Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Mazdrkačine i Jandrokovićeve gaće na Pupovčevom štapu

Objavljeno

na

Postoji li veza Pupovca i gay pridea? Postoji

Dok sam odrastao, tu i tamo sam čuo od starijih izraz – mazdrkača. Dugo mi je trebalo za prikupiti hrabrost i pitati mamu, jer smo mi djeca bili u nekoj vrsti karantene ljubopitljivosti, koja je značila s vremena na vrijeme prisluškivati priče starijih, i to naročito u kasnojesenjim i zimskim danima, kad bi se većina vremena provodila u kućama uz vatru ili ognjište, kako se danas pokušava kategorijalno diskvalificirati ljude s obiteljskim sjećanjem, što znači taj izraz – mazdrkača.

Mama, a bila je iznimno mudra žena, pokoj joj duši, blago bi se zasmijala, pa bi nam odgovorila da su to žene, koje ne poštuju običaje, pravila, ni ljudska ni Božija, koje smiju sve što ostali ljudi ne rade i ne pokušavaju raditi. Mirno bi nam rekla da su to nesretne osobe, koje imaju neke svoje probleme, a ljudi, k’o ljudi, ne pitaju ih zašto rade, to što rade, nego ih uzmu na zub i označe kao one kojih se treba čuvati.

– Takvima se nitko ne čudi – rekla bi mama – mogu raditi što god hoće!

– Ali, držite se dico dalje od takvih!

Takvima smo svjedočili mi moderni Hrvati, četrdeset godina nakon mojih pitanja mami, stotinama km u udaljenom i mitskom Zagrebu, gradu prosvijećenih i pametnih ljudi, kako bi rekla mama, pametnijih od nas sa sela, u jučerašnju subotu, a svjedočimo već godinama. Na našoj nacionalnoj televiziji, koja bi po definiciji trebala izabrati informacije za ostatak nacije, pa i ljude u mome rodnome selu, te im uz sliku i priliku kakvu vidimo, poslati i odgovarajući komentar poruka, koje stotine tisuća ljudi vide posredstvom moderne televizije. Televizija je moje nekadašnje selo proširila na cijeli svijet.

Jer, zaboga, ljudi bi rekli, televizija zna što je dobro a što je loše, pa radi izbor da se priprosti ljudi ne muče i šaljeim na ravnanje.

Udarne, prve minute HRT-ova Dnevnika u subotu na večer, započele su slikom povorke zagrebačkim ulicama, Bog zna koliko ljudi, jer slike su rađene tako da se to ne vidi, dakle iz bliske perspektive, koja pokazuje samo nadiruću masu i uz prateći ton može deset ljudi prikazati kao tisuće ljudi, što tonu ostaje na volju, a ne iz ptičije perspektive, koja pokazuje – koliko ljudi korača u toj masi. To je jedan od muljatorskih trikova televizije, koja, kad hoće ljudima poslati poruku o važnosti neke skupine, snima lice i poprsje osobe uz zid i govori o „okupljenima“ koje nitko ne vidi, snima ljude iz blizine, a onda tonom nesretnog reportera ili kao u subotu reporterke, šalje naručene poruke odavno prije događaja pripremljene o važnosti i snazi, pa tako i očekivanoj uzoritosti značenja toga istoga događaja.

Pa emitiraju ovo:

“Prvo su nam ušli u domove, onda su nam ušli u krevete, a sada nam vire u gaće. Van iz naših gaća!”

Slika prikazuje mazdrkaču iz mamine priče, koja zapovijeda nekome da iziđe iz njenih gaća. Ovdje bi se s razlogom moglo postaviti puno pitanja, a kako su razlozi očiti, moramo neke od njih postaviti.

Prvo, nije jasno kome to mazdrkača iza mikrofona usred Zagreba, zapovijeda da iziđe iz njenih gaća?

Kad već spominje gaće, koje simboliziraju dio ljudske intime, a prije toga navodi „domove“, pa odmah iza domova „krevete“, s razlogom se može postaviti pitanje toj zagrebačkoj mazdrkači – kakve veze ima sintagma dom s javnim gaćama na štapu, te kakve veze ima dom, njene gaće, s krevetom, a sve to zajedno s društvom kojemu se obraća. A tek, kakve to veze ima s hrvatskim narodom?

Kako se to pitanje ne usuđuju postaviti reporteri nacionalne dalekovidnice i njihovi urednici i urednice, te kako se na taj način šalje s državnih jasala poruka naciji – mazdrkača postaje relevantna za razliku od seoskih običaja iz moga djetinjstva, iako bi ju bilo najbolje ni štapom ne doticati. Naime, tako nam je mama govorila i to je bila praiskonska seoska mudrost prenesena generacijama stasanja hrvatskoga kršćanskoga naroda.

Ne mogu se ne pitati uz to, jer slika govori na televiziji uvijek više od riječi, čak i kad je usmjerena na muljažu, kome to zapovjeda ona mazdrakača sa zagrebačkih ulica da joj iziđe iz – gaća?

Ja, iskreno rečeno, a kad se već služimo krajnje intimnim detaljima za javne i važne poruke, ne mogu zamisliti nikoga normalnoga, a mogu eventualno tu i tamo kakvoga filmskog sociopata, koji bi toj mazdrkači htio zaviriti u gaće. Zato me ta zapovijed i poklič žulja, a jedino što mi spasonosno pada na pamet je – da ona zapravo kao klasična mazdrkača poziva nekoga da zaviri u njene gaće.

Ili u krevet, kako je naglasila prije spominjanja gaća.

Rijetki, su, uistinu rijetki, nesretnici, koji bi taj avanturizam ili čak mazohizam sebi dopustili.

Zato bi vrhunska televizijska vijest bila prikazati takvoga tipa ili čeljade, Bog mu duši prostio.

Ako zahtjevu o napuštanju praznih kreveta, praznih ljudima a ne manijacima, ako poruci o odnosu mazdrkačinog kreveta, gaća i doma hoćemo dati relevantan društveni smisao, onda se ne treba čuditi – mazdrkači.

Ona ne zna da dom i njene gaće nemaju nikakve veze.

Nije se grijala uz vatru, nema pojma što je ognjište, nema pojma ni kako je nastala, nikada nije čula za ljudsku intimu, za razliku između vučice i žene, nema blage veze čemu služe muške i ženske gaće, te o činjenici da su muškarci i žene postojali i prije gaća, a najtragičnije je to što su joj gaće sinonim postojanja.

Ne glava.

Ne um.

Ne duh.

Zato ona viče – napustite moje gaće, van iz mojih gaća, jer joj je to jedini umni, razumski i duhovni sinonim i identitet, jer u gaćama, a valjda su tu i tamo čiste, jer bar deterdženta ima i onaj tko nema socijalno-kulturološke geneze i civilizacijskog identiteta, počiva cijela njena osobnost. I identitet.

Zato je teško ljudima razumjeti smisao urlanja zagrebačkim ulicama o značaju gaća ili kreveta, jer su ljudi, čak iz pećinskih vremena znali da je identitet ispod kape, šešira, ispod kose i u – glavi.

Tu je oduvijek bio identitet.

Zato ne treba nikoga čuditi da sam predmetno stvorenje koje sam vidio na HRT-u, u prvim minutama udarnoga Dnevnika u subotu na večer, nazvao – mazdrkačom.

A ljude koji su mazdrkaču emitirali naciji jedino mogu nazvati – bolesnim voajerima koji vire u gaće toj nesretnoj mazdrkači, iako bi ih društvo u kojemu su nastali moralo poučiti i sasvim sigurno jest, ako su ikada slušali normalne svakodnevne ljude, da je mazdrkača mazdrkača, da se identitet gradi u glavi i ispod kose, da se čovjek od vuka razlikuje umom i duhom, a da gaće ne razlikuju ženke, bile vučice ili pripadnice mazdrkača, ženskoga roda u ljudskoj vrsti, jert mazdrkača može slobdno hodati i – bez gaća.

Nitko joj normalan, kako sam već rekao, neće pokušati zaviriti na mjesto gdje gaće pripadaju.

Čak i kad proziva fašiste za ulazak u njene gaće, ne mogu se ni s tim složiti, jer, iako imam negativno mišljenje o fašistima, sumnjam da su bili tako jadni i bez stila. I zlo naime ima stila. Da nije tako, da su fašisti bili tako bjedni i bez stila, da su virili jedino u mazdrkačine gaće ili joj navirali u krevet, postavlja se pitanje opravdanosti antifašizma, jer s takvim budalama i manijacima bi se ljudska vrsta lako obračunala. Dakle, proglašavati virenje u mazdrkačine gaće fašizmom, a voajare fašistima, znači –ismijavati antifašiste.

Zato, zbog svega što sam rekao, moram se pitati, je li kojim slučajem predsjednik hrvatskog Sabora, glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković ikada zavirio u Pupovčeve gaće?

Nosi li mu gaće Pupovac na štapu kad izlazi za govornicu?

Jer, kad bi se Pupovac htio predstaviti kao ova mazdrkača, ili neko stvorenje koje se odaziva na ime Jelena Peštić, koja je danima nakon obračuna kod gay korala nazad godinu dana u nekoj derutnoj i nelegalnoj zgradurini, u koju je Plenković onomad poslao tad lojalnog Ivu Stiera da pred kamerama iste HRT naciji posvjedoči i upriliči muku i tugu zgbog ugrožavanja „pederske internacionalne“ i njihovih gaća u Zagrebu, lako bi bilo shvatiti njegove namjere.

Ali, Pupovac po svemu što znamo nije mazdrkača, iako je njegovo javno i medijsko, zatim političko, a zatim i pedagoško poslanje na državnom sveučilištu izrodilo opasno puno ljudi bliskih pojmu mazdrkača – primjerice Bojana Glavaševića. Reći ćete, kakve veze ima Pupovac sad s – mazdrkačama s gay pridea?

Ima.

Ne zato što je koračao u toj skupini razularenih pripadnika ljudskoga roda, bar po porukama, odjevanju i izgledu, iako nikako ne po humanističkim obilježjima bar što oči vide i uši čuju, nikako ne zbog toga što je i on natjeravao neke tamo, valjda fašiste, iz mazdrkačinih gaća, nego zato što je dan prije u Saboru, pred Gordanom Jandrokovićem predsjednikom, pokušavao od cijeloga hrvatskoga naroda, po tko zna koji put – napraviti mazdrkače.

Dokazani lažov, krivotvoritelj, denuncijant većinskoga hrvatskog naroda, jednako kao i ona mazdrkača, na samome zamišljenom oltaru hrvatske državnosti, pred desetinama ovlaštenih svjedoka, pred HDZ-om kao cjelinom, pred hrvatskom javnošću – govorio je o srpskim žrtvama, genocidu i holokaustu, prijetio HRT-u, ovome koji promovira u prvim minutama mazdrkačine gaće, a u biti ostatcima ostataka razuma i humanističkoga profila na toj nesretnoj medijskoj razglasnici, posve očito svlačeći gaće prvo predsjedniku toga Sabora, a uz njega i ostalim nesretnim svjedocima, pri čemu se samo Stevo Culej nije dao g….i bez otpora, demonstrirajući ulazak u gaće cijelome hrvatskom narodu.

I to s leđa.

Kao pravi sudionik koračajuće „pederske internacionale“ ulicama Zagreba.

Ulicama Zagreba smo mogli vidjeti poruke u stihu „da nam živi, živi rod“, zatim „bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica“, zatim smo mogli čuti ushite da „nas ima više nego u Hodu za život“, te stotine drugih poruka, koje više od bilo čega zorno pokazuju i svjedoče, usprkos tome što HRT nije želio osvijetliti pred nacijom na taj način tu „paradu ponosa“, uz sliku i ton Pupovčevoga mazdrkanja dan ranije u Saboru; raspadu hrvatske države, pri čemu smo mogli vidjeti izrazito usmrđene i prljave gaće većine hrvatskih državnih, a po definiciji i nacionalnih predstavnika.

Doduše, ne štimaju definicije, ne štimaju ni iz bliza, ali dok tako piše – tako je.

Jer ti nesretnici su – država.

Kad te iz gaća, kreveta i doma tjera onaj kome ni mrtav ne bi zašao u krevet ili gaće, a taj onda identificirajući se jedino s tim i na taj način, nema ni doma, niti zna što je to, to je posve jednako, s istim nakaznim potpisom iza tih nesretnika, potpisom pod skrivenu ideju za koju se oni bore svojim prostaklukom i divljaštvom, ili svojim mazdrkantstvom da budemo dosljedni, s činjenicom da te u Saboru, tvome nacionalnom zakonodavnom domu, domu izraza tvoje slobode i nacionalne državnosti, za zlo, opačine, povjesnu genocidnost i univerzalnu zloću proziva netko tko isključivo politički svjedoči – zločin, barbarstvo, naslijeđe otimanja tuđega životnoga prostora metododom genocidnih radnji, kakve je eksplicitno presudio najviši organ međunarodne pravde – ICJ.

To i u jednom i u drugom slučaju znači da je hrvatska država – u rasulu.

Bez gaća. To znači da su nesretnici, koji svojim osobnim poslanjem, bez obzira o kakvoj se izlici radi, samo pripadnici „pederske internacionale“ pri čemu ovdje riječ peder ne koristim kao sinonim za samoidentifikaciju narajcanih profesionalnih gayeva s transparentima, nego za – kolokvijalnu karakternu kvalifikaciju bezgaćaša u Saboru.

Zato se Hrvatska trenutno, odmah, na svim područjima, u svakom domu, u svakoj glavi, u svakoj župi, na svakome dijelu planeta, mora započeti otimati tome „pederluku“, a to ne ide dodatnim manipuliranjem milijuna ljudi i šaljući im lažna obećanja zloupotrebljavajući dobru vjeru, to ide jasnim, čvrstim, komunikacijskim suočavanjem s tim- gdje smo.

I s nekoliko riječi o tome – tko smo, što smo, zašto smo tu i po čijoj volji, te – kamo idemo?

Pameti u hrvatskom narodu za odgovore na ta pitanja ima, ali – za sada nema hrabrosti među ljudima koji bi trebali uprjeti prstom u tom pravcu i pozvati svu nacionalnu pamet prvim primjerom i personalnim uzorom za stol. Dokazanu nacionalnu pamet, a ne primjerice profesora Podolnjaka, za čije mudroslovno poslanje u uredovanju nacionalne državnosti (čitaj slobode) mogu primjeniti anegdotu, opet iz svoje mladosti, kad legendarni profesor Ilija Mandić Tuce, na pitanje- zna li da je Muna (njegov kolega iz djetinjstva) doktorirao, odgovara – Znam. Čuo sam, samo me muči što se ne mogu sjetiti kad završi osnovnu školu.

Bez toga, prvo pitanja, a zatim odgovora, opasno smo blizu mazdrkači iz ove priče.

Marko Ljubić/HKV

Milorad Pupovac saborskom stankom ‘zatražio kazneni progon’ Igora Vukića!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari