Marko Ljubić: Krađa milijardu kuna je sustav, a ne kriminal

Informacija da je u vrlo mutnim operacijama skupina tipova, vrlo visoko pozicioniranih u različitim podstrukturama, od menadžera do odvjetnika pokrala milijardu i više kuna, a da je na računu oca umirovljenika jednoga od sudionika uočeno 500 milijuna kuna, pogrešno je predstavljati kao – kriminal.

Iako to izgleda kontradiktorno, usmjeravanje pozornosti na taj čin, na nekolicinu ljudi “uhvaćenih” na dijelu je prilika da sustav poremećaja ostane zaštićen i neokrznut, jer ti tipovi koji su se upustili u takvo djelovanje nisu organizirana razbojnička družina, oni su nositelji društvenog poretka.

Ovo čemu u javnosti svjedočimo je kritična točka, razdjelnica na kojoj nije primaran problem krađa milijarde kuna, nego činjenica da je moguće doći u poziciju pomisliti ukrasti i godinama uredno krasti tolike vrijednosti.

Mnogi će ljudi reći – otkud im hrabrost?

To je tek pogrešno.

Nema tu hrabrosti, jer hrabrost se odnosi na družinu koja upada u banku i riskira živote.

Ova skupina je samo radila svoj posao očekujući isključivo benefite za to što rade.

Cinizam je i istodobno debakl, vijest da je USKOK dugo vremena radio na tom slučaju, a ispostavilo se da umirovljenik na računu ima pola milijarde kuna, pa to navodno bio signal da nešto nije u redu!?

To nije kriminal.

To je standard.

Društveno pravilo.

To je politika.

Sama činjenica da je netko imao mogućnost ukrasti pola milijarde kuna, pa to uplatiti na račun običnog čovjeka govori o svijesti da je to normalno, a moć koja je to učinila normalnim, krajnje dominantna.

To ukazuje na zastrašujuću poruku o kontroli nad državom.

To je otvorena demonstracija sile i osjećaja dominacije nad državom i društvom u cjelini.

Onoga trenutka kad potencijalni kriminalac pomisli da u razbojništvo može ući bez rizika kazne ponašajući se kao da ulazi u gostionicu po jutarnju kavicu, razbojništvo otvoreno postaje društveni standard ili bar šalje poruku da razbojnici kontroliraju najvažnije društvene procese.

Takav čin više nije kriminal, to je politički čin.

Iznimno je pogrešno računati na to da će tome stati na kraj i obračunati se s tim DORH, USKOK, sudovi, od općinskog do vrhovnog, ministar i ministri, vlada, Sabor, Plenković ili nekakvi izvanjski autoriteti.

Onaj tko to čini očito vjeruje da ima moć iznad svih tih institucija, a to je razornije od činjenice da je ukrao sto milijardi kuna. Jer, to je otvoreni poziv na takvo ponašanje.

Potpuno je pogrešno u ovom slučaju računati na mogućnost izliječenja reakcijom spomenutih institucija. Ili da će oporba galamom učiniti iskorak u pravcu sprječavanja takvog ponašanja.

Neće.

Ovakve stvari su pokazatelj dubokog poremećaja državno-političkog poretka koji se ne može otkloniti trenutnim smjenama vlasti, hapšenjima, ničim ovakve prirode djelovanja kakvom svjedočimo.

Cijeli taj poredak može eventualno kazniti i odstraniti jednog, petoricu, desetoricu, ili stotinu umješanih tipova u jedan razbojnički čin. No, takav čin ne čine obični, klasificirani razbojnici, koji ulaze u razbojništvo svjesno preuzimajući rizik, spremni se natjecati s pretežitim antikriminalnim sustavom. Takve razbojnike čovjek mora poštovati. Jer, oni poštuju društvo, boje se kazne, riskiraju, uspiju ili stradaju.

Skupina koja ukrade milijardu kuna nisu takvi razbojnici. Ti ljudi imaju svijest da su oni društvo, država, da imaju pravo i da je opravdano raditi to što rade. Oni ne preuzimaju rizik i zato ih ne treba poštovati kao razbojnike. Jer nisu.

Oni su aktualni uglednici. Stupovi društvenog poretka.

Oni su oni “Matani” o kojima sam nedavno pisao. Tipovi koji godinama, desetinama godina pletu mreže ispod vidljivih ljudi i događaja, uvlače sudionike društvenog života u te mreže, dirigiraju njihovim postupcima, utječu na politike infiltracijom ljudi, utječu na karijere, statuse, na eliminacije, ukratko – preuzimaju državu i društvo. Oni pišu zakone, oni ih tumače, oni “otkrivaju” ono što odluče, oni u medijima “progone” i sramote ” lopove”, koji iskoče iz tračnica u međusobnim obračunima ili kad i ako se radi o daleko većim pospremanjima i borbama za utjecaj. Oni kupuju televizije, radio postaje, koje svojim utjecajem prije toga razore, preuzimaju kontrolu nad vidljivošću i javnim moralom, oni naručuju nakon toga prljave udare na ljude na pozicijama, pa im nude zaštitu, oni proizvode unutarpolitičke sukobe, pa sređuju odnose.

Ovo čemu svjedočimo nije kriminal.

To je društveni poredak i ne može ga se popraviti.

Treba ga radikalno promijeniti.

Ne može to uraditi sam ni Plenković, ni Milanović, iako su na vrhu piramide. Okruženi takvim sustavom, ili će postati prinuđeni, nastojati preživjeti u tome ili s njim, ili usprkos njemu.
Neće, niti može u obračunu s tim pomoći Grmoja, Grbin, Penava, Sačić, Vrkljan, jer najviše što mogu u zadanim dnevnim odnosima je, prvo, izuzeti sebe iz okvira bilo kakve odgovornosti, drugo, prevaliti odgovornost na drugoga. Logično je da je taj drugi – vlast.
A nemaju mehanizme kako bi u svakodnevnoj borbi za vlast pouzdano znali jesu li i sami igračke tih struktura, bez kojih ne mogu u medije, na pozornice ili, koji im u povjerenju daju informacije u dnevno-političkim borbama.

Tako svi, doslovno iz dana u dan postaju taoci toga poremećenog standarda, a, iako je golema većina ljudi u politici, medijima, biznisu, sportu, u obrazovanju i znanosti, u kulturi, poštena, tako svi postaju razornim podzemnim utjecajima prisiljeni, ili na suživot s takvim poremećajima pokušavajući se zaštititi od njegovih kandži ili bježati glavom bez obzira od svega gdje se donose odluke s materijalnim efektima. Ili, prihvatiti model djelovanja računajući da neće biti otkriveni i da imaju moćnu zaštitu.

Hrvatski državni poredak mora hitno u radikalnu rekonstrukciju, počevši od temeljne ustavno-pravne arhitekture. Zabluda je računati na nekakve nedefinirane i apstraktne europske i ine utjecaje, jer ti utjecaji i interesi se isključivo odnose na specifične ciljeve, onda i samo kada od Hrvatske netko hoće i želi isposlovati nešto njemu zanimljivo.

Takvim utjecajima također pogoduje kvaran i ranjiv poredak, jer svaka interna slabost potencijalna je šansa za nekoga.
U međunarodnom okruženju najbolji je primjer Srbija. Da je realnoj moći, pri čemu ne mislim na Rusiju, stvarno stalo imati uređenu Srbiju, odavno bi Srbija bila bitno drugačija i neincidentnija. No, dok god postoji potreba nekome moćnom za takvom Srbijom u projekciji procesa na jugoistoku Europe, bit će ovakva kakva jest.
Jedan je jedini način sprječavanja pomisli da je normalno uzeti ono što ti ne pripada.

Žestoka kazna, s poučnim posljedicama takvih razmjera da ni luđaku neće pasti na pamet kalkulacija u kojoj se to isplati. Jer, sustav mora krađu, lopovluk, varanje, lažno predstavljanje učiniti neisplativim.

Tek tada bi došli na razinu odnosa društva i razbojništva, gdje bi na jedan specifičan način razbojnika zbog njegove spremnosti na takav rizik mogli respektirati, a to bi značilo da bi se protiv njih borili najbolji stručnjaci.

Političkim trkeljanjem u ovakvim okolnostima i ovakvim povodom, da su ” oni “loši, a “naši” dobri, da Matu valja zamijeniti Perom, samo hranimo sustavni poremećaj u kojem razbojništvo postaje politika i društveno pravilo. S druge strane, baš svi državni i međunarodni uspjesi, naročito osiguranje golemih sredstava iz europskih izvora de u okolnostima unutarnjih sustavnih poremećaja u konačnici mogu ili većinom, ili potpuno, pretvoriti u svoju suprotnost i postati ultimativno gorivo za eskalaciju moći degenerativnih struktura i razornih utjecaja.

Zato je prvi korak ka svođenju razbojništva na tradicionalno razbojstvo, osmisliti sustavni poredak u kome će zakone i društvena pravila pisati i donositi ljudi koji znaju razlikovati koje je razbojstvo politika i društveno pravilo, a koje obično razbojstvo. S te točke polazi sprječavanje ili preventiva, odnosno neisplativost kriminala. Jer, kriminalci nisu idioti. Oni itekako računaju i motivirani su isplativošću.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?