Komentar

Marko Ljubić: Ljuti boj ‘poštenih’ Hrvata i ‘progresivnih’ antifa

Objavljeno

1 godina prije

15/04/2022

Nakon organiziranog petparačko-političkog cirkusa u Splitu s proslavom, realno istinski junačke bojne HOS-a “Rafael Vitez Boban”, više nego ikada je jasno svakome tko malo ozbiljnije prati događaje je pogotovo interpretacije događaja na hrvatskoj političkoj sceni, da su neusporedivo opasniji razgrađivači i zagađivači sadržaja i simbolike domovinskog rata ovi i ovakvi zadomspremaši koji ga brane isključivo preko pozdrava Za dom spremni, nego bratija oko Klasića, Kajtazija, zatim novoproizvedenog političkog Židova Krausa i notornog Pupovca.

Nabrajati sve “zabrinute” zbog bujanja fašizma pod Plenkovićem, kakvog ga je navodno zamislio Karamarko, besmisleno je. U ostalom, to je Hodakov posao i nemam namjeru ponavljati imena njegovih, već legendarnih “progresivaca”.
Bilo je uoči splitske proslave vidno oduševljenje i ushit Bujanca, Hase, “generala HOS-a” Prkačina, a i Penava je stekao priliku biti javno zabrinut zbog skretanja Hrvatske.

Naravno, i trljanje ruku Hodakovih “progresivaca”, jer su konačno dobili dugo očekivani volej, odgođen zbog Putinove agresije na Ukrajinu.
Ne može se u tom cirkusu zanemariti ni moga favorita Bagu, koji je odmah uskočio s komentatorsko-propovjednom seansom u Dnevnik Nove TV i zabrinuto zavapio – opet ćemo imati tri kolone u Jasenovcu!?
Hajdemo prvo umiriti zabrinutog Bagu.
A zašto bi bio problem imati tri, ili pet ili devetnaest kolona?

Koga razumnog u Hrvatskoj odavno briga kamo, s kim i zašto luta Kajtazi, Pupovac, Habulin i antifašisti koji su se tukli protiv Hitlera ili Pavelića puno ranije nego su im majke i očevi bili prirodno sposobni za razmnožavanje (Htio sam reći spremni, ali to bi povrijedilo njihove tankoćudne dušice pa neću).

Neka hodaju 365 ili 366 puta u Jasenovac i iz Jasenovca, jer u najgorem slučaju hodanje im je dobro za zdravlje, a marširanje za um.
Očito Bagi nitko nije rekao da je boravak u prirodi, hodanje i marširanje, naročito grupno, relaksirajuće za mozak i cirkulaciju kao seks.
Jedino ako je zabrinut zbog možebitnog rasplamsavanja seksualnih strasti Kajtazija, Pupovca, Habulina, naročito kad i ako im se ukaže neodoljivi Klasić.
Bome, to bi bile orgije.

A sad, vratimo se na naše prave, ispravne i nadasve poštene Hrvate koje predvodi, sad nema sumnje, jedina ispravna, poštena i hrvatska stranka, Domovinski pokret s umovima tipa Spajića, Mlinarića, Radića i Penave kojima su očito učiteljice pomrle u drugom razredu pučke škole, pa im se od tuge ogadilo učenje i čitanje.
Pođimo od Skeje.

Iskreno, mene je imenjak oduševio brkovima i frizurom unazad nekoliko godina, jer je imao petlje antifašističke redikule zajebavati, umjesto da se s njima nadmudruje. Imitirajući svoga djeda, pradjeda, nudeći antifa perverznjacima virtualnog Hitlera, a znajući s kakvim napaljenim antihitlerovskim seksofilima ima posla, bacio im je udicu i napravio od njih budale. To je ukazivalo da ima imaginativnu crtu, koja se potpuno uklapala u realna i istinita svjedočenja o njegovom ratnom junaštvu.

Naime, budala ne može biti ratni junak i vrhunski zapovjednik, izuzev naravno, ako se ne radi o izuzetcima, tipa Fred Matić ili Ćipe Mlinarić, koji nisu budale, ali su preko budala uspjeli postati junaci ovih dana.

I, naravno, ukoliko se ne radi o “generalu HOS-a”, koji je u gostionama pobio i savladao nekoliko srpskih armija na jedinstven način, koji zbog specifičnosti djelovanja i ograničenosti ljudskog uma nikada neće i ne može biti provjeren i dokazan. To je vjersko, rekao bih teološko pitanje. Vjeruj ili ne vjeruj.

No, moj imenjak Skejo, lucidni zapovjednik i promotor, iz nekih, meni začuđujućih razloga dopušta da ga jebivjetar i mutikaša, tipični provokator koji je prodavao kilograme talijanskih fašističkih oznaka u Zagrebu 1991. godine dok je Skejo sa svojim momcima prolijevao živu a ne “generalsko hosovsku” i birtijsku krv, oslovljava s “viteže” na javnoj sceni. Odoše didovi i pradidovi brkovi!

Taj model je nažalost postao javno dominantan u Hrvatskoj, čisti perverzni igrokaz i ismijavanje domovinskog rata i bezbrojnih junaka, živih i mrtvih ljudi, koji su dali sve što su imali, da bi nekakav probisvjet iz Koprivnice dvadesetak godina kasnije dodjeljivao plakete i priznanja za herojstvo u ime “borbe”, ili drugi probisvjet od Varaždina certificirao vitezove, rugajući se i njima, i narodu, i Hrvatskoj u oči i u zdrav razum.

Pita se jedan kolega, komentator s te perverzne scene, nije li vrijeme i logično da “mi” postavljamo pitanja Habulinu, Pupovcu, Kajtaziju i Krausu o prihvatljivosti crvene zvijezde petokrake, umjesto da oni nama postavljaju pitanja o ZDS?

Koja, naizgled za pojesti k’o slatkiš, duda varalica!?
Jer, stvarno, zar ne bi trebalo biti tako?
Ne bi.
Takva pitanja su odavno izrečena, slobodno definirana i javno promovirana, a bez naročitih proučavanja raspoloženja goleme većine ljudi u Hrvatskoj, odgovor na ta pitanja je odavno jasan.

Zašto onda komentator dvadeset godina zaredom ponavlja potrebu “postavljanja pitanja” uvijek istim tipovima i uvijek s istom usporedbom?
Zato što ga ne zanima rješenje te mozgalice, zato što je to ponavljanje konkurentna roba sve dok se samo postavljaju pitanja. Ako se naime ostvari ono što bi odgovori na ta pitanja potvrdili, naš komentator, kao i ovi probisvjeti koji “štite” domovinski rat od neprijatelja, ne bi imali svrhu postojanja, niti bi imali što prodati. Oni žive od hrvatske ugroženosti, a ako je realno nema, treba je proizvesti, za što im služe partneri s druge strane, Hodakovi progresivci, koji ne bi imali svrhe da nema ustaša i fašista, niti bi bez njih mogli živjeti.

Mislim, mogli bi i jedni i drugi. Motiku u ruke!
Hm, motiku, zar za to ne treba konkretan napor, pa i umni!?
Neprihvatljivo, jer je neusporedivo bolji biznis prodavati domoljublje dok ima lakovjernih ili onih koji se ne usude biti protiv “domoljuba”. Zaključno, nema dovoljno hrabrih “izdajnika”.

Zašto je prodaja magle postavljanje pitanja o kojima sam govorio, dodjeljivanje plaketa ili nazivanje Skeje vitezom?
Zato što se odavno ne radi o pitanjima i odgovorima. Radi se o organizaciji i relevantnosti.

Tzv. antifašisti su golema manjina u Hrvatskoj, potučeni su politički, pa vojno kao rijetko kad i kao rijetko tko, no, upravo probisvjeti i profiterske Hrvatine, koje još od 1991. godine sve rade da bez znoja, legitimiteta, hrabrosti i znanja, ih drže na životu svojim razornim djelovanjem protiv razuma i integracije ove druge, nadmoćno brojnije Hrvatske. Ti probisvjeti su skužili da je isplativo biti žrtva, a da bi bili žrtve i sve više naroda uvukli u taj sentiment, mora se imati i stalno proizvoditi dovoljan broj izdajnika, veleizdajnika, udbaša, komunjara, četnika, lopova a ugroza ne bi bila završen i prihvatljiv proizvod ako nije u državnim institucijama i na vlasti. Tek tad je prodaja magle moguća.

U tu svrhu se, što smo udaljeniji od 1990. godine, operira sa sve više udbaša i kosovaca, sve više komunjara, a neprijateljskih Srba je neusporedivo više nego 1990. godine.
Da bi se ta kritična masa profitabilne robe mogla uspješno plasirati mora se lagati.

Pa Skejo potvrđuje evidentne laži da je Boro Barišić poluizdajnik zbog uklanjanja ploča iz Jasenovca, iako je Boro Barišić javno iznio detalje sa sastanka Hosovaca i države oko ploča, navodeći u Budnici da je prvi Skejo, a nakon njega Markuš prihvatio prijedlog da se ploče premjeste. Za Markuša me ne čudi ništa, jer javno-politički primitivac koji salutira po Hrvatskoj i koga vodaju k’o mečku u cirkusu iz DP predvođeni probisvjetom od Varaždina, koji je uz dvije tri jednostavne rečenice i uzvik – sramota, naučio složiti “strogu, borbenu” facu vječitog “borca”, nema ništa drugo. No, Skejo ima i legitimitet ratnog junaka i dokazanu lucidnost zajebavati antifašiste, pa me čudi da je spao na titulu “viteza”.
Što je bit stvari?

Kako sam rekao, sva bitna pitanja oko hrvatske identitetske prošlosti su postavljena, a odavno su poznati i odgovori.
Hrvatska se ne može izvući iz antifašističke klopke dok ju od antifašističke, srpske, udbaške i svake druge izdajničko-neprijateljske ugroze brane današnji politički “vitezovi, generali, domoljubi, žrtve” koji svojim djelovanjem opskurnim progresivcima ostavljaju državu a narod zovu u šumu. U neke neoustaške partizane.

Uz takve “genijalce” i najpoštenije Hrvate, sukladno nekadašnjoj sintagmi mrskih komunjara o “radnim ljudima, građanima i poštenoj inteligenciji”, s jedne strane je sumnjiv svaki Hrvat, naročito na nacionalnom spektru, jer ne možeš imati izdajnike na anacionalnom, nemaju što izdati jel tako, a s druge strane Klasić i ostali Hodakovi progresivci ni krivi ni dužni ispadaju Nobelovci i rade što ih volja.

Jer, kad se u povijesnim temama s Goldsteinom ili Klasićem natječe nadripovjesničarski “general HOS-a”, Ivo Lučić, Davor Marijan, Ante Nazor, Mario Jareb ili Zlatko Begonja nemaju što raditi ili eventualno mogu pomalo izdajuckati.
Takvim tipovima je Plenković čisti izdajnik, jer izdaje sve redom, od možebitne knjige do države, jer ne kuže, a i da kuže ne odgovara im po opstanak, da upravo on svojim Vijećem, a nakon toga porukama da je ZDS zabranjen i danas, prodaje rog pod svijeću Krausu i antifama, zajebajući ih k’o zadnje budaletine na umiven i parfemast način.

Što je najgore za Krausa i antife, u tome mu sekundira upravo Pupovac, koji ih potiče na juriš protiv ZDS, zgraža se i sam pred navalom “ustašluka” istovremeno se smijuckajući jer narajcanog Krausa koji je pomislio da je njegovo vrijeme opet došlo, ovaj put umjesto pod komunističkom, neožidovskom krinkom, Plenković nekoliko mjeseci ni ne pomišlja primiti radi obračuna s fašizmom.

Plenković za razliku od Hrvatina zna, a znao je i Milanović, Račan, prije njih i Tuđman, da nitko živ ne može zabraniti nakon domovinskog rata pozdrav ZDS. Izuzev ako bi od Amerikanaca kupio tisuću, dvije tenkova i odgovarajuće ratne opreme pa formirao policijske posebne snage sa zapovjednikom Klasićem, da okruže svaki javni događaj u zemlji. I tad bi mogli napraviti pokolj, ali ZDS bi preživio.
Zbog toga je čisto političko profiterstvo borba za i protiv ZDS, a Hrvatine, koje sam spomenuo obični profiteri.

Oni u “obrani” Hrvatske moraju raditi ono i pogotovo onako, što i kako pametni ljudi znaju da ne smiju i neće. Zato je svaka pamet tim Hrvatinama sumnjiva a svaka institucionalna i organizacijska integracija nacionalne Hrvatske neprihvatljiva i opasna. Jer ih izbacuje s tržišta i vraća motici i plugu, znoju i suzama za komad kruha. Baš zbog toga lažu, mute, prokazuju i dokazuju nesretnoj primitivnoj sljedbi, najčešće dobrim ljudima frustriranim iz različitih razloga, što čak ni tada ne bi bio problem da ne mrcvare, ismijavaju i ogađuju svojim bolesnim primitivizmom sve više svetinja hrvatskog naroda, čak i onih krajnje osobnih.

Hrvatski ratnik i političar, pokojni Velimir Kvesić, mnogima koji ga poznaju istinska hrvatska svetinja, koga prizivaju kao pokriće bujičarski probisvjeti u svojim “borbama”, bi se da ima živaca oslušnuti iz Kraljevstva Nebeskog svoga otužnog brata Marka, koji jauče nad Hrvatskom i moralnim kršćanskim imperativima iako je upravo na slavi i zaslugama velikog brata stekao sve što ima, čak i promoviran u akademsko čeljade iza motike, uistinu okrenuo u grobu.

Takve beskrupulozne nesretnike treba žaliti, ali i bez milosti prokazati kao bolesno tkivo hrvatskog društva. Takvi su Hrvatskoj najozbiljniji problem, neusporedivo opasniji od karikaturalnih antifa, jer antifama upravo oni daju infuziju i priliku za mrcvarenje Hrvatske, što rade vrlo uspješno jer upravo “borci” za Hrvatsku otežavaju pa i onemogućuju koncentraciju nacionalne snage za institucionaluzaciju odavno poznatih odgovora.

Umjesto zaključka.
Nije dakle bit stvari postavljati pitanja, bit je stvari organizirati se, budalama reći da su budale, probisvjetima da su probisvjeti, štetočinama da su štetočine, tezgarošima svetinjama da su tezgaroši i lešinari, preuzeti državu u svoje ruke, pa neka antife, Kraus, Kajtazi, Pupovac, Pusić Zoka i Klasić postavljaju pitanja. Za to se umiralo a ne zato da bi skupine profitera naplaćivale “ugroženost” i postavljale pitanja Zoki Pusiću.

Marko Ljubić/facebook