Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Loveći Hrvate i Čovića, bošnjački unitaristi upali u hrvatsku zamku za ‘međede’

Objavljeno

-

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je na jučerašnjim izborima snažno legitimirao programske ciljeve i politike HNS-a, definirane na izvanrednom Saboru nazad nekoliko mjeseci.

Dragan Čović, koji je pokazao iznimnu taktičku mudrost povlačeći se iz izbornih kombinacija, sa suradnicima je zapravo jučer, mrežu koju Sarajevo i njihovi mentori pletu oko Hrvata još od 2000. godine, zatvorio preko muslimanskih politika i uhvatio i prisilio upravo bošnjačko-muslimanske “ribare” na snažne promjene, ali i većim dijelom ih izvukao na suho.

Da se koprcaju.

Valja jasno reći da to ne bi bilo moguće tako efikasno uraditi da se Zagreb, prije svih Plenković i Grlić Radman, ponašao kao Mesić i Račan i Vesna Pusić, da se nisu ponašali mudro, realno i strpljivo gradeći korak po korak priliku za promjenu pogubnog antihrvatskog procesa u BiH.

Nakon Tuđmanovog razdoblja, prvi put je hrvatska nacionalna politika bila minuciozno koordinirana, detaljno usuglašena, a golema prednost današnje hrvatske nacionalne politike je državno mjesto za stolom EU i NATO-a.

Nakon dugo godina hrvatska nacionalna politika je imala igrače na svakom dijelu terena, taktički i tehnički uvježbane, svjesne svojih slabosti, prednosti, snage suparnika, raspoloženja sudaca i publike.

Temelj svega je bila strpljiva dugogodišnja izgradnja hrvatskih nacionalnih institucija u BiH, te definiranje i integracija hrvatskih politika oko nekoliko temeljnih ciljeva u okviru HNS-a.

Bez toga ne bi vrijedilo nikakvo savezništvo, nikakvi stolovi ne bi bili prednost, niti bi Republika Hrvatska mogla utjecati na procese u BiH.

Bošnjaci muslimani, ali i nimalo zanemarive silnice s političkog Zapada su završnu fazu razaranja hrvatskog političkog subjektiviteta planirali snažnom kampanjom protiv Dragana Čovića, neupitnog lidera bosansko-hercegovačkih Hrvata, računajući presudno na stečene goleme prednosti još od 2000. godine, zatim na antihadezeovska i ljevičarska uporišta u Hrvatskoj, od medija, politike, preko civilnih udruga satelita globalističkih silnica, do obrazovno-znanstvenih institucija, te, i pogotovo, kao na konačnu prevagu u Hrvatskoj, na lažne nacionaliste, desničare i prokršćanske udruge.

Čović je, povlačenjem iz izbornog procesa, sve te silnice i kampanje ostavio bez ključne mete, i prisilio ih da se potpuno razotkriju.
Svi udari prema njemu u biti su bili udari na hrvatsku državnost, pri čemu je on, iako naizgled primarna meta, bio samo personalno pokriće za udare na hrvatski narod kao stvarnu metu.

Izlaskom iz izbornog procesa, ogolio je sve i svakoga. Jasno je i slijepcima bilo da se ide đonom na Hrvate, pa je to bio iznimno važan argument Plenkoviću i Grliću Radmanu pred inozemnim partnerima.

Jer, bez obzira na moć i interese, nikome nije bilo lako otvoreno zagovarati političku eutanaziju cijeloga naroda, koja se do jučer prikrivala nasrtajima na Čovića, koga je daleko jednostavnije bilo i napadati, i teže braniti.

Svemu tome smo eksplicitno svjedočili gotovo svakodnevno tijekom zadnjih godinu dana, a intenzivno i eksplicitno zadnjih mjesec dana, kombiniranim pokušajima izazivanja kaosa među hrvatskim izbornim tijelom u BiH.

Potpuno su se ponovo razotkrili tzv. antife s lažnim građanskim profilom, od medijskih komentatora, nekih urednika na HTV-u, preko Vesne Pusić, Puljka, zatim Grmoje i “grmojica”, do bujičara u medijima i lažnoj nacionalnoj politici.

Povlačenjem iz izbornog procesa Čović je ogolio i “Hrvatine” u Hrvatskoj, što s obzirom na intelektualni potencijal bujičara i nije bilo teško.

Jučerašnji odaziv hrvatskog naroda u BiH na izborima i veća nego ikada potpora jedinstvenoj hrvatskoj državnoj politici prokazali su svu bijedu tih mutikaša, izvan svake sumnje plaćenika i tuđih agenata, s nizom posrnulih tipova, pa i javnih propalica, pogotovo pod lažnom desničarskom krinkom, a s druge strane, ta reakcija hrvatskog naroda je pred cijelim svijetom posvjedočila hrvatsku političku zrelost u presudnim trenutcima i snažnu državotvornu sinergiju naroda i rukovodstva u BiH.

To nitko ne može i ne smije ignorirati.

Zato je jučerašnji dan pobjednički korak hrvatske nacionalne politike.

Nije to što se dogodilo, nikakav trijumf, pogotovo se to ne bi smjelo sad u Hrvatskoj tumačiti u unutarnjo-političke svrhe, kao diplomatski ili državnički trijumf Andreja Plenkovića.

To je samo potvrda da je nacionalna hrvatska politika u Zagrebu, a prije svega u Mostaru definitivno subjekt procesa, a ne više objekt, ili žrtva.

To je jako veliko, ali trijumf nije.

Temeljni preduvjet za strateški uspjeh je napravljen snažnom izbornom potporom hrvatskog naroda matičnoj državnoj politici HNS-a.

Bošnjaci muslimani su, očito zatečeni taktikom Čovića i HNS-a, a još očitije jako precjenjujući antiplenkovićevske i antihadezeovske silnice u Hrvatskoj, bili nespremni na prilagodbu novim okolnostima.

Prvo, nisu znali, a očito ni mogli, ni htjeli zaustaviti najmilitantnijeg antihrvata, Željka Komšića, pa je to dovelo do snažnog razdora na muslimanskoj političkoj sceni.

Komšića su Bošnjaci muslimani proizveli kao instrument kratkoročne uporabe, no, i Komšić, ali i militantni proislamski i islamistički elementi opijeni gotovo dvadesetogodišnjim uspješnim nasrtajima na Hrvate, nisu mogli zastati i pristati na kratkoročnu uporabu, niti su mogli prepoznati zaglušeni bukom bujičara i antife u Hrvatskoj, da se stvari jako mijenjaju i da nemaju posla s diletantima, nego s jako ozbiljnim i odlučnim suparnicima u Mostaru i Zagrebu.

Pa su, s jedne strane uništili Izetbegovića, a Hrvatima pred cijelim svijetom dali neoboriv argument i moćno oružje u ruke, novim otimanjem temeljnog političkog prava preglasavanjem.

Ni muslimanski militanti, ni Komšić nisu shvatili da su se u odnosu na zadnje izbore 2018. godine stvari i okolnosti snažno promijenile, te da je tadašnja hrvatska nacionalna politika još na putu ka zrelosti, danas sazrela, ozbiljna i da je konačno uspjela nametnuti hrvatsko nacionalno pitanje u BiH kao međunarodni problem.

I da se neće dati zaplašiti galamom, ni tradicijom.

Ne shvaćajući te okolnosti Izetbegović i Komšić, s pretežitim vjerskim i nacionalnim organizacijama Bošnjaka muslimana su upali u mrežu koju su pleli Hrvatima i Čoviću.

I, sad im predstoji koprcanje na suhom, zajedno s njihovim agenturnim i plaćeničkim uporištima u Hrvatskoj.

Dio bošnjačko-muslimanske strukture je shvatio kamo vodi Izetbegović-Komšić-efendijsko divljanje, pa su zato naglo “progledali” Jasmila Žbanić, kulturnjaci, njihovi kultni, do jučer militantni novinari, a te procese su shvatili u Hrvatskoj Vesna Pusić i dio gurua anacionalne antife, pa su, izvan svake sumnje uz snažnu logističku i lobističku pomoć prije svega mentora sa Zapada, pokušali islamističko građanstvo Izetbegovića zamijeniti krinkom lijevo-liberalnog građanstva oko SDP, “Naše stranke”, Radončića i skupina ostalih političkih inicijativa.

Bila je to munjevita zamjenska operacija, koja je kao rezerva održavana godinama i zato je uspješno promoviran “liberal” Bećirević, daleko opasniji izazov Hrvatima od Izetbegovića.

No, Bećirevićev lažni liberalizam, baš kao i lažni građanski profil cjelokupnog bošnjačkog establišmenta, blokiran je Komšićevom građanskom paradigmom.

Nema te liberalne uvjerljivosti koja može prebrisati Komšića, pa nastaviti s podvalama.

Zaključno, Bošnjaci se nisu uspjeli reorganizirati suočeni s majstorskim potezima Mostara i Zagreba, pa su i ono što su uspješno uradili prešaltavanjem na krinku ljevičarskog liberalizma, blokirali Komšićem.

Od jučer Komšić svojski pomaže hrvatskoj suverenističkoj ideji. To je povijesni cinizam, ali i povijesna pravda. To se događa prevarantima i lupežima, pogotovo kad pomisle da mogu varati i raditi budalama neusporedivo pametnije od sebe.

Zato je politički nerazumno, ali sasvim očekivano i u naravi mutikaša iz MOST-a da danas traže proglašavanje Komšića “personom non grata”. Time mu daju značaj, ništa proglašavaju bitnim, a hrvatsku državu po stoti put svode na prolaznu mizeriju. To nitko razuman ne smije podržati jer Komšića treba ignorirati kao i svako ništa.

Hrvati i hrvatske nacionalne politike su jučer zaustavili razorne procese koji preko dvadeset godina razaraju ukupnu hrvatsku državnost razornim procesima u BiH.

Tome simbolički doprinosi i Schmidtova reakcija, više kao poruka i signal, nego kao stvarni kvalitet.

Najteži korak je bio stati pred stampedo i zaustaviti ga. To ništa vidljivo i bitno nije promijenilo, niti je jučer uspostavljena toliko bitna hrvatska suverenost u BiH.

No, sad hrvatske politike vode igru i realno mogli usmjeravati procese. Bez toga nema uspjeha. Zato se jučerašnji izbori i reakcija hrvatskog naroda uistinu mogu smatrati prvim korakom na trijumfalnom putu.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari