Connect with us

Komentar

Marko Ljubić – Mamci, udice i politički somovi u Hrvatskoj

Published

on

Svu bijedu javne, društvene i pogotovo političke kritike bilo je moguće vidjeti u reakcijama na proslavu Dana pobjede i slijed događaja do nakon Grubora.

U gotovo svim osvrtima dominira krajnje defanzivan, rekao bih provincijalni stav, koji državu Hrvatsku doslovno predstavlja slučajnom, sa Srbijom kao nekakvim neslužbenim mentorom, baš kako se prigovara zbog jedne neoprezne izjave aktualnom predsjedniku Milanoviću. Cinizam je u tome što svojim javnim kritikama, nezadovoljstvom i opozicionarstvom Republiku Hrvatsku, upravo nastojeći ju obraniti od statusa “slučajnosti”, zagovornici njene samostalnosti i subjektiviteta čine i predstavljaju slučajnom i nesamostalnom. Razlog su ili Pupovac i Srbija, ili Bruxelles. No, pođimo od najvažnijih detalja.

Umjesto da javni autoriteti kritiziraju državnu vlast zbog toga što nema inicijative da se Dan pobjede slavi i protokolarno i svenarodnim slavljem na svakoj stopi Republike Hrvatske, umjesto da “baštinici” hrvatske žrtve, one u Škabrnji, Konavlima, Mostaru, Vitezu, Orašju, Gospiću, Dubrovniku, Sl. Brodu, Osijeku ili Vukovaru javno kažu da nije državotvorno, da nije pametna politika sjećanja da se na Kninskoj tvrđavi čitaju iz godine u godinu samo imena poginulih hrvatskih ratnika u Oluji, jer su Oluju omogućili junaci i stradalnici od prvog čina srpske agresije i u njenim su temeljima baš svi oni, umjesto da se od države zahtjeva sustavna, jasna i trajno prepoznatljiva politika sjećanja umjesto sporadičnog obilježavanja pojedinačnih događaja ovisno o političkim preferencijama lidera i stranke na vlasti, s nejasnim organizatorima, sva dreka i pohvale, jednako nekritičke, usmjerene su na umjetnu i potpuno netočnu usporedbu Dana pobjede i komemorativnih politika nakon toga.

S tzv. desne strane se upada u morbidnu klopku javnoga žaljenja za srpskim ili neprijateljskim srpskim žrtvama, a potom žestokog osporavanja iskazivanja državnog poštovanja prema tim žrtvama, pri čemu se nabrajaju stotine stratišta hrvatskog naroda kao protuargument, kao da istinsko poštovanje prema svojoj žrtvi može i smije služiti kao protuargument u bilo čemu. Spominje se 402 djece, Vukovar, Škabrnja, Voćin, spočitava se vlastima da im eto Srbi nisu došli na komemoraciju pobijenoj obitelji Čengić, kao da je baš za sve presudno što Srbi ili Srbija rade i misle, kao da Hrvatska ne zna hodati bez srpske ruke. Neshvatljivo je koliko se tzv. desnica ponaša refleksno po obrascu koji je komunistička partija nametnula Hrvatima, koji je bio nepisano, ali gotovo obavezno javno-političko pravilo do 1990.godine, po kojem se, da bi se netko uopće usudio spomenuti neku srpsku svinjariju, moralo stotinama riječi prvo isticati hrvatske stvarne ili izmišljenje svinjarije. Jedina je razlika u tome što je takvo ponašanje tada nametala država, a sada se istim modelom kritizira država, a polazišta imaju drugi predznak. Upravo je inzistiranje na spominjanju 402 stradale hrvatske djece u srpskoj agresiji u kontekstu i osporavanju državnog odnosa prema srpskim žrtvama u Gruborima, model pretvaranja te konkretne djece samo u brojku, a to je srpski model. Na pretvaranju konkretnih sudbina u brojke nastao je Jasenovac, jer se s brojevima može igrati i muljati, s ljudima – ne.

Istinski državni i nacionalni odnos prema svakom ubijenom djetetu nije moguć i neće biti relevantan dok se god državi od koje se to očekuje, prigovara iskaz poštovanja prema žrtvama na tada neprijateljskoj strani. Bit stvari je da država mora i jedina ima ovlasti u ime hrvatskog naroda komemorativno uredovati nad čitavim svojim teritorijem, događajima i povjesnošću. Osporavajući državi pravo na politike komemoracije u svim slučajevima, gubi se argumentacija s kojom bi se moralo toj istoj državi prigovarati činjenica da se recimo nacionalnim manjinama prepušta institucionalna državna nadležnost nad pravima tih istih manjina, što praktički većinski narod službeno predstavlja opasnim ili barem nezrelim. Država Hrvatska zbog sebe i čistoće pobjede svoga naroda protiv srpske agresije i okupacije mora iskazati poštovanje i prema svom tadašnjem neprijatelju i prema žrtvama nakon pobjedničke vojne operacije. To je pitanje samosvijesti samostalne države i zato je upravo Tomo Medved, general pobjedničke vojske, ministar branitelja i potpredsjednik Vlade, morao biti, i bio, savršena osoba za iskazivanje poštovanja srpskim žrtvama u Gruborima. U konačnici, hrvatska država tako i na taj način oduzima pravo Srbiji kopati nam po utrobi i uredovati u našemu dvorištu, ili pokušavati prije svega na međunarodnoj sceni držati nam moralne prodike, a hrvatskim Srbima ne ostavlja mogućnost prijetvornosti, koja je bila obrazac njihove politike cijelo 20. stoljeće, a i danas je.

To što prije ili nakon toga nitko od hrvatskih Srba nije bio na iskazivanju počasti ubijenoj obitelji Čengić nije slabost ove Vlade, pogotovo ne Tome Medveda, nego slika realnog stanja s hrvatskim Srbima, koji s jedne, one jako bitne strane, kao srpski predstavnici u Vladi sudjeluju u proslavi Dana pobjede i jasno javno naglašavaju da je Oluja bila legitimna vojna operacija kojom je Hrvatska imala pravo vratiti svoj teritorij u svoj ustavno-pravni poredak, a s druge, nimalo nebitne strane, govore da su kao sudionici najviše vlasti u Hrvatskoj, o svemu obavijestili Beograd. Da, ali kako, i u konačnici -zašto?

Beograd u ime Hrvatske može obavijestiti samo MVP preko srbijanskog veleposlanika, a ako potpredsjednik hrvatske Vlade kaže da su obavjiestili Beograd o namjeri odlaska u Knin na hrvatsku državnu, ne na žalost i svenarodnu proslavu, što nema veze s ovogodišnjom proslavom zbog corona virusa, nego s već dugogodišnjom lošom tradicijom i nedostatkom relevantne državne politike, onda je to razlog za ozbiljno razmišljanje, gdje se to mi kao država i narod nalazimo, a ne za histerične nasrtaje na najprimitivniji način na aktualne nositelje državnih funkcija. Takva srpska praksa nije nastala jučer, nego legalizacijom postupaka pod jakim međunarodnim pritiskom još iz doba Tuđmana. Onaj tko hoće to promijeniti u Hrvatskoj mora poći u svemu što radi ili namjerava postići sa zadatih, realnih stajališta. Realno je, koliko god bilo bolno, da Srbija i dalje hrvatske Srbe i njihove službene predstavnike koristi kao svoje instrumente, a Hrvatska nema relevantnu političku i presudnu unutarnju moć to lako promijeniti, naročito ne jednim potezom. Zato nije opozicijski stav nego zloćudni debilizam, vlast koja iskorači u tom pravcu navodno u ime zaštite hrvatstva napadati.

I to baš kada ti “instrumenti” 25 godina nakon Oluje sudjeluju najslužbenije, pred očima svakoga koga zanima, u proslavi Oluje i kažu da je Oluja bila legitimna vojna operacija. Umjesto da se državnoj vlasti koja je to postigla oda priznanje, njene protagoniste se tereti za to što se to nije dogodilo prije. Umjesto da se kritički javno govori i ukazuje i Miloševiću i Pupovcu da oni nisu nikakva druga ili partnerska strana u Hrvatskoj i da ta pozicija, ako inzistiraju na njoj, nužno nosi sobom preuzimanje odgovornosti za agresiju na Republiku Hrvatsku i podjelu svekolike odgovornosti sa Srbijom, histerično se nasrće na vlast koja ih je, nimalo samo simbolički, učinila – našom stranom nasuprot Srbiji, kojoj za sada ne pada na pamet svojom politikom razvjenčati Srbe od zločina. Koristim sintagmu prof. Puhovskog, koji je Medvedove riječi iz Grubora nazvao razvjenčavanjem od zločina. Prof. Puhovski je u pravu ako, i jedino ako govori o nacionalnom hrvatskom razvjenčavanju od zločina, jer hrvatska se država ne može razvjenčati od zločina osuđujući ili iskazujući žaljenje samo zbog zločina s hrvatske strane, a istovremeno ne procesuirajući baš sve, a u najvećoj mjeri srpske zločine u Hrvatskoj. No, nacionalno, a i državnički je bitno u ovom trenutku bilo jasno poslati poruku da sa zločinom hrvatski narod nije obitelj. Upravo ta poruka je poslana iz Grubora i to od najpozvanijeg čovjeka u hrvatskoj državi trenutno, najpozvanijeg i legitimno i formalno.

Sramotno je bilo čitati i slušati poruke da je to stavljanje u istu ravan srpskog državnog zločina i incidenta, za koji, ako želi biti država drugačija od Srbije, mora preuzeti odgovornost Hrvatska iako taj incident nije bio državna politika. Nije ni višestruko ubojstvo na sudu u Zagrebu nazad desetak godina, ali država je također morala preuzeti odgovornost. Tu nema baš nikakve veze nagađanje jesu li zločin u Gruborima počinili nekakvi preostali srpski razbojnici ili su taj zločin počinili osvetnici u hrvatskim redovima. Kada je netko država, mora biti država, imati prava i odgovornosti. Ako smo kao država imali pravo na oslobođenje svoga teritorija i naroda, a jesmo, pri čemu to pravo ne ovisi o priznanju službenog predstavnika hrvatskih Srba, iako je za umornu Hrvatsku to bitno i dobro, onda imamo pravo i obvezu, i kao država i kao narod preuzeti odgovornost za sve što se događalo na našem državnom prostoru. To podrazumijeva i progon i sankcioniranje državnog zločina agresije, okupacije i svega što se događalo tijekom toga i pogotovo poslije toga, pri čemu je nemoguće uspoređivati srpski državni zločin i ratne incidente s oslobodilačke strane. Upravo je optuživanje aktualne Vlade za to, nesvjesno ili svjesno uspoređivanje i dovođenje u istu vrijednosnu ravan politike agresije i planiranog zločina, s politikom oslobođenja i nemogućnosti potpunog izbjegavanja zločina. Baš javno priznanje i državno iskazivanje poštovanja prema żrtvi tadašnjeg neprijatelja potvrđuje političku prirodu oslobodilačke i protuzločinačke namjere. Točno to proizlazi iz ovogodišnje državne proslave Dana pobjede i vladinih postupaka nakon toga.

Usmjeravati histerični gnjev na Vladu i potpredsjednika Medveda zbog toga, izmišljati potpuno neutemeljene usporedbe, hvatati se za politološki nepreciznu izjavu Tome Medveda o većinskom i manjinskim narodima i tražiti u toj izjavi dokaz da Vlada vraća Hrvatsku na razdoblje predbožićnog Ustava, nije samo lakrdija, diletantizam, nego zapravo izraz potpunog preuzimanja bivše komunističke, ali i notorne srpske retorike i modela politika, s istim, gubitničkim namjerama i posljedicama na jedan dio hrvatskog naroda. Valja se pitati kada već spominjem pojam nacionalnih manjina u ovom slučaju, je li to DP MŠ smijenio službenog teoretičara, jer nazad samo mjesec dana upravo oni su narodu objašnjavali da nema nacionalnih manjina, da postoje samo narodne manjine, a sad upravo taj pojam štite kao nekakvu razdjelnicu nove Hrvatske. Ljudi se pitaju, idioti naravno ne, može li se niže, no očito može. Kada se nema ni mozga ni svijesti, onda se u cijelu priču ” izdaje” i “nenarodnjaštva” uvali komunjare, udbaše, notornog Tedeschija, pa se umjesto opravdanih zahtjeva i prijedloga državi da raščisti ratno profiterstvo na zločinačkom udbaškom novcu, pokreće peticija za bojkot hrvatske kompanije kojim se nanosi šteta Hrvatskoj na bezbroj načina. Kao da potencijalnom razbojniku koji vozi vrijedan auto, umjesto da ga kaznite i uhitite, razbijete auto. Auto razbija rulja, država kazni razbojnika, a auto iskoristi kao vrijednu imovinu. Klasičan model nekadašnjeg engleskog lumpenproleterijata kada su revolucionari razbijali strojeve, pa nakon toga nisu imali gdje raditi niti što jesti.

Potom se u dolasku srbijanskog izaslanika, koji je za promjenu u odnosu na prethodna iskustva šutio kao mumija tijekom državne komemoracije, iako mu je svrha i cilj bila provokacija, kako bi se izbjegao javni dojam političkog poraza velikosrpskog modela u Hrvatskoj, vidi izdaja naravno, a Pupovac šalje dramatične poruke kako cijeli svijet budno prati razvoj događaja u Hrvatskoj, pokušavajući kao i uvijek dati sebi važnost i naglasiti mirotvornu i patriotsku svijest hrvatskih Srba, prvenstveno onih bivših pobunjenika, a njegovi medijski sateliti dočekuju na volej političke sivonje, stvarajući od jasne političke situacije kaos s dominacijom slike hrvatskog institucionalnog zločina u Gruborima, umjesto incidenta. Da cijeli svijet budno motri što Pupovac radi u Hrvatskoj i da je toliko nepovjerljiv prema Plenkovićevoj vladi, ne bi bilo Miloševića u Kninu, niti bi Pupovac dopustio institucionalno preuzimanje odgovornosti u Vladi, a ako bi, onda on ne bi bio na pričuvnom položaju. Hrvatska u ovom trenutku ima povjerenje svijeta na koji se poziva Pupovac, Srbija nema, a nema ni Pupovac. Zato je Pupovac podvio rogove i s pričuvnog položaja nastavio iskriti u Hrvatskoj.

Zatim se plasira priča o Pupovčevom odlasku u Škabrnju, Srbi navale naglašavati mirotvorne namjere Vučića, što pogotovo ružno zvuči kada o tome govori Boris Milošević jer ispada potpredsjednik Vlade RH neka vrsta Vučićevog promotora, pa se s “desnice” kritičkim pozivanjem na Beneša posredno amnestira Titov progon 200 tisuća Nijemaca, a ostavi mogućnost interpretacije da je i Tuđman to trebao napraviti Srbima. Kada se sve to stavi u kontekst još jednog katastrofalnog komuniciranja vlasti, koja izgleda ni najmanje ne vodi računa o svome nacionalnom statusu ni onda kada ima vrlo snažne adute i prepušta interpretativnu nadmoć upravo strukturi kojom se velikosrpstvo hrani, dobije se slika raspadajuće Hrvatske i nadmoćnog Pupovca, iako stvari stoje posve suprotno.

Gotovo je neshvatljivo u načelu, ali posve razumljivo gledajući tzv. desnu oporbu i njihove pojedinačne, toliko puta demonstrirane nemogućnosti, da nitko među njima niti zna, niti pokušava upozoriti vladajuće da ovi koraci u Kninu i Gruborima, gdje je Hrvatska jasno iskazala namjeru presjeći pupčanu vrpcu hrvatskih Srba s ovakvom Srbijom i uspjela u tome taktički, ništa bitnoga neće donijeti u trajnom vrijednosnom smislu, ako se ne osmisli ozbiljna državna politika sjećanja. Tek u tom slučaju Milošević na proslavi Dana pobjede i Medved i Milanović u Gruborima mogu biti jamstvo strateškog uspjeha i integracije cijelih skupina, a ne samo Srba, u hrvatsko političko društvo i naciju. Hrvatska je potpuno dezintegrirano društvo, jer je država dezintegrirana u samim vrijednosnim i ustavnim temeljima. Republika Hrvatska mora voditi državnu komemorativnu politiku, ne lokalne i ine zajednice, udruge i različiti egzibicionisti koji nastoje profitirati na sjećanju specifičnih skupina hrvatskog naroda. Drugim riječima, Hrvatska ne može biti samo pokrovitelj komemoracije žrtvama Križnog puta, Vukovara, Škabrnje, Macelja ili recimo Boričevca. Ne može niti imati stotinu različitih komemoracija, jer se tako državna politika pretvara u dnevno jamarenje, a to, stvarajući oko svakoga događaja javni kaos, sukobe do krvi, zapravo pupovičizira cijelu Hrvatsku i umjesto hrvatske kulture sjećanja, državi nameće srpsku žrtvoslovnu mitomaniju, odnosno, Hrvatsku usidruje duhovno u Beograd.

Država mora biti nositelj i organizator iskazivanja poštovanja Hrvatima kroz povijest, a to primjerice, uz ozbiljno i jasno obilježavanje mjesta, događaja i protagonista, znači da ima i smisla i opravdanja redovito slati državno izaslanstvo s vijencem i svijećama na Sutjesku, ako će tamo po svemu biti jasno da je to poštovanje Hrvatima poginulim na tom mjestu bez obzira pod kojom su se zastavom i idealom borili, i ako će se na isti način država ponašati na Soči ili u Galiciji, na mjestima stradanja tisuća Hrvata, ili kod Sigeta u Mađarskoj, u još starijim epopejama. A sve će to imati svrhu i poticati stvaranje nove kulture sjećanja ako to budu pratili znanstveni, obrazovni i odgojni, te kulturni sadržaji. Toga današnja Hrvatska nema, zato Pupovac ili Srbija, ali i svatko, svaki nerazumni politički sivonja i banalni profiter, može opstajati upravo na emocijama ljudi. Tako Miloševićeva ubijena baka ima veću težinu od mog ubijenog pradjeda ili mojih djedova, tako se legitimira tragična politička pojavnost kojoj je jedina državno-politička referenca za saborski mandat, umjesto minimuma bar pučkoškolskoga znanja, poginuli brat i status logoraša i upravo na taj način opravdava stoljetni srpski rasizam ili antifašistički fašizam srozavajući kriterije i moralna načela na dno i u mulj, gdje se obično somovi najbolje snalaze. Pitanje je moralne čistoće i temeljnih moralnih načela svojoj żrtvi ne davati javni značaj, statusnu i svaku drugu poziciju s pripadajućim pravima, u lice desetinama tisuća ljudi koji nose iste ili teže rane i polaziti od toga da je to dobro.

Ne može biti kulture sjećanja bez istine o događajima, niti s pozicije vođenja nekadašnjih ratova danas, od prigode do prigode, a to je stalno. Ne može ni monopoliziranjem bilo čega nacionalno vrijednog, pozivajući se na narod, a uzimajući to pravo državi. Nažalost, to je postalo pravilo kad je u pitanju rat za slobodu Hrvatske. Ne može kulturu sjećanja zadavati i diktirati udruženje antifašista i nositelja jugoslavenskog režima, ali ne može tu kulturu nametati ni par preživjelih domobrana i ustaša, niti ju mogu nametati Srbi, Turci, Talijani, Nijemci, Židovi u današnjoj Hrvatskoj. Svako nametanje izaziva nepoštovanje, nepoštovanje izaziva nestvaralačke konflikte, konflikti sukobe i mržnju. Svi navedeni se mogu i trebaju pronaći u državnoj politici kulture sjećanja, vodeći računa da je ovo hrvatska država, koja ne trpi, kao u ostalom niti jedna nacionalna država svijeta, tzv. druge strane u tome.

Stup kulture sjećanja u današnjoj Hrvatskoj mora biti državna komemoracija stotinama tisuća pobijenih Hrvata 1945. godine. To također mora biti stup hrvatskog državnog odnosa prema komunističkom totalitarizmu.

Zbog toga je nužno razumjeti emotivne osobne osjećaje hrvatskih Srba kada je Oluja u pitanju, ali potpuno je pogrešno i neprihvatljivo očekivati razumijevanje za hrvatsku i srpsku istinu, ili za antifašističku ili fašističku istinu u Hrvatskoj. Toga nema, ili ako ima – nema Hrvatske. Plenkovićev korak je zato dobar, no jasno je kao dan da isključivo ovisi o njegovoj Vladi, njenim inicijativama, sposobnostima komunikacije i prije svega isturenim frontmenima tih politika, pri čemu je također jasno kao dan da na hrvatske Srbe može računati tek kad im se ne isplati politika Beograda i popuštanje Zagreba, odnosno kada ih se prisili na potporu svojim politikama, i tek uz diplomatsku dominaciju Hrvatske. Svjestan te dominacije, Pupovac je i pristao slaviti Dan pobjede, odlazak države u Grubore nije njemu satisfakcija, nego još jedan pobjednički korak Hrvatske, bez obzira što Pupovac to predstavlja svojom pobjedom, javno ojačan diletantizmom zaštitnika “prave”, “pravcate”, “narodne” Hrvatske.

Pupovac je onoliko jak koliko ti narodni junaci prihvate njegov prilično neinventivni velikosrpski populizam, kojim štiti odstupnicu pred Srbima čije je nerealne apetite godinama poticao, a narodnim junacima, koji usput rečeno godinama vode nepomirljivi rat protiv svih institucija, bilo državnih, bilo društvenih, bilo akademskih ili tradicionalnih, i bježe kao vrag od tamjana od bilo kakve institucionalizacije prije svega i isključivo zato da im se ne mogu otkriti žrtvoslovni prihodi naivnog naroda, takav Pupovac treba kao kruh.

Zato je daleko veći zadatak pred Plenkovićem, prerezati tu vrpcu, vrpcu između Pupovca i njegovih “desničarskih neprijatelja”, nego ovu između hrvatskih Srba i posrnule Srbije, koju se ne isplati ni u čemu čekati, niti će se s njom bilo što riješiti u bliskoj budućnosti. Zato na Srbiju ni ne treba gubiti energiju. Samo ignorirati i čekati da, ako ikad, postane pristojna država, ne dopuštajući prelijevanje njenih bolesti i metastaza u svoje dvorište. Toliko je puno prostora i mogućnosti za stvaralački i poticajni konflikt mišljenja s Plenkovićevom vladom, toliko je otvorenih mogućnosti kritike, da je jako zabrinjavajuće da se na tom prostoru ni ne pokušava razvijati relevantan stav, prijedlozi i rješenja, dok se s druge strane, barem na političkoj površini, sustavno razvija diletantizam, banalno političko profiterstvo i negacija u formi neprijateljstva.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari