Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Lažni pojmovi i antireferendumska stajališta temelj su Plenkovićeve politike mainstreama (II.)

Objavljeno

na

Odioznost prema referendumu je temeljna crta Plenkovićevoga političkog profila

Ustrajavanje ne neustavnosti referendumskih inicijativa kao isključivog polazišta, koje ustav kao društveni ugovor hrvatskoga naroda tumači kao njegove okove, a ne duh slobode, te pokušaji sotoniziranja same ideje referendumskoga odlučivanja u Hrvatskoj, temeljna je sastavnica Plenkovićevoga političkog profila tzv.mainstream politike, koja uz sve ostalo, državne politike vodi ispod kritične crte moralnoga minimuma, a društvo i postojeće standarde u potpuno rasulo.

Državni poredak s Plenkovićem na čelu se služi potpuno netočnim porukama i tezama.

Netočna poruka sa stajališta državne pozicije i inzistiranje na istoj ukazuje i na pritajeno nasilje koje je uvijek plod nastojanja sužavanja ljudskih inicijativa, ukazuje na neizgovorenu, ali jasnu prijetnju, jer država ima realnu moć i raspolaže modelima različitih prisila, od eksplicitnih i zakonskih, do skrivenih i podmuklih (kao u slučaju oduzimanja emisije Karolini Vidović Krišto bez ikakve standardizirane inkriminacije i obrazloženja ili višegodišnjega progona zabranama nastupa i eliminacijom s državne televizije Marka Perkovića Thompsona, te eliminacijom iz javnosti čitavoga niza intelektualaca, novinara, sveučilišnih profesora ili akademika), a prijetnja je izravan poziv na uništenje postojećih i proklamiranih slobodarskih standarda u društvu.

Tako nastaje kaotično stanje.

Stanje duhovne neslobode.

Neočekivane javne netočnosti, lažne sintagme i poruke

Druga ozbiljna pogrješka, koja se mogla uočiti u javnome diskursu u zadnjem vrijeme, a neobična je i neočekivana, jer dolazi s pozicije snažnoga deklarativnoga osporavatelja političkih, ali i moralnih načela vladajućega poretka je, da će ponuđene promjene izbornog sustava – dovesti do toga da narod odlučuje. U tom prostoru se pojavilo nekoliko paradoksalnih sintagmi.

Prva u samome imenu inicijative.

Ako je nešto građanska inicijativa, što bi bilo razumljivo ako je registrirana kao udruga pa se morala prilagoditi zakonskom nazivlju, a nije; onda građanska inicijativa mora voditi ka odlučivanju građana. A ne odlučivanju naroda.

To nisu isti pojmovi, a pogotovo je u današnjoj Hrvatskoj, gdje je sve manje više namjerno relativizirano, naročito pojmovi i sintagme s iskrivljenim sadržajem preko kojih se i vodi odlučujuća bitka za prevlast i ostvarivanje nadmoći, te kontrole u društvu, izrazito opasno polaziti od istoznačnosti tih pojmova.

Drugo, ne može se govoriti o nazivu „narod odlučuje“ ako se sadržajem promjena i inicijativom nije dotaknulo polovicu hrvatskoga naroda, čime se zapravo potvrdila njegova politička segregacija izbornim sustavom. Nemjenjanje stanja klasične segregacije, posredno znači pristanak na nju.

Stvaranje terminološkog kaosa je uvod u društveni kaos

Ništa se u kaotičnom stanju i u razorenim standardima, gdje obitelj nije obitelj, brak nije brak, čovjek nije čovjek, ljubav nije ljubav, gdje Šuica i Reiner tumače Evanđelja, a biskupa Košića se kriminalizira zbog poruka da je zlo zlo, dobro dobro, istina istina, a laž laž – ne podrazumijeva i ne smije podrazumijevati. To pogotovo moraju znati i o tome moraju izuzetno pažljivo voditi računa inicijatori – promjena.

Svatko odgovoran mora biti kristalno jasan.

A poruke razumljive u punini sadržaja i bez mogućnosti drugačije interpretacije.

Kad, o čemu i kako odlučuje narod, a o čemu i kako građani?

Hrvatski narod čine svi hrvatski državljani koji su određeni jednakim političkim pravom, a građanska prava u Hrvatskoj po definiciji ostvaruju ljudi, koji žive pod jurisdikcijom Republike Hrvatske. Ta građanska prava zajamčena hrvatskim ustavom uživaju jamstvom Republike Hrvatske i nedržavljani s pravom boravka u Hrvatskoj, turisti, gosti svih vrsta i prolaznici, kao što i hrvatski državljani ostvaruju građanskaprava i zaštitu država u kojima borave kao državljani Republike Hrvatske ili kao dvojni državljani. Jedna je stvar imati potencijalna građanska prava u društvenom poretku Republike Hrvatske, kakva ima svaki hrvatski državljanin gdje god živi, a druga je stvar praktično uživanje tih prava, što imaju i ostvaruju samo državljani, koji žive u Republici Hrvatskoj. To jako sužava pojam naroda, odnosi se na jedan dio hrvatskoga naroda, sužava političko značenje i sadržaj pojma hrvatski politički narod i omogućuje razvoj čitavoga niza otvorenih destrukcija svima kojima potpuna politička sloboda hrvatskoga naroda interesno ne odgovara, pogotovo s različitih manjinskih pozicija i pod sintagmom građanskoga, čemu svjedočimo svakodnevno i što opasno ugrožava same temelje hrvatske nacionalne državnosti.

Dakle, kad je nešto građanska inicijativa u naslovu – onda je njen cilj nužno građanski što u republikanskom smislu ili u stabilnim državama Europe ne bi bio problem, jer je formiranje političke nacije odavno uspostavljeno na čvrstim temeljima, ali u Hrvatskoj, koja se nije ni iz bliza oslobodila agresivnih i potpuno neprijateljskih unutarnjih i izvanjskih utjecaja protiv konstituiranja hrvatske političke nacije i temelja njene državnosti jest, i to veliki i sudbonosan. Ako je već naziv „Narod odlučuje“ onda je cilj nužno narodni interes, što iz ponuđenoga sadržaja više nego očito – nije.

Nije to u Hrvatskoj slučajna pogrješka.

Zašto se u Hrvatskoj pojam narod najčešće prevodi u – građane i što se krije iza toga?

 

Tito

Prisjetimo se prevođenja prigodnih državničkih čestitki stranih državnika bivšemu predsjedniku Ivi Josipoviću, koje su sve od reda isticale čestitke državnom rukovodstvu i „hrvatskom narodu“, a prevodile su se u mainstream medijima i u političkoj terminologiji kao čestitke svim – građanima.

Na prigovore ćete čuti – pa isto je, svejedno je.
A zašto se onda prevodi kad je isto?

Zašto se to radi i zašto se tako „slučajno“ kategorija „građani“ isključivo koristi na tzv. antifa spektru i u mainstreamu, te zašto se sve više iz pojmovnika navodnih i stvarnih suverenista i nacionalista povlači riječ – narod?

Nema slučajnosti.

Prvo, to je životno važno za zadržavanje stečenih pozicija do devedesete godine, koje su se uz sve ostalo postizale i ostvarivale i iseljavanjem velikoga broja Hrvata, čime je politički potencijal hrvatske slobode značajno slabio. Nositelji neslobode su u konfornijem položaju u demokratskim procesima ako se u državno-pravnom poretku primjenjuje građanska paradigma, jer na taj način zadržavaju izvan sfere utjecaja preko tri milijuna Hrvata, koje su istisnuli njihovi politički pretci, a njihovi politički i socijalni nasljednici danas ne bi imali u transparentnim demokratskim procesima nikakvih izgleda nametnuti svoje anacionalne standarde hrvatskom društvu, da su ti izgnani ljudi – integrirani u politički proces uspostave hrvatske političke nacije.

Bez integracije tih ljudi nema političke nacije, niti trajne stabilnosti, pa ni opstanka hrvatskog naroda.

To je sastavni dio cjelovite borbe za pojmove, za termine, dio cjelovitoga spektra sustavne izmjene ukupne društvene paradigme, brisanja nacionalnih identiteta u okviru lijevo-liberalnoga, a u biti neomarksističkoga filozofskoga diskursa, čiji je jedan od mnogobrojnih modela i projekt – Istanbulske konvencije na rubovima militantnoga feminizma, sa skrivenom pedofilijom i nakaznoćama svih mogućih vrsta. Brutalnu boljševičku i komunističku diktaturu kao model preodgajanja svijeta, koji nije više moguće promotivno prodati nikome, zamijenila je svilena diktatura s tzv. manjinskih i javnih pozicija.

Svijet koji poznajemo treba uništiti da bi se stvorio novi svijet, a prije toga i u okviru toga novi čovjek?

Zvuči poznato?

Je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica svih građana i što to znači?

Često je čak pod pritiskom i histeričnim nasrtajima militantnih antifa medija, zapravo većine medija u Hrvatskoj, te još militantnijih političara s antifa spektra, i aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović znala izreći da je –

To je prag na kojemu počiva uređeno društvo.

predsjednica svih građana, iako je ona jedina nakon pokojnog predsjednika Tuđmana na početku mandata koristila izraze hrvatski narod, narod i(li) državljani.

Ona pogotovo to ne smije isticati, jer ostavlja dvojbu na što točno misli, pogotovo ako njeni politički postupci pojačavaju te dvojbe. Pokušava li svojim politikama zadovoljiti svoje oponente, što je posredno priznanje nevaljalosti svojih politika i odustajanja od njih, ili misli na institucionalnu obaveznost prema društvenom ugovoru gdje se svi u uređenom društvu moraju ponašati poštujući minimum pravila, u ovome slučaju pobjednički politički program? U tom slučaju, predsjednica se ne bi smjela pravdati militantnim kritičarima i osporavateljima zbog svojih programskih politika, niti ostavljati takav dojam u javnosti, čak ni minimalnu sumnju, jer je u Hrvatskoj budućnost pred političarima iza kojih ne ostaju dvojbe, nego od njih zahtijevati da poštuju većinsku izbornu volju hrvatskoga naroda.

Nije dakle predsjednica dužna prilagodbom svoga pobjedničkog programa postati predsjednicom svih građana, nego su svi građani dužni poštovati, a država to osigurati, njen pobjednički politički program. Jer, prilagodba programa onima koji su željeli nešto drugo, ili posve suprotno, bilo bi izrugivanje političkom moralu, dobrim običajima, standardima uređenih društava, demokraciji i ljudima.

To je prag na kojemu počiva uređeno društvo.

Međutim, valja i tu upozoriti na dvojbenost i netočnost sintagme – predsjednica svih građana, s pozicije načina izbora predsjednika/ce Republike.

Jer čak i po izbornom modelu, predsjednika Republike Hrvatske bira hrvatski narod jedinstvenim izbornim procesom, gdje je svaki glas ili izborna pojedinačna volja hrvatskih državljana efektivno jednako vrijedna, pa zbog toga predsjednik/ca Republike Hrvatske uistinu jest – ne samo u institucionalnom smislu – predsjednik/ca hrvatskoga naroda, jer izborni model i funkcija mu daju pravo na taj naziv.

Zabrane nastupa Thompsonu i potpisivanja referendumske inicijative su izravni dokaz sloma državnoga poretka

Ispod pogrješnih sintagmi i nazivlja, skriva se uvijek i pogrješan sadržaj, odnosno, ili namjerno skrivanje, manipulacija ili neznanje, što doprinosi manipulaciji i društvenom kaosu.

A protiv industrijski proizvedenoga kaosa, koji se nastavlja kao na tekućoj vrpci, može se, i mora boriti samo rigoroznom disciplinom u spriječavanju dvojbenih interpretacija.

Vrhunskom jasnoćom poruka.

To je prag za stvaranje, a onda i održavanje načela na kojima počiva društvo, načela, koje nitko ni na jednoj društvenoj razini organizacije ne smije ni pomisliti osporavati.

Ta načela kao vrhunsku vrijednost mora braniti i štiti samo i jedino – država.

Uzmimo aktualne rasprave o nadležnosti državnih, odnosno lokalnih institucija oko odobrenja prikupljanja potpisa za nacionalnu referendumsku inicijativu, na koju su se žalili iz inicijative „Istina o Istanbulskoj“. Ili višegodišnje pojave, ne više slučajeve, zabrane nastupa hrvatskom umjetniku Marku Perkoviću Thompsonu.

Sloboda govora i pravo na rad su vrhunske državne vrjednote, a ne prostor diskrecije lokalnih šerifa

Rasprave o nadležnosti, pa i odluka Ustavnog suda u svezi s tim svjedoče o teškom posrnuću hrvatske države, pri čemu pozivanje na zakonitosti samo potvrđuje to posrnuće, jer dokazuje, ako su stvarno zakonima omogućene takve devijacije, da lokalni službenik ima nadležnost i smije osporiti vrhunsko nacionalno pravo i načelo – onda je društvo paralizirano izrazito opasnim deformacijama pravnoga poretka, koje generiraju potpuni kaos u nadležnostima i ljudsku nesigurnost. Tumačenjem ustavnog suda i praksom, koju država tolerira i potiče godinama potpuno se urušava regulatorna razdjelnica u nadležnostima između države i samouprave, između komunalnih i političkih pitanja, što izaziva potpuni kaos u društvu i državi, točno na tragu kaosa koji izazivaju ustavne odredbe i interpretacije u primjeni nacionalne i građanske paradigme prema različtim subjektima i modelima.

„Teleća“ politička logika Lovre Kuščevića

To ne može biti alibi za institucionalno i političko nedjelovanje državnih dužnosnika i institucija centralne države. Upravo suprotno. Ako su stvarno zakonske odredbe takve kakvima ih predstavljaju, pa i ustavni sud, onda je svima njima dužnost odmah jasno i glasno upozoriti naciju i sve političke strukture, a pogotovo zakonodavca, da zakonski poredak ne valja, te da ga se – odmah treba mijenjati. A ne prihvaćati ga kao Lovro Kuščević – s telećim komunikacijskim stavom, pogledom i tonom, te mučnim obrazloženjima na granici sažaljenja nad ljudskim integritetom.

Hrvatska akademska zajednica i svatko tko se oslonja na znanje kao svoju vrijednost, nikako o tome ne bi smjeli šutjeti, a pogotovo to podupirati. To je slom humanističkih načela.

I ismijavanje svake stručnosti, da ni ne spominjem znanstvenost!

Sa stajališta političkoga legitimiteta, apsolutno sve što Sabor usvoji, narod smije osporiti, pa je bezobrazna laž nenadležnost hrvatskog naroda nad bilo kojim državnim ili nacionalnim pitanjem, jer tragom te laži posredno se isključuju i izbori kao model upravljanja državom, svodeći ih na pradu besmislenosti, prebacujući nacionalne i državne nadležnosti na parapolitička tijela, domaća i inozemna, kao u slučaju Istanbulske konvencije, te u praktično komplentom upravljanju državnim medijima, kulturom ili obrazovanjem i znanošću. Taj proces u Hrvatskoj je gotovo u potpunosti završen, a nacionalna politička volja zapravo – isključena.

Što narod kao suveren razveže, Sabor ne smije svezati!

Postoje dva modela osporavanja, oba su obvezna, jedan automatski zakonski, drugi moralno i politički. Jednako obavezan.Oba znače poštivanje elementarnih načela društvenoga poretka, rekao bih društvenoga ugovora hrvatskih državljana, koji su jedini istinski suveren i upravitelj hrvatske državnosti, odnosno slobode.

Referendum sa zakonskom snagom nameće mimo volje Sabora zakonska riješenja, kojih se državni poredak – mora držati.

Savjetodavni referendum, kakav je recimo bio Brexit u Velikoj Britaniji, nameće neposredan, mjerljiv i neupitan stav o realnoj nacionalnoj volji, koji baš nitko u državnim institucijama – ne smije ignorirati. Ako ju ignorira – izravno potvrđuje da državni poredak ne počiva na legitmitetu naroda.

To je državno-politički neodrživo stanje, a rješava se uvijek smjenom ili ostavkom državnih politika, a ne preodgojem ili smjenom naroda. Jer ovo dvoje na kraju znače – totalitarizam i diktaturu.

Tome se narod dužan oduprijeti.

Zaključno, sve destrukcije u koliko toliko demokratskom društvu, u kojemu se uvjeravanje ljudi ne provodi zatvorima, ubijanjem ili batinama, počinju preuzimanjem kontrole, pa vlasništva, te monopola na interpretaciju – pojmova. U Hrvatskoj, u kojoj bjesni rat protiv identiteta i samobitnosti hrvatskoga naroda i to s pozicija državnih politika, gdje su svi najsvetiji pojmovi postali surogati i krinke za otvoreno nakazne sadržaje, iznimno je bitno inzistirati na preciznom pojmovniku s jasnim sadržajem. Pogotovo s pozicije borbe za emancipaciju hrvatskoga naroda i njegov identitet. S obzirom da se već neko vrijeme traži novog vođu na sve strane diljem Hrvatske, zatim odgovarajući model političkog programa i ideju koja bi okupila naciju kao i devedesete, valja naglasiti da svaki put započinje – prvim korakom. Mora biti ispravan. Na početku bijaše riječ!

Prvi dio ovdje

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem

Objavljeno

na

Objavio

„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.

U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.

Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).

Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.

Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.

On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).

Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?

Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.

„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.

Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.

Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.

I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.

Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.

Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.

Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter

 

Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari