Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Može li Kolinda Grabar Kitarović iz vrsne političarke postati – hrvatska državnica?

Objavljeno

na

Predsjednica je u Australiji dočekana s najvišim državnim počastima i to na svim razinama te uspješne, ugledne i snažne države, zemlje i društva. Od saveznoga guvernera, guvernera saveznih država, zatim predsjednika savezne vlade, do najviših dužnosnika na razini australijskih država. Svugdje.

Od počasnih plotuna, crvenih tepiha, postrojavanja ceremonijalnih državnih postrojbi do medijskih refleksija u australskim medijima. Na žalost, većinu tih informacija saznajemo od Mate Bašića ili Dinka Dedića, hrvatskih novinara u australskoj hrvatskoj zajednici na alternativnim medijima kao što je portal projekta Velebit.

Međutim, nekoliko pitanja uopće nije otvoreno ni uoči ovoga posjeta, ni tijekom njega, a sumnjam s razlogom i zbog bitnosti tih pitanja da će biti otvoreno nakon posjeta. Jer u Hrvatskoj se i nadalje o bitnim stvarima – šuti.
Da vidimo u biti, kome su australski topovski plotuni iskazivali počast?

Kolindi Grabar Kitarović koja već danas, s priličnom sigurnošću se može reći, ima zavidan osobni ugled u svijetu međunarodne politike, njenoj državi Republici Hrvatskoj zbog posebnih odnosa s Australijom, na ime nekakve očekivane važnosti koju Australija s nepoznatim razlogom pridaje državi Hrvatskoj ili zbog Hrvata koji čine jednu prepoznatljivu društvenu cjelinu, ali i nimalo beznačajan politički faktor u australskim političkim odnosima koje mora respektirati svaki pametan australski političar?

Po svemu sudeći, ako ne isključimo nekakva buduća očekivanja i zajedničke interese u državnim politikama u svijetu, jedini dokazivi i realni razlog tih visokih počasti, uz spomenuti ugled Predsjednice, koji tu nije nikako presudan, je hrvatska zajednica u Australiji.

To bi bio iskaz odnosa Australije prema hrvatskoj zajednici.
A kakav je odnos Republike Hrvatske prema njima?
Kad će počasni plotuni zagrmjeti iznad Zagreba?
To je zapravo jedino bitno pitanje u ovome, a i svakome trenutku.

Danas izvan Republike Hrvatske prema državnim procjenama živi pola hrvatskog naroda.
Dakle, samo po veličini brojeva u realnom kontekstu, svaka normalna, odgovorna i razumna država morala bi imati potpuno osmišljene i politički neupitne dugoročne platforme koje integriraju te ljude u jedinstveni nacionalni državni poredak, kao preduvjet multipliciranja svih potencijala na svim područjima, uključujući i razvoj državne i društvene suradnje Australije i Hrvatske. To je bit.

Taj pravac naglasila je, po nekolicini javnih istupa u zadnje vrijeme relativno nepoznata, ali posve relevantna građanska inicijativa Ivo Pilar, koja je uočila da u sastavu državne delegacije predsjednice Republike nema najvažnijeg operativnog državnog službenika za hrvatsko iseljeništvo, neformalnoga ministra Zvonka Milasa, te o tome tražila službeno očitovanje kako ureda za iseljeništvo, tako i ureda predsjednice.
Predstojnik ureda Republike Hrvatske za iseljeništvo i cijeli taj ured s vrlo vjerojatno jako puno zaposlenih ljudi, nositelj je operativnih poslova i politika aktualne države prema hrvatskom iseljeništvu.
Koje su to politike?
Nitko ne zna.

Da vidimo, dakle, što je to kao državnu politiku predsjednica mogla ponijeti u Australiju, s jedne strane australskoj državi, i s druge strane njenim državljanima hrvatskoga podrijetla, pripadnicima hrvatskoga jedinstvenoga nacionalnoga korpusa?

Prvo, po svemu sudeći, nije im mogla ponijeti čak ni podatak, uređen, siguran, verificiran – koliko tih ljudi tamo uopće ima. Da ju je netko u druženju s iseljenicima to pitao, morala bi se preznojavati i priznati da država kojoj je na čelu o tome nema pojma.

U Hrvatskoj se godinama bez ikakvih provjera spominje brojka od oko tristo tisuća Hrvata, dok Mate Bašić kao insajder u Melbourneu koji godinama živi s tom zajednicom i ima izravan uvid u podosta toga tamo pa i preko podataka australske države i njenih saveznih država, ukazuje na okvirnu brojku od sto i dvadeset tisuća ljudi. Nije sitnica ni taj umanjeni broj realnih ljudi, a pogotovo nije to banalno nesuglasje podataka.
Zašto?

Ukazuje na duboku nebrigu države i totalno pomanjkanje organiziranoga interesa.
Jer uređena država, čiji je narod stoljećima čekao mogućnost samostalnoga uredovanja svojih nacionalnih poslova i interesa, dvadeset i šest godina nakon utemeljenja, te dvadeset i dvije godine nakon obrane od srpske agresije, morala bi imati u jednoga čovjeka točne podatke koliko hrvatskih iseljenika živi u Australiji. I u cijelome svijetu. Tako se naime pokazuje i poštovanje i interes. Ali i razum.

Tako se pokazuje i dokazuje djelovanje i efikasnost djelovanja hrvatskih diplomatskih predstavništava, ne samo u Australiji, nego diljem svijeta, ali i državnih ureda u Hrvatskoj. Jer, što je njihov posao, ako najvažnije, ono od čega se polazi u svakoj projekciji i planiranju, ne znaju?
To ne znamo ni nakon ovoga posjeta, ili imamo isti rusvaj u javnosti, kao i prije njega.
Zar nitko relevantan u Hrvatskoj ne vidi nevjerojatnu kontradikciju između proklamirane ljubavi prema iseljeništvu, isticanja zasluga toga iseljeništva i takve nebrige?

Drugo pitanje koje se tragom toga nameće je, koliko je tih ljudi ostvarilo svoje civilizacijsko, prirodno, povijesno i temeljno pravo na – hrvatsko državljanstvo?
Znademo li koliko Hrvata u Australiji i Novom Zelandu uopće ima hrvatsko državljanstvo?
Javno nemamo pojma, a morali bismo znati svi. Kako mi, zainteresirana javnost u Hrvatskoj, tako i ljudi tamo. Jedino prema podatcima o ostvarivanju toga prava na izborima znademo da je to mizeran broj.
Zašto je bitno to znati?

Da na temelju tih brojki znademo na čemu smo, da znademo kako egzaktno vrednovati aktualne državne politike, da znademo ocijeniti koliko stvarne sadržine ima u proklamiranim politikama, kakvi su potencijali suradnje, na temelju kojih brojki eventualno graditi političku, državnu, gospodarsku i svaku drugu nadgradnju i zapravo – sve što je relevantno državi s ozbiljnim namjerama?
Kako nešto graditi ako nemamo pojma s kakvim materijalima raspolažemo?
Čitav je niz nejasnoća oko toga.

Prvo, zašto ljudi koji su toliko čekali svoju samostalnu državu nisu pohrlili u državne urede diljem svijeta i zatražili ono što im pripada, a što im je uskraćivala Jugoslavija ili neprincipijelno uvjetovao zločinački komunistički i antihrvatski režim? Svoje elementarno političko pravo koje je temelj svih građanskih prava u svakoj državi.

Mi danas nemamo pojma izuzev u špekulacijama, jesu li Hrvati nezainteresirani za svoja politička prava u Hrvatskoj ili im netko nečim to i nadalje sprječava i onemogućuje.
Jedino od svega znademo tko bi morao imati provjerljiv i točan odgovor na to pitanje.
Država i njene institucije.
Ili ga nemaju, što je jako uznemirujuće, ili ga ne nude svome narodu, što je jednako loše.
Je li priča o ljubavi i privreženosti hrvatskih iseljenika svojoj domovini mit ili stvarnost?
Te brojke bi mogle ukazivati na odgovor.
Odgovori na ta pitanja doveli bi nas do presudne činjenice i saznanja.

To je da dvadeset i šest godina nakon uspostave samostalne hrvatske države, golema većina, prema državnim statistikama oko tri milijuna Hrvata, koji su u velikoj većini iselili tijekom dvadesetog stoljeća s hrvatskih povijesnih prostora potaknuti antihrvatskim režimskim politikama – nema nikakav utjecaj, niti je uopće integrirano u državni, društveni, politički, a time ni u sveukupni nacionalni poredak Republike Hrvatske.
A to je ravno debaklu.

To zapravo ismijava javne poruke hrvatskih političara, pa i same predsjednice Republike, koju iseljenici po svemu što smo mogli vidjeti vole i vrlo su joj skloni, prepoznajući u njoj i njenoj politici elemente nacionalne suverenosti i praiskonskih hrvatskih sadržaja; koji godinama ponavljaju i šalju poruke, pogotovo s navodne desnice, o nužnosti povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske.
Kakvoga crnoga povezivanja nužno i prirodno istoga organizma?

Pa više je Emirates uvođenjem zrakoplovnog mosta između Australije i Zagreba redovnom svakodnevnom linijom preko Dubaija napravio na tome povezivanju nego kompletna hrvatska državna politika.
Zar bismo onda trebali državno vodstvo UAE ili menadžment kompanije Emirates odlikovati za povijesno ispravljanje nepravde prema hrvatskome narodu i ostvarivanje ciljeva koje je trebala ostvariti, a prije toga osmisliti hrvatska državna politika?
Naravno da ne.
Jer ljudi su shvatili ekonomski interes i ostvaruju ga, a da bi ga definirali prije toga detaljno su proučili između ostaloga i potencijale iseljenih Hrvata u Australiji.
Misli li netko da nisu?
Je li to, to proklamirano povezivanje?

Za takvo povezivanje nije nam trebala samostalna nacionalna država. Vidimo da to drugi rade bez našega ikakvoga utjecaja. Ako tome pridodamo internet, kompletnu komunikacijsku infrastrukturu i mogućnosti, tu nacionalna država postaje posve nebitna.
Za to se ne gine.

Umjesto famoznoga povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koju razvoj tehnologije i posve autonomnih svjetskih gibanja sam po sebi ostvaruje i nameće kao notornu činjenicu koja povezuje u istoj mjeri Južnu Koreju i Hrvatsku, državna politika ima samo jedan jedini nulti smisao i cilj – potpunu integraciju milijuna Hrvata u državni i nacionalni poredak Republike Hrvatske.

Uz svijest da tim ljudima država vraća ono što su im oteli ili oduzeli antihrvatski režimi, ono njihovo, a ne uzimati to kao dar države tim ljudima i dobru volju državnih dužnosnika i politika.
Sve dok se i na terminološkoj osnovi ne isključi iz državnih politika pojam povezivanja, a ne nametne kao imperativ pojam potpuna integracija u jedinstveni politički korpus i poredak, Hrvati izvan Republike Hrvatske bit će prinuđeni služiti se paradržavnim, parapolitičkim, rodbinskim, neformalnim i uopće netransparentnim kanalima za – malo jače povezivanje.
Nikada integraciju.

A takav model povezivanja ne samo da ne koristi Hrvatskoj, nego šteti i njima, jer umjesto poznatih i svima dostupnih standarda na kojima su postali uspješni u svijetu i koje imaju u Australiji, vraća ih se na rodijačke, koruptivne i mentalno-komunističke standarde prava jačega i protekcije iz koje su nekada pobjegli.

U takvim standardima važnija je uloga recimo Joze Brkića nego konzula ili veleposlanika u Australiji, koje u takvim okolnostima uopće ne možemo ispravno vrednovati, ocjenjivati državnu politiku koja ih je imenovala, jer ne ovise o rezultatima provođenja državnih politika, kakvih god, nego o volji pojedinaca dobro umreženih u državni poredak s opasnim paralelnim ili dubinskim utjecajima, koji ne bi smjeli biti ničija ekskluziva, koliko god netko bio dobar i zaslužan čovjek, a može biti i zao.
Jer samovolja i državna politika ne idu zajedno.

Problem hrvatske vanjske politike ovakve kakva jest je to što to znaju sve države koje imaju kakve takve odnose s Hrvatskom. Jer, njihova veleposlanstva rade svoj posao, točno znaju što im predsjednica ili državno izaslanstvo nudi, kakvi su utjecaji na razvoj investicijskih mogućnosti, te što smiju i koliko preporučiti svojim državljanima?
Njima treba stabilnost i predvidljivost, ali ne ova o kakvoj govori Plenković, jer je ta u uređenim državama – potpuno nebitna.

Ni jedna uređena država neće preporučiti investitorima Republiku Hrvatsku, ako će Vaso, Andrija, Mirko, Janko ili bilo tko drugi biti presudan u razvoju tih investicija, pri čemu ozbiljni ljudi, bili to Hrvati i patrioti, bili objektivni hladni svjetski investitori i poslovnjaci svjesni činjenice da ako Vasu zamjeni Joko imaju probleme, jer država je u tom slučaju talac politika, umjesto da politike budu – u funkciji jedinstvenoga nacionalnog cilja.
Australski predsjednik vlade je to znao kad je dočekivao Kolindu Grabar Kitarović.
Kako to promijeniti?

Kako dakle integrirati hrvatski narod, a prestati govoriti o iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj, jer razvoj državnih politika uz postojanje golemih razlika u stupnju temeljnih političkih prava iseljene i domovinske Hrvatske znači izravnu potvrdu i pristanak na posljedice zastrašujućih politika antihrvatskih režima, čiji je primarni cilj bio iz državnih potencijala hrvatskoga naroda isključiti njegovu polovicu i tako trajno spriječiti uspostavu hrvatske državnosti?
U to nema sumnje.

To zanemarivati može samo netko tko ne razumije ni temeljne pretpostavke nacionalnih interesa ili netko tko ih namjerno opstruira. I u takvim okolnostima postaju važniji neformalni utjecaji ispred regularnih državnih institucija i politika, više se u medijima spominje oko organizacije predsjedničina posjeta Jozo Brkić nego veleposlanstvo u Australiji, čime Jozo Brkić i tisuće sličnih ni krivi ni dužni, ili i krivi i dužni, dobivaju opasnu neformalnu važnost, a državne institucije gube značaj i što je najopasnije – u njih ljudi gube povjerenje.

Predsjednica je više puta pokazala da ima duboki senzibilitet za autentične nacionalne vrednote. Vrijeme je, iako nema presudan utjecaj na kreiranje nacionalne politike i državnoga poretka, da poučena iskustvom susreta s Hrvatima izvan domovine, promovira te političke modele i tu – egzistencijalnu nužnost.
Pitat ćete se koji je ključni model?
Samo jedan.

Potpuna promjena izbornoga zakonodavstva i stvaranja zakonskih uvjeta potpune izjednačenosti političkih prava. To se ne može postići bez ostvarenoga prava državljanstva svakoga Hrvata, niti se može postići getoizacijom na posebnim izbornim listama, to se postiže jednakošću prava na državnim izborima s jednakim uvjetima za – sve.
To je najvažniji i neizgovoreni poučak predsjedničina posjeta Australiji i Novom Zelandu.
Vrijeme je da ga izgovori upravo Kolinda Grabar Kitarović, čime bi od vrsne političarke postala – državnica.

Marko Ljubić / Narod.hr

VIDEO – Hrvatsku Predsjednicu su dočekali uz najveće počasti i topovsku paljbu

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari