Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Treba li Hrvatska čestitati Plenkoviću na odlučnosti ili se ima razloga bojati?

Objavljeno

na

Plenković nakon demonstracije političke vještine u Saboru prilikom obrane prijedloga lex Agrokor, kojom je briljirao na otvorenoj sceni, ponovo pokazuje da je ne samo vješt politički operativac, izvršitelj, administrativac, nego i političar s vrhunskim refleksom. I dugoročnim promišljanjem, što mu itekako ide u prilog, ali i izaziva nužnost ozbiljnoga kritičkoga elaboriranja svake, i najmanje sitnice, koju taj čovjek uradi.

Koliko god njegova demonstracija odlučnosti raduje, izaziva i strepnju.

Taman kad se moglo pomisliti da je povukao nekoliko jako nelogičnih pa i neobjašnjivih poteza, prije svega s Prgometom u Zagrebu, upravo kad se moglo nakon skandala sa Zlatnim ratom i eskalacije frljićizma u Splitu pomisliti da je sigurni gubitnik na narednim lokalnim izborima i to na najvažnijim nacionalnim političkim točkama u Zagrebu i Splitu, Plenković je današnjom reakcijom pokazao da zna preuzeti inicijativu. I dao naslutiti da odluke kao što je prgometizacija stranke nisu nepromišljene, nego dugoročna inicijativa.

Panegirici zbog odlučnosti prema Mostu dolaze sa svih strana, ali valja razlučiti koliko je to izraz stvarnoga antagonizma prema Mostovcima koji su i prilično sklonim ljudima silno dosadili i izmrcvarili cijelu Hrvatsku svojim pristupom važnim političkim pitanjima, a koliko želje da Hrvatska konačno ima lidera koji će svojom odlučnošću moći odgovoriti na goleme izazove s kojima smo suočeni.
Plenković je na Mostov izazov izvrsno reagirao.

U to nema sumnje, bez obzira kako se i prema čemu se narednih nekoliko dana ili mjeseci razvijala situacija u Hrvatskoj.

Zdravko Marić nije ni za opoziv, niti je za smjenu, bar ne u mjeri u kojoj je to više od bilo kojega od nekoliko tisuća mogućih kandidata za bilo koju državnu funkciju, po svim referencama i vidljivim učincima. Zdravko Marić je sposoban čovjek, prilično očito i dobar i uspješan ministar financija, a to što je radio nekada u Agrokoru, kad se stvari realno i racionalno sagledaju može samo koristiti hrvatskoj vladi u pokušaju rješavanja toga problema, a ne nužno štetiti. Može doduše i štetiti jedino pod uvjetom da se vlada stvarno nalazi u isključivoj poziciji zaštitnika Todorićevih interesa, ali za takvu ocjenu nema dovoljno argumenata koji bi ovu ili bilo kakvu vladu u ovome trenutku bitnije odredili, bar značajno bitnije od svih prethodnih vlada, koje su sve nastojale na različite načine očuvati poredak koji je stvorio Todorića.

Zdravko Marić je bio direktor u sustavu, najvećem i karijerno najizazovnijem u Hrvatskoj, pa je elementarna pristojnost pitati se pred zrcalom – koji bi to mladi financijski stručnjak odbio takvo radno mjesto, pogotovo uz očekivane karijerne i egzistencijalne benefite.
Ne bi nitko razuman.

Umjesto da se to uzima kao prednost, kao vrlina, skupina avanturista u hrvatskoj politici predvođena otužnim Berom i njegovim bezidejnim trabantima za koje je Milanović bio državnik svjetskoga kalibra, sklepala je nekakvu inicijativu, na koju se po običaju zalijepila banalna skupina Mostovaca, koji i onako samo potvrđuju ono što je o njima davno rekao notorni Jambo. Da će na prvoj krivini iskočiti iz vlaka!

Bilo bi izuzetno nepošteno da se sve slabosti državnoga poretka od devedesetih godina, kompletna agrokorizacija Hrvatske, kojoj je svjesno kumovao i državni establišment, što ciljano, što zauzet drugim problemima, ili neznanjem, svaliti sad na Zdravka Marića, razapeti ga unaprijed kao nekakvog Pedra. Upravo to bi značilo smjenjivanje Marića. I bio bi to vrlo opasan signal, znak da se žrtvovanjem Marića upravo baca komadić mesa gnjevnome narodu, kako bi se spasilo stvarnoga King Konga.

Most je imao sve moguće instrumente za pokrenuti cjelovitu istragu o svemu što se događalo s Agrokorom, oko Agrokora, pa i u državnim politikama kroz cijelo to razdoblje, jer je bio sastavni dio državne vlasti i nositelj čelnih funkcija u ministarstvima koja su nadležna za to. A opredijelili su se za – metodologiju linča i petparačko politikantstvo.

Zbog toga ih je definitivno nužno kazniti, pri čemu ta kazna nije smjenjivanje njihovih totalno nesposobnih ministara, nego bi morala uslijediti i javna lekcija, koju će nesumnjivo dobiti iz medija koje već sada kontrolira Plenković. A svakom riječju Mostovci na vagone nude povoda.

Neće im biti lako, ali – zaslužili su.

Dakle, Plenković bi ispao totalni diletant da je dopustio bilo kakvo kolebanje oko statusa Zdravka Marića. Iako su i sami pod pritiskom eskalacije krize s Agrokorom napravili nekoliko ozbiljnih pogrešaka i dali zapravo alibi Mostu, na koji se Petrov i pozivao zgranuto pokušavajući nešto sklepati za javnost nakon Plenkovićeve reakcije na sjednici Vlade.

Vlada naime nikada nije smjela pristati na trkeljanje o tome da će se Zdravko Marić izuzeti iz odlučivanja o Agrokoru. Jer, nema razloga, niti bilo kakve potrebe za to. Tako se šalje javno poruka da je u svemu tome stvarno nešto sumnjivo, pa se nesvjesno pokušavalo unaprijed opravdati njegova pozicija koja realno nije ni smjela biti sporna.

Dok se ne dokaže suprotno.

Jer, manje više u Hrvatskoj svatko može biti po istim kriterijima sporan, a uzimati to kao načelo u političkom odlučivanju je klasični totalitarni mentalni sklop.

S druge strane, Hrvatska se mora naučiti, a to je Plenković više puta najavio kao svoju misiju u hrvatskoj državnoj politici, ne banalizirati međunarodno usvojene kategorije iz političke kulture, od kojih je jedna – sukob interesa. Sukob interesa se kao i korupcija, kao i čitav niz političkih devijacija ne rješava fizičkim otklonom ljudi od nečega ili nekakvih zona utjecaja, nego sustavno i transparentnošću državnoga poretka, stimuliranjem neovisnih medija i profesionalne informacijske i javne kulture. Od toga smo miljama daleko, ali to se nikada neće postići izigravanjem ili banaliziranjem tih problema što je Hrvatska radila i radi godinama.
Zašto se dogodio Plenkovićev raskid s Mostom i što mu je to donijelo trenutno i dugoročno?

Trenutni efekti su vidljivi od prvoga trenutka.

Istisnuo je epsku sramotu s Frljićem iz Splita i omogućio Opari koliko toliko ravnopravnu mogućnost takmičenja za gradonačelnika, istisnuo Zlatni rat iz javne memorije, svojom odlučnošću ukazao na mogućnost riješavanja gadnih problema s Europskom komisijom i Slovenijom na granicama, izbrisao ponižavajuću kolonu stranih veleposlanika iza Pupovca u Jasenovcu i od svega toga sačinio novu nadu umornoj Hrvatskoj, a sebe predstavio kao lidera sposobnog rješavati probleme.
Puno se toga poklopilo, od čitavoga niza događaja oko HDZ-a, zatim se jako uklapa realna situacija u političkom diskursu gdje Plenković nema ozbiljne konkurencija na navodnoj ljevici, na što se potpuno upecao Most koji očito nije imao niti može imati elementarne političke pronicavosti, niti je u stanju kadrovski i intelektualno shvatiti ukupnost i složenost zbivanja.

Ništa što je nastalo i postoji na negaciji ne može biti konstruktivno, a pogotovo u svezi ili koegzistenciji s onim prema čemu je antagonizirano. Most bi deset puta lakše i skladnije djelovao sa SDP-om, jer nije nastao kao negacija SDP-a, nego HDZ-a. Oni ne vide dalje od hadezeovaca odnosno „hadezenjara“, a vidici su im puni Jamba i sličnih stokilaša.

Niti mogu iskoračiti iz toga.

Nije li tome svjedok Orepić, koji je iz Boga pitaj kojih razloga, a od njih tisuće ni jedan nije ni racionalan ni prihvatljiv, ostavio jednu sramnu kadrovsku i upravljačku strukturu u potpuno ostojićiziranom MUP-u samo zbog toga što ni ne poznaje toliko pajdaša da ih uvali na policijske dužnosti, a hadezenjare – ne želi?

Točno se o tome radi, ako ne i nečemu opasnijemu.

Tko će na desnici u koju Most guraju ciljano i smišljeno ljevičarski komentatori i mainstream mediji te ljevičarske političke falange u strankama i udrugama pustiti jednu jedinu suzu za Orepićem koji je otvoreno i beskrupulozno u ime nekakvih viših političkih interesa, samo njemu, Petrovu i Grmoji razumljivih, zataškao tešku međunarodnu provokaciju Saše Lekovića s navodnim atentatom, spajdašio se s njim i sličnim društvenim protuhama, prikrio tešku diverziju sa svastikom na Poljudu i čitav niz sličnih gadosti?

Nitko živ.

To je Plenković očito sjajno uočio.

Plenković će vrlo vjerojatno još ove godine ići na izvanredne izbore.
Njegova poruka da to u ovome trenutku nije realno, je mudra poruka, ali bilo bi idiotski ne pokušati preuzeti potpuno vlast u zemlji, kad mu je ponuđena na dlanu.

A još bi idiotskije bilo u ovakvom trenutku ići u koaliciju s HNS-om.

Evo zašto.

Prvo, najviše mu je ovaj događaj s Mostom i izazivanje privremene krize vlasti, uz javnost koja će s pravom Most optužiti za izazivanje nereda i nestabilnosti, potreban za rješavanje problema u HDZ-u. Plenković pokušava od HDZ-a sačiniti stranku koja će se potpuno odreći jednoga svoga legitimnoga krila, dijela svoga identiteta. On, iako se poziva na stračevićanstvo, na nacionalno suverenističku komponentu Tuđmanove politike, nije nikada bio, niti će biti sklon ili pristalica takve nacionalne politike. Njemu je nacionalni identitet koji ne proizlazi iz europskih birokratskih i globalističkih koncepcija- stran. Potpuno stran.
Plenković će pokušati postići stabilnost vlasti koja mu treba za preoblikovati Hrvatsku, pri čemu je golema opasnost to što će to njegovo preoblikovanje zapravo samo silno ojačati i trajnije cementirati stečene pozicije koje se koriste za dugoročno slabljene hrvatskoga nacionalnoga identiteta, jer Plenković dolazi iz političke škole, da ne kažem inkubatora, koji ne podnosi te identiteta.
A to se može samo kroz i preko HDZ-a, zbog njegove državotvorne baštine, pri čemu je potpuno neracionalno svako koketiranje na javnoj površini s nositeljima prepoznatih anacionalnih politika kao što su SDP i HNS pogotovo.

Takve koalicije vrlo vjerojatno neće biti.

Plenković je globalist primarno, a samo trpi realnost i zna se u datome trenutku tome prilagoditi.

Plenković ima savršene okolnosti za nove izbore i on vjeruje u veliku izbornu pobjedu. U tome ga može spriječiti samo nedostatak kontrole nad HDZ-om. Zato sam prilično uvjeren da je ovaj postupak s otkazivanjem Mostu zapravo primarno uvjetovan nuždom preuzimanja kontrole nad strankom, eliminacijom stranačkih smetnji i pacifikacijom otpora. Most mu je ispao savršen vanjski „neprijatelj“ jer će na lokalnim razinama taj potez naići na snažnu potporu zbog radikalnih antagonizama Mosta i HDZ-a prvenstveno na tim razinama, skupit će članstvo pred zajedničkom nevoljom.

Plenković je nakon kadroviranja na HRT-u ostvario pretežitu i munjevitu kontrolu nad medijima u Hrvatskoj, a Nina Obuljen izvrsno ostvaruje veliku koaliciju sa tzv.civilnim i kulturnjačkim sektorom koji su realni izvor stvarne ljevičarske i antifa moći u Hrvatskoj, a to isto radi Pavo Barišić u obrazovanju i znanosti, drugoj izvorišnoj centrali moći antife i globalista u Hrvatskoj, pa je potpuno sigurno da ni jedna njihova odluka nije prošla ispod radara samoga Plenkovića.

U medijima, kulturi, obrazovanju i znanosti se ništa nije prepuštalo slučaju.

Čak ni najmanja sitnica.

SDP je ruševina, bez liderskoga identiteta, isprovaljivani, nesposobni, notorni, i – izgubljeni. Velikoj većini dojučerašnjih njihovih birača deset puta je svjetonazorski i pogotovo otklonom od tzv. ekstremizma koga su upravo antife i Pupovac definirali po svojim standardima, Plenković prihvatljiviji nego Bernardić ili Vrdoljak.
Plenković u takvim okolnostima, a prije nego se vide stvarni rezultati njegove politike i namjera s Agrokorom, s čitavim nizom pitanja i realnih problema, prije nego dođe u poziciju s Europom kojoj nikada neće okrenuti leđa, prije nego se pristupi konačnom rješavanju pitanje Balkana, odnosa sa Srbijom i stanja u BiH, za što će mu trebati potpuna kontrola politke i državnoga te društvenoga poretka u Hrvatskoj, mora postići toliko željenu stabilnu vlast. Bez potpune kontrole HDZ-a i novih izbora to nema niti može imati.

Pred Hrvatskom su teške odluke u svemu, koje će ostaviti dugoročne, pa čak i sudbinske posljedice na Hrvatski narod, pa išlo se u pravcu konačnoga definiranja snažne nacionalne države ili potpunoga razvlašćivanja hrvatskoga naroda, jaka se vlast mora imati.

Zato Plenkovićeva demonstracija odlučnosti, političkoga refleksa i snage može biti jednako dobar koliko i opasan znak Hrvatskome narodu. Ključna slabost Plenkovićeve politike jest zadržavanje fokusa na stabilnoj vlasti, umjesto političke vizije stabilnoga državnoga poretka nacionalne države. Prvo i drugo mogu biti u suprotnosti, jer, iako stabilna vlast može biti, i najčešće jest, u zrelim nacionalnim državama preduvjet stabilnoga državnoga poretka, u puno situacija, od kojih Hrvatska nije danas daleko, stabilna vlast može biti i instrument razaranja nacionalne državnosti i destabilizacije državnoga poretka.

Zbog toga je nužno uz čestitke, pogotovo radi političkoga potencijala koji je pokazao, Plenkovića staviti pod snažno povećalo.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari