Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Može li eventualna vatra iz Makedonije spržiti ovakvu Hrvatsku?

Objavljeno

na

Makedonski nacionalisti predlažu nove izbore

Nije moglo proći neprimijećeno da je HRT nakon jako puno vremena jednoj zemlji s područja jugoistoka Europe, koja je bila ranije u sastavu bivše Jugoslavije, a nije Srbija, posvetila priličnu pozornost. Tu činjenicu valja gledati u političkom kontekstu, iako je naizgled samo medijskog i informativnog karaktera, jer HRT odavno ne radi ništa samo novinarskim refleksom. Istodobno je Republika Hrvatska sa zemljama Višegradske skupine blokirala namjeru nekolicine euročlanica za formiranjem golemog financijskog fonda za razvoj industrije pobačaja, Stier, pa Plenković oštro su upozorili Junkera gdje prestaju njegove nadležnosti kad su nacionalni interesi država članica u pitanju, a u zemlji je vlada formirala Vijeće za suočavanje s prošlošću. Nisu to krupni pokazatelji, ali znajući način usmjeravanja hrvatske politike i javnosti zadnjih nekoliko godina, ukazuju da Hrvatska postaje svjesna dramatičnih okolnosti u kojima se zapetljava i raspetljava suvremeni pripadajući nam svijet.

Dvije večeri za redom imali smo razgovore Zoltana Kaboka s vodećim makedonskim političarima, vođama ljevice i desnice. Danima prije toga probijale su se vijesti da je Europska komisija zatražila da makedonski predsjednik države dodijeli mandat vođi ljevice Zoranu Zaevu koji je postigao sporazum s tzv. albanskom platformom u Makedoniji i tako uspio složiti parlamentarnu većinu.

Predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov ne želi dati mandat tako sklopljenoj koaliciji, s obrazloženjem „da ne želi dati mandat nekome tko prijeti suverenitetu Makedonije“.

Evo što o toj situaciji koja se već opasno prelila na ulice makedonskih gradova kaže lider desne suverenističke makedonske stranke VMRO-DMPNE Nikola Gruevski: „VMRO-DMPNE nudi SDSM-u alternativu – dali bi im svog 51 zastupnika i s njihovih 49 bi imali 100 zastupnika s kojima bi formirali vladu. Neka premijer bude Zoran Zaev, ali neka odustane od platforme sastavljene u Tirani”.

Gruevski vidi dva načina rješavanje pat pozicije iz koje prijeti kriza nesagledivih razmjera, sve do gotovo opipljivoga raspada Makedonije. Gruevski kaže : „Postoje dva načina za rješavanje krize i mi smo ih javno predložili. Jedan način su prijevremeni izbori u svibnju, zajedno s lokalnim – na kojima bi Zaev izašao s ovom platformom ( Gruevski govori o albanskoj platformi za koju tvrdi da je sklopljena u Tirani, o čemu postoje prema njegovim riječima dokazi i javno priznanje jedne od stranaka platforme – Besa, čime Gruevski zapravo traži izbornu legitimaciju socijalista za koaliciju s albanskom platformom. Nema ništa legitimnije od toga zahtjeva, a to možemo u Hrvatskoj prevesti kao otprilike izbornu najavu suradnje s velikosrpskim politikama). Drugi je način da Zaev prihvati ponudu VMRO-a, odustane od platforme i dobije manjinsku vladu s podrškom VMRO-DMPNE-a”.

Lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev odbija tu ponudu, a o situaciju u zemlji kaže: „Odlukom da ne da mandat za formiranje nove vlade, što je dužan učiniti prema Ustavu Republike Makedonije, predsjednik Gjorge Ivanov izveo je državni udar. Ivanov gura Makedoniju u duboku krizu s nepredvidivim posljedicama za građane i državu.“

Pa da malo razmotrimo tko gura Makedoniju u „duboko krizu“, kakvu krizu, te s kojim posljedicama.

Pogledajmo malo kontekst tih događaja.

U Makedoniji već nekoliko godina traje kronična nestabilnost državne vlasti, zbog, s jedne strane, jako suprotstavljenih politika ljevice i desnice, na hrvatski način rečeno suverenista i antisuverenista, koji ni na ponovljenim izborima nisu uspjeli, ni jedna ni druga strana ostvariti poziciju za samostalno formiranje makedonske vlade. A između tih dvije političkih skupina ne postoji ni minimum suglasnosti oko temeljnih nacionalnih interesa. Danima Makedoniju potresaju prosvjedi, tisuće suverenista i antisuverenista se međusobno sukobljavaju pokušavajući dokazati na ulicama tko ima veću moć, a političari se putem pripadajućih im medija optužuju sve težim riječima i rječnikom.

I u tim događajima mediji, koji su pretežito pod kontrolom ljevice i anacionalnih silnica, imaju prevagu.

Koliko je opasna ovakva situacija u Makedoniji i ima li razloga Hrvatska biti zabrinuta radi toga?

Ima itekako.

Može li Hrvatska nešto naučiti iz makedonskog stanja?

Posve sigurno da, i to presudno.

Stabilnost nacionalne države koja ovisi o interesima i volji dokazanih antisuverenista, koji su svoje antisuverenističke politike umotali u celofan navodne ljevice, našli svoja uporišta u naslijeđu bivšega komunističko-jugoslavenskoga režima i osloncu na njegovu moćnu personalnu infrastrukturu u svim sektorima društvene moći, vrlo je krhka. A stabilnost nacionalnih interesa koji se oslanjaju na bezbojne birokrate u današnjoj EU je smijurija, jer Bruxellesom danas dominiraju manekeni prijezira prema nacionalnim državnostima, od kojih je nezanemariv broj posredno vezan za globalističke pokrete i prema objavljenim podatcima uz Soroševe fondove, koji u sve odluke, direktive i dokumente guraju devijantne i neprirodne programe, počevši od rodne ideologije od industrije smrti.

I u Makedoniji je kao i u Hrvatskoj civilni sektor potpuno pod kontrolom nekolicine stranih veleposlanstva, globalističkih organizacija, bez notornog Soroša se ne mogu otvoriti ni vrata wc-a, a tamošnja antifa industrija raste strelovitom brzinom, regrutirajući sve veći broj plaćenika u svim zakutcima makedonskog društva. Svima su puna usta apstraktnih vrijednosti, ljubavi, ravnopravnosti, demokratičnosti, solidarnosti, antirasizma, antifašizma, rodne i spolne ravnopravnosti i naravno, osude – nacionalizma. U Makedoniji – makedonskog, u Hrvatskoj – hrvatskog, koje valja zamijeniti globalističkom religijom i europskim nacionalizmom, što god to bilo. Otprilike kao za vrijeme Jugoslavije, jugoslavenskim. Suverenističke ideje i programi se kriminaliziraju kao nacionalizam pa i šovinizam, pokušavajući ih istodobno zamijeniti apstraktnim nadnacionalizmom i nadreligijom koju kontroliraju skrivene globalistički centri preodgajanja suvremenoga svijeta.
Taj spektar se u Makedoniji poziva na sve, samo ne na makedonsku suverenost.

I u Makedoniji i u Hrvatskoj se uz sve zainteresirane silnice pojavljuje Srbija. Ne toliko izravno u Makedoniji, koliko kao siguran sudionik širega plana redefiniranja prostora jugoistočne Europe, stvaranja teškoga muteža, bez kojega i izvan kojega osvjedočeni politički međunarodni razbojnici kao Srbija, nemaju što tražiti na općeprihvatljivim i univerzalnim načelima na kojima počiva međunarodna zajednica.

Problem je i danas, kao i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, što europski vatrogasci, niti znaju niti mogu ugasiti požare koje pokušavaju prevenirati potičući piromane.

Makedonija se nalazi razapeta između otvorenih imperijalnih pretenzija Grčke, vrlo nestabilne i prevrtljive članice EU i NATO-a, zatim Albanije koja svojom snažnom manjinom već sada ima nakon kratkotrajnoga građanskog rata u Makedoniji federalno državno uporište, zatim Bugarske i Srbije, koje nastoje ostvariti u tom mutežu ili izravne ili posredne interese. To se prije svega odnosi na Srbiju, kojoj sad, uz moćnoga Putina, odgovara stvaranje kaosa na tome području, kako bi mogla zaokružiti interese prije svega u BiH, a zatim i na Kosovu, strateški u dugoročnom razdoblju i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori kojih se nikada nije odrekla, niti pomišlja na to.

A ne može ih ostvariti bez ulaska u Europsku uniju, a nikako ih ne može ostvariti ako dođe do nekakve reafirmacije Jalte, odnosno stvaranja zidova između Sjedinjenih država i Rusije.

Srbija uz Rusiju, koliko god bile bliske trenutno ne može ostvariti svoj prodor na zapad, a ne može ni na jug, što pragmatični Putin zna, pa je vrlo moguće da mu Srbija uz njenu suglasnost služi kao moćna trgovačka marka, okružena NATO-om i strateški nebitna, radi legalizacije Krima i sličnih taktičkih interesa u svome okruženju.

Koliko god dakle Makedonija po svome geografskom položaju u ovome trenutku bila naizgled udaljena od Republike Hrvatske, crta potencijalnoga plamena nestabilnosti, čiji se upaljač uvijek kad je Balkan u pitanju nalazi u Beogradu u imperijalnim interesima Srbije, vrlo je izravna a benzin odavno proliven. Kosovo, Crna Gora, pogotovo Bosna i Hercegovina kao najvažniji plijen i stjecište čitavoga niza interesa, na granicama su Hrvatske.

A u Hrvatskoj s jedne strane imamo pretežiti medijski, institucionalni i javni društveni poredak, sa snažnim legaliziranim velikosrpskim polazištima u okviru toga poretka pod zajedničkim antifa kišobranom, s prevladavajućim uporištem u politikama anacionalne ljevice, a s druge strane, prilično dezorijentiranu desnicu, koja se pod tim pritiscima što iz zemlje, što iz svijeta, odavno ne usuđuje učvrstiti u neupitno suverenističkim pozicijama i svome većinskom narodu.

A može.

Dovoljno je bilo vidjeti kojom je brzinom samo zbog otpora tim politikama Hasanbegović postao nacionalna ikona.
Isti su potpuno nositelji tih procesa kao i u Makedoniji, isti su kao i u Crnoj Gori, a samo malo drugačije posloženi vrlo su slični i u Bosni i Hercegovini. Sve vrvi od lažnih socijaldemokrata, Bosanaca, Zelića, Teršelički, Borića, Sarnavki, Pusića, sve vrvi od kulturnjaka, filmaša, šerbedžija i buregdžija, sve vrvi od „analitičara“, „znanstvenika“, ljudoljubaca i ljubavoljubaca.

Jedina zemlja i država koja nema bitnijih odstupanja oko pozicioniranja nacionalnih politika oko nacionalnih interesa u cijelome tome spektru je – Srbija. Pri tome je potpuno nebitno izvan Srbije kvalificirati te interese, ciljeve, politike i njihove nositelje. Srbija ima jasan oslonac u velikoj većini srpskog naroda, u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, diljem svijeta, a taj oslonac respektiraju i sve relevantne države svijeta. U njemu nema napuklina, izuzev tu i tamo incidenata koji propitkuju takve političke ciljeve i politike, pa se sa Srbijom uvijek zna na čemu si u razgovorima.
S ni jednom drugom državom nitko relevantan ne može jasno reći na čemu je, uključivo i s Hrvatskom, a s takvima nitko ne gradi svoje interese.

U svim tim državama isti su nositelji slabljenja nacionalnih pozicija, svi su nažalost navodna ljevica, isti su im društveni instrumenti djelovanja, vrlo slične i najčešće organski uvezane civilne ekspoziture, isti i posve jasni modeli dezintegracije identiteta domicilnih naroda, nametanje nakaznih globalnih vrijednosnih ideja i platformi, od pobačaja do rodne ideologije, razaranja braka, obitelji, zatim isti financijeri, isti globalni interesi, sve isto.

Od koga zatražiti pomoć u suprotstavljanju tim opasnim silnicama?

Od Europske Unije?

Gledajući Junkera, Mogherini i slične, čovjek koji zna zbrojiti dva plus dva može jedino zaključiti da su to vrlo nesretni primjerci jednoga teškoga nesnalaženja i neprirodnoga bluda velikih ideja i odavno odmetnute infrastrukture kojoj treba hitan radikalan remont, a koja je te velike ideje uzela kao krinku za potpuno nelegitimne specifične interese odmetnutih skupina s golemom moći.

Trump je zadao strašan udarac toj strukturi, objavio da mu ne pada na pamet više nametati svijetu „američke vrijednosti“ pogotovo one koje je on dolaskom na čelu SAD-a teško uzdrmao i odrekao ih se, te da će svakome prilaziti s uvažavanjem njegovih nacionalnih interesa.

Koji su hrvatski?

Hrvatska se treba hitno pokušati pronaći.

Pokreti u Hrvatskoj koji brutalno godinama udaraju na sve autentično, suverenističko, nacionalno i identitetsko moraju se domah suzbiti. Ne može se i ne smije Gordana Bosanca koji ima proračun od sedamsto tisuća eura iz inozemstva i iz dokazano antihrvatskih izvora, uzimati kao relevantnoga sugovornika o strategije razvoja Hrvatske vojske, niti u donošenju strateških odluka nacionalne sigurnosti. Takvi mogu biti samo predmet nadzora sigurnosnih službi, a ne njihovi sugovornici. Bosanca uzimam kao paradigmu, jer niti bi što u normalnoj zemlji značio, niti znači, da mu država ne daje značaj. Jer, plamen iz Makedonije koji se može upaliti u svakome trenutku, pržeći taj nesretni narod, za tren oka će se prenijeti na same granice Hrvatske, a u Hrvatskoj u tom slučaju ne smije biti toliko nosača benzina i piromana. Danas ih Hrvatska financira, potiče, štiti, a oni zalijevaju benzinom sve do jedan element hrvatskih nacionalnih interesa.

Zato sam i naglasio značaj nekoliko reakcija Plenkovićeve vlade u kontekstu s reakcijom HRT-a na događaje u Makedoniji. Jer ohrabruju, iako su uvjerljivo nedovoljni znaci primjerenoga odnosa prema aktualnim tektonskim pospremanjima koja se izravno tiču hrvatske sudbine.

Makedonski poučak u Hrvatskoj bi morao biti hitno pronalaženje modela uvođenja ukupnog hrvatskog naroda u državni poredak, a to se ne može bez radikalne promjene izbornoga sustava. Zatim, radikalne promjene u diplomaciji, sigurnosnom sustavu, pravosuđu, zauzimanje vrlo čvrstoga stava prema svim pokušajima antifa destrukcije u Hrvatskoj, snažna medijska reafirmacija autentičnih nacionalnih i utemeljiteljskih simbola i vrednota, te snažna međunarodna i diplomatska usmjerenost na suradnju s Trumpom i Izraelom, u međuvremenu štiteći svoje stečevine za stolom u Bruxellesu bez ikakvih ustupaka apstraktnim idejama i politikama.

To je jedini način zadržavanja hrvatske državnosti s bosansko-hercegovačke strane više od tisuću km duge granice, bez koje je samo pitanje dana kad će makedonski scenarij zaigrati pred vratima Zadra. Drugim riječima, požar u Hrvatskoj, valja gasiti već u Makedoniji.

Marko Ljubić/ narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari