Pratite nas

Istaknuto

Marko Ljubić: Milanovićeva velika obmana

Objavljeno

na

Vrjednujući s profesionalnog, političkog i uopće komunikacijskog stajališta predizbornu kampanju HDZ-a za parlamentarne izbore 2015. godine, vjerojatno je bilo teško zamisliti da je moguće – imati lošiju kampanju.

Jasnijim rječnikom rečeno – javnu ponudu.

Ali, moguće je.

I, nitko ne zna, niti više može zamisliti gdje će zastati to strovaljivanje kriterija, smisla, ponude i u konačnici sumanutog srljanja u nestanak te stranke.

Najlakše je pristupiti analizi i prošle i ove HDZ-ove kampanje sa stajališta profesionalnih marketinških kriterija, zauzeti stav da njihovi izborni stručnjaci, njihov kompletan tim političkog marketinga jednostavno nema blage veze o poslu s kojim se bavi. Vrlo je moguće da to jest tako, jer bi tu i tamo zalutala kakva pametna i profesionalno očekivana sitnica u javnost, ali upravo zbog konzistentnoga neznanja, nelogičnosti, urednoga odustajanja od svoga tržišta, odnosno izbornoga tijela, zbog pokušaja prodora u tuđe biračko tijelo koje je alergično na HDZ-ov proizvod, prilično je jasno da se ovdje ne radi o lošem osmišljavanju kampanje, nego prije svega o – lošoj politici.

Zbog toga ni kampanja ne može biti bolja.

Tragikomično je gledati što tim ljudima radi Zoran Milanović.

Što god tko mislio o njemu, činjenica je da kako mu se prohtije radi kaos rukovodstvu HDZ-a. I jasno pokazuje na djelu ono što je vidljivo već godinama, da je lider, istina na pogrešnom i opasnom mjestu za nacionalnu Hrvatsku, a da njegovi suparnici nisu ni lideri ni vođe. Još je tragičnije za članstvo i simpatizere HDZ-a to što se upravo prema ljudima koji nemaju ni „l“ od liderskog karaktera i članstvo i simpatizeri ponašaju utoliko servilnije, utolike bogobojaznije, utoliko poslušnije i s utoliko većim strahopoštovanjem ukoliko je njihov državnički, liderski i potencijal vođe mizerniji.

Milanović iz izrazito manjinske i izrazito destruktivne pozicije vodi nacionalnu političku igru, prilagođava sve do najsitnijih detalja sebi, dovodi suparnika na teren koji isključivo njemu odgovara, oduzima mu ne samo retoriku, poruke, nazivlje, nego ga i potpuno ogoljava da mu se njegovo biračko tijelo ili tržište jedino može ili smijati ili – plakati.

Političke kampanje se vode da ljudi kojima se političari obraćaju zapamte nekoliko bitnih poruka, istupa, neke riječi i stavove o nečemu aktualnom. U ovoj fazi nitko živ u Hrvatskoj ne može reći da ima što zapamtiti od HDZ-a. Ideja da će ljudi zapamtiti i na biralištima se sjetiti rasta BDP-a, projekcije rasta plaća, mirovina, poreskih rasterećenja je ideja za – čistu jedinicu u školi.

Danas HDZ ima za suparnike tragikomične tipove iz pretprošle Kukuriku vlade, iza kojih su ostale tek otvorene zastrašujuće javno dostupne činjenice na svim sektorima društva, afere koje se rijetko susreću u civiliziranim društvima i državama kao što je katastrofa s remontom MIG-ova, ima ih kao na dlanu. Uz takve tipove HDZ ima i presudu Mustaču i Perkoviću u Münchenu, koja je eksplicitno osudila zločinačku ideju koju programski slijedi SDP, ima Milanovića na nišanu i to svezana za drvo teškim lancima, jer je štitio taj poredak, naslijedio ga programski i pravno, promovira ga i stvarno i simbolički i u konačnici – zloupotrebom hrvatske države spašavao ih je do zadnjega trenutka od povijesnoga suđenja.

Svi ljudi u Hrvatskoj to znaju.

Ali, Milanović je uspio da ga danas Hrvatska percipira kao čovjeka koji je srbijanski državni vrh nazvao pravim imenom, tipove koji godinama preko pete kolone koju upravo Milanović štiti i potiče na destrukciju i neprijateljstvo u Hrvatskoj, sveo je na javnu mjeru pred hrvatskim narodom, realno uznemirenim divljačkom kampanjom i ponašanjem Srbije, ne samo u Srbiji, nego prije svega u Hrvatskoj. Umjesto da je HDZ konačno poentirao na tome, poslao jasne poruke o Srbiji i njenom ponašanju, žestoko i točno optužio lijevu koaliciju za petokolonaštvo u njihovoj dosadašnjoj politici, Plenković i društvo zapomažu zbog Milanovićevih točnih izjava i – izražavaju zabrinutost zbog narušavanja dobrosusjedskih odnosa.

Najvažniji dio kampanje Milanović postiže bez kune troška.

Mnogi će reći da je Milanoviću lako kada ima sklonost medija, da su iza njega udruge, dobro organizirane antife, ali sve to nije bitno u ovom slučaju. Milanović fantastično koristi model negativne kampanje, koji je vrlo vjerojatno sam osmislio uz pomoć Pupovca i Srbijanaca, pa na valu navodnog ili stvarnog nezadovoljstva i incidenta surfa sam pri čemu nema mjesta za konkurenciju, jer su jako dobro i on, i vrlo vjerojatno srbijanski stratezi ovakvoga javnoga igrokaza pravilno procjenili da se Plenković jednostavno neće usuditi zagaziti na taj teren. Radije će ostati sjediti negdje na sigurnom.

Kao surferi na terasi kafića, odakle gledaju valove.

Upravo ono što je morao raditi HDZ na zadnjim izborima, ili što je morao svakodnevno raditi danas tijekom ove predizborne kampanje, radi Milanović.

Sad je jasno da je njegov potez s angažmanom HSS-a i kupovina pojma „narodna“ za svoju koaliciju bio pomno osmišljen potez, za koji su već tada pripremani sadržaji koje će ljudi itekako zapamtiti. Već iz tog pojma bilo je jasno da Milanović nastoji jako suziti prostor djelovanja konkurenciji, jer je na svome dijelu terena nepobjediv. Taj potez je snažno usmjerio njegovu predizbornu kampanju, očito precizno planiran, pa me nimalo ne bi iznenadilo da je razvoj događaja, uključivo i srbijansko divljanje zapravo samo faza tog plana.

Milanovićevo „ustašovanje“ je savršena obmana. Nevjerojatno je koliko čak i njegovi najbliži suradnici, ne shvaćaju koliko je vrhunski osmišljena ta finta sa snimkama i „provaljenim“ porukama s razgovora s braniteljima. Više je nego očito da Ranko Ostojić nije zapustio svoje veze i šape u Hanžekovićevim izdanjima, gdje su i objavljene „tajne“ snimke s Milanovićevim krucijalnim predizbornim porukama.

Milanović je opleo javno Srbiju potpuno točnim ocjenama, nazvao njihovo vodstvo realno blagim riječima, jer oni nisu nikakva čaršija nego pronacistička klika izuzetno opasna za cijelu međunarodnu zajednicu, klika koja je odavno trebala biti pred međunarodnim ili hrvatskim sudovima. Ili na teškim – robijama.

Srbija je danas jednostavnim rječnikom čista razbojnička država po međunarodnim pravnim kriterijima, jer se ne pridržava niti jednoga jedinoga načela na kojemu počiva međunarodna zajednica. To ne bi bio problem Hrvatskoj da je Srbija susjed s Kazahstanom, a golemi je problem ako je praktično svoju istočnu granicu razbojstvima proširila do ispod Zagreba i žestoko srbuje cijelom granicom na Savi na kojoj nikada nije bila, ali i u Zagrebu, gdje se premjestila iz Knina nakon Oluje.

To je Srbiji, to srbovanje, omogućila današnja ljevica, što putem svojih javnih i još više skrivenih politika na državnim pozicijama u dva mandata Vlade, te tri mandata na mjestu predsjednika Republike, uz žestoku pomoć agentura u HDZ-u koje su osmišljene i razvijale se još od utemeljenja hrvatske države.

Iz Milanovićevoga političkog kruga stvarana je, krivotvorinama i banalnim lažima s druge strane, javna percepcija prljave hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i ta se kampanja, što političkim djelovanjem, što pretežito djelovanjem antife u medijima i kulturi, vodi još od čuvenoga puča Manolić – Mesić. Upravo je takvoga Mesića, Milanović stavio na svoju izbornu listu, glavni mu je partner Vesna Pusić, a Milanović šalje snažne poruke hrvatskome narodu danas, kao da se ništa nikada ranije nije događalo – nudeći mu isključivo sebe kao zaštitnika.

Zašto HDZ šuti o SDP-ovoj i HNS-ovoj političkoj vjerodostojnosti, koja u prvome redu nije pitanje osobne vjerodostojnosti Zorana Milanovića makar jest i to, nego ljudi i politika s kojima je okružen i koje baštini?

Plenković šalje poruku o zabrinutosti za odnose dviju država!?

Milanović je javno izrekao o BiH i ono što nakon Tuđmana nitko u Hrvatskoj zbog optužbi, laži i krivotvorina koje su kreirali ključni suradnici Zorana Milanovića danas, nije ni pokušao reći. Milanović je izravno i neizravno poručio da hrvatski narod tamo ne smije niti može biti jedini jamac nekakve zajedničke države i snositi sve političke troškove projekta do kojega nikome drugome u BiH nije stalo. Ti troškovi su narasli do razine potpune ugroženosti hrvatskoga naroda, žestokoga progona njegovih ratnih simbola uz hrvatsku suglasnost i šutnju, do kriminalizacije političkih vodstava i svakoga pokušaja javnoga komuniciranja stvarne državnosti. Država BiH za sada ne postoji, što zbog legalizacije srpskoga nacizma i genocida u BiH, što zbog politike majorizacije bošnjačkoga vodstva nad hrvatskim narodom i njegovim svođenjem na manjinu bez ikakvih državnih prava i statusa. To traje godinama, a iz HDZ-a, izuzev idiotskih ponavljanja o „prijateljskoj državi“ BiH, prijateljskim odnosima dvije države, strateškom interesu Hrvatske za očuvanje BiH, te konačno kretenskoga ponavljanja o jednakopravnosti naroda, nikada nitko nije imao hrabrosti reći da je car gol.

Milanović je to rekao.

Što se dogodilo nakon toga?

Dobio je očekivano nevjerojatan publicitet, svi mediji u Hrvatskoj danima govore o tome, on je potpuno personalizirao kompletnu izbornu kampanju, sva svijetla su usmjerena u njega, jedva da netko i obraća pozornost na Plenkovića ili tragikomičnog Petrova, a svim ostalim strankama i strančicama, ostavljen je četvrti program HTV-a za beskonačno nabrajanje programa i redanje likova kalibra „Brzi“ u mitskoj engleskoj seriji Mućke.

Plenković i njegovi se slamaju u zgražanju zbog Milanovićeve netaktičnosti, „huškačkoga stila“, čak i Pupovac zapomaže – „što ti bi Zorane“, dajući mu lukavo dodatnu uvjerljivost, a nesretni Bojan Glavašević ništa ne shavaćajući cmolji na društvenim mrežama upozoravajući Milanovića da na prostoru na kojemu se nalazi – neće dobiti niti jedan glas.

Kao da to Milanović ne zna.

Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao gledajući sav taj cirkus.

Milanovića ne zanimaju glasovi HDZ-a, jer zna da ih neće dobiti, točno onoliko koliko Plenković nema pojma da nikada, makar hodao s Titom na čelu neće dobiti niti jedan jedini glas antife da mu i život o tome ovisi.
Milanović nije ni postao „ustaša“ radi dobivanja nacionalnih glasova, jer ih ustaše ionako ne dobivaju od prvih demokratskih izbora, nego da bi – ponizio i u temeljima razbio slogan i ključnu poruku Plenkovića o vraćanju – vjerodostojnosti. To je Milanoviću bio cilj i to radi vrlo uspješno.

Uz potpunu kooperativnost Plenkovićevoga HDZ-a, koji vjerodostojnost očito dokazuje Bruxellesu, a ne svojim biračima. Milanović upravo na to cilja porukama o briselskom ćati, nakon ratničkih poruka Srbiji i bošnjačkom vodstvu. To jasno otkriva stvarnu namjeru njegovog „provaljenog“ govora braniteljima.

Umjesto da Milanovića utemeljenim dokazima, a ima ih milijune, činjenicama, suradnicima oko njega, njegovim programskim, povijesnim i političkim sastavnicama razaraju svakodnevno i čine smiješnim njegovo ustašovanje, radeći od njega zalutaloga redikula, HDZ ga osuđuje za ono što – nikako ne bi smio. Pa tako Plenković govori o pogoršanju odnosa dviju zemalja, govori o diplomatskom skandalu, neprimjerenom rječniku, diplomatskom diletantizmu, brine se za dobre odnose sa Srbijom i slične papazjanije, umjesto da jednostavno s nekoliko rečenica kaže da Milanović zapravo sve što predstavlja i što može uraditi s takvom političkom grupacijom, s takvim suradnicima i biračkim tijelom i ne može biti nikada ništa drugo – nego prosrpski strateški potrčko.

Umjesto da polemizira s Milanovićevim riječima i porukama, s kojima se ne može polemizirati jer su točne, Plenković je morao razbiti tisućama činjenica – Milanovićevu vjerodostojnost. A dogodilo se da Milanović razbija njegovu.

Milanovićeva politika na čelu Vlade, svi njihovi politički napori i na svim društvenim i vanjsko-političkim pitanjima tijekom postojanja ovakvoga SDP-a i HNS-a su bili izrazito – prosrpski. Baš svi.
Od Račanove ponude Ustavne odluke o samostalnosti Hrvatske koja je sadržavala trenutni početak razgovara s Miloševićevom Srbijom o zajedničkoj državi, do politike povlačenja tužbi, zaštite realne srpske pete kolone u Hrvatskoj, a to su svi članovi kolokvijalne UDBA-e jer Srbija kontrolira njihovu prošlost i drži ih za vrat, vanjske politike regiona koju je otvoreno provodila Milanovićeva vlada tjekom cijeloga mandata, do kriminalizacije hrvatskog naroda u BiH. Kako će pomiriti na svojim listama Mesića, Pusićku i Hrvate u BiH?
Ili, kako će iz paradigme Pupovčevoga antifašizma, kojemu pripada, riješiti pitanje stvarne državnosti svih naroda u zajedničkoj državi BiH?

To je Milanovićeva politika i on čak i da hoće ne može iskoračiti iz toga. Jer je njegovo biračko tijelo jednostavno takvo. To hrvatski narod nije zaboravio, usprkos pomoći antifa medija, a očito je da je to zaboravio Plenković.

Tragikomično je više čak i najvećoj budali u Hrvatskoj govoriti o dobrim odnosima s ovakvom Srbijom. S ovakvom Srbijom pristojna država može imati samo odnose u okviru međunarodnih institucija i to isključivo na pitanjima ispunjavanja njihovih obaveza prema hrvatskom narodu za nevjerojatna zla koja su uradili. Međunarodni poredak počiva na načelima koje je ova Srbija izvrgla ruglu po svim pitanjima. Kada se poziva na europske vrijednosti Plenković bi o tome morao konkretno govoriti, a ne zgražati se nad onim što je Milanović rekao. Jer, Milanović je umjesto njega rekao ono što hrvatski narod želi čuti.

Prilično sam siguran da je ovo srbijansko ludilo u zadnjih dva mjeseca zapravo vrlo osmišljen plan u kojemu preko Pupovca u Hrvatskoj sudjeluje i – Milanović.

Naime, nikada niti jednoj velikosrpskoj vladi i Srbiji potpuno oboljeloj virusom nacizma, uz tako snažnu klasičnu petu kolonu potpuno legaliziranu u Hrvatskoj, koju sačinjava Milanovićeva politička struktura što god on govorio i kako se god ponašao, ne može odgovarati jaka vlast HDZ-a.

Nikada.

Jer, bez obzira na Plenkovića i ekipu njegovih klonova oko njega, u imenu HDZ-a je simbol hrvatske državnosti. Zbog toga je Srbiji strateški cilj potpuno uništiti tu klicu, jer se ne namjerava odreći, a nema ni razloga za sada, svojih strateških velikosrpskih ciljeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ukratko, onaj tko u Hrvatskoj dobije izbore pričajući o vjerodostojnosti, s Mesićom, Vesnom Pusić, Nenadom Stazićem ili Bojanom Glavaševićem na izbornim listama, s Frljićem kao službenim umjetnikom a Lekovićem kao službenim novinarem je – genije.

A onaj tko od takvih tipova izgubi izbore je – ili suradnik ili mu treba kod Grmoje srediti uputnicu za Petrova.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari