Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Marijine zastave

Objavljeno

-

MARIJINE ZASTAVE

Velika je Gospa. Desetci tisuća ljudi, žena, djece i muškaraca noćas su hodili u Marijanska svetišta. Hode hrvatski ljudi, hodočasti hrvatski narod desetljećima.

Danas taj put, ta hodnja poprima oblik svevremenskog hodočašća. Čini mi se da u tom moru, u tom šapatu, u tim zvukovima mnoštva, u tim molitvama nema ni vremena, ni dana, ni noći, ni mladih, ni starih, ni djece, ni žena.

Sve je rijeka što teče ispod Brijega i nikad ne presuši.
Sva draga lica.
I svi su tu.
Gledaju nas.

To mnoštvo s vremenom poprima blagi izraz lica žene s djetetom u naručju, u nježnoplavoj haljini u koju se skladno ulijeva rubac oko njene glave, pa se stapaju mnoštvo, oči, pogledi i lica u vječnost mirnoće Gospe, a brujanje molitvi u pjesmu, pa u vjetrove nad Hrvatskom.
Nestaju i nastaju.

Nekada su hodnje bile i izraz prkosa, samo bi zborni glasovi iz noći, ispod zvjezadnog neba brujali u daljinu, kao u valovima, iz različitih pravaca. Nastajali, nestajali, pa nastajali. Sve do odredišta.
I nikada nisu prestajali.

Tad bi glasovi postali pjesma, snažna, moćna, u isti tren i nježna pjesma orkestra bez vidljivog dirigenta a nebu bi se uzdizalo – Rajska Djevo, Kraljice Hrvata.
Uz tu pjesmu učili smo da smo Hrvati.
Učili smo da smo vrijedni.
Neprolazni.
Nepobjedivi.

Svijetlucave prateće i prijeteće noćne oči iz mraka pored tih kolona, što su osluškivale brujanje tisuća glasova pomiješanih sa šumom dodira nogu suhim cestama i puteljcima ostajale su zloćudno blizu i prijeteće, ali brujanje i šapat mnoštva nisu mogle zastrašiti. Ni pjesmu utihnuti.

Danas Hrvatska slobodno hoda.
Nema očiju u mraku.
I, ne smijemo ih zazivati.
Zlo se ne zaziva.
A toliko je toplih, radosnih očiju i pogleda.
Ja ne znam, iako slutim danas, što su govorile oči moje majke Gospi, dok je na koljenima uz molitvu kružila oko njenog kipa na ulazu crkve u Širokom Brijegu. Nikada nisam pitao, niti se o tome govorilo.

Danas sam jedino siguran da su ta lica u sjećanju, opaljena suncem i vjetrom, vrućinom i studeni, koja su u tom zanosu hodnje na koljenima ispod nježnog i mirnog pogleda žene s djetetom u naručju, bila nešto najljepše što sam vidio.

Istodobno uznemirujuće i nadahnjujuće.
Kao poziv u do tada neviđeno.
A lijepo i sigurno.
Nešto trajno i nedokučivo umu.
Samo blisko srcu.

Kao da je blagost očiju i lica žene s djetetom obasjavala nekom čudesnom nevidljivom svjetlošću svaku ženu pod kipom, svakog čovjeka, svako djete. Usmjerene oči su zračile i ta lica koja su mi se utisnula u sjećanje učinila blaženim, radosnim, punim vjere i uvjerenja, nade i sigurnosti. Ti krugovi na koljenima oko kipa, ti pogledi i mir ostali su mi urezani kao najveća propovijed ikada.
Ništa se od toga neizgovorenog mira snažnije nije moglo izgovoriti.

Ženi s djetetom, Djevici Mariji, ubili su dijete.
Ubili su dijete i mojoj majci.
I stotinama tisuća hrvatskih majki s hodočašća.
Ni Nebo zbog toga, ni Hrvatska nisu nestali.

Ta božanska ljepota, sigurnost, blagost i mir, taj sklad blage žene i tolikih majki ispod njenog kipa, ta pjesma koja se prolamala svetištima i pod visokim svodovima crkava, danas živi.
Danas je Hrvatska.

Ubijena djeca i davnašnje žene, majke nisu nestala, nije ih nestalo. U našim su srcima, u sjećanjima u hodnjama, u strahovima, u vjeri i uvjerenju u dobro.

Nije nestala ni pjesma iz Grabovine ispod Širokog Brijega i tolikih brijegova diljem naše Hrvatske bez granica, pjesma nevidljivih a prisutnih grupa ljudi. Ništa što je postalo i opstalo nije nestalo.
Samo trebamo zastati i oslušnuti.
I tu je.
Sve.
I brige
I strahovi
I molitve
I uvjerenja.
Tu je nada.
Tu smo mi, nekadašnja i današnja djeca, tu su oči naših majki, tu su s nama današnje majke i današnja djeca, djeca djece.
Naša djeca.

Hrvatska država je proglasila Veliku Gospu svojim znamenjem. Proglasila je Božić, Bogojavljenje, Uskrs, Tjelovo svojim praznicima.
Blagdani i praznici u zagrljaju, jedno.
Tijelo i duša naroda.
Utisnuti u narodno ime i život.
I pjesma – Rajska Djevo Kraljice Hrvata.

I danas tisuće nose blagoj ženi s djetetom svoje prošnje, nose brige i strahove, traže nadu.
Nosimo svoje sumnje i strahove.
I nosit će generacije poslije nas.
Zastanimo.
Osvrnimo se.

Vidimo li uslišene molitve u sebi i oko sebe?
Hrvatska zastava na prozoru, nad ulazom, na jarbolima diljem zemlje, koju vjetrovi njižu u slavu Majke Božije danas, svima bi nam morala biti svjedočanstvo uslišenih molitvi.
Je li?
Ne znam.

Nekad se bojim da su one svjetlucave zloćudne oči iz mraka, što ih je prognala zastava oko putova i puteljaka, danas u našim srcima pronašle utočište.
I da prijete.

Ne bi te oči u nama smjeli nositi sobom u hodnjama, ne bi ni u svojim danima, jutrima i noćima.
To su oči smrti.
Onih koji ubijaju.
To su oči sumnje, straha i nepovjerenja.
A Djevica Marija zrači životom.

Pogazila je bosom nogom smrt svoga Sina.
Sinovi naši majki zato nisu prestali živjeti, to je ta beskrajna rijeka što teče. Te rijeke Hrvatske i naše vode bistre radosti.
Danas, pred Majkom i s majkama, hrvatskim ženama, u obiteljima zastanimo i sjetimo se tolikih ubijenih i mučenih sinova, tolikih suza majki.

Uvijek je iza toga i iznad toga bio život.
I blagost.
To je Put.
Na njemu se pada i ustaje.
Zastave, hrvatske zastave pred našim očima i u našim srcima pjevaju pjesmu zahvalnosti tolikih generacija.
Odazovimo se.

Blagdan je Velike Gospe.
Neka nam je blagoslovljen svima.
Razvijmo Marijine zastave, neka pjevaju.

Marko Ljubić/facebook

Blagdan je Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari