Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi RH u – Zagrebu!

Objavljeno

na

Bleiburg će zauvijek ostati simbol, ali komemoraciju hrvatskoj žrtvi mora predvoditi Republika Hrvatska u – Zagrebu!

U susret komemoraciji žrtve hrvatskoga naroda, koju simbolizira mjesto predaje u ruke zločincima – Bleiburg, kojom je u sjećanjima milijuna Hrvata trajno obilježen mjesec svibanj s jasnom simbolikom proljetnog rađanja neke nove Hrvatske, jer kršćanski narodi ne smiju prihvatiti smrt bez vjere u uskrsnuće, Nada Prkačin i Laudato televizija su na sebi svojstven način, trgajući iz galopirajuće industrije nametnutoga zaborava nad današnjim generacijama Hrvata, jučer premijerno prikazali film „Štafeta smrti“ u prepunoj dvorani Lisinski.

S obzirom na to da je nazad nekoliko dana upravo Nada Prkačin svome sugovorniku u emisiji „Moja Hrvatska“ na Laudato TV iznijela pitanjem tezu, rekao bih i poziv gledateljima, za razmišljanje o tome da se komemoracija hrvatskoj žrtvi iz Bleiburga premjesti i trajno ostane u Hrvatskoj, odlučio sam čitateljima, a kao potporu i dar kolegici Prkačin i Laudato TV za sve što rade za hrvatski narod objaviti elaboraciju te ideje, jer ta misao tinja i nužno ju je rasplamsavati.

Uvijek se tako započinje, spajanjem tisuća plamičaka, koji postoje, ali se ne vide zbog mraka koji se industrijski proizvodi nad Hrvatskom, čak i nad događajima iz „Štafete smrti“. A u mraku se istina ne snalazi najbolje.

Ovo je moj tekst objavljen 14. svibnja 2016. godine, nemam što dodati ni oduzeti ni danas, dvije godine kasnije, izuzev eventualno krajnje provjerljivu činjenicu da smo danas još udaljeniji od ideala, koje sam u njemu tada iznio, te da na nacionalnom spektru, onom hrvatskom i kršćanskom, ne postoji jasna svijest o nužnosti iskoraka u tom pravcu – prvim korakom. Niti postoji svijest o dometima pogubne industrije potiskivanja i javne kriminalizacije najfinijih hrvatskih svetinja, jer da postoji – bili bi osmišljeni i prvi koraci.

Taj korak ne postoji čak ni kao politička ideja.

A s druge strane, samosažaljenje, javna i politička borba s apstraktnim neprijateljima bez ukazivanja na realne probleme i nositelje, industrija alibija paralelno raste, sve je više javnih „zaštitnika“ sjećanja, žrtve i „istine“, sve se više svetinje srozavaju na trgovačku marku, sve je više novih „progonjenih“ i proganjanih, koji neostvarivanje svojih svakodnevnih ciljeva i ambicija izjednačavaju sa strahotama hrvatskoga naroda i najtežim žrtvama.

I sve je više izgleda da se i u te najfinije niti ljudskoga postojanja zavuku nadzorne kandže zločinačkoga duha s Bleiburga.

Evo teksta:

Svi su hrvatski putevi danas (tekst je pisan na dan komemoracije) vodili prema Bleiburgu. Tisuće hrvatskih ljudi slijevalo se u kolonama iz cijeloga svijeta, jer, svatko tko je ikada bio u tom svojevrsnom svetištu hrvatske žrtve, mogao se uvjeriti da su vrlo rijetke obitelji, ljudi svih generacija iz cijeloga svijeta, koje nisu bar jednom za života – bile na tom hodočašću.

Te kolone moraju se vrati u Zagreb.

Moraju ponijeti i zauvijek vratiti duše hrvatskih žrtava, ako im već nikada neće moći vratiti kosti.

Većega nacionalnog dostojanstva od tih kolona, molitava, hodočašća nije bilo, niti ga je moguće zamisliti kroz tu povijest ilegalnog obilježavanja nacionalne žrtve.

Zbog čega danas onda državnici Republike Hrvatske hodočasteći u Bleiburg pozivaju na – dostojanstvo? Kome ti ljudi i zašto poručuju da je svaka žrtva – žrtva i da svaka žrtva zaslužuje poštovanje?

Koga pozivaju i pred kim?

Iz dostojanstva bleiburških kolona treba učiti, a ne pozivati svoj narod na dostojanstvo po mjeri ubojica i afirmatora zločina nad njim. Jer, što god ti milijuni ljudi učinili, njima ne može niti smije dostojanstvo prosuđivati, vrednovati i ocjenjivati nitko tko nije u tim kolonama. A puno ih – nije.

Zbog njih i danas Hrvatska krvari.

Ne smije se riječ „dostojanstvo“ koristiti u tom kontekstu, jer je duboko neprimjerena, defenzivna, izraz neslobode i podčinjenosti i vrijeđa milijune ljudi.

Sadržaj, organizatori i poruke komemoracije u Bleiburgu su se morale promijeniti nakon 1991. godine. Dijelom su se promijenile, ali – kolone, milijuni ljudi iz Bleiburga, čak i onih što dolaze iz Republike Hrvatske i hrvatskih županija Bosne i Hercegovine, ukazuju da državnost i žrtva u njeno ime, još uvijek nisu – jednakost.

Inače bi se kolone slijevale u Zagreb.

Jer te kolone, to hodočašće, ne organizira – slobodna, samostalna Republika Hrvatska.

Hrvatska država.

Što hoću reći?

Ne može valjana komemoracija stotinama tisuća ljudi koje je pobio komunistički zločinački režim bivše Jugoslavije biti, ako ju i nakon dvadeset i pet godina proglašenja i krvave obrane slobodne, neovisne i samostalne hrvatske države, organizira Počasni bleiburški vod.

Bez obzira bio Sabor, predsjednica Republike, Vlada ili netko četvrti, pokrovitelj, bez obzira koliko desetina tisuća danas bilo u Bleiburgu, to nije simbol smirivanja hrvatskog duha i ako baš hoćemo, pojedinačnih duša tolikih tisuća mučenika. Umrli su jer su se nadali Hrvatskoj, vjerovali u nju.

Samo im slobodna Hrvatska može vratiti mir.

Ne može smirivanje nacionalnog duha nitko ostvariti u tuđoj zemlji. Jer, država koja nosi nacionalno ime svoga naroda, koja se diči slobodom, koju vode svjesni i odgovorni nacionalni političari i državnici, koja počiva na civiliziranim društvenim vrednotama – svoje žrtve komemorira na svome ozemlju.

Gdje god stradale.

Tako se to radi.

Volio bih zbog toga da ovo bude zadnji dolazak pokrovitelja, ma tko oni bili – na komemoraciju u Bleiburgu. Samostalna hrvatska država mora ustvrditi svaku pojedinačnu žrtvu svoga naroda.

Svaku.

I priču, uspomene i svijeću za nju, zapaliti u srcu Hrvatske, Zagrebu.

To bi bila istinska i stvarna državna komemoracija.

Ako ne znaju kako, neka se obrate Katoličkoj crkvi, koja praktično ima sređene popise stotina tisuća ljudi. Crkva je obilazila obitelj po obitelj, razgovarala, zapisivala, istraživala, jer je vidjela da država nije spremna ni voljna to uraditi. A vrijeme prolazi, zaborav se planski proizvodi, krivotvorine nasrću iz istih zločinačkih ruku.

Hrvatska ako želi biti država dostojna poštovanja i povjerenja svoga naroda, mora hitno osmisliti način i model općenacionalne komemoracije hrvatskim žrtvama u Zagrebu. Neka to bude na dan kad se svih ovih teških i lijepih godina odlazilo na Bleiburg.

I, umjesto da komemoraciju organizira Počasni bleiburški vod, časni ljudi koji su od 1953. godine, nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu, čuvali svetište svoga naroda i štitili ga od zaborava, većinom s iseljenom Hrvatskom, komemoraciju mora organizirati Republika Hrvatska. Ne može postojanje samostalne države i njene odgovornosti zamjenjivati nitko. Jer to je ili znak lažne državnosti ili teških društvenih poremećaja koji odriču hrvatskom narodu – sjećanje.

Na tome me uvijek podsjete skupine političara, lidera stranaka i nositelja državnih funkcija u Bleiburgu. Lijepo je i istodobno tužno, vidjeti ih tu. Ne može državni poglavar, predsjednik Sabora ili Vlade, ministri – biti gost na komemoraciji. A danas jesu.

To je nedostatak državničke kulture i nacionalne svijesti.

Pri tome je pogrešno političare koji dolaze u Bleiburg vrednovati prema onima koji ne dolaze, prema nasljednicima politika i ideja koje su upravljale zločinačkim rukama. Ništa se prema njima ne smije ravnati ako hoćemo slobodnu i smirenu zemlju i sretan narod.

Komemoracija hrvatskoj žrtvi je obveza, zadaća najviše nužnosti – nacionalne države.

Tako se to radi i tako se smiruje nacionalna svijest, duh, tako se osigurava pokoj milijunima Hrvata kroz povijest, koji su svojim životima trasirali put do današnjih dana.

Zagreb mora imati nacionalni spomenik hrvatske žrtve, mora na njemu mjesto naći svaki čovjek koji je ostavio život za nacionalne ideale, makar ih i pogrešno nastojao postići. To je dužnost reći iz današnje kolone svima nama koji nasljeđujemo ljude kojima se danas klanjamo i molimo Bogu za pokoj njihovih duša.

Malo je stvari u životu jedne države, koje ju čine trajnom nacionalnom i društvenom vrednotom za koju se isplati i za koju je dužnost dati i život. A spomenik i glavno nacionalno svetište svojim žrtvama jedna je od temeljnih. Svugdje u svijetu.

Zbog toga, Počasni bleiburški vod, svetište na Bleiburgu uz nužnu izgradnju prikladnoga muzeja uspomena na događaje i godine ilegalnoga obilježavanja stratišta naroda, mora ostati i opstati kao stečevina Hrvatske, kao svojevrsna svetinja i simbol, kao povjesna postrojba i svjedočanstvo jednoga vremena. I mjesto za edukativne ekskurzije milijuna djece svih budućih generacija, kao stijena njihovoga nacionalnog obrazovnog uputnika, iliti – kurikula. Jer hrvatska djeca moraju znati povijest i Počasnog bleiburškog voda, imena vlč. Vilima Cecelje, Mirka Karačića i prvoga predsjednika Ante Mirkuta.

To je prvorazredna zadaća Republike Hrvatske.

Ali, komemoracija, za milijune potomaka hrvatskih žrtava, njihovih nasljednika, njihovih i njihovih nasljednika, pa tako do viječnosti, mora biti prvorazredna državna obveza i mora biti u Zagrebu.

To je jedina istinska komemoracija nacionalne žrtve, njen vječni spokoj i sigurnost da se vratila u domovinsko okrilje. Vječnoj majci u zagrljaj.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa

Objavljeno

na

Objavio

U jednom svom govoru vođa svih muslimana u svijetu, bošnjački otac i brat, turski predsjednik Erdogan izjavio da dobije „uvijek koprivnjiču” kad neki turski nogometni stadion nazovu arena. I stoga je naredio resornom ministru da se ne koristi više ta riječ. I sve to navodno što ga naziv arena podsječa na vrijeme od prije dvije tisuće godina kada su živi ljudi bacani u arenina igrališta, i kada su živi bili hrana gladnim životinjama.

Eto zaboli srce hladnog Erdogana za ljudima žrtvama ljudske zloče i brutalnosti od prije dva tisućljeća, a u isto vrijeme dok suosjeća sa tim žrtvama puni turske zatvore svojim neistomišljenicima. A kako su turski zatvori u vrijeme Erdoganove diktature postali pretijesni za toliki broj onih Turaka koji zemlju vide drugačije negoli predsjednik, Sultan uvodi smrtnu kaznu.

Potrebno je napraviti prostora u prenapučenim zatvorima, koji su suvremene turske arene. Arene u kojima su Erdoganovi protivnici gotovo u istom položaju kao i oni nesretnici u rimskim arenama.

Boli Izetbegovićeva babu Erdogana patnja ljudi iz antičkog vremena Rima kada su u arenama proždirale životinje ubačene ljude, ali ga ne boli, i ne priznaje patnje kršćana u okupiranim zemljama kada su ih njegovi prethodnici žive nabijali na kolac, pekli, potkivali kao konje, gulili im kožu, i sve to samo zbog toga što su bili kršćani. Ne boli ga ni današnja patnja i arenska nemoć obespravljenosti Hrvata katolika u federalnoj areni Bosne i Hercegovine, koju uz pomoć bošnjačkog vodstva,koje predvode dvojica članova beha Predsjedništva, Džaferović i Komšić, te njemačke kancelarke sve više puni „građanima“, hranom politički gladnim muslimanskim unitaristima i centralistima.

Gotovo isto se danas događa sa Hrvatima katolicima u federalnoj areni kao i u vrijeme gladijarstva, i to je danas suvremena svjetska, i europska arena. Federalni dio Bosne i Hercegovine u koju su ubacili, i još onaj mali ostatak katolika ubacuju među čopor silni i političke dominacije žednih Erdoganovih pristalica u BiH.

Ne želi vrijeme svojih Osmanlija da prizna takvim kakvim su ga njegovi prethodnici crnim učinili u Bosni i Hercegovini, i nastoje da ga ponove u toj tadašnjoj i sadašnjoj beha areni. Sve čini da se ne spominje crnilo i brutalnosti tog turskog vremena, samo kako bi ga što lakše oživio i u Bosnu i Herecgovinu povratio.

Nije samo Erdogan taj koji ne priznaje smrtne grijehe svojih Osmanlija, tu uz današnjeg turskog Sultana stoji cijelo bošnjačko političko i vjersko vodstvo muslimana u BiH. Svi se upregli da ožive ondašnje arene u BiH, i zemlju povrate u jednako strašan i brutalan povijesni period kakav je bio i u antičkom Rimu.

Put od diktature do arene, kojim Bošnjaci uvode beha federaciju, do propasti društva i zemlje, vrlo je kratak. U politici nema krače staze do arene, bilo za vlastiti narod, napose za pokoreni, nacionalne provalije i siromaštva od diktatorske vladavine. Stoga su Erdogan-Bakir-Merkel i izabrali Komšića za predstavnika janjičara u beha Predsjedništvo. Njegova zadaća je uvođenje diktature nad Hrvatima, a zatim i političko stjerivanje u arenu, u kojoj će njegovi „građani“ biti publika.

Diktatura u Turskoj i ona koja se uvodi u beha Federaciju s dvojicom muslimanskih članova u beha Predsjedništvu, su u potpunosti iste. Diktatore i u Turskoj i u beha Predsjedništvu birao je narod, turski i muslimanski. Demokracija je zadovoljena. Izbor diktatora u Turskoj se brani ekonomskim rastom u zemlji, a izbor dvojice muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo se brani „demokratskim“ i „legalnim“ izborima izašlih Bošnjaka. U Turskoj diktator puni zatvore, arene, svojim političkim protivnicima, beha arenu muslimanski dvojac u beha Predsjedništvu puni hrvatskim narodom, koji bi u tim okolnostima obespravljenosti i političkog gladijarstva trebao nestati.

Kao što je bio, i jest, pokušaj državnog udara, koji je poslužio za uvođenje diktature, i razlog zatvaranja pola milijuna ljudi, i „legalnost“ izbora dvojice bošnjačko muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo je razlog „građaniziranja“, islamiziranja Hrvata katolika. No, ono što je u tom

diktatorskom rastu Erdogana, i njegova lažnog rasta gospodarstva još strašnije i od svih tih zbivanja u Turskoj, poklopljenoj samovoljom jednog čovjeka koji svojim stilom vladavine podsjeća na Hitlera, je njegovo mirnodopsko širenje i oživljavanje krvavog Otomanskog carstva na nekada okupiranim kršćanskim europskim prostorima, u prvom redu u Bosni i Hercegovini.

Za razliku od lažnog napretka ekonomije, Sultanovo osvajanje Bosne i Herecgovine je bilo zaista stvarno, istinito. Bio je to, i jest, jedini turski napredak pod čizmom najopasnijeg suvremenog diktatora u svijetu. Svoj diktatorski stil vladavine, a što je karakteristika svih nedodirljivih vlastodržaca, prenio je i na svog poslušnika u Bosni i Hercegovini Bakira Izetbegovića.

Političkom ocu beha Muslimana, sultanu Erdoganu, u obnovljenom procesu osvajanja Bosne i Hercegovine smeta bilo kakvo prisustvo zapadni kršćanskih zemalja. I kršćana, napose katolika kao smetnje osvajanja federalnog beha dijela. Osim Njemačke. Svačija druga mu smeta u krvavom pohodu, sa milijunskom migrantskom vojskom, jer ta zemlja mu plaća milijarde eura da je lažno brani od migrantskih invazionista.

No pokazuje se kako te silne milijarde njemački poreznih obveznika ne uspjevaju da ih obrane od migrantske islamističke invazije. Što više milijardi dati Sultanu tim više islamski migranatskih invazinosta u Njemačkoj, i Osmanizma u Bosni i Hercegovini. Sultan ne vjeruje u zapadnu valutu, ona je ništa pred njegovom invazionističkom milijunskom vojskom koja kroz okupiranu Bosnu i Hercegovinu, 81. Pokrajinu Otomanskog genocidno konfesiocidnog carstva, maršira prema Beču a zatim i ostatku Europe.

Nakon što se utaborio u Bosni i Hercegovini, dakako uz pomoć Bakira, njemačke kancelarke koja mu pomaže politikom građaniziranja Hrvata katolika, i milijardama darovanih eura Sultan još više prijeti i kaže: „Ako oni imaju njihov dolar, mi imamo narod, imamo Alaha”. Sveti rat dzihad ne će prestati sve dok sultan iz osvojene Bosne i Hercegovine, kroz Alijin amanet izdate mu, ne dođe pod Beč i ne čuje europsku sramotnu predaju.

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa, i zbog toga se u njoj podižu šatori islamskim migrantskim ratnicima, kako bi se u povoljnom političkom trenutku, u najkračem vremenu, pridružili milijunskoj vojsci islamskih migranata koji ih čekaju u europskim zemljama, i onim milijunima neintegriranih Muslimana u Europi.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK; Evo jedne ‘dobre’ ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve!

Objavljeno

na

Objavio

Evo jedne ”dobre” ideje na fejsu: Hrvatska bi odmah trebala napasti Srbiju da jednom i mi Hrvati budemo žrtve! Uz to, trebali bi platiti neku Pejčinović-Burić iz Beograda da nam otvori oči koje sve dobro nosi status vječne žrtve u očima slijepaca iz Buxellesa.

Koliko puta je došlo do legendarnih sukoba Torcide, BBB-a, Grobara, Delija, Armade…? U tim sukobima deblji su kraj izvukli, naravno, maloljetnici. Stara i već izlizana priča. E, sad više nije. Sad imamo ”lex autobusni kolodvor Vukovar”.

Potukli su se navodno BBB i naši hrvatski Delije ili Grobari. Jedan grobar je skoro završio u grobu od lakših tjelesnih ozljeda. I sad je iskočio na površinu gen Dobrice Ćosića, oca nacije, koji je govorio: ”Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz stida…” itd. Jutarnji donosi vijest: “Penava starim videom potiče sukobe“.

Večernji pak sekundira: “Je li Penava nacrtao metu na licu dječaka”. Bez upitnika. Naravno, Penava nije trebao spominjati jednu “naivnu“ dječju reakciju kad djeca sjede u trenutku dok se svira Lijepa naša u Lijevoj našoj. Što se to njega tiče. O tome vodi brigu naša Vlada na Markovom trgu.

Što se Penave tiče što su roditelji te djece iste naučili da ne poštuju hrvatske institucije. Oni uče jednu malo suptilniju, skoro pa relaksirajuću povijest: bio je tu nekada nekakav građanski rat, a Tuđman i političari nas bre zavadiše!

Takvi valjda i trideset godina nakon što je njihova Juga otišla na “đubrište istorije“ i dalje slave Dan republike, peku prasce, evociraju se dani “ponosa i slave“, bacanja cvijeća na tenkove koji odlaze sravniti Vukovar sa zemljom, i dalje se slavi njihov heroj Tito… Što se sve to tiče Penave? K’o to njega gura “na dizanje tenzija“.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje

To će sada morati istražiti još jedna od već legendarnih pravobraniteljica Lijeve naše.

Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, zatražila je policijsko izvješće o nasilju nad srednjoškolcem koji u vukovarskoj školi “Nikola Tesla“ pohađa nastavu na srpskom jeziku. Helenca ne čita novine koje su prenijele stav policije da se radilo o sukobu navijača.

Ona traži da neka se istraži je li sad već nepoželjni Penava počinio neko kazneno djelo. Na konferenciji za novinare osudio je učenike te škole jer nisu ustali prilikom intoniranja državne himne, a kasnije je čak i videosnimku, koja to dokazuje, objavio na službenim internetskim stranicama grada Vukovara.

Prilično zamorno i pomalo utopistički od jedne lijeve pravobraniteljice. Od sada kad se naše opjevane navijačke skupine odluče “igrati“ nasred zemlje Hrvatske i to s “fantomkama“ na glavama treba najprije riješiti tzv. prejudicijelno pitanje je li se pod fantomkom krije neki maloljetni učenik koji nastavu pohađa na srpskom jeziku ili netko drugi.

Pred par dana je maloljetnik dobio pet godina zatvora jer je ubio maloljetnika. Objavljeno mu je bilo ime i prezime, čak i slika ubojice. Gdje je tada bila naša Helenca? Ona se baš napalila na Penavu. A on oženjen, tvrd, preživio opsadu, preživio agresorske logore, a sad će mu glave doći Helence.

Čim prije Penava shvati da mirna reintegracija u prijevodu znači – mirno pristajanje na četnikovanje – to bolje za njega, Josića i ostale koji još uvijek vjeruju da su 5. kolovoza 1995. napokon dobili svoju državu. Državu u kojoj je 1998. oslobođena istočna Slavonija s gradom Vukovarom.

Naučit će njih Lora, Helence, Višnja… i ostale pravobraniteljice da nije gotovo kad je gotovo nego da je gotovo kad one, i oni koji su ih izabrali, kažu da je gotovo. Mi bismo napokon trebali postati imuni na njihove gluposti, prestati s etiketiranjem o tobožnjoj izdaji i veleizdaji. Malo strpljenja drugovi!

Ako se jednog lijepog dana opet neka (možda baš najbrojnija) manjina odluči pobuniti protiv hrvatske države i pripojiti, recimo, Republici Srpskoj, onda će opet hitno svi k Anti Lediću u vikendicu na Plješivici kako bi našli rješenje za nastalu krizu. Tajno, naravno, da slučajno za to ne doznaju naše “pravobraniteljice“.

Naime, dana 19. siječnja 1990. Tuđman, Ledić, Vlado Marić, braća Veselica, Šošić, Ladan, Stipac i još neki intelektualci uspjeli su bili umaknuti konfidentima UDB-e i sastati se na Plješivici u Ledićevoj kleti te osmisliti tko će nas voditi do samostalnosti i slobode.

Danas živimo u Lijevoj njihovoj, agresori imaju svoje škole, svoju povijest, svoje “pravobraniteljice“, svoje konstruktore aviona u Saboru, svoje lijeve i ljevije medije, svoje ministre kao što je bio Željko Jovanović koji šalje na cenzuru hrvatske udžbenike povijesti srpskom predsjedniku Nikoliću da mu dokaže da Srbija u njima nije prikazana kao okupator i agresor. I kako bi napisao Matoš: “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno…“.

Izjava Gordana Marasa o našem ”jadnom zrakoplovstvu”, dobro će doći njihovom snažnom vazduhoplovstvu.

Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Gripa hara Hrvatskom. Pernar je razapet jer misli da je C vitamin zakon. Pupovac pak misli da je zakon jer je za ”CCCC”. Što misli Penava kazat će nam Helenca. A novu progresivnu istinu o Domovinskom ratu dao nam je nedavno antifašistički borac Kaštelan. On je komandant udruge koja okuplja veterane Domovinskog rata i antifašiste!?

Partijski sveti zadatak mu je “približavanje branitelja i partizana“. Još jedan tip koji se bavi znanstvenom fantastikom. Kaže komandant: “Imali smo u ratu i ove što su se u ratu oblačili u crnu boju, ti su bili štetočine broj jedan…“.

Nakon ove Ćosićevske “istine“ možete zamisliti sjaj u očima Ante Tomića, Jurice Pavičića, Dragana Markovine, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Nenada Stazića, Robia Bajrušija i ostalih antifa. Drug Kaštelan je napokon otkrio ”istinu”.

Dok su crni HOS-ovci radili na Srđu “štetu“ njihovim partizanima, naši partizani su pjevali “po šumama i gorama naše zemlje ponosne”… i tako sve do Oluje.

Je li drug komandant ikada čuo jednu staru antičku mudrost: nedostatak stida prvi je korak prema idiotizmu. Je li ikada itko čuo da su se među Tigrovima, Pumama, Gromovima, Paucima, Kunama, Vukovima… borili partizani s, recimo, pjesmama Bajage, Lepe Brene, Bore Čorbe, Ilića, Balaševića…?

Takvi slučajevi mogli bi se na prste nabrojati. I to na prste čovjeka bez ruku. To je još sirova neobrađena tema za sinopsis Ante Tomića u režiji Frljića, možda pod naslovom ”Partizanski general u Domovinskom ratu”.

Fragmente je prilično lako zamisliti. Ratko Mladić je glumac, a snimatelj Zoran Erceg. Uloge HOS-ovaca treba podijeliti migrantima jer imaju crne uniforme, a i oni sami su nekako crni. I samo rade štetu…našima Mladiću i Ercegu.

Nakon što su nas ljevičarske propagandne “brigade“ uvjeravale da je RH nastala na tvorevinama AVNOJ-a i ZAVNOH-a, sad nadire malo suptilnija ekipa humorista tipa News Bara. U Bljesku i Oluji borili su se naši branitelji i partizani zajedno. Donekle je to je i točno. Borili su se na istom teritoriju, ali jedni protiv drugih.

I kao što su Srbi u Drugom svjetskom ratu odlazili u četnike, a 1945. se vraćali iz partizana, tako i sada razni Ercegi, Kaštelani i slični vode svoje mentalne “neprijateljske ofanzive“ protiv stvarnih pobjednika. Oni pak svoje pobjede evociraju svakodnevnim samoubojstvima.

I dok se branitelji ubijaju dotle Sabor RH postaje sve uzbudljivije mjesto za TV pretplatnike. Tako oni “polupismeni“, kako ih naziva Šokre Beljak, mogu naučiti da “odjebi“ nije psovka nego samo fin način da političkom protivniku poručiš da od…. Uglavnom, Hrvateki su zgroženi. Kaj je sad to? Pa buju se pošorali! Jezušek, pa to je tak strašno!!! Neka samo pogledaju engleski parlament zadnjih dana.

Jadna Theresa May izgleda kao da je završila petu rundu u UFC. U Japanu, Južnoj Koreji, na Filipinima, u Rumunjskoj, Makedoniji… zastupnici se muški dohvate šakama. I idemo dalje. Od kad je Joža Gržinić pred 134 godine opalio “šimecki“ u tur Khuena Hedervariya, popularnog bana, od tada do danas u Saboru se skupljala paučina. Saborom je lelujao samo humor i duhovitost News Bara ili Ante Tomića.

Pupovac je došao u Sabor sa žutom trakom na ruci u stilu ”evo me, fašisti”. Da su mu dali još staru pušku iz predvojničke pričuve izgledao bi kao Žikica Jovanović Španac kad je 25. lipnja 1941. u Valjevu formirao 1. partizanski odred u Srbiji. A zastupnici su taj performans Pupovca hrabro i ponosno progutali. Pogodite zašto?

Kad je legendarni i opjevani partizan Neno Stazić napisao da su njegovi 1945. šlampavo odradili svoj posao žaleći što su neki nakon rata onako nenaoružani uopće preživjeli, je li netko od uvaženih zastupnika rekao Neni blago i smirujuće “odjebi“?

Svojedobno nismo bili ni svjesni kako je dobro poentirao Zlatko Vitez kad je nazvao Hrvatski sabor ”kokošinjcem”. Nakon što je Plenković negdje žurno krenuo, a Grmoja iznenada nestao, ostade gorak okus nas ljubitelja “slobodnih borbi“ da je meč bez razloga otkazan.

Sve ostalo sličilo je na plastičnu izložbu likova Mate Granića. Tihi, pastoralni, ne bi se štel mešati, kaj je je, odnija đava prišu, tihe koalicije u stilu “pola meni pola tebi, pola Bagi“ i slično.

Lijepo se jednom prilikom zapitao Mark Twain: “Katkad se pitam vode li ovaj svijet vrlo pametni ljudi koji nas zezaju ili hrpa idiota koji misle ozbiljno”.

Kad je već ova kolumna posvećena Beljakovom “bratstvu i jedinstvu“, onda treba i nastaviti u tom tonu. Čuli ste vjerojatno za bivšeg srpskog ministra Spoljnih poslova Vuka Draškovića? Njegova čuvena izjava prije “građanskog“ rata glasila je otprilike ovako: tamo gdje se nalaze srpski grobovi tamo je i Srbija. Pošteno.

Vuku je netko od obrazovanijih iz Beljakove stranke javio veselu vijest da u Zagrebu postoji njegova Draškovićeva ulica. Što je u načelu i točno. Jedino mu nisu javili da se u toj ulici nalazi i Traumatološka bolnica. Opreza radi. I tako je Vuk u vrijeme Adventa 22. prosinca došao u bivše kino “Balkan“ promovirati povijesnu istinu u knjizi ”Kralj Aleksandar Karađorđević je srpski Bonaparte i jugoslavenski Garibaldi“.

Denis Derk pomalo cvili:“…to je književno zagrebačko predstavljanje izvedeno gotovo u ilegali“. Prevedeno, purgeri su radije krkali kobasice i germknedle nego se dali uvjeravati kakve su istorijske veličine bili Aleksandar Karađorđević i Draža Mihajlović. Draža je u knjizi vjerojatno proglašen srpskim Churchillom.

S obzirom na obrazovnu reformu naše Blaže Divjak teško da će mladi ikada skužiti tko su to Draža, Karađorđe, Garibaldi. Ako im kažeš da je Bonaparte u stvari Napoleon reći će ”a, ha!”. Zašto našu zlatnu mladež opterećivati s onim što je k’o bajagi bilo. Dr. Ante Birin iz Hrvatskog instituta za povijest smatra kako je u novoj nastavi hrvatske povijesti izbrisano oko 700 godina.

Pa kako onda stručno i znanstveno objasniti omladini tko je kralj Aca Karađorđević? Hrvatski i makedonski “klerofašisti“ izvršili su na njega atentat 9. listopada 1934. u Marseju, u Francuskoj.

Kralj je navodno svom vjernom ađutantu na samrti rekao “Čuvajte mi Jugoslaviju…“ I mi smo svi, a naročito dalmatinski orjunaši, bili nekako tronuti tom brigom našeg kralja za ondašnje “bratstvo i jedinstvo“. Međutim, puno godina kasnije došao je poziv odozgor i za ađutanta.

Prekrstivši se prošaptao je, kažu, sveštenom licu: “Znate, neću grešit’ dušu, ali kralj nije izrekao, znate ono, čuvajte mi Jugu… već je u stvari rekao “upucaše me bre p…. im majčina“. E, sad je li to točno ili ne nećemo nikada doznati.

Kako piše dr. Birin “povijesti Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1990. nije u obrazovnoj reformi posvećena ni jedna tema koja bi izravno obrađivala povijesne događaje iz tog razdoblja“. Amen. Baš me zanima što je u stvari Napoleon rekao kad su ga upucali u Francuskoj.

Lijepo je rekao W. Churchill: “Balkanci proizvode više povijesti nego što je mogu potrošiti“.

Progresivni antifa Filip Drača, pripadnik Građanske akcije i Radničke fronte, u času kad se sjetio Save Kovačevića i Sutjeske nacrtao je sprejom srp i čekić na spomenik Franje Tuđmana. Filip je antifa od rođenja. Na maturalnu zabavu došao je u partizanskoj uniformi.

Inače je, kao i svi antife, miroljubiv. Navodno je ispred katedrale u Zagrebu svojedobno pjevao “ubij popove, pasje skotove“. Sad ga je ufatilo i predalo pritvorskom nadzorniku. Eto, na što se svela klasna borba progonjenih i potlačenih proletera. Čim izađe iz pritvora, evo njega u Amsterdamskoj koaliciji koja će, po mišljenju Kreše Beljaka, premoćno pobijediti na izborima.

Kako je nedavno rekao jedan psihijatar: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih“.

Piše na fejsu jedna majka: “Mom djetetu od 16 godina je, zbog slušanja Thompsona, izrečena opomena, pozvani smo na razgovor i rečeno nam je da je mali ustaški orijentiran”.

Neću navesti ime učeničkog doma da ne bi imao problema još jednu godinu koliko mu još ostaje biti tamo. Samo mogu reći da na ulazu u dom stoji bista partizana s zvijezdom petokrakom. Eto, ima i toga kod nas. Evo posla za našeg Filipa kad ga puste van.

U revoluciji postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Na vašu veliku žalost, druže Tomiću, narod gleda HBO-Go, Netflix, Amazon, a ne naše loše filmove

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari