Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Košićeva radikalnost je izraz zbilje u kojoj se nameće izbor između Isusa i Soroša

Objavljeno

na

Jedno isključuje drugo: Tito samostalnost Hrvatske, slobodna Hrvatska – Tita

Odavno nije vijest u današnjoj Hrvatskoj da će svaka reakcija Katoličke crkve, nekoga biskupa, pri čemu je „neki biskup“ manje više uvijek sisački biskup Vlado Košić, naići na mainstream preodgoj, prekvalifikaciju i objašnjenje koje manje više mora svatko tko računa na bilo kakav društveni status u Hrvatskoj, prihvatiti zdravo za gotovo.

Cinizam je da prekvalifikaciju nacije, javni kršćanski preodgoj i monopolno pravo na tumačenje kršćanskih stajališta, vatikanskih kanona, pravovjernosti Crkve, te evenđeoske poruke preuzimaju ateisti u manjoj mjeri, te radikalni antikatolici i antiteisti u pretežitosti.

Jednim imenom komesari novoga – staroga poretka, svećenici, što Tita, što Soroša.

Najopasniji je svakako osobni ljudski, ali i javni pristanak na proizvedeni zaborav, odsustvo samosvijesti, minimuma ponosa, povjerenja u zdrav razum i konačno, pravo na život po svojim mjerilima, pogotovo u situaciji kad su ta prava plaćena višestoljetnim krvavim računima i u kontekstu opoćeprihvaćenih univerzalnih normi na kojima počiva bar deklarativno poredak današnjega svijeta i odnosa među ljudima.

Kako je moguće da katolici u Hrvatskoj, pri čemu pojam katolik ne pripada samo onima koji se nazivaju ili jesu praktični katolici, koji idu na nedjeljne ili svakodnevne mise, nego na sve ljude koji na različite načine drže do svojih korijena, ne odriču se ostavštine očeva i majki, djedova i baka, osjećajući kršćanstvo svojim osobnim identitetskim obilježjem; tako mirno i bez otpora privaćaju tako brutalne nelogičnosti?

Kako je moguće da ljudi pristaju na to da im službenu, javnu i šutke odobrenu uzoritost čini Drago Hedl, karijerni progonitelj Katoličke crkve, odlikovani novinar aktom predsjednika samostalne nacionalne države Hrvatske, kako je moguće da im uzoritost zastupa i nameće novinar godine u ime i na ime velike većine novinara u Hrvatskoj, Zoran Šprajc; zatim nekolicina potkapacitiranih autora i banalnih propagandista, te golema masa mediokriteta u državnim i javnim institucijama, umjesto biskupa Košića?

Bijeg od vlastite odgovornosti

Odgovor na to pitanje je – radikalan.

Jer mora biti.

Biskup Košić, ako će svjedočiti istinu, mora biti radikalan.

Kao i svaki ponosan i razuman čovjek u Hrvatskoj.

Valja naglasiti da i jednome dijelu ljudi koji duboko u sebi osjećaju radikalno odreknuće od svega što jesu i nepodnošljivost ponižavajuće realnosti, često ostaje lakše šutjeti, ali i suglasiti se s nasrtajima na „radikalnoga biskupa“ bježeći od svoje odgovornosti i savjesti, nego se opredjeliti za suprotstavljanja zlu na koje se godinama mirno navikavaju.

To je nevjerojatno opasna slabost ljudi na kojoj počivaju doslovno sva društvena zla.

Bijeg od vlastite odgovornosti.

Upravo ne toj slabosti danas u Hrvatskoj imamo radikalno službeno odreknuće od praiskonskih nacionalnih, ljudskih i društvenih vrednota, od praiskonskoga biljega kršćanstva i humanističkoga poretka među ljudima, odnosno radikalno suprotnu zbiljnost u gotovo svim njavažnijim društvenim institucijama i komunikaciji.

Biksup Košić je samo na to upozorio i to jasno adresirao.

Ništa više.

Kako je moguće da dvadest i šest godina nakon proglašenja samostalne, slobodne i nacionalne države danas u ulazima, na hodnicima, na autobuskim stajalištima, bilo gdje na javnim mjestima, dio razgovora, onih slučajnih ili dobrojutarnjih započinje zgražanjem na reakcije biskupa Košića, upozoravanjem na to što Crkva smije, a što ne, a da istodobno ljudi koji jesu ta Crkva, koji jesu ta Hrvatska, koji jesu platili golemu cijenu za stečevine od devedesete godine, šute i sve više i sami pristaju prihvatiti dvojbe smije li se laži reći da je laž, devijaciji da je devijacija, razbojniku da je razbojnik, zločincu da je zločinac, ukratko – zlu da je zlo?

Nije li to radikalna opačina, nelogičnost, radikalna činjenica izokrenutosti stvarnosti i nije li to poziv apostolskim nasljednicima ako su im uistinu Evanđelja, Isusovo naslijeđe, načela i istina vodilja u životu – da snažno upozore da to nije Isusov pravac niti poštovanje njegove riječi?

Jest.

Je li jedna jedina evenđeoska poruka u suprotnosti s općeprihvaćenim načelima na kojima počiva bar deklarativno civilizacija?

Nije.

U čemu je onda problem s „radikalizmom“ biskupa Vlade Košića?

U neslobodi i ljudskom osobnom kukavičluku zabrinjavajuće velikog broja današnjih Hrvata.

Najradikalniji poziv ljudima je poziv na suočavanje sa svojom savješću.

Zato ga je lakše izbjeći i osuditi, nego prihvatiti.

Kukavičluk

Suočeni smo s kukavičlukom koji je sustavno osmišljavan, stvaran i razvijan kao obrazac javnoga i društvenoga ponašanja već neprekinuto više od stotinu godina na ovim hrvatskim prostorima, čiji je cilj i esencijalna vodilja bila – ubiti duh pojedinačnoga čovjeka, a time i hrvatski narod.

Ne ubija neimaština, iako nagriza; ne ubija nesigurnost, iako nagriza; ubija nepostojanje minimuma dostojanstva i hrabrosti, ubija strah koji se uvlači u čovjeka i čini ga osvisnikom od lažnih autoriteta.

Biskup ne bi smio biti biskup ako bi šutio o tome.

Bio bi lažan, kao i pretežiti vrijednosni poredak u kojemu šuti.

Pupovac

Dvadeset i šest godina nakon krvave borbe i pobjede za elementarnu i univerzalnu slobodu hrvatskoga naroda i milijuna ljudi koji nikom nisu, niti mogu biti krivi zbog želje da svojim životima upravljaju na način kako to žele i znaju, a upravo zbog toga su bili izloženi brutalnome nasrnuću Srbije uz prešutnu ili otvorenu potporu gotovo cijele suvremene Europe i tisuća spavača u Hrvatskoj, čija politička brutalnost se nastavlja i danas nakon srpskoga vojnoga kraha, u Hrvatskoj imamo gotovo sva polazišta vraćena na početni stadij te borbe.

U najpresudnijim elementima čak i prije toga stadija.

Na stanje iz osamdesetih godina.

Imamo srpsku agesiju legaliziranu u hrvatskim državnim institucijama, a zove se umjesto Republike Srpke Krajine, SNV, SPC i SDSS, personalno umjesto Mile Martića – Milorada Pupovca.

Ciljevi su potpuni isti, samo modeli drugačiji.

Nazad dvadeset i šest godina ubijanjem tijela, rušenjem crkava, groblja, bolnica i gradova, silovanjem žena, djevojaka i djevojčica ubijao se duh naroda, danas se ubijanjem duha naroda i ljudi, fizičko postojanje ljudi i imovine – stavlja u službu podmuklih agresora i ideja, ciljeva i poredka koji nema hrvatski narodni biljeg.

Nema vrednote, ima antivrednote.

Nema razum, ima paralizu uma.

Nema vjeru u dobro, ima poklonstvo zlu.

Antihrvatski poredak pod plaštom antifašizma

Danas imamo bivši antihrvatski totalitarni poredak s kojega se pod plaštom izmišljenoga antifašizma preoblikuje hrvatski nacionalni duh i zlo se nameće kao jedino dobro, pri čemu je posve prirodna činjenica da korifeji javne riječi s televizijskih pozornica objašnjavaju bez prava na primjedbu milijunima Hrvata da je dobro bilo pobiti nekoliko stotina tisuća njihovih djedova, pradjedova, braće i sestara, počevši od nulte godine života do onih najkasnijih životnih dobi.

I da je zlo obilježiti njhove grobove, iskazati im poštovanje, pomoliti se Bogu nad njihovim obilježenim ostatcima prema ljudskim običajima od kada je Boga i svijeta.

I, biskup bi trebao šutjeti na to!?

Imamo dvadeset i šest godina nakon nacionalne odluke o samostalnosti hrvatskoga naroda i proglašenju samostalne države, nametnute političke dvojbe je li taj referendum bio valjan ili nije raspravom o tome – je li

Tito naš identitet ili nije.

Jer, rasprava o Titu je zapravo rasprava o sadržaju referenduma o samostalnosti Hrvatske.

Jedno drugo isključuje.

Tito samostalnost Hrvatske, slobodna Hrvatska – Tita.

U državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti hrvatskog naroda

Imamo situaciju da nam u državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti našega naroda, propagandisti svačijih, samo ne hrvatskih ili načelnih vrijednosti, promicatelji nakaradnih stavova i otvorenih krivotvorina, predstavljajući to ili znanstvenim ili ljudskim pravima i stečevinama, iako su ismijavanje i prvoga i drugoga načela.

Da biskup šuti o tome!?

Imamo potpunu kontrolu svih najvažnijih nacionalnih resursa, onih od koji se polazi u usmjeravanju nacionalne egzistencije, od skupina ili grupacija koje su do nazad dvadest i šest godina služili jednome drugome, pogubnom i opasnom gospodaru, koji je tijekom XX. stoljeća na različite načine ubio, prognao ili meko iselio preko dva milijuna i osamsto tisuća Hrvata s njihovih životnih prostora.

I kreacijom nakaradnoga poretka danas, ne dopuštaju tim ljudima povratak svojoj univerzalno prihvaćenoj stečevini.

Da biskup šuti o tome?

Imamo tabu o državnom poretku i namjerno usmjeravanje toga poretka u pravcu legalizacije rezultata uništenja hrvatskoga naroda, jer upravo je potvrda tih razornih posljedica antihrvatskih režima nečinjenje i spriječavanje reintegracije milijuna Hrvata u upravljanje nacionalnom državnošću.

A predsjednik vlade govori o rušenju tabua, pri čemu ni ne pomišlja na taj.

Da ga biskup ne upozori na tu činjenicu?

Imamo realno stanje da će se branitelju dati mirovinu, plaću, materijalno pravo, a oduzeti mu isitnu o ratu u kojemu je stekao sva ta prava, dat će mu se pun trbuh a oduzeti stečeno imesvodeći rat za slobodu na građanski rat, nevolju, vremensku nepogodu, istovremeno bježeći kao vrag od tamjana od postavljanja pitanja materijalne odgovornosti zločinca i zločinaca.

A priča se od dostojanstvu branitelja!?

Smije li biskup šutjeti o prisutnom veličanju odustajanja od pokajanja, odgovornosti i izbjegavanja sankcija zlu, te o političkoj reafirmaciji ideje toga zla, kojemu je sa svojim narodom svjedočio i obranio se od njega?

Kakav bi to biskup bio!?

Realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote

Imamo realnost da je ponosom i vrhunskom vrijednošću službeno proglašeno stupati u koloni i veličati devijantnu seksualnu sklonost afirmirajući ju kao društveno poželjnu vrijednost, istovremeno nasrućući na vrijednosti života, braka, obitelji, djece, budućnosti. Imamo promovirane europske političke programe poticanja navodnoga ženskoga prava iza koga se više ni ne krije pravo presuđivanja o začetome životu djeteta, koji se Hrvatskoj nameću kao neupitno načelo, te kriminalizaciju svakoga tko se usprotivi toj zastrašujućoj društvenoj paradigmi.

Imamo realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote, prirodu ljudskoga bića, kako onu znanstvenu tako i teološku, da su svi zagovornici tih vrednota obilježeni, javno kriminalizirani, izgnani iz društvenih institucija i okuženi službenom idejom i politikom, a sve suprotnosti – proglašene ljudskim vrhunskim ciljevima.

I da biskup šuti o tome!?

Imamo realnost u kojoj je stimulativno biti bezbojni mediokritet izrazito nastranih, neprirodnih, nehumanih i opasnih globalnih nastojanja i centara utjecaja, situaciju u kojoj je obrazovni sustav, pogotovo na sveučilištima, potpuno premrežen takvim mediokritetima i opasnim krivotvoriteljima, koji umjesto da nestanu s obzorja nacionalnoga diskursa, u ime navodne slobode pod otvorenom državnom zaštitom progone ljude i naraštaje diferencirajući i danas iz tih institucija Pečariće, Aralice i tisuće drugih manje poznatih.

To se proglašava autonomijom.

Da biskup šuti o tome!?

I, tko je tu onda radikalan, stvarnost ili biskup koji ukazuje na tu stvarnost?

Biskup, koji upozorava na tu tragičnu realnost i dramatično otklonuće od načela i istine, ili oni koji ga nazivaju opasnim radikalom zbog toga što upire prstom u državnika koji mora promijeniti tu tragičnu realnost?

Bili biskup uistinu smio biti biskup, a šutjeti o tome?

Ne bi.

Biskup, odnosno svi biskupi i svećenici koji bi šutjeli ili šute o tako radikalnom otklonuću od prirode čovjeka, njegovoga duha, elementarne humanističke dimenzije i obilježja, bili bi obični farizeji.

Ništa drugo.

Izdali bi i Boga i razum, vjeru i znanost.

A narod koji pristaje na biskupe farizeje, nema budućnosti.

Čovjek koji se poistovjećuje s biskupima i svećenicima farizejima, klanja se svećenicima novoga svjetskoga poretka, umjesto Bogu Isusu klanja se bogu Sorošu, umjesto božanstvenoj prirodi čovjeka i razumu, klanja se modeliranom biću u ime nakaznih ciljeva, koji mu oduzimaju čovječnost, esencijalnu utemeljnosti samim time budućnost, promičući pod različitim bojama samo i notorno zlo.

Takav čovjek nije čovjek.

Takav državni poredak nije dostojan čovjeka niti vrijedi povijesne žrtve.

Da šutimo svi o tome i prihvatimo urlik mase iz Jeruzalema- raspni ga, zaboravljajući da smo mi odmah potom na redu. Kad tad, svatko pojedinačno!

Ili da se poistovjetimo s biskupom Košićem?

Imamo li stvarno izbora?

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari