez obzira koliko desetina tisuća danas bilo u Bleiburgu, to nije simbol smirivanja hrvatskog duha i ako baš hoćemo, pojedinačnih duša tolikih tisuća mučenika. Umrli su jer su se nadali Hrvatskoj, vjerovali u nju.

Samo im slobodna Hrvatska može vratiti mir.

Ne može smirivanje nacionalnog duha nitko ostvariti u tuđoj zemlji. Jer, država koja nosi nacionalno ime svoga naroda, koja se diči slobodom, koju vode svjesni i odgovorni nacionalni političari i državnici, koja počiva na civiliziranim društvenim vrednotama – svoje žrtve komemorira na svome ozemlju.

Gdje god stradale.

Tako se to radi.

Volio bih zbog toga da ovo bude zadnji dolazak pokrovitelja, ma tko oni bili – na komemoraciju u Bleiburgu. Samostalna hrvatska država mora ustvrditi svaku pojedinačnu žrtvu svoga naroda.

Svaku.

I priču, uspomene i svijeću za nju, zapaliti u srcu Hrvatske, Zagrebu.

To bi bila istinska i stvarna državna komemoracija.

Ako ne znaju kako, neka se obrate Katoličkoj crkvi, koja praktično ima sređene popise stotina tisuća ljudi. Crkva je obilazila obitelj po obitelj, razgovarala, zapisivala, istraživala, jer je vidjela da država nije spremna ni voljna to uraditi. A vrijeme prolazi, zaborav se planski proizvodi, krivotvorine nasrću iz istih zločinačkih ruku.

Hrvatska ako želi biti država dostojna poštovanja i povjerenja svoga naroda, mora hitno osmisliti način i model općenacionalne komemoracije hrvatskim žrtvama u Zagrebu. Neka to bude na dan kad se svih ovih teških i lijepih godina odlazilo na Bleiburg.

I, umjesto da komemoraciju organizira Počasni bleiburški vod, časni ljudi koji su od 1953. godine, nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu, čuvali svetište svoga naroda i štitili ga od zaborava, većinom s iseljenom Hrvatskom, komemoraciju mora organizirati Republika Hrvatska. Ne može postojanje samostalne države i njene odgovornosti zamjenjivati nitko. Jer to je ili znak lažne državnosti ili teških društvenih poremećaja koji odriču hrvatskom narodu – sjećanje.

Na tome me uvijek podsjete skupine političara, lidera stranaka i nositelja državnih funkcija u Bleiburgu. Lijepo je i istodobno tužno, vidjeti ih tu. Ne može državni poglavar, predsjednik Sabora ili Vlade, ministri – biti gost na komemoraciji. A danas jesu.

To je nedostatak državničke kulture i nacionalne svijesti.

Pri tome je pogrešno političare koji dolaze u Bleiburg vrednovati prema onima koji ne dolaze, prema nasljednicima politika i ideja koje su upravljale zločinačkim rukama. Ništa se prema njima ne smije ravnati ako hoćemo slobodnu i smirenu zemlju i sretan narod.

Komemoracija hrvatskoj žrtvi je obveza, zadaća najviše nužnosti – nacionalne države.

Tako se to radi i tako se smiruje nacionalna svijest, duh, tako se osigurava pokoj milijunima Hrvata kroz povijest, koji su svojim životima trasirali put do današnjih dana.

Zagreb mora imati nacionalni spomenik hrvatske žrtve, mora na njemu mjesto naći svaki čovjek koji je ostavio život za nacionalne ideale, makar ih i pogrešno nastojao postići. To je dužnost reći iz današnje kolone svima nama koji nasljeđujemo ljude kojima se danas klanjamo i molimo Bogu za pokoj njihovih duša.

Malo je stvari u životu jedne države, koje ju čine trajnom nacionalnom i društvenom vrednotom za koju se isplati i za koju je dužnost dati i život. A spomenik i glavno nacionalno svetište svojim žrtvama jedna je od temeljnih. Svugdje u svijetu.

Zbog toga, Počasni bleiburški vod, svetište na Bleiburgu uz nužnu izgradnju prikladnoga muzeja uspomena na događaje i godine ilegalnoga obilježavanja stratišta naroda, mora ostati i opstati kao stečevina Hrvatske, kao svojevrsna svetinja i simbol, kao povjesna postrojba i svjedočanstvo jednoga vremena. I mjesto za edukativne ekskurzije milijuna djece svih budućih generacija, kao stijena njihovoga nacionalnog obrazovnog uputnika, iliti – kurikula. Jer hrvatska djeca moraju znati povijest i Počasnog bleiburškog voda, imena vlč. Vilima Cecelje, Mirka Karačića i prvoga predsjednika Ante Mirkuta.

To je prvorazredna zadaća Republike Hrvatske.

Ali, komemoracija, za milijune potomaka hrvatskih žrtava, njihovih nasljednika, njihovih i njihovih nasljednika, pa tako do viječnosti, mora biti prvorazredna državna obveza i mora biti u Zagrebu.

To je jedina istinska komemoracija nacionalne žrtve, njen vječni spokoj i sigurnost da se vratila u domovinsko okrilje. Vječnoj majci u zagrljaj.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori