Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Treba li Hrvatska čestitati Plenkoviću na odlučnosti ili se ima razloga bojati?

Objavljeno

na

Plenković nakon demonstracije političke vještine u Saboru prilikom obrane prijedloga lex Agrokor, kojom je briljirao na otvorenoj sceni, ponovo pokazuje da je ne samo vješt politički operativac, izvršitelj, administrativac, nego i političar s vrhunskim refleksom. I dugoročnim promišljanjem, što mu itekako ide u prilog, ali i izaziva nužnost ozbiljnoga kritičkoga elaboriranja svake, i najmanje sitnice, koju taj čovjek uradi.

Koliko god njegova demonstracija odlučnosti raduje, izaziva i strepnju.

Taman kad se moglo pomisliti da je povukao nekoliko jako nelogičnih pa i neobjašnjivih poteza, prije svega s Prgometom u Zagrebu, upravo kad se moglo nakon skandala sa Zlatnim ratom i eskalacije frljićizma u Splitu pomisliti da je sigurni gubitnik na narednim lokalnim izborima i to na najvažnijim nacionalnim političkim točkama u Zagrebu i Splitu, Plenković je današnjom reakcijom pokazao da zna preuzeti inicijativu. I dao naslutiti da odluke kao što je prgometizacija stranke nisu nepromišljene, nego dugoročna inicijativa.

Panegirici zbog odlučnosti prema Mostu dolaze sa svih strana, ali valja razlučiti koliko je to izraz stvarnoga antagonizma prema Mostovcima koji su i prilično sklonim ljudima silno dosadili i izmrcvarili cijelu Hrvatsku svojim pristupom važnim političkim pitanjima, a koliko želje da Hrvatska konačno ima lidera koji će svojom odlučnošću moći odgovoriti na goleme izazove s kojima smo suočeni.
Plenković je na Mostov izazov izvrsno reagirao.

U to nema sumnje, bez obzira kako se i prema čemu se narednih nekoliko dana ili mjeseci razvijala situacija u Hrvatskoj.

Zdravko Marić nije ni za opoziv, niti je za smjenu, bar ne u mjeri u kojoj je to više od bilo kojega od nekoliko tisuća mogućih kandidata za bilo koju državnu funkciju, po svim referencama i vidljivim učincima. Zdravko Marić je sposoban čovjek, prilično očito i dobar i uspješan ministar financija, a to što je radio nekada u Agrokoru, kad se stvari realno i racionalno sagledaju može samo koristiti hrvatskoj vladi u pokušaju rješavanja toga problema, a ne nužno štetiti. Može doduše i štetiti jedino pod uvjetom da se vlada stvarno nalazi u isključivoj poziciji zaštitnika Todorićevih interesa, ali za takvu ocjenu nema dovoljno argumenata koji bi ovu ili bilo kakvu vladu u ovome trenutku bitnije odredili, bar značajno bitnije od svih prethodnih vlada, koje su sve nastojale na različite načine očuvati poredak koji je stvorio Todorića.

Zdravko Marić je bio direktor u sustavu, najvećem i karijerno najizazovnijem u Hrvatskoj, pa je elementarna pristojnost pitati se pred zrcalom – koji bi to mladi financijski stručnjak odbio takvo radno mjesto, pogotovo uz očekivane karijerne i egzistencijalne benefite.
Ne bi nitko razuman.

Umjesto da se to uzima kao prednost, kao vrlina, skupina avanturista u hrvatskoj politici predvođena otužnim Berom i njegovim bezidejnim trabantima za koje je Milanović bio državnik svjetskoga kalibra, sklepala je nekakvu inicijativu, na koju se po običaju zalijepila banalna skupina Mostovaca, koji i onako samo potvrđuju ono što je o njima davno rekao notorni Jambo. Da će na prvoj krivini iskočiti iz vlaka!

Bilo bi izuzetno nepošteno da se sve slabosti državnoga poretka od devedesetih godina, kompletna agrokorizacija Hrvatske, kojoj je svjesno kumovao i državni establišment, što ciljano, što zauzet drugim problemima, ili neznanjem, svaliti sad na Zdravka Marića, razapeti ga unaprijed kao nekakvog Pedra. Upravo to bi značilo smjenjivanje Marića. I bio bi to vrlo opasan signal, znak da se žrtvovanjem Marića upravo baca komadić mesa gnjevnome narodu, kako bi se spasilo stvarnoga King Konga.

Most je imao sve moguće instrumente za pokrenuti cjelovitu istragu o svemu što se događalo s Agrokorom, oko Agrokora, pa i u državnim politikama kroz cijelo to razdoblje, jer je bio sastavni dio državne vlasti i nositelj čelnih funkcija u ministarstvima koja su nadležna za to. A opredijelili su se za – metodologiju linča i petparačko politikantstvo.

Zbog toga ih je definitivno nužno kazniti, pri čemu ta kazna nije smjenjivanje njihovih totalno nesposobnih ministara, nego bi morala uslijediti i javna lekcija, koju će nesumnjivo dobiti iz medija koje već sada kontrolira Plenković. A svakom riječju Mostovci na vagone nude povoda.

Neće im biti lako, ali – zaslužili su.

Dakle, Plenković bi ispao totalni diletant da je dopustio bilo kakvo kolebanje oko statusa Zdravka Marića. Iako su i sami pod pritiskom eskalacije krize s Agrokorom napravili nekoliko ozbiljnih pogrešaka i dali zapravo alibi Mostu, na koji se Petrov i pozivao zgranuto pokušavajući nešto sklepati za javnost nakon Plenkovićeve reakcije na sjednici Vlade.

Vlada naime nikada nije smjela pristati na trkeljanje o tome da će se Zdravko Marić izuzeti iz odlučivanja o Agrokoru. Jer, nema razloga, niti bilo kakve potrebe za to. Tako se šalje javno poruka da je u svemu tome stvarno nešto sumnjivo, pa se nesvjesno pokušavalo unaprijed opravdati njegova pozicija koja realno nije ni smjela biti sporna.

Dok se ne dokaže suprotno.

Jer, manje više u Hrvatskoj svatko može biti po istim kriterijima sporan, a uzimati to kao načelo u političkom odlučivanju je klasični totalitarni mentalni sklop.

S druge strane, Hrvatska se mora naučiti, a to je Plenković više puta najavio kao svoju misiju u hrvatskoj državnoj politici, ne banalizirati međunarodno usvojene kategorije iz političke kulture, od kojih je jedna – sukob interesa. Sukob interesa se kao i korupcija, kao i čitav niz političkih devijacija ne rješava fizičkim otklonom ljudi od nečega ili nekakvih zona utjecaja, nego sustavno i transparentnošću državnoga poretka, stimuliranjem neovisnih medija i profesionalne informacijske i javne kulture. Od toga smo miljama daleko, ali to se nikada neće postići izigravanjem ili banaliziranjem tih problema što je Hrvatska radila i radi godinama.
Zašto se dogodio Plenkovićev raskid s Mostom i što mu je to donijelo trenutno i dugoročno?

Trenutni efekti su vidljivi od prvoga trenutka.

Istisnuo je epsku sramotu s Frljićem iz Splita i omogućio Opari koliko toliko ravnopravnu mogućnost takmičenja za gradonačelnika, istisnuo Zlatni rat iz javne memorije, svojom odlučnošću ukazao na mogućnost riješavanja gadnih problema s Europskom komisijom i Slovenijom na granicama, izbrisao ponižavajuću kolonu stranih veleposlanika iza Pupovca u Jasenovcu i od svega toga sačinio novu nadu umornoj Hrvatskoj, a sebe predstavio kao lidera sposobnog rješavati probleme.
Puno se toga poklopilo, od čitavoga niza događaja oko HDZ-a, zatim se jako uklapa realna situacija u političkom diskursu gdje Plenković nema ozbiljne konkurencija na navodnoj ljevici, na što se potpuno upecao Most koji očito nije imao niti može imati elementarne političke pronicavosti, niti je u stanju kadrovski i intelektualno shvatiti ukupnost i složenost zbivanja.

Ništa što je nastalo i postoji na negaciji ne može biti konstruktivno, a pogotovo u svezi ili koegzistenciji s onim prema čemu je antagonizirano. Most bi deset puta lakše i skladnije djelovao sa SDP-om, jer nije nastao kao negacija SDP-a, nego HDZ-a. Oni ne vide dalje od hadezeovaca odnosno „hadezenjara“, a vidici su im puni Jamba i sličnih stokilaša.

Niti mogu iskoračiti iz toga.

Nije li tome svjedok Orepić, koji je iz Boga pitaj kojih razloga, a od njih tisuće ni jedan nije ni racionalan ni prihvatljiv, ostavio jednu sramnu kadrovsku i upravljačku strukturu u potpuno ostojićiziranom MUP-u samo zbog toga što ni ne poznaje toliko pajdaša da ih uvali na policijske dužnosti, a hadezenjare – ne želi?

Točno se o tome radi, ako ne i nečemu opasnijemu.

Tko će na desnici u koju Most guraju ciljano i smišljeno ljevičarski komentatori i mainstream mediji te ljevičarske političke falange u strankama i udrugama pustiti jednu jedinu suzu za Orepićem koji je otvoreno i beskrupulozno u ime nekakvih viših političkih interesa, samo njemu, Petrovu i Grmoji razumljivih, zataškao tešku međunarodnu provokaciju Saše Lekovića s navodnim atentatom, spajdašio se s njim i sličnim društvenim protuhama, prikrio tešku diverziju sa svastikom na Poljudu i čitav niz sličnih gadosti?

Nitko živ.

To je Plenković očito sjajno uočio.

Plenković će vrlo vjerojatno još ove godine ići na izvanredne izbore.
Njegova poruka da to u ovome trenutku nije realno, je mudra poruka, ali bilo bi idiotski ne pokušati preuzeti potpuno vlast u zemlji, kad mu je ponuđena na dlanu.

A još bi idiotskije bilo u ovakvom trenutku ići u koaliciju s HNS-om.

Evo zašto.

Prvo, najviše mu je ovaj događaj s Mostom i izazivanje privremene krize vlasti, uz javnost koja će s pravom Most optužiti za izazivanje nereda i nestabilnosti, potreban za rješavanje problema u HDZ-u. Plenković pokušava od HDZ-a sačiniti stranku koja će se potpuno odreći jednoga svoga legitimnoga krila, dijela svoga identiteta. On, iako se poziva na stračevićanstvo, na nacionalno suverenističku komponentu Tuđmanove politike, nije nikada bio, niti će biti sklon ili pristalica takve nacionalne politike. Njemu je nacionalni identitet koji ne proizlazi iz europskih birokratskih i globalističkih koncepcija- stran. Potpuno stran.
Plenković će pokušati postići stabilnost vlasti koja mu treba za preoblikovati Hrvatsku, pri čemu je golema opasnost to što će to njegovo preoblikovanje zapravo samo silno ojačati i trajnije cementirati stečene pozicije koje se koriste za dugoročno slabljene hrvatskoga nacionalnoga identiteta, jer Plenković dolazi iz političke škole, da ne kažem inkubatora, koji ne podnosi te identiteta.
A to se može samo kroz i preko HDZ-a, zbog njegove državotvorne baštine, pri čemu je potpuno neracionalno svako koketiranje na javnoj površini s nositeljima prepoznatih anacionalnih politika kao što su SDP i HNS pogotovo.

Takve koalicije vrlo vjerojatno neće biti.

Plenković je globalist primarno, a samo trpi realnost i zna se u datome trenutku tome prilagoditi.

Plenković ima savršene okolnosti za nove izbore i on vjeruje u veliku izbornu pobjedu. U tome ga može spriječiti samo nedostatak kontrole nad HDZ-om. Zato sam prilično uvjeren da je ovaj postupak s otkazivanjem Mostu zapravo primarno uvjetovan nuždom preuzimanja kontrole nad strankom, eliminacijom stranačkih smetnji i pacifikacijom otpora. Most mu je ispao savršen vanjski „neprijatelj“ jer će na lokalnim razinama taj potez naići na snažnu potporu zbog radikalnih antagonizama Mosta i HDZ-a prvenstveno na tim razinama, skupit će članstvo pred zajedničkom nevoljom.

Plenković je nakon kadroviranja na HRT-u ostvario pretežitu i munjevitu kontrolu nad medijima u Hrvatskoj, a Nina Obuljen izvrsno ostvaruje veliku koaliciju sa tzv.civilnim i kulturnjačkim sektorom koji su realni izvor stvarne ljevičarske i antifa moći u Hrvatskoj, a to isto radi Pavo Barišić u obrazovanju i znanosti, drugoj izvorišnoj centrali moći antife i globalista u Hrvatskoj, pa je potpuno sigurno da ni jedna njihova odluka nije prošla ispod radara samoga Plenkovića.

U medijima, kulturi, obrazovanju i znanosti se ništa nije prepuštalo slučaju.

Čak ni najmanja sitnica.

SDP je ruševina, bez liderskoga identiteta, isprovaljivani, nesposobni, notorni, i – izgubljeni. Velikoj većini dojučerašnjih njihovih birača deset puta je svjetonazorski i pogotovo otklonom od tzv. ekstremizma koga su upravo antife i Pupovac definirali po svojim standardima, Plenković prihvatljiviji nego Bernardić ili Vrdoljak.
Plenković u takvim okolnostima, a prije nego se vide stvarni rezultati njegove politike i namjera s Agrokorom, s čitavim nizom pitanja i realnih problema, prije nego dođe u poziciju s Europom kojoj nikada neće okrenuti leđa, prije nego se pristupi konačnom rješavanju pitanje Balkana, odnosa sa Srbijom i stanja u BiH, za što će mu trebati potpuna kontrola politke i državnoga te društvenoga poretka u Hrvatskoj, mora postići toliko željenu stabilnu vlast. Bez potpune kontrole HDZ-a i novih izbora to nema niti može imati.

Pred Hrvatskom su teške odluke u svemu, koje će ostaviti dugoročne, pa čak i sudbinske posljedice na Hrvatski narod, pa išlo se u pravcu konačnoga definiranja snažne nacionalne države ili potpunoga razvlašćivanja hrvatskoga naroda, jaka se vlast mora imati.

Zato Plenkovićeva demonstracija odlučnosti, političkoga refleksa i snage može biti jednako dobar koliko i opasan znak Hrvatskome narodu. Ključna slabost Plenkovićeve politike jest zadržavanje fokusa na stabilnoj vlasti, umjesto političke vizije stabilnoga državnoga poretka nacionalne države. Prvo i drugo mogu biti u suprotnosti, jer, iako stabilna vlast može biti, i najčešće jest, u zrelim nacionalnim državama preduvjet stabilnoga državnoga poretka, u puno situacija, od kojih Hrvatska nije danas daleko, stabilna vlast može biti i instrument razaranja nacionalne državnosti i destabilizacije državnoga poretka.

Zbog toga je nužno uz čestitke, pogotovo radi političkoga potencijala koji je pokazao, Plenkovića staviti pod snažno povećalo.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari