Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Krije li se iza Plenkovićevih poruka o novom mainstreamu izrazito opasan sadržaj?

Objavljeno

na

Dva su me detalja potakla još jednom se javno propitati o tome koliko hrvatska javnost i narod zna što sobom nosi predsjednik vlade Andrej Plenković?

Prvi detalj koji ističem je njegova vrlo smirena reakcija jučer u Karlovcu, kad komentira navodnu ili stvarnu pobunu u stranci riječima da on ne vidi nikakve pobune, da su prosvjedi potpuno prirodni i normalni za demokratsko društvo, te da on u svemu tome ne vidi baš nikakav problem. Radi se o refleksijama na izbor Nine Obuljen i gnjev zbog neizbora Zlatka Hasanbegovića, koga uočljivo mediji pokušavaju ugurati iz široke općenarodne prizme u usku stranačku, piše Marko Ljubić/narod.hr

Iako je više nego vidljivo da je na forumima prosvjed protiv te odluke Andreja Plenkovića uvjerljivo – narodni prosvjed.

Naglašavam ovdje izrazitu razliku između pučkoga prosvjeda i prosvjeda u stranci, jer je to predmet interesa ove kolumne.

Misli li stvarno Plenković tako kako govori i kako on gleda na pojam političkog legitimiteta, te, sukladno njegovim višekratno izrečenim negativnim stavovima o odlukama referenduma u Britaniji i Nizozemskoj, vidi li on svoj mainstream kao suprotnost politici koja izvire iz narodnog legitimiteta?

Prilično sam siguran da misli. Iz čitavoga niza njegovih izjava od trenutka kad je najavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a, bilo je vidljivo da on politiku i političke odluke ne vidi nužno kao posljedicu nekakvoga realnoga stanja u stranačkoj, nacionalnoj ili nekoj specifičnoj volji, nego kao nešto iznad toga. Za njega je politika prosvjetiteljstvo, a političari su – prosvjetitelji s jasno uređenom hijerarhijom čije je poštivanje pitanje opstanka politike i političara.

Hijerarhija je istodobno vrhovni autoritet.

Drugi detalj koji sam zapazio je njegov nastup na zagrebačkoj konferenciji Paneuropske unije, gdje je u nekoliko istaknutih pitanja ponovio neke svoje ranije, po mom mišljenju znakovite, a u nekim elementima i opasne, izjave i stavove. Opasne utoliko, ukoliko najavljuju potpunu i radikalnu promjenu dosadašnjega povijesnog sadržaja političkog legitimiteta kao kategorije.

Te izjave nisu opasne radi toga jer Plenković testira ili, kako bi piarovci rekli, spina javnost, nego zbog toga što je on upravo to što govori. A evo zbog čega ih držim opasnim i zbog čega u njima vidim potpunu konzistentnost s izjavama iz Karlovca, kojima naglašava da ne vidi nikakav problem u nezadovoljstvu jednoga ovakvog ili onakvo dijela stranke ili naroda. Niti ta izjava nije bila spin, nego stav čovjeka koji je uvjeren da ima potpuno pravo i da je to što govori njegov poziv i zadaća.

Neposredno nakon Brexita mene je prvi put Plenković prilično zatekao izjavom na HTV-u da je Brexit velika pogreška te da se referendum jednostavno nije smio – dogoditi. On je tada bio kandidat za predsjednika HDZ-a, a tu sam njegovu izjavu višestruko komentirao kao znakovitu i opasnu. U tim Plenkovićevim riječima nije bilo nimalo sumnje niti rezerve. Jednostavno, s njegovoga stajališta britanske političke elite nisu smjele dopustiti referendumsko izjašnjavanje o tako važnoj stvari kao što je britanski ostanak u EU. To stajalište potpuno je vrijednosno suglasno s legendarnim višednevnim prosvjedima stotina tisuća Britanaca u Londonu – protiv rezultata referenduma.

Potpuno je suglasno s ignoriranjem epohalne krađe predsjedničkih izbora u Austriji gdje je mainstream ukrao izbore ne-mainstreamu, suglasno je s golemim zidom kontroliranoga medijskoga praćenja migracije milijuna ljudi u većini europskih zemalja, suglasno je sa sotonizacijom mađarske, poljske, češke i slovačke politike, posebno mađarske i poljske, te izrazito neobjektivnim informiranjem u medijima o čitavome nizu događaja koji naslućuju masovne zahtjeve za promjenama – europske mainstream paradigme.

U zadnje vrijeme to je najbolje uočljivo u načinu informiranja o američkoj predsjedničkoj kampanji gdje se notorna nositeljica najružnijih globalnih trendova, prepunih udara na samu esenciju čovjeka i postojećih društava, Hillary Clinton favorizira do gadljivosti prema realno griješnome, ali neusporedivo ljudskijemu upravo zbog te griješnosti, Donaldu Trumpu. Ti svi događaji snažno utječu na Hrvatsku, a u samoj Hrvatskoj su gotovo pogubne posljedice takvih dominantnih trendova i stanja, jer upravo antisuverenistička i pretežito antihrvatska politička, medijska, civilna i institucionalna struktura koristi oslonac na te trendove i njihove nositelje za razbijanje hrvatske državnosti i preoblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta. U Hrvatskoj su nositelji tih trendova i programskih platformi dojučerašnji pripadnici komunističke oligarhije, njihovi potomci, nasljednici, prosrpske i velikosprske skupine, projugoslavenske skupine i zagovornici regije, marksistički nadriznastvenici, koji su sve te svoje ciljeve i platforme zaogrnuli u antifašizam i liberalizam, iako ni s jednim ni drugim nemaju nikakve sadržajne veze.

Činjenica jest da u Hrvatskoj u ovome trenutku nema artikuliranih i nadmoćnih, Plenković bi rekao mainstream stavova o čitavome niz identitetskih, korijenskih i strateških pitanja koja nose oznaku – nacionalni interes i koji bi bili osnovica identifikacije većine hrvatskoga naroda. Imamo sasvim suprotnu pretežitost i nasilje nad autentičnim nacionalnim umom i duhom, koji kroz državni i politički poredak provodi izrazita manjina u društvu. Razgovor i društveni dijalog o tome se godinama sprječava, anatemizira se te pokušaje kao banalne ideologizacije, kao skretanje u prošlost umjesto izbora budućnosti, ili kao nekakav periferni sukob „ustaša“ i „partizana“. U zemlji kao što je Hrvatska, koja zbog toga što je tek svoju samostalnost stekla u teškim okolnostima nazad dvadesetak godina, prirodno je da ne postoje jasno usuglašene nacionalne paradigme, niti one koje se mogu izvan i iznad toga nazvati društvenima. Prirodno je nadalje da postoji zatečena društvena paradigma naslijeđena iz bivšega režima, pogotovo ako se nije ni poklušalo istu mijenjati realnim državnim politikama.

Zbog toga je u Hrvatskoj trajno realno stanje sukob struktura, koje su zaostale i opstale iz prošloga po svemu neprirodnoga režima, s intencijama i diktature i okupacije, s pokušajima promjena te pretežite društvene paradigme.

U takvim okolnostima grupacije koje pokušavaju definirati nekakve autentične nacionalne ili narodne interese, te ih afirmirati i promovirati, to ne uspijevaju, zbog snažne nadmoći naslijeđene manjinske strukture u medijima prije svega, ali i u golemoj većini relevantnih društvenih, gospodarskih i fianancijskih institucija. Pa se takve inicijative oblikuju u rasponu od povremenoga akademskoga iskoraka tu i tamo, prodora u politički mainstream, kako bi rekao Plenković, gdje tinjaju bez izgleda za nametanje na državnoj razini, ili nužno pod pritiskom pretežitih stavova u medijima i kampanje iz takvih centara budu usmjerene u navodni radikalizam, pri čemu se taj prostor radikalizma sve više širi, a prostor dijaloga i uvažavanja sužava. Zbog toga je moguće bez ikakva ozbiljnijega otpora u Hrvatskoj Hasanbegovića proglasiti ekstremistom, a Radmana iz čijega najužega društva dolazi Hasanbegovićeva nasljednica, recimo – europskim mainstreamom.

Plenković se na konferenciji Paneuropske unije bez okolišanja kao na ključni autoritet poziva na izjavu Martina Schulza s upozorenjem da „moramo biti jako oprezni da se temelji europskoga projekta najedanput ne učine krhkima i podložnima svojevrsnom razmrvljavanju“. To su riječi Martina Schulza koje autorizira i Plenković. Plenković vidi jačanje političkog maistreama, kao način suprostavljanja tim tendencijama, a pod tim jačanjem on naglašava stvaranje povjerenja u ključne upravljačke stranke. Što je u tome loše?

Ništa po definiciji.

Ali, skrivena opasnost se nalazi u nejasnoći odgovora na pitanje – kako i na čemu steći to povjerenje u ključne upravljačke stranke, te smije li se to povjerenje stvarati putem zatečenoga stanja međusobnih odnosa između već postojeće pretežitosti u institucijama i medijima i očitoga nesrazmjera i suprotnosti u realnome društvu. Činjenica je da sukobi u Hrvatskoj u najvećoj mogućoj mjeri i postoje radi toga nesrazmjera. I, konačno, polazi li Plenković, a očito da, od toga da sve vrednote na eruropskom projektu projektira skupina birokrata i politokrata u Bruxellsu, a da ih onda preko mainstream medija nameću pripadajućim narodima, ili polazi od toga da europski projekt nužno nastaje kao izraz legitimiteta i volje tih naroda, ili zbog nedostatka toga legitimiteta propada?

Kako to riješiti?

Legalizacijom dominacije ili pretežitosti koju je Plenković najavio i pokazao zorno izborom Nine Obuljen za ministricu kulture?

Ili, nužnom promjenom, koja bi dovela bar do ravnoteže društvenih interesa?

Bojim se da Plenković ne misli na ovaj drugi način, a svi njegovi postupci i najave ukazuju da računa na legalizaciju zatečenoga stanja. Zagovornici njegovoga načina ostvarivanja društvene stabilnosti uporište vide u klasičnom neoliberalnom profilu recimo Martine Dalić, zanemarujući činjenicu da se neoliberalni koncept u gospodarstvu ne može provesti ako istodobno ne slijedi u svim sferama relevantnog društvenog utjecaja.

A ako se i krene s njim u gospodarstvu, nužno će ga sasvim suprotna društvena polazišta, poznatija kao antifa mainstream, zaustaviti u prvome sukobu interesa. Primjera radi, ako Plenković bude dosljedan u prvođenju političkih zamisli Martine Dalić i Zdravka Marića, samo je pitanje vremena kad će oni zauzeti stav da recimo Filozofski fakultet u Zagrebu mora opravdati mjerljivim i univerzalnim rezultatima goleme novce koje dobiva.

Tko će se kladiti da će istoga trenutka na Fakultetu osvanuti proglas da znanje nije roba, zatim jedan svijet jedna borba, tvornice radnicima zemlja seljacima, znanost Mati Kapoviću a odlučivanje „plenumu“. A kad bi se njen koncept primjenio na kulturu, zatim na HRT i medije, antife bi urlale do nebesa i došlo bi do istih nestabilnosti kakve smo imali za vrijeme Oreškovićeve vlade. Zato mislim da je gospodarski tim u Vladi ograničen nužnošću održavanja stečenih pozicija.
Očito je da je Plenković jako blizak načinu riješavanja problema legalizacijom zatečenih pozicija, jer je izbor najbližih suradnika neupitan dokaz za to. Svi su pripadnici na izravan ili neizravan način identitetskog predznaka pretežitih utjecaja u Hrvatskoj. Svi.

A tu onda dolazimo na izrazito precizno detektirane probleme i namjere koje je Miroslav Tuđman definirao u svojoj knjizi „Programiranje istine“. Radi se ukratko o stvaranju i preoblikovanju svih relevantnih društvenih paradigmi, te u konačnici stvaranju novoga čovjeka, koji u ovakvim okolnostima jednostavno biva iščupan iz svojih korijena, te nastavlja slobodno plutati prostranstvima, gdje se državnici, političari i pripadnici mainstreama zapravo javljaju s vremena na vrijeme kao ribari koji bacaju mreže i prisvajaju skupinu i broj jedinki i jedinica koje im za konkretnu akciju trebaju. Točno na prapočetak jedne potpuno nove religije, koja u prispodobi aludira na Isusa i njegovu riječ apostolima – bit ćete ribari ljudi!

Tu je epohalna opasnost.

Prepoznati nositelji te nove religije su se do sada deklarirali kao nositelji razaranja integriteta dosadašnjega čovjeka, a personalni ekvivalent im je Soroš. Te intencije su izrazito suprotne ne samo dosadašnjemu društvenome identitetu čovjeka, nego i u mnogo čemu njegovoj prirodi.

Da to nije samo igra,svjedočimo brutalnim nastojanjima notornoga Soroša, koji upravo u takvoj još uvijek tražećoj Hrvatskoj, od prvoga dana razvija svoje parapolitičke paradigme ulaganjem milijardi eura u militantne aktiviste, od kulture do medija, te u konačnici politike.

Plenković u tom kontekstu ističe da će „biti teško othrvati se jednom snažnom populističkom napadu na europski projekt koji dolazi i slijeva i s desna, a te pokušaje propitkivanja stvarne vrijednosti „europskoga projekta“ Plenković naziva „kulturom nezadovoljstva“, koja se prema njemu raširila u svim državam članicama, „ a sad ju gledamo i svaki dan u novom sazivu Hrvatskog sabora“.

Plenković nadalje u svome izlaganju upire prstom u razvoj informacijskih tehnologija i razvoj interneta, otvoreno ukazujući na specifičan utjecaj tih „populizama“ ili „kulture nezadovoljstva“ na veći krug birača, „ukazujući na fenomen laganoga poklanjanja povjerenja nekome tko je a priori protiv“.

Zanimljiva je suprotnost u kojoj se nalazi Plenković u ovakvim detekcijama opasnosti za „europski projekt“. S jedne strane nema mainstreama o kojemu on govori kao ključnoj i željenoj ciljanoj odrednici bez snažnoga utjecaja interneta i komunikacijskih tehnologija, a s druge strane u tome vidi i opasnost za taj projekt.

Kako to riješiti, pitanje je, dakle, na stolu?

Bojim se da odgovor na to pitanje sustavno ponavlja upravo Plenković.

Evo kako.

On, kako sam već istakao upozorava oštro da se Brexit nije smio dogoditi, čime bez uvijanja kaže da jednostavno o statusu Britanije u EU, britanski narodi nisu smjeli odlučivati, ili, ako su već odlučivali, to se moralo, očito je, dogoditi putem kontroliranoga mainstream postupka s ciljanim i poželjnim ishodištem. Tuđman bi rekao- programiranim ciljem. To ponavlja i u kritikama na račun Nizozemske, kada upozorava da je zbog dvotrećinske referendumske odluke Nizozemaca kojim je Ukrajina ostala izvan pristupnog procesa Europskoj uniji, došlo de facto do rata u Ukrajini, ili danas, kad neizravno optužuje Valonce da su spriječili svojim političkim i potpuno legitimnim protivljenjem sporazumu o trgovini između EU i Kanade. Europski projekt „je sad u pitanju“, čudi se Plenkoviću neprihvaćanju jednoga Sporazuma „ koji je pred nama, koji je dogovoren, gdje su nađena u međunarodnom pravu dosad najbolja rješenja… „.

Plenković oštro kritizira postojeće „mainstream političare“ u nacionalnim državama zbog disolucije u pristupu „europskom projektu“, čime izravno definira i političko uporište nove hrvatske državne politike, koju je neki dan u sovme prvome javnome istupu ministar vanjskih poslova Stier naglasio i kao hrvatsku zadaću „europeizacije jugoistoka Europe, a pogotovo Srbije“. To je dakle konzistentan politički pravac najširega spektra nacionalnih politika koje će predvoditi Plenković.
Evo kako on vidi taj problem.

„Kako bi vratili povjerenje i osigurali se od ovakvih populističkih napada mainstream političari idu prema onome što se u europskoj politologiji naziva renacionalizacija politike, odnosno slabljenje europskog refleksa i intenzivnija nastojanja da se pronađu rješenja koja su samo naizgled čvrsta, nacionalna, državnička, te u suprotnosti s onim što govori Europa“ zaključuje Plenković.

Neupitno se da zaključiti da je za Plenkovića neprihvatljiva renacionalizacija državnih politika članica Europske unije, jer to slabi „europski projekt“, pa je nužno uništiti „nacionalni mainstream“.

Vratimo se na same političke početke predsjedavanja HDZ-om u kojima je Andrej Plenković otvoreno najavio: „Sada započinjemo novo poglavlje. Trebamo novu viziju i pristup što zahtijeva odvažno vodstvo i posebna znanja. Revitalizirat ćemo stranku“, što potpuno koalira s Stierovom najavom potrage i definiranja potpuno nove državne i nacionalne paradigme.

Plenković uz ove naznake kaže: „Rješenje ne može biti politika koja razdvaja i stalno otvara povijesna pitanja i temelji se na ideološkim razlikama. Hrvatskoj treba moderna politička platforma, preuzet ćemo inicijativu za uređenu Hrvatsku“. Naglašavam ovo – preuzet ćemo riješenje.

Od koga, tko ga je definirao, u kojoj raspravi, gdje je nastalo, na temelju kojih istraživačkih, znanstvenih, argumentiranih, i u konačnici, legitimnih nacionalnih interesa i činjenica.

To ne znamo.

Stavovi koje Plenković konzistentno iznosi jasno ukazuju da on sebe prije svega vidi kao nekakvoga službenika i nositelja europskoga projekta u Hrvatskoj, te da je to njegova primarna zadaća. Činjenica jest također da je europski projekt nastao na temeljima legitimne volje europskih naroda i zbog toga što su njihove države na taj način prije svega nastojale proširiti mogućnosti zadovoljavanja autentičnih nacionalnih interesa. U tom slijedu ne postoji briselski legitimitet nego samo nacionalni, u kojemu Plenković vidi opasnost po briselski autoritet i vizije projekta.

Iz takvoga stajališta nužno je da se u državnoj politici i svim relevantnim centrima moraju okupljati ljudi anacionalnoga profila, a to je jedino moguće iz naslijeđa bivšega poretka ili – današnje antife.

HDZ, ali i šira javnost morat će stoga jasno zauzeti stav o ovim, sad već nimalo slučajnim najavama, jer nose golemu neizvjesnost uz velike slutnje opasnosti Hrvatskoj.

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari