Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi RH u – Zagrebu!

Objavljeno

na

Bleiburg će zauvijek ostati simbol, ali komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi Republika Hrvatska u – Zagrebu!

U susret komemoraciji žrtve hrvatskoga naroda, koju simbolizira mjesto predaje u ruke zločincima – Bleiburg, kojom je u sjećanjima milijuna Hrvata trajno obilježen mjesec svibanj s jasnom simbolikom proljetnog rađanja neke nove Hrvatske, jer kršćanski narodi ne smiju prihvatiti smrt bez vjere u uskrsnuće, Nada Prkačin i Laudato televizija su na sebi svojstven način, trgajući iz galopirajuće industrije nametnutoga zaborava nad današnjim generacijama Hrvata, jučer premijerno prikazali film „Štafeta smrti“ u prepunoj dvorani Lisinski.

S obzirom na to da je nazad nekoliko dana upravo Nada Prkačin svome sugovorniku u emisiji „Moja Hrvatska“ na Laudato TV iznijela pitanjem tezu, rekao bih i poziv gledateljima, za razmišljanje o tome da se komemoracija hrvatskoj žrtvi iz Bleiburga premjesti i trajno ostane u Hrvatskoj, odlučio sam čitateljima, a kao potporu i dar kolegici Prkačin i Laudato TV za sve što rade za hrvatski narod objaviti elaboraciju te ideje, jer ta misao tinja i nužno ju je rasplamsavati.

Uvijek se tako započinje, spajanjem tisuća plamičaka, koji postoje, ali se ne vide zbog mraka koji se industrijski proizvodi nad Hrvatskom, čak i nad događajima iz „Štafete smrti“. A u mraku se istina ne snalazi najbolje.

Ovo je moj tekst objavljen 14. svibnja 2016. godine, nemam što dodati ni oduzeti ni danas, dvije godine kasnije, izuzev eventualno krajnje provjerljivu činjenicu da smo danas još udaljeniji od ideala, koje sam u njemu tada iznio, te da na nacionalnom spektru, onom hrvatskom i kršćanskom, ne postoji jasna svijest o nužnosti iskoraka u tom pravcu – prvim korakom. Niti postoji svijest o dometima pogubne industrije potiskivanja i javne kriminalizacije najfinijih hrvatskih svetinja, jer da postoji – bili bi osmišljeni i prvi koraci.

Taj korak ne postoji čak ni kao politička ideja.

A s druge strane, samosažaljenje, javna i politička borba s apstraktnim neprijateljima bez ukazivanja na realne probleme i nositelje, industrija alibija paralelno raste, sve je više javnih „zaštitnika“ sjećanja, žrtve i „istine“, sve se više svetinje srozavaju na trgovačku marku, sve je više novih „progonjenih“ i proganjanih, koji neostvarivanje svojih svakodnevnih ciljeva i ambicija izjednačavaju sa strahotama hrvatskoga naroda i najtežim žrtvama.

I sve je više izgleda da se i u te najfinije niti ljudskoga postojanja zavuku nadzorne kandže zločinačkoga duha s Bleiburga.

Evo teksta:

Svi su hrvatski putevi danas (tekst je pisan na dan komemoracije) vodili prema Bleiburgu. Tisuće hrvatskih ljudi slijevalo se u kolonama iz cijeloga svijeta, jer, svatko tko je ikada bio u tom svojevrsnom svetištu hrvatske žrtve, mogao se uvjeriti da su vrlo rijetke obitelji, ljudi svih generacija iz cijeloga svijeta, koje nisu bar jednom za života – bile na tom hodočašću.

Te kolone moraju se vrati u Zagreb.

Moraju ponijeti i zauvijek vratiti duše hrvatskih žrtava, ako im već nikada neće moći vratiti kosti.

Većega nacionalnog dostojanstva od tih kolona, molitava, hodočašća nije bilo, niti ga je moguće zamisliti kroz tu povijest ilegalnog obilježavanja nacionalne žrtve.

Zbog čega danas onda državnici Republike Hrvatske hodočasteći u Bleiburg pozivaju na – dostojanstvo? Kome ti ljudi i zašto poručuju da je svaka žrtva – žrtva i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje?

Koga pozivaju i pred kim?

Iz dostojanstva bleiburških kolona treba učiti, a ne pozivati svoj narod na dostojanstvo po mjeri ubojica i afirmatora zločina nad njim. Jer, što god ti milijuni ljudi učinili, njima ne može niti smije dostojanstvo prosuđivati, vrednovati i ocjenjivati nitko tko nije u tim kolonama. A puno ih – nije.

Zbog njih i danas Hrvatska krvari.

Ne smije se riječ „dostojanstvo“ koristiti u tom kontekstu, jer je duboko neprimjerena, defenzivna, izraz neslobode i podčinjenosti i vrijeđa milijune ljudi.

Sadržaj, organizatori i poruke komemoracije u Bleiburgu su se morale promijeniti nakon 1991. godine. Dijelom su se promijenile, ali – kolone, milijuni ljudi iz Bleiburga, čak i onih što dolaze iz Republike Hrvatske i hrvatskih županija Bosne i Hercegovine, ukazuju da državnost i žrtva u njeno ime, još uvijek nisu – jednakost.

Inače bi se kolone slijevale u Zagreb.

Jer te kolone, to hodočašće, ne organizira – slobodna, samostalna Republika Hrvatska.

Hrvatska država.

Što hoću reći?

Ne može valjana komemoracija stotinama tisuća ljudi koje je pobio komunistički zločinački režim bivše Jugoslavije biti, ako ju i nakon dvadeset i pet godina proglašenja i krvave obrane slobodne, neovisne i samostalne hrvatske države, organizira Počasni bleiburški vod.

Bez obzira bio Sabor, predsjednica Republike, Vlada ili netko četvrti, pokrovitelj, bez obzira koliko desetina tisuća danas bilo u Bleiburgu, to nije simbol smirivanja hrvatskog duha i ako baš hoćemo, pojedinačnih duša tolikih tisuća mučenika. Umrli su jer su se nadali Hrvatskoj, vjerovali u nju.

Samo im slobodna Hrvatska može vratiti mir.

Ne može smirivanje nacionalnog duha nitko ostvariti u tuđoj zemlji. Jer, država koja nosi nacionalno ime svoga naroda, koja se diči slobodom, koju vode svjesni i odgovorni nacionalni političari i državnici, koja počiva na civiliziranim društvenim vrednotama – svoje žrtve komemorira na svome ozemlju.

Gdje god stradale.

Tako se to radi.

Volio bih zbog toga da ovo bude zadnji dolazak pokrovitelja, ma tko oni bili – na komemoraciju u Bleiburgu. Samostalna hrvatska država mora ustvrditi svaku pojedinačnu žrtvu svoga naroda.

Svaku.

I priču, uspomene i svijeću za nju, zapaliti u srcu Hrvatske, Zagrebu.

To bi bila istinska i stvarna državna komemoracija.

Ako ne znaju kako, neka se obrate Katoličkoj crkvi, koja praktično ima sređene popise stotina tisuća ljudi. Crkva je obilazila obitelj po obitelj, razgovarala, zapisivala, istraživala, jer je vidjela da država nije spremna ni voljna to uraditi. A vrijeme prolazi, zaborav se planski proizvodi, krivotvorine nasrću iz istih zločinačkih ruku.

Hrvatska ako želi biti država dostojna poštovanja i povjerenja svoga naroda, mora hitno osmisliti način i model općenacionalne komemoracije hrvatskim žrtvama u Zagrebu. Neka to bude na dan kad se svih ovih teških i lijepih godina odlazilo na Bleiburg.

I, umjesto da komemoraciju organizira Počasni bleiburški vod, časni ljudi koji su od 1953. godine, nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu, čuvali svetište svoga naroda i štitili ga od zaborava, većinom s iseljenom Hrvatskom, komemoraciju mora organizirati Republika Hrvatska. Ne može postojanje samostalne države i njene odgovornosti zamjenjivati nitko. Jer to je ili znak lažne državnosti ili teških društvenih poremećaja koji odriču hrvatskom narodu – sjećanje.

Na tome me uvijek podsjete skupine političara, lidera stranaka i nositelja državnih funkcija u Bleiburgu. Lijepo je i istodobno tužno, vidjeti ih tu. Ne može državni poglavar, predsjednik Sabora ili Vlade, ministri – biti gost na komemoraciji. A danas jesu.

To je nedostatak državničke kulture i nacionalne svijesti.

Pri tome je pogrešno političare koji dolaze u Bleiburg vrednovati prema onima koji ne dolaze, prema nasljednicima politika i ideja koje su upravljale zločinačkim rukama. Ništa se prema njima ne smije ravnati ako hoćemo slobodnu i smirenu zemlju i sretan narod.

Komemoracija hrvatskoj žrtvi je obveza, zadaća najviše nužnosti – nacionalne države.

Tako se to radi i tako se smiruje nacionalna svijest, duh, tako se osigurava pokoj milijunima Hrvata kroz povijest, koji su svojim životima trasirali put do današnjih dana.

Zagreb mora imati nacionalni spomenik hrvatske žrtve, mora na njemu mjesto naći svaki čovjek koji je ostavio život za nacionalne ideale, makar ih i pogrešno nastojao postići. To je dužnost reći iz današnje kolone svima nama koji nasljeđujemo ljude kojima se danas klanjamo i molimo Bogu za pokoj njihovih duša.

Malo je stvari u životu jedne države, koje ju čine trajnom nacionalnom i društvenom vrednotom za koju se isplati i za koju je dužnost dati i život. A spomenik i glavno nacionalno svetište svojim žrtvama jedna je od temeljnih. Svugdje u svijetu.

Zbog toga, Počasni bleiburški vod, svetište na Bleiburgu uz nužnu izgradnju prikladnoga muzeja uspomena na događaje i godine ilegalnoga obilježavanja stratišta naroda, mora ostati i opstati kao stečevina Hrvatske, kao svojevrsna svetinja i simbol, kao povjesna postrojba i svjedočanstvo jednoga vremena. I mjesto za edukativne ekskurzije milijuna djece svih budućih generacija, kao stijena njihovoga nacionalnog obrazovnog uputnika, iliti – kurikula. Jer hrvatska djeca moraju znati povijest i Počasnog bleiburškog voda, imena vlč. Vilima Cecelje, Mirka Karačića i prvoga predsjednika Ante Mirkuta.

To je prvorazredna zadaća Republike Hrvatske.

Ali, komemoracija, za milijune potomaka hrvatskih žrtava, njihovih nasljednika, njihovih i njihovih nasljednika, pa tako do viječnosti, mora biti prvorazredna državna obveza i mora biti u Zagrebu.

To je jedina istinska komemoracija nacionalne žrtve, njen vječni spokoj i sigurnost da se vratila u domovinsko okrilje. Vječnoj majci u zagrljaj.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati