Connect with us

Komentar

Marko Ljubić – Marko Milanović Litre je žrtva političkog reketa

Published

on

Nema ništa perverznije od situacije u kojoj slabosti i greške drugih ljudi, naročito iz neposredne blizine, lupe nekoga po glavi i prijete mu nakaradnom stigmom označiti političku karijeru, piše Marko Ljubić na Facebooku.

Danima se javnost zabavlja legitimnošću Marka Milanovića Litrea, koji je osvojio na prošlim izborima mizernih 19 preferencijalnih glasova. Mladić se skuplja pred kamerama, s očitom nelagodom se pojavljuje u kadru s kolegama iz stranaka, a vjerujem da mu mora biti još mučnije slušati “obranu” Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, kako je on “sjajni mladi intelektualac” i kako “zaslužuje šansu”. Pa upravo su mu oni oduzeli šansu za normalan politički start u samostalnoj političkoj karijeri.

Ruža Tomašić, pronicava kakva je inače, javno kao papagaj ponavlja ključni dokaz da mu je ona u startu nametnula stigmu, koju je najmanje on sam zaslužio. Danima trubi da je Marko samozatajno radio na njenoj/njihovoj kampanji, ističe da je “sjajni intelektualac”, što baš i nije neka preporuka kad ju potpisuje posve nekompetentna Ruža, a pogotovo kompromitira “sjajnog intelektualca” navodeći njegove “intelektualne” doprinose kampanji, od podijele olovki, majica, do svakakvog reklamnog materijala. To je posao za magarce, ne za intelektualce.

S druge strane, kada Ruža i Zekanović ističu Markov umni doprinos kampanji, očito polaze od toga da su njihove poruke visokoumne pa bi to trebao biti dokaz nečije visokostručne pomoći. Domet njihovih izrečenih poruka, ne samo u prethodnoj kampanji je bio tragikomičan i teška je realna kompromitacija svakog prosječnog pučkoškolca, a ne kompliment za obrazovanog mladića. Marka Milanovića Litru vrlo površno poznajem iz Škorine predsjedničke kampanje i nekih skupova tzv. suverenista, i to isključivo pojavno, kao pristojnog i samozatajnog asistenta, koji je očito znao javno se ponašati kao netko tko pomaže i ne smije biti u prvom planu. Djelovao je uvijek uredno, više kao Jehovin svjedok, ili recimo kao poželjan zet, sin za vrlo stroge i probirljive starije ljude.

Na kampanjama, koje je po riječima Tomašićke i Zekanovića osmišljavao Marko, nije se mogla uočiti njegova intelektualna izvrsnost, a poznajući to dvoje, teško da bi i Božija svemoć pomogla. No, upravo prethodna kampanja u kojoj je Marko Milanović Litre bio kandidat ukazuje na teško i sebično svojatanje i tih strančica, javne promocije te karaktera, prije svega Tomašić, Zekanovića i Ilčića, koji kao predsjednici te tri stranke isključivo vode računa o sebi.

Kada je Tomašić u pitanju, to je već kroničan biljeg njene prepoznatljivosti, jer je u istoj poziciji i Pavliček, koji, iako je godinama predsjednik Konzervativaca, nije odmakao od titule predsjednika Ružine stranke. Doduše, Pavliček je na njegovu nesreću imao ponešto prilika javno se ukazati, ali uz zakopavanje svakim nastupom, bilo je jasno da takav politički uhljeb nije slučajno Ružin favorit i politički sin. Očito Tomašić primjenjuje posve isti obrazac na Marka, oduzimajući mu svjesno svaku mogućnost političke emancipacije i zadržavajući mu i kao saborskom zastupniku položaj neformalnog, ali praktičnog asistenta, zbog delegiranja svoga utjecaja na njega i preko njega. Da je Tomašić stvarno željela i znala, a radi se i o jednom i drugom, pomoći “sjajnom mladom intelektualcu”, da mu je Škoro htio i znao pomoći kao vrsnom čovjeku koji mu je pomogao u kampanji, našli bi načina prepustiti mu koji put pozornicu da čovjek pokaže svoje kvalitete, a ne da posve nepoznat bude obilježen ni kriv ni dužan ismijavanjem sveukupne javnosti zbog malog broja glasova.

Marko nikako nije mogao osvojiti više glasova, jer nije imao nikakvu priliku skrenuti pozornost biračima na svoje kvalitete, a tu priliku su mu svojim odlukama o modelu kampanje i promociji kandidata uskratili upravo Tomašić i kompanija. Zato je krajnje cinično slušati danas njihova jamstva da je Marko dobar, sjajan, da zaslužuje priliku. U biti se radi o klasičnom obrascu oduzimanja subjektiviteta političarima, koji je do savršenstva razvijen u komunizmu, a koji savršeno koristi već godinama Ruža Tomašić. Hasanbegović bi da se radi o HDZ-u, to nazvao – rukopolaganjem.

Marko Milanović Litre je ni kriv ni dužan žrtva mita o malom broju preferencijalnih glasova i zbog toga jer se upravo iz redova oko Tomašić, Zekanovića i cijele Škorine skupine, te MOST-a, godinama stvarao mit o preferencijalnim glasovima i ismijavalo nekolicinu HDZ-ovaca zbog malog broja preferencija na izborima unazad četiri godine, koji su ih na ovim izborima upravo na tom planu ponizili, a što je najgore, razbija se kao povratni ružan efekat o glavu mladića, koji sasvim sigurno ničim to nije skrivio. Marko Milanović Litre je jedino odgovoran zbog toga što je dopustio Ruži Tomašić da mu oduzme pravo pokazati što zna, izboriti se sam za saborski mandat i što joj je dopustio da javno prikaže njegov mandat kao svoj velikodušni dar. S tim ga je trajno obilježila, nije mu pomogla. Kao što mu ne pomaže Zekanović, koji ga uzima u zaštitu, zakopavajući ga svojom redikuloznom retorikom i ismijavajući svojim jamstvima Markovog intelektualnog potencijala, svaku šansu tom mladiću.

Konačno, bit će zanimljivo vidjeti koliko će puta u ime njihovoga saborskog kluba izaći za govornicu Sabora “sjajni intelektuakac” Marko, što bi bilo nakon takvih javnih stranačkih pohvala i očekivano i nužno, a koliko još poznatiji i valjda izvrsniji intelektualci, gotovo Nobelovci, Zekanović, Pavliček i Sačić? Priča o broju glasova Marka Milanovića Litre je tipičan primjer kako se perverzija nastoji prodati kao vrlina, a perverznjaci i mutikaše kao uzorni društveni stupovi.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari