Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kurikul revolveraši ponovo jašu!

Objavljeno

na

Kad si dobro podučen antifa i nemaš socijalnih skrupula

Boris JokićKad antifa u Hrvatskoj nema službenu deklariranu svoju i nezavisnu vlast, a njihova je vlast uvijek nezavisna, nepolitična i kako bi Milanović i Beljak rekli – narodna, onda navale na ulice. Jer ona tuđa
vlast nikada nije dovoljno nezavisna prema njihovim strogim antifašiziranim mjerilima.

Naročito kad je u pitanju – obrazovanje.

To je postala neka vrsta navike udružene antifa scene u Hrvatskoj, koja trenutno nema razloga urlati po ulicama protiv ministra/ministrice kulture, jer je prehrana redovita i cjelovita s vitaminskim sastojcima, kulturnjaci su smireni jer su dobili autonomiju koja znači odreknuće države od ciljeva svojih ulaganja i prepustila im pravo na „kulturnjačku“ arbitražu i kriterije, dobili su i turbo antifu Rafaelića na mjestu šefa HAVC-a koji uspoređuje Thompsonove koncerte i „masovnu hipnozu“ Thompsonovih pristaša s Hitlerovim nacistima u Nuernbergu, zet Kazo, Stipić i komapnija održavaju epohalne rezultate radmanizacije HRT-a, Valentićka nastavlja ravnorazrađivati Hinu, Leković je preživio atentat zahvaljujući Orepiću, manje više – sve je pod kontrolom.

S obzirom da je Pupovac svoje ranoproljetne akcije odpupovao bar do druge polovice lipnja kad kreće novo jamarenje po Hrvatskoj uz pratnju Vulina i subraće iz SPC sve tamo do kraja kolovoza, kad se autentične vrste spremaju za zimu, neke i za zimski san sa prikupljenim salom, preostalo je samo – navali na obrazovanje.

Jer, tko bi, kako bi Jokić rekao, pri zdravom razumu bio protiv znanja, ako primijenimo njegovu analogiju o potpori životu iz komentara Hoda za život?

Jel tako?

Ali, znanje je dvojbeno, nikako se ukrcati na taj vlak potpuno, onako pošteno i revolucionarno isključiti svaki utjecaj nazadnih roditelja, Katoličke crkve, zdrava razuma, pametnih ljudi, akademika, znanstvenika, teologa, filozofa. Pogotovo onih koji nisu pripremljeni za reforme u goldsteinovoj prosvjetiteljskoj kuhinji, ili na Cambridgeu.

Žilav neki narod.

A tu je Jokić nezamjenjiv.

I Budak je doduše, ali Budak je navikao djelovati iz sjene, iako je iskočio onako kao medo iz brloga ovih dana očito jako iznenađen razvojem stvari oko kurikula.
Nisam siguran u razloge njegovoga iznenađenja, ali nekako najviše naginje prema logici da, ako je toliko progresivaca što bi Hodak rekao, ostalo i zadržano u sustavu svega i svačega, ako televizijom, HAVC-om, filmom i podfilmom tresu i ravnaju progresivci, očito je iz prilično utemeljenih razloga Budak vjerovao da će progresivac Jokić nastaviti reformirati, i to kurikularno, naciju.

Pa se iz nekih razloga izjalovilo.

Pa u sedla zajaši par sto goniča znanja po prerijama Amerike, pardon Like i Korduna, na spremljenu matricu GOOD inicijative za građanski odgoj, pa poskoče na noge junačke onih dvjestotinjak udruga, srodnih da srodnije ne mogu biti, s više od pedeset profesionalnih aktivista koji se jedni drugima posuđuju za silne milijune ili godišnje milijarde, kao Mandžukić u Juventusu, pa – pravac Trg.

Na hladno pivo.

I, brijanje, kako bi uzavrela, da ne kažem, napaljena Kekinovica rekla.

Maja SeverTamo će se uz uzavrele misli i fantazije o znanju koje se toči u prvoj
pivnici bez muke i bez motike, okupljenom pučanstvu, onome bez znanja napaćenome – obratiti On.

Nije Zuppa, ako ste u prvi mah to pomislili.

Nije ni Željko Jovanović čak.

Ni Fred Matić ili Franko Vidović.

Ništa, odnosno nitko od toga.

Boris Jokić

Kažu da će biti i Budak.

Pa će Jokić besjediti o znanju, o crnom mraku, balkanskoj krčmi, o roditeljstvu.

Jedino se malo valja pribojavati da ga kojim slučajem ne čuju iz Nadbiskupije pa odmah pokrenu – kanonizaciju. Jer bi sto posto dobio turbo suglasnost metropolita Porfirija.

Marija BabićNe sumnjam da će i Maja Sever ili Sanja Mikleušević, zatim Domagoj Novokmet i Ivica Zadro, posvetiti tome skupu na Trgu bar sedam osam popodnevnih HRT emisija unaprijed da ne bi ispalo da oni najavljuju i promoviraju notornu borbu za opismenjivanje Hrvatske, Vrdoljak će se angažirati u ime „vasceloga“ HNS-a protiv izručivanja reforme u krilo Željke Markić, a Vesna će Pusić s bracom
Zokijem otpjevati serenadu po notama Mile Kekina. Doduše, nadam se da su iz GOOD inicijative ipak osigurali dovoljan broj štapića vate za uši. Nije lako biti revolucionar.

Kako su ti ljudi prozirni i kako je hrvatski državni establišment – bezobziran.

Evo zašto.

Nakon jednoipolgodišnjega lamentiranja u javnosti, pri čemu su mu svi najvažniji a pogotovo državni mediji bili otvoreni kao nekakvom samoproglašenom i neupitnom prosvjetiteljskom mesiji, koje je zasnivano na porukama da obrazovanje mora biti depolitizirano, da se politika ne smije miješati u reformu, programe, izbore nositelja reformi, te da samo treba davati kao i svaki pristojan luđak novac za nositelje „nepolitičkih“ inicijativa i valjda epohalnih znanja, Jokić nakon što između više kandidata nije izabran za novog-starog reformatora, predvodi revoluciju.

I to na konju šarcu, samo ne znam koliko on pije, koliko Šarcu daje.

Jokića nitko nikada nije vidio u televizijskoj emisiji u dijalogu s autoritetima u Hrvatskoj, s ljudima koji imaju i međunarodne znanstvene reference koje on nema, nikada ga nitko nije vidio, a sudjelovao je u stotine emisija, na konferencijama za tisak, davao izjave, debatirao u panel emisijama, da o reformi koju provodi i predvodi sjedi sučeljen s desetinama akademika, vrsnih filozofa, teologa, sjajnih međunarodnih stručnjaka, koji su tijekom rasprave o kurikularnoj reformi poslali stotine i stotine radova, stručnih priloga, primjedbi i argumentiranih kritika na cijeli spektar umotvorina Jokića i njegove kompanije.

Rijetke su kritike koje su Jokićevoj reformi davale minimum relevantnosti.

Minimum.

Sporno je doslovno sve u tome što je taj čovjek i njegova bulumenta, te njegovi pozadinski umovi na čelu s Budakom – ponudio, počevši od metodologije priprema do ponuđenih modela i ciljeva, a to piše u tolikim javnosti gotovo potpuno nedostupnim radovima i ocjenama.

Jokić se nikada nije usudio javno u dijalogu jedan na jedan, baš nikada sučeliti s takvim ocjenama i mišljenjima. A vrištao je s ekrana i iz medija, pri čemu je u situacijama kad nije mogao izbjeći panel rasprave na HRT-u uredno slao izrazito nedorasle suradnike, sve navodne stručnjake koji su ispadali tužni, smiješni, ili tragikomični nasuprot sugovornicima, te s obzirom na ulogu koju im je netko „nezavisan“ namijenio i – jednako tako opasni.

Jokić je slao poruke i revolucionarne parole iz – svojih medijskih brloga.

Nedodirljiv znatiželjnicima i dostupan odabranim „progresivnim“ agitpropovcima.

Sad, kad je shvatio da je valjda jako precijenio i on i kompanjoni Plenklovićev centristički antifašizam, pa nije „izabran“ kao nekolicina progresivaca s početka teksta, imamo jauk i totalnu transformaciju „umivenoga“ Jokića.

Pa junak besjedi:

„Nije mi poznat niti akcijski plan Stručnog povjerenstva. Ne brine me to kao jednog kandidata u tom natječaju, brine me to kao roditelja. Svatko bi trebao biti upoznat s onim što se događa u odgoju i obrazovanju. Cijeli taj postupak, nije važno radi li se o meni, važno je da se radi o najcrnjoj balkanskoj krčmi, sve je netransparentno, radi se o mračnim procesima, koji nisu dobri. Žrtve svega toga su vjerojatno i izabrana kandidatkinja, a problem je u ministarstvu, koje nije dobro provelo proces”.

Na to se oberjunak Budak gromko prodera da novoizabrana Buljan Culej nikada nije upravljala velikim projektima, da nema reference kao Jokić, da je ovo, da je ono.

Pa da vidimo što nam junaci stvarno poručuju.

Prvo, zar je oberjunak Budak zaboravio da je Jokić upravljao samo svojim autom i kinderkolicima prije nego je sletio iz Cambridgea na čelo – projekta reforme. I to bez ikakve konkurencije. A tko bi se normalan i javio, ako ćemo pošteno, kad odluke donosi Željko Jovanović i vlada, koja je sasjekla i drvo uz koje je nekakav hadezejac sjedio.

Kako to da jedan do jučer uljuđeni reformator, vrlo uočljivo discipliniranoga i pažljivo dresiranoga javnoga nastupa, Jokić sad najednom koristi takve ružne izraze i postaje žešći i militantniji antifa od Vilija Matule ili Urše Raukar, te Sarnavke i Borićke?

Iznenađenje?

Ma kakvi.

Mogao je svatko tko je pažljivo slušao njegove riječi i prije svega govor tijela vidjeti koliko goleme energije ulaže taj tip u to da ispadne široko prihvatljiv, da njegove riječi pune patetike ostanu na razini u Londonu naučene propagande za komuniciranje u upravljanju društvenim procesima u zaostalim neokolonijalnim plemenima.

Patetično pozivanje na svoje roditeljstvo s jedva skrivenom nakanom da stotinama tisuća roditelja oduzme slobodu izbora i nametne svoje vizije odgoja i preodgoja točnije, svinjarija je petparačkoga ranga još mizernijega propagandiste od agitpropovaca ispod bukve koji su 45., nahrlili u Zagreb i preodgajali Grad što metkom, što čakijom, što maljem, što čekićem,

što žicom, do te mjere da mu je danas izbor Bandić ili Anka Mrak i to Taritaš.

A Jokić govornik na Trgu. O obrazovanju!?

Isti taj Jokić neku večer u Petom danu navodno podupire pravo na Hod za život, ali ističe ono antifa – ali, pa kaže kako mu racionalno smeta to što onda ispada da svi oni koji nisu hodali ili koji javno ne podupiru Hod za život, automatski ispadaju – protiv života.

Ha, tu smo.

Kad se ne slažeš s Jokićevim antifama, onda si fašist, kad ne podupireš Pupovčeve svinjarije, srbofob si i rasist, kad ne stupaš u paradi „ponosa“ sa stotinjak profesionalnih gayeva i tisuću dvije profesionalnih antifa, homofob si i protiv ljubavi, kad se ne žvališ pred Katedralom, protiv si ljubavi i slobode, kad imaš primjedbe na Jokićevu reformnu – nazadnjak si i zatucanac, makar te primjedbe izrekao Nobelovac.

Koji su to kriteriji, kakvi su to standardi?

Petparački.

Nasilnički.

Kako dakle pomiriti jednima pravo na velike riječi i univerzalne pojmove, a drugima isto to pravo osporavati, po kojim to civilizacijskim dostignućima i mjerilima?

Jednostavno.

Trebate biti dobro podučen antifa i nemati socijalnih skrupula.

Eto, tako se dobije javno ovakav nakazni stav i postiže hrabrost izgovoriti ove nebuloze koje čujemo od Jokića i Budaka, eto tako se inicijativa GOOD sprema na Trg, revolucionari uskaču u sedla svojih šaraca Severuše, Mikleuševićke i kompanije, pokreće se – vlak reforme.

Da bi se imalo ovakvoga reformatora u ovakvim okolnostima potrebno je prije toga nekoliko sitnica, koje „šarci“ s HRT-a nikada nisu ni pokušali podastrijeti javnosti.

Evo kanona i hodograma – aktualne revolucije.

Prva je sitnica da zatuče netko, najčešće onaj tko je na vlasti godinama, nacionalnu državu.

Drugo, da naciju zaludi s delekovidnice pričom o nužnosti učenja bez knjige, bez muke, s igricama i uz hladno pivo. I Index, da ne zaboravim.

Treće, još malo pripomoći dobrotvora Sorosa, a to se postiže sjedeći gologuz na Ilici, urlanjem na Trgu, bubnjanjem, tu i tamo kakvim objavljenim atentatom, otkrivenim fašistom i slično.

Potrebno je da reformatora netko godinama prije toga započne pripremati za – preodgoj hrvatskoga naroda.

Pa se našega budućeg reformatora u Zagrebu usmjeri u istraživanje ocjenjivanja u školama, zatim se malo pozabavi statistikama ocjena u školama, pa uči znanstvene dvojbe oko vjeronauka, onoga katoličkoga, pa mu netko osigura nekih milijun kuna za doktorske studije na Cambridgeu na Imperial Collegeu u Londonu, pa mu Soros plati objavljivanje svih mogućih priopćenja, eseja, radova, knjiga i knjižica, pa dođe reformator u Hrvatsku, pa se slučajno dogodi da upravo ministar Jovanović i Budak pripremaju reformu, pa se slučajno sam prijavi naš reformator, bude jedini kandidat, pa se žrtvuje za narod svoj, pa postade – kurikul efendija.

A sad, kad ima konkurenciju, kad nema više ni Jovanovića ni njegovih trubadura, kad ni Marasa i Matića nešto ne ide u zadnje vrijeme, kad kolegica Sabina Glasovac bubnjari i antifuje zadarskim ribarima, onda je to mračno, crno, balkanska krčma, netransparentno.

Eto, takav je naš Jokić.

I još našiji Budak.

I daje se nalog revolverašima u medijima, počinje zabrinuto lamentiranje nad Hrvatskom, iskače Jokić iz pašteta, Budak se okuražio i započeo kurikularne litanije, a sve u ime – hrvatskih roditelja i djece.

I, eto Kekina.

I, eto prosvjeda.

Žalosni su to tipovi.

Međutim, tko bi suzu isplakao zbog toga što su oni žalosni, banalni, ili bio ganut njihovom silnom brigom za našu neprogresivnu djecu i djecu tolikih neprogresivnih Hrvata? Valja biti zabrinut što državna vlast koja je na izborima dobila potporu naroda koji je na istim tim izborima jasno kaznio te tipove, drži po svim nacionalnim prozorima i na balkonima rupčiće s posudama za suze tih tipova. A oni ih uvijek naplate, kako tako.

Marko Ljubić / hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari