Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Košićeva radikalnost je izraz zbilje u kojoj se nameće izbor između Isusa i Soroša

Objavljeno

na

Jedno isključuje drugo: Tito samostalnost Hrvatske, slobodna Hrvatska – Tita

Odavno nije vijest u današnjoj Hrvatskoj da će svaka reakcija Katoličke crkve, nekoga biskupa, pri čemu je „neki biskup“ manje više uvijek sisački biskup Vlado Košić, naići na mainstream preodgoj, prekvalifikaciju i objašnjenje koje manje više mora svatko tko računa na bilo kakav društveni status u Hrvatskoj, prihvatiti zdravo za gotovo.

Cinizam je da prekvalifikaciju nacije, javni kršćanski preodgoj i monopolno pravo na tumačenje kršćanskih stajališta, vatikanskih kanona, pravovjernosti Crkve, te evenđeoske poruke preuzimaju ateisti u manjoj mjeri, te radikalni antikatolici i antiteisti u pretežitosti.

Jednim imenom komesari novoga – staroga poretka, svećenici, što Tita, što Soroša.

Najopasniji je svakako osobni ljudski, ali i javni pristanak na proizvedeni zaborav, odsustvo samosvijesti, minimuma ponosa, povjerenja u zdrav razum i konačno, pravo na život po svojim mjerilima, pogotovo u situaciji kad su ta prava plaćena višestoljetnim krvavim računima i u kontekstu opoćeprihvaćenih univerzalnih normi na kojima počiva bar deklarativno poredak današnjega svijeta i odnosa među ljudima.

Kako je moguće da katolici u Hrvatskoj, pri čemu pojam katolik ne pripada samo onima koji se nazivaju ili jesu praktični katolici, koji idu na nedjeljne ili svakodnevne mise, nego na sve ljude koji na različite načine drže do svojih korijena, ne odriču se ostavštine očeva i majki, djedova i baka, osjećajući kršćanstvo svojim osobnim identitetskim obilježjem; tako mirno i bez otpora privaćaju tako brutalne nelogičnosti?

Kako je moguće da ljudi pristaju na to da im službenu, javnu i šutke odobrenu uzoritost čini Drago Hedl, karijerni progonitelj Katoličke crkve, odlikovani novinar aktom predsjednika samostalne nacionalne države Hrvatske, kako je moguće da im uzoritost zastupa i nameće novinar godine u ime i na ime velike većine novinara u Hrvatskoj, Zoran Šprajc; zatim nekolicina potkapacitiranih autora i banalnih propagandista, te golema masa mediokriteta u državnim i javnim institucijama, umjesto biskupa Košića?

Bijeg od vlastite odgovornosti

Odgovor na to pitanje je – radikalan.

Jer mora biti.

Biskup Košić, ako će svjedočiti istinu, mora biti radikalan.

Kao i svaki ponosan i razuman čovjek u Hrvatskoj.

Valja naglasiti da i jednome dijelu ljudi koji duboko u sebi osjećaju radikalno odreknuće od svega što jesu i nepodnošljivost ponižavajuće realnosti, često ostaje lakše šutjeti, ali i suglasiti se s nasrtajima na „radikalnoga biskupa“ bježeći od svoje odgovornosti i savjesti, nego se opredjeliti za suprotstavljanja zlu na koje se godinama mirno navikavaju.

To je nevjerojatno opasna slabost ljudi na kojoj počivaju doslovno sva društvena zla.

Bijeg od vlastite odgovornosti.

Upravo ne toj slabosti danas u Hrvatskoj imamo radikalno službeno odreknuće od praiskonskih nacionalnih, ljudskih i društvenih vrednota, od praiskonskoga biljega kršćanstva i humanističkoga poretka među ljudima, odnosno radikalno suprotnu zbiljnost u gotovo svim njavažnijim društvenim institucijama i komunikaciji.

Biksup Košić je samo na to upozorio i to jasno adresirao.

Ništa više.

Kako je moguće da dvadest i šest godina nakon proglašenja samostalne, slobodne i nacionalne države danas u ulazima, na hodnicima, na autobuskim stajalištima, bilo gdje na javnim mjestima, dio razgovora, onih slučajnih ili dobrojutarnjih započinje zgražanjem na reakcije biskupa Košića, upozoravanjem na to što Crkva smije, a što ne, a da istodobno ljudi koji jesu ta Crkva, koji jesu ta Hrvatska, koji jesu platili golemu cijenu za stečevine od devedesete godine, šute i sve više i sami pristaju prihvatiti dvojbe smije li se laži reći da je laž, devijaciji da je devijacija, razbojniku da je razbojnik, zločincu da je zločinac, ukratko – zlu da je zlo?

Nije li to radikalna opačina, nelogičnost, radikalna činjenica izokrenutosti stvarnosti i nije li to poziv apostolskim nasljednicima ako su im uistinu Evanđelja, Isusovo naslijeđe, načela i istina vodilja u životu – da snažno upozore da to nije Isusov pravac niti poštovanje njegove riječi?

Jest.

Je li jedna jedina evenđeoska poruka u suprotnosti s općeprihvaćenim načelima na kojima počiva bar deklarativno civilizacija?

Nije.

U čemu je onda problem s „radikalizmom“ biskupa Vlade Košića?

U neslobodi i ljudskom osobnom kukavičluku zabrinjavajuće velikog broja današnjih Hrvata.

Najradikalniji poziv ljudima je poziv na suočavanje sa svojom savješću.

Zato ga je lakše izbjeći i osuditi, nego prihvatiti.

Kukavičluk

Suočeni smo s kukavičlukom koji je sustavno osmišljavan, stvaran i razvijan kao obrazac javnoga i društvenoga ponašanja već neprekinuto više od stotinu godina na ovim hrvatskim prostorima, čiji je cilj i esencijalna vodilja bila – ubiti duh pojedinačnoga čovjeka, a time i hrvatski narod.

Ne ubija neimaština, iako nagriza; ne ubija nesigurnost, iako nagriza; ubija nepostojanje minimuma dostojanstva i hrabrosti, ubija strah koji se uvlači u čovjeka i čini ga osvisnikom od lažnih autoriteta.

Biskup ne bi smio biti biskup ako bi šutio o tome.

Bio bi lažan, kao i pretežiti vrijednosni poredak u kojemu šuti.

Pupovac

Dvadeset i šest godina nakon krvave borbe i pobjede za elementarnu i univerzalnu slobodu hrvatskoga naroda i milijuna ljudi koji nikom nisu, niti mogu biti krivi zbog želje da svojim životima upravljaju na način kako to žele i znaju, a upravo zbog toga su bili izloženi brutalnome nasrnuću Srbije uz prešutnu ili otvorenu potporu gotovo cijele suvremene Europe i tisuća spavača u Hrvatskoj, čija politička brutalnost se nastavlja i danas nakon srpskoga vojnoga kraha, u Hrvatskoj imamo gotovo sva polazišta vraćena na početni stadij te borbe.

U najpresudnijim elementima čak i prije toga stadija.

Na stanje iz osamdesetih godina.

Imamo srpsku agesiju legaliziranu u hrvatskim državnim institucijama, a zove se umjesto Republike Srpke Krajine, SNV, SPC i SDSS, personalno umjesto Mile Martića – Milorada Pupovca.

Ciljevi su potpuni isti, samo modeli drugačiji.

Nazad dvadeset i šest godina ubijanjem tijela, rušenjem crkava, groblja, bolnica i gradova, silovanjem žena, djevojaka i djevojčica ubijao se duh naroda, danas se ubijanjem duha naroda i ljudi, fizičko postojanje ljudi i imovine – stavlja u službu podmuklih agresora i ideja, ciljeva i poredka koji nema hrvatski narodni biljeg.

Nema vrednote, ima antivrednote.

Nema razum, ima paralizu uma.

Nema vjeru u dobro, ima poklonstvo zlu.

Antihrvatski poredak pod plaštom antifašizma

Danas imamo bivši antihrvatski totalitarni poredak s kojega se pod plaštom izmišljenoga antifašizma preoblikuje hrvatski nacionalni duh i zlo se nameće kao jedino dobro, pri čemu je posve prirodna činjenica da korifeji javne riječi s televizijskih pozornica objašnjavaju bez prava na primjedbu milijunima Hrvata da je dobro bilo pobiti nekoliko stotina tisuća njihovih djedova, pradjedova, braće i sestara, počevši od nulte godine života do onih najkasnijih životnih dobi.

I da je zlo obilježiti njhove grobove, iskazati im poštovanje, pomoliti se Bogu nad njihovim obilježenim ostatcima prema ljudskim običajima od kada je Boga i svijeta.

I, biskup bi trebao šutjeti na to!?

Imamo dvadeset i šest godina nakon nacionalne odluke o samostalnosti hrvatskoga naroda i proglašenju samostalne države, nametnute političke dvojbe je li taj referendum bio valjan ili nije raspravom o tome – je li

Tito naš identitet ili nije.

Jer, rasprava o Titu je zapravo rasprava o sadržaju referenduma o samostalnosti Hrvatske.

Jedno drugo isključuje.

Tito samostalnost Hrvatske, slobodna Hrvatska – Tita.

U državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti hrvatskog naroda

Imamo situaciju da nam u državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti našega naroda, propagandisti svačijih, samo ne hrvatskih ili načelnih vrijednosti, promicatelji nakaradnih stavova i otvorenih krivotvorina, predstavljajući to ili znanstvenim ili ljudskim pravima i stečevinama, iako su ismijavanje i prvoga i drugoga načela.

Da biskup šuti o tome!?

Imamo potpunu kontrolu svih najvažnijih nacionalnih resursa, onih od koji se polazi u usmjeravanju nacionalne egzistencije, od skupina ili grupacija koje su do nazad dvadest i šest godina služili jednome drugome, pogubnom i opasnom gospodaru, koji je tijekom XX. stoljeća na različite načine ubio, prognao ili meko iselio preko dva milijuna i osamsto tisuća Hrvata s njihovih životnih prostora.

I kreacijom nakaradnoga poretka danas, ne dopuštaju tim ljudima povratak svojoj univerzalno prihvaćenoj stečevini.

Da biskup šuti o tome?

Imamo tabu o državnom poretku i namjerno usmjeravanje toga poretka u pravcu legalizacije rezultata uništenja hrvatskoga naroda, jer upravo je potvrda tih razornih posljedica antihrvatskih režima nečinjenje i spriječavanje reintegracije milijuna Hrvata u upravljanje nacionalnom državnošću.

A predsjednik vlade govori o rušenju tabua, pri čemu ni ne pomišlja na taj.

Da ga biskup ne upozori na tu činjenicu?

Imamo realno stanje da će se branitelju dati mirovinu, plaću, materijalno pravo, a oduzeti mu isitnu o ratu u kojemu je stekao sva ta prava, dat će mu se pun trbuh a oduzeti stečeno imesvodeći rat za slobodu na građanski rat, nevolju, vremensku nepogodu, istovremeno bježeći kao vrag od tamjana od postavljanja pitanja materijalne odgovornosti zločinca i zločinaca.

A priča se od dostojanstvu branitelja!?

Smije li biskup šutjeti o prisutnom veličanju odustajanja od pokajanja, odgovornosti i izbjegavanja sankcija zlu, te o političkoj reafirmaciji ideje toga zla, kojemu je sa svojim narodom svjedočio i obranio se od njega?

Kakav bi to biskup bio!?

Realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote

Imamo realnost da je ponosom i vrhunskom vrijednošću službeno proglašeno stupati u koloni i veličati devijantnu seksualnu sklonost afirmirajući ju kao društveno poželjnu vrijednost, istovremeno nasrućući na vrijednosti života, braka, obitelji, djece, budućnosti. Imamo promovirane europske političke programe poticanja navodnoga ženskoga prava iza koga se više ni ne krije pravo presuđivanja o začetome životu djeteta, koji se Hrvatskoj nameću kao neupitno načelo, te kriminalizaciju svakoga tko se usprotivi toj zastrašujućoj društvenoj paradigmi.

Imamo realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote, prirodu ljudskoga bića, kako onu znanstvenu tako i teološku, da su svi zagovornici tih vrednota obilježeni, javno kriminalizirani, izgnani iz društvenih institucija i okuženi službenom idejom i politikom, a sve suprotnosti – proglašene ljudskim vrhunskim ciljevima.

I da biskup šuti o tome!?

Imamo realnost u kojoj je stimulativno biti bezbojni mediokritet izrazito nastranih, neprirodnih, nehumanih i opasnih globalnih nastojanja i centara utjecaja, situaciju u kojoj je obrazovni sustav, pogotovo na sveučilištima, potpuno premrežen takvim mediokritetima i opasnim krivotvoriteljima, koji umjesto da nestanu s obzorja nacionalnoga diskursa, u ime navodne slobode pod otvorenom državnom zaštitom progone ljude i naraštaje diferencirajući i danas iz tih institucija Pečariće, Aralice i tisuće drugih manje poznatih.

To se proglašava autonomijom.

Da biskup šuti o tome!?

I, tko je tu onda radikalan, stvarnost ili biskup koji ukazuje na tu stvarnost?

Biskup, koji upozorava na tu tragičnu realnost i dramatično otklonuće od načela i istine, ili oni koji ga nazivaju opasnim radikalom zbog toga što upire prstom u državnika koji mora promijeniti tu tragičnu realnost?

Bili biskup uistinu smio biti biskup, a šutjeti o tome?

Ne bi.

Biskup, odnosno svi biskupi i svećenici koji bi šutjeli ili šute o tako radikalnom otklonuću od prirode čovjeka, njegovoga duha, elementarne humanističke dimenzije i obilježja, bili bi obični farizeji.

Ništa drugo.

Izdali bi i Boga i razum, vjeru i znanost.

A narod koji pristaje na biskupe farizeje, nema budućnosti.

Čovjek koji se poistovjećuje s biskupima i svećenicima farizejima, klanja se svećenicima novoga svjetskoga poretka, umjesto Bogu Isusu klanja se bogu Sorošu, umjesto božanstvenoj prirodi čovjeka i razumu, klanja se modeliranom biću u ime nakaznih ciljeva, koji mu oduzimaju čovječnost, esencijalnu utemeljnosti samim time budućnost, promičući pod različitim bojama samo i notorno zlo.

Takav čovjek nije čovjek.

Takav državni poredak nije dostojan čovjeka niti vrijedi povijesne žrtve.

Da šutimo svi o tome i prihvatimo urlik mase iz Jeruzalema- raspni ga, zaboravljajući da smo mi odmah potom na redu. Kad tad, svatko pojedinačno!

Ili da se poistovjetimo s biskupom Košićem?

Imamo li stvarno izbora?

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari