Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Mazdrkačine i Jandrokovićeve gaće na Pupovčevom štapu

Objavljeno

na

Postoji li veza Pupovca i gay pridea? Postoji

Dok sam odrastao, tu i tamo sam čuo od starijih izraz – mazdrkača. Dugo mi je trebalo za prikupiti hrabrost i pitati mamu, jer smo mi djeca bili u nekoj vrsti karantene ljubopitljivosti, koja je značila s vremena na vrijeme prisluškivati priče starijih, i to naročito u kasnojesenjim i zimskim danima, kad bi se većina vremena provodila u kućama uz vatru ili ognjište, kako se danas pokušava kategorijalno diskvalificirati ljude s obiteljskim sjećanjem, što znači taj izraz – mazdrkača.

Mama, a bila je iznimno mudra žena, pokoj joj duši, blago bi se zasmijala, pa bi nam odgovorila da su to žene, koje ne poštuju običaje, pravila, ni ljudska ni Božija, koje smiju sve što ostali ljudi ne rade i ne pokušavaju raditi. Mirno bi nam rekla da su to nesretne osobe, koje imaju neke svoje probleme, a ljudi, k’o ljudi, ne pitaju ih zašto rade, to što rade, nego ih uzmu na zub i označe kao one kojih se treba čuvati.

– Takvima se nitko ne čudi – rekla bi mama – mogu raditi što god hoće!

– Ali, držite se dico dalje od takvih!

Takvima smo svjedočili mi moderni Hrvati, četrdeset godina nakon mojih pitanja mami, stotinama km u udaljenom i mitskom Zagrebu, gradu prosvijećenih i pametnih ljudi, kako bi rekla mama, pametnijih od nas sa sela, u jučerašnju subotu, a svjedočimo već godinama. Na našoj nacionalnoj televiziji, koja bi po definiciji trebala izabrati informacije za ostatak nacije, pa i ljude u mome rodnome selu, te im uz sliku i priliku kakvu vidimo, poslati i odgovarajući komentar poruka, koje stotine tisuća ljudi vide posredstvom moderne televizije. Televizija je moje nekadašnje selo proširila na cijeli svijet.

Jer, zaboga, ljudi bi rekli, televizija zna što je dobro a što je loše, pa radi izbor da se priprosti ljudi ne muče i šaljeim na ravnanje.

Udarne, prve minute HRT-ova Dnevnika u subotu na večer, započele su slikom povorke zagrebačkim ulicama, Bog zna koliko ljudi, jer slike su rađene tako da se to ne vidi, dakle iz bliske perspektive, koja pokazuje samo nadiruću masu i uz prateći ton može deset ljudi prikazati kao tisuće ljudi, što tonu ostaje na volju, a ne iz ptičije perspektive, koja pokazuje – koliko ljudi korača u toj masi. To je jedan od muljatorskih trikova televizije, koja, kad hoće ljudima poslati poruku o važnosti neke skupine, snima lice i poprsje osobe uz zid i govori o „okupljenima“ koje nitko ne vidi, snima ljude iz blizine, a onda tonom nesretnog reportera ili kao u subotu reporterke, šalje naručene poruke odavno prije događaja pripremljene o važnosti i snazi, pa tako i očekivanoj uzoritosti značenja toga istoga događaja.

Pa emitiraju ovo:

“Prvo su nam ušli u domove, onda su nam ušli u krevete, a sada nam vire u gaće. Van iz naših gaća!”

Slika prikazuje mazdrkaču iz mamine priče, koja zapovijeda nekome da iziđe iz njenih gaća. Ovdje bi se s razlogom moglo postaviti puno pitanja, a kako su razlozi očiti, moramo neke od njih postaviti.

Prvo, nije jasno kome to mazdrkača iza mikrofona usred Zagreba, zapovijeda da iziđe iz njenih gaća?

Kad već spominje gaće, koje simboliziraju dio ljudske intime, a prije toga navodi „domove“, pa odmah iza domova „krevete“, s razlogom se može postaviti pitanje toj zagrebačkoj mazdrkači – kakve veze ima sintagma dom s javnim gaćama na štapu, te kakve veze ima dom, njene gaće, s krevetom, a sve to zajedno s društvom kojemu se obraća. A tek, kakve to veze ima s hrvatskim narodom?

Kako se to pitanje ne usuđuju postaviti reporteri nacionalne dalekovidnice i njihovi urednici i urednice, te kako se na taj način šalje s državnih jasala poruka naciji – mazdrkača postaje relevantna za razliku od seoskih običaja iz moga djetinjstva, iako bi ju bilo najbolje ni štapom ne doticati. Naime, tako nam je mama govorila i to je bila praiskonska seoska mudrost prenesena generacijama stasanja hrvatskoga kršćanskoga naroda.

Ne mogu se ne pitati uz to, jer slika govori na televiziji uvijek više od riječi, čak i kad je usmjerena na muljažu, kome to zapovjeda ona mazdrakača sa zagrebačkih ulica da joj iziđe iz – gaća?

Ja, iskreno rečeno, a kad se već služimo krajnje intimnim detaljima za javne i važne poruke, ne mogu zamisliti nikoga normalnoga, a mogu eventualno tu i tamo kakvoga filmskog sociopata, koji bi toj mazdrkači htio zaviriti u gaće. Zato me ta zapovijed i poklič žulja, a jedino što mi spasonosno pada na pamet je – da ona zapravo kao klasična mazdrkača poziva nekoga da zaviri u njene gaće.

Ili u krevet, kako je naglasila prije spominjanja gaća.

Rijetki, su, uistinu rijetki, nesretnici, koji bi taj avanturizam ili čak mazohizam sebi dopustili.

Zato bi vrhunska televizijska vijest bila prikazati takvoga tipa ili čeljade, Bog mu duši prostio.

Ako zahtjevu o napuštanju praznih kreveta, praznih ljudima a ne manijacima, ako poruci o odnosu mazdrkačinog kreveta, gaća i doma hoćemo dati relevantan društveni smisao, onda se ne treba čuditi – mazdrkači.

Ona ne zna da dom i njene gaće nemaju nikakve veze.

Nije se grijala uz vatru, nema pojma što je ognjište, nema pojma ni kako je nastala, nikada nije čula za ljudsku intimu, za razliku između vučice i žene, nema blage veze čemu služe muške i ženske gaće, te o činjenici da su muškarci i žene postojali i prije gaća, a najtragičnije je to što su joj gaće sinonim postojanja.

Ne glava.

Ne um.

Ne duh.

Zato ona viče – napustite moje gaće, van iz mojih gaća, jer joj je to jedini umni, razumski i duhovni sinonim i identitet, jer u gaćama, a valjda su tu i tamo čiste, jer bar deterdženta ima i onaj tko nema socijalno-kulturološke geneze i civilizacijskog identiteta, počiva cijela njena osobnost. I identitet.

Zato je teško ljudima razumjeti smisao urlanja zagrebačkim ulicama o značaju gaća ili kreveta, jer su ljudi, čak iz pećinskih vremena znali da je identitet ispod kape, šešira, ispod kose i u – glavi.

Tu je oduvijek bio identitet.

Zato ne treba nikoga čuditi da sam predmetno stvorenje koje sam vidio na HRT-u, u prvim minutama udarnoga Dnevnika u subotu na večer, nazvao – mazdrkačom.

A ljude koji su mazdrkaču emitirali naciji jedino mogu nazvati – bolesnim voajerima koji vire u gaće toj nesretnoj mazdrkači, iako bi ih društvo u kojemu su nastali moralo poučiti i sasvim sigurno jest, ako su ikada slušali normalne svakodnevne ljude, da je mazdrkača mazdrkača, da se identitet gradi u glavi i ispod kose, da se čovjek od vuka razlikuje umom i duhom, a da gaće ne razlikuju ženke, bile vučice ili pripadnice mazdrkača, ženskoga roda u ljudskoj vrsti, jert mazdrkača može slobdno hodati i – bez gaća.

Nitko joj normalan, kako sam već rekao, neće pokušati zaviriti na mjesto gdje gaće pripadaju.

Čak i kad proziva fašiste za ulazak u njene gaće, ne mogu se ni s tim složiti, jer, iako imam negativno mišljenje o fašistima, sumnjam da su bili tako jadni i bez stila. I zlo naime ima stila. Da nije tako, da su fašisti bili tako bjedni i bez stila, da su virili jedino u mazdrkačine gaće ili joj navirali u krevet, postavlja se pitanje opravdanosti antifašizma, jer s takvim budalama i manijacima bi se ljudska vrsta lako obračunala. Dakle, proglašavati virenje u mazdrkačine gaće fašizmom, a voajare fašistima, znači –ismijavati antifašiste.

Zato, zbog svega što sam rekao, moram se pitati, je li kojim slučajem predsjednik hrvatskog Sabora, glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković ikada zavirio u Pupovčeve gaće?

Nosi li mu gaće Pupovac na štapu kad izlazi za govornicu?

Jer, kad bi se Pupovac htio predstaviti kao ova mazdrkača, ili neko stvorenje koje se odaziva na ime Jelena Peštić, koja je danima nakon obračuna kod gay korala nazad godinu dana u nekoj derutnoj i nelegalnoj zgradurini, u koju je Plenković onomad poslao tad lojalnog Ivu Stiera da pred kamerama iste HRT naciji posvjedoči i upriliči muku i tugu zgbog ugrožavanja „pederske internacionalne“ i njihovih gaća u Zagrebu, lako bi bilo shvatiti njegove namjere.

Ali, Pupovac po svemu što znamo nije mazdrkača, iako je njegovo javno i medijsko, zatim političko, a zatim i pedagoško poslanje na državnom sveučilištu izrodilo opasno puno ljudi bliskih pojmu mazdrkača – primjerice Bojana Glavaševića. Reći ćete, kakve veze ima Pupovac sad s – mazdrkačama s gay pridea?

Ima.

Ne zato što je koračao u toj skupini razularenih pripadnika ljudskoga roda, bar po porukama, odjevanju i izgledu, iako nikako ne po humanističkim obilježjima bar što oči vide i uši čuju, nikako ne zbog toga što je i on natjeravao neke tamo, valjda fašiste, iz mazdrkačinih gaća, nego zato što je dan prije u Saboru, pred Gordanom Jandrokovićem predsjednikom, pokušavao od cijeloga hrvatskoga naroda, po tko zna koji put – napraviti mazdrkače.

Dokazani lažov, krivotvoritelj, denuncijant većinskoga hrvatskog naroda, jednako kao i ona mazdrkača, na samome zamišljenom oltaru hrvatske državnosti, pred desetinama ovlaštenih svjedoka, pred HDZ-om kao cjelinom, pred hrvatskom javnošću – govorio je o srpskim žrtvama, genocidu i holokaustu, prijetio HRT-u, ovome koji promovira u prvim minutama mazdrkačine gaće, a u biti ostatcima ostataka razuma i humanističkoga profila na toj nesretnoj medijskoj razglasnici, posve očito svlačeći gaće prvo predsjedniku toga Sabora, a uz njega i ostalim nesretnim svjedocima, pri čemu se samo Stevo Culej nije dao g….i bez otpora, demonstrirajući ulazak u gaće cijelome hrvatskom narodu.

I to s leđa.

Kao pravi sudionik koračajuće „pederske internacionale“ ulicama Zagreba.

Ulicama Zagreba smo mogli vidjeti poruke u stihu „da nam živi, živi rod“, zatim „bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica“, zatim smo mogli čuti ushite da „nas ima više nego u Hodu za život“, te stotine drugih poruka, koje više od bilo čega zorno pokazuju i svjedoče, usprkos tome što HRT nije želio osvijetliti pred nacijom na taj način tu „paradu ponosa“, uz sliku i ton Pupovčevoga mazdrkanja dan ranije u Saboru; raspadu hrvatske države, pri čemu smo mogli vidjeti izrazito usmrđene i prljave gaće većine hrvatskih državnih, a po definiciji i nacionalnih predstavnika.

Doduše, ne štimaju definicije, ne štimaju ni iz bliza, ali dok tako piše – tako je.

Jer ti nesretnici su – država.

Kad te iz gaća, kreveta i doma tjera onaj kome ni mrtav ne bi zašao u krevet ili gaće, a taj onda identificirajući se jedino s tim i na taj način, nema ni doma, niti zna što je to, to je posve jednako, s istim nakaznim potpisom iza tih nesretnika, potpisom pod skrivenu ideju za koju se oni bore svojim prostaklukom i divljaštvom, ili svojim mazdrkantstvom da budemo dosljedni, s činjenicom da te u Saboru, tvome nacionalnom zakonodavnom domu, domu izraza tvoje slobode i nacionalne državnosti, za zlo, opačine, povjesnu genocidnost i univerzalnu zloću proziva netko tko isključivo politički svjedoči – zločin, barbarstvo, naslijeđe otimanja tuđega životnoga prostora metododom genocidnih radnji, kakve je eksplicitno presudio najviši organ međunarodne pravde – ICJ.

To i u jednom i u drugom slučaju znači da je hrvatska država – u rasulu.

Bez gaća. To znači da su nesretnici, koji svojim osobnim poslanjem, bez obzira o kakvoj se izlici radi, samo pripadnici „pederske internacionale“ pri čemu ovdje riječ peder ne koristim kao sinonim za samoidentifikaciju narajcanih profesionalnih gayeva s transparentima, nego za – kolokvijalnu karakternu kvalifikaciju bezgaćaša u Saboru.

Zato se Hrvatska trenutno, odmah, na svim područjima, u svakom domu, u svakoj glavi, u svakoj župi, na svakome dijelu planeta, mora započeti otimati tome „pederluku“, a to ne ide dodatnim manipuliranjem milijuna ljudi i šaljući im lažna obećanja zloupotrebljavajući dobru vjeru, to ide jasnim, čvrstim, komunikacijskim suočavanjem s tim- gdje smo.

I s nekoliko riječi o tome – tko smo, što smo, zašto smo tu i po čijoj volji, te – kamo idemo?

Pameti u hrvatskom narodu za odgovore na ta pitanja ima, ali – za sada nema hrabrosti među ljudima koji bi trebali uprjeti prstom u tom pravcu i pozvati svu nacionalnu pamet prvim primjerom i personalnim uzorom za stol. Dokazanu nacionalnu pamet, a ne primjerice profesora Podolnjaka, za čije mudroslovno poslanje u uredovanju nacionalne državnosti (čitaj slobode) mogu primjeniti anegdotu, opet iz svoje mladosti, kad legendarni profesor Ilija Mandić Tuce, na pitanje- zna li da je Muna (njegov kolega iz djetinjstva) doktorirao, odgovara – Znam. Čuo sam, samo me muči što se ne mogu sjetiti kad završi osnovnu školu.

Bez toga, prvo pitanja, a zatim odgovora, opasno smo blizu mazdrkači iz ove priče.

Marko Ljubić/HKV

Milorad Pupovac saborskom stankom ‘zatražio kazneni progon’ Igora Vukića!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari