Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Može li Mikulić ovakvim uklanjanjem Tita, zapravo spasiti titoizam?

Objavljeno

na

Inicijativa Andrije Mikulića, predsjednika zagrebačke organizacije HDZ-a, člana predsjedništva HDZ-a i saborskog zastupnika o uklanjanju imena Maršala Tita sa zagrebačkoga Trga, je specifična po mnogočemu. Prvo, dolazi u vrlo delikatnom trenutku duboke zabrinutosti i još većih očekivanja od aktualnog državnog vrha, prije svega od Andreja Plenkovića i njegove Vlade, da se konačno otpočne s toliko nužnim promjenama u samome srcu hrvatske države i koja iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec i iz prigode u prigodu doživljava posrtaj za posrtajem. Drugo, dolazi u trenutku kada još uvijek, ne toliko u javnosti zbog prirode zapuštenih medija i praktično potpune kontrole nad njima, u dubinama hrvatskoga društva tinja golemo nezadovoljstvo prvim političkim postupcima Andreja Plenkovića u kadroviranju na državnoj razini. Treće, upravo najnoviji udar, prije svega velikosrpske politike koju je kao svoju priliku iskoristila i bošnjačka oligarhija u Sarajevu, na hrvatski ponos i samopoštovanje, ali još opasnije na same temelje suvremene hrvatske države, ciljani su radi razbuktavanja toga realnoga nezadovoljstva u Hrvatskoj. Jednim dijelom je velikosrpska i bošnjačka akcija uspjela, a bojim se da je Mikulićeva inicijativa upravo znak da Vlada nema jasan odgovor na taj izazov, piše Marko Ljubić/Narod.hr

Srbovanje koje Pupovac nameće u kontinuitetu, jest četvrta činjenica, koja u ovome trenutku stavlja na teške kušnje Andreja Plenkovića, jer Pupovac upravo na konzistentnoj crti srbijanskoga udara na hrvatski ponos i temelje državnosti, neće ublažiti svoje zahtjeve za eklatantnom verifikacijom velikosrpske politike u Zagrebu, nego upravo suprotno.

Ako tome svemu dodamo antifa spektar, koji se nikada i nikako neće umiriti žrtvom, ne samo Hasanbegovića, nego stotina Hasanbegovića, jer je to takva platforma koja ne smije niti može stati u kreiranju negativne društvene klime i totalitarnih namjera, stvari postaju jasnije. Antifašistička platforma i pokret bi se ugasili po definiciji istoga trenutka bez otkrivanja novih „opasnosti“ za civilno društvo u hrvatskom navodnom ekstremizmu, pa je potpuno sigurno, a Plenković to mora znati, da s takvom platformom nema koegzistencije, izuzev ako je njihova egzistencija i poredak mjera svih ostalih vrednota. Jasno je, dakle, da inicijativa Andrije Mikulića nije samo usmjerena na naglo otkrivanje epohalne društvene, civilizacijske i konačno proeuropske štetnosti postojanja trga s Titovim imenom usred Zagreba, nego da nosi sobom čitav kontekst realnih pitanja i ciljeva.

Bojim se stoga da je njegova inicijativa smišljena banalizacija svih tih realnih pitanja i problema.

Mikulić, iako ima visoki status u hrvatskoj politici preko statusa u HDZ-u, nije kreator politike i to je jasno svakome tko prati rad tog čovjeka. Nikada nije bio, nikada neće biti. Kreatori nikada ne potežu i provode najniže tipove udara na ljude, kao što je on uradio Miri Bulju u prošlom sazivu Sabora.

Otkud najedanput onda takva inicijativa i je li ona vrijedna poštovanja?

Nije. Uopće nije vrijedna poštovanja iz nekoliko razloga, a u svojoj stvarnoj esenciji može biti samo dodatna reafirmacija stvarnoga zloduha „druga Tita“ u Hrvatskoj. O Titu ne može odlučivati Zagreb, niti bilo tko izvan ukupnog hrvatskog naroda, a dajući Bandiću i antifama priliku da se o tome izjašnjavaju Zagrepčani na referendumu, zapravo Mikulić izlaže hrvatski narod realnoj opasnosti da silno zarobljeni Zagreb sedamdesetogodišnjom antifašizacijom, koja se vidi zorno na svim parlamentarnim i gradskim izborima, donese katastrofalnu odluku u ime teško ranjenoga hrvatskoga naroda i trajno legalizira – zloduh u samome srcu nacije.

Pitanje Tita nije nikako pitanje odnosa prema jednom čovjeku, makar ga se svrstavalo u red desetak najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. To pitanje je duboko i prvorazredno političko pitanje ne Zagreba, ne bilo kojega grada i gradića u Hrvatskoj, nego zastrašujuće mentalne, političke i sigurnosne ostavštine, koja razapinje Hrvatsku, a potpuno se uklapa i naliježe na velikosrpske pa i na dio antihrvatskih bošnjačkih interesa i političkih platformi u Sarajevu. I jedni i drugi upravo računaju s pravom na legalnost i snagu protitoističkoga pokreta u Hrvatskoj, ne toliko vezanoga za samo ime ili osobu toga čovjeka, već za naslijeđe, koje je duboko atisuverenističko i antihrvatsko. Tita valja u Hrvatskoj prije svega gledati kao simbol antihrvatskih interesa, a tek onda kao eklatantnog zločinca.

Mikulić se poziva na antikomunističku rezoluciju Europskog parlamenta, što u pristupu rješavanju ukupnoga hrvatskog suočavanja sa zlodjelima jugokomunističkog režima i treba raditi, ali isključivo i samo kao dodatno univerzalno pokriće za izgrađenu i jasnu svijest u Hrvatskoj, da je Titovo naslijeđe – pogubno i smrtonosno. Titov zloduh je neusporedivo opasniji za Hrvatsku nego za Europu, stoga ne može obračun s njim polaziti iz europske političke platforme. A te svijesti u društvenoj pretežitosti u Hrvatskoj nema, iako postoji u milijunima osobnosti u hrvatskom narodu. Europski parlament je na načelnoj razini osudio komunističke zločine, ali i danas europska birokracija i nositelji visokih državnih pozicija u nizu glavnih europskih zemalja, upravo to naslijeđe i njegove nositelje, koji se u Hrvatskoj zovu antifašisti, a u čitavome nizu bivših komunističkih zemalja nekakvi europski federalisti, internacionalisti, globalisti, liberalni demokrati i kako sve ne, jesu nositelji anacionalnih i većinom antisuverenističkih silnica u većini tih zemalja. Recimo u Mađarskoj. Tamo je pokret otpora protiv Orbana snažno poduprt iz Bruxellesa i najvažnijih europskih država, a njegovi ključni nositelji su sve redom nasljednici bivšega komunističkog režima i ukratko – sluge stranih gospodara. Jednom ruskih, jednom bilo čijih, kao i u Hrvatskoj – srpskih, pa sad briselskih, njemačkih, francuskih ili britanskih.

Vrlo je relativno „osuđivanje“ komunističkih poredaka, ako se danas otvoreno podupiru i favoriziraju njegovi mentalni i personalni nasljednici, sve redom igračke u rukama stranih silnica i nositelji sprječavanja, kako bi Plenković rekao „opasne renacionalizacije“ članica Europske unije.

Dakle, jasno je kao dan da Mikulićeva ideja i rasprava koja se očekivano otvorila u javnosti, prvo sprječava i lagano gura u drugi plan interes za goruće probleme hrvatske države, koji jesu proizvod politike legalizacije mentalnoga i političkoga naslijeđa Josipa Broza u zemlji, a potom na određeni način zanemaruje po svojoj metodologiji i načinu iniciranja – ključna pitanje i interes za njih.

Drugim riječima, i poslije Tita – Tito.

Bitno pitanje je, kada će i kako hrvatska država na razini nacije donijeti odgovarajuće zakone i usvojiti obvezujuće standarde prema kojima nitko neće na lokalnim razinama biti u prigodi odlučivati proizvoljno o vrijednosti Tita i njegovog poretka u današnjoj Hrvatskoj, nego će to biti kriminalizirano sukladno obećanjima tijekom predizborne kampanje, o osudi komunističkih i jugoslavenskih zločina u okviru famozne sintagme o osudi – svih totalitarnih režima. To je državotvorna politika, a centralna je politička nit ukupne politike snažnoga redefiniranja hrvatske države.

Najopasnije su zamke koje su ljudima izuzetno prihvatljive.

Teško je bilo kome tko se osjeća posramljen zbog postojanja Titova trga u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj reći da nije za tu inicijativu, pa je utoliko ta inicijativa u ovome trenutku spornija. I djeluje kao smišljeno aktivirana javna igračka, kojoj je cilj, razbuktavanjem rasprava o tom pitanju, skrenuti pozornost s puno dramatičnijih i važnijih tema. U konačnici, uvjerljivo su relevantniji za politički odgovor na izazove vezane za Titovo naslijeđe, Bruna Esih ili Zlatko Hasanbegović, nego Andrija Mikulić. Dakle, zašto baš on i baš sada?

Kako sam već rekao, a i ponovio u nekoliko prethodnih kolumni, prvenstveni cilj hrvatske politike u ovome trenutku, a u kontekstu događaja s hapšenjem desetorice hrvatskih vojnih veterana u Orašju, treba biti snažno, odgovorno, sustavno i relevantno analizirati stanje u samome srcu hrvatske države. Ono nije dobro. Jer da jest, da je Hrvatska ozbiljna i snažna država, nema nikakve sumnje da bi se jako teško događale takve provokacije kao što je ovaj udar u Orašju.

Figurativno, nema puno huligana, koji će usprkos svom razbojničkom karakteru lako izazvati Mirka Filipovića ili Stipu Miočića na okršaj. Nasilnici, pa i razbojničke države poput Srbije, biraju i stiskaju samo – slabe. Oduvijek. Legitimno je i prirodno da svatko svoje interese pokušava prije svega namiriti na štetu – slabijega.

Plenković mora u tišini, ali s jasnim naznakama u informacijama dostupnim javnosti u ovome trenutku, prije svega naći institucionalne načine kako duboko zaorati u diplomaciju, sve redom kadrove u koje Hrvatska očito ne može imati povjerenja dok god u toj diplomaciji tipovi kao Ivo Goldstein zauzimaju ključna mjesta. Zatim u obavještajnu zajednicu, u pravosuđe, zatim u tužiteljstvo, a pogotovo nitko u Hrvatskoj ne može imati povjerenja u centre medijske i institucionalne društvene pripreme i promocije kapitulantskih političkih platformi i inicijativa, koje pokrivaju čitav spektar antihrvatskih antifa udruga. Nadalje, HRT, kao ključni instrument društvene kontrole ili nametanja poželjnih vrednota, a konačno i vrlo važno nekolicina društveno-humanističkih fakulteta u okviru hrvatskih sveučilišta. Tu treba odmah zaorati i otud istjerati duh i ideje, te političke platforme Josipa Broza Tita.

Nije najvažniji problem Trg, iako je bolan po definiciji jer je pred očima svakoga dana ljudima koji nose teške ožiljke režima i ideja toga čovjeka. Ime na trgovima mora nestati kao plod ukupnih nacionalnih politika, a nikako ne može biti nadomjestak ili zamjena za nedostatak tih politika. U konačnici, najteži ožiljak još uvijek nose petnaest tisuća hrvatskih obitelji koje su u ratu protiv Titove antihrvatske paradigme koja je bila alatka velikosrpskim interesima i politikama od devedesetih do danas, te tisuće i tisuće obitelji kojima je život i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini istrgnut iz korijena i upućen u bespuća ne samo hrvatske, nego i svjetske realnosti.

Mikulić, narodski rečeno, kolje vola zbog kile mesa, a to je jasan signal da niti ima svijesti o dubini i značenju obračuna s Titovom paradigmom u Hrvatskoj, a još je opasniji signal da bi to mogao biti usuglašen postupak u samome vrhu HDZ-a, odnosno Vlade, koja jednostavno nema rješenja za obaveze koje je pred nju nametnula epizoda s Orašjem.

Svoditi sada raspravu na, je li Bandić za ovo, Mikulić za ono, je izravni bijeg i to na vrlo osjetljivom pitanju, od relevantnih problema i dubine zastrašujućih ostavština Josipa Broza, čije ime, poredak i politike razaraju Hrvatsku i to upravo preko serije višegodišnjih poniženja među kojima je Orašje samo jedna od stanica.

Hrvatski narod zanima odgovor ili naznaka jasnoga odgovora na pitanje, kada će Hrvatska konačno povesti autentičnu, snažnu, prepoznatljivu unutarnju i vanjsku politiku, koja će u nekom skorom razdoblju biti jamstvo da se više nikada neće događati ovakve teške provokacije s nesagledivim strateškim posljedicama na nacionalne interese.

Prije svega, nužno je čim prije vidjeti ljude u državnim politikama i institucijama u kojima nacija može prepoznati tračak povjerenja i nade da se ide u tom pravcu. To je srž problema, a bojim se da ova inicijativa, upravo svojom perceptivnom zanimljivošću, ne samo da nanosi štetu osmišljenom obračunu s antihrvatskim platformama i to u Saboru i na razini zakona, nego može značiti javno priznanje nemoći pred golemim nacionalnim izazovima.

Marko Ljubić/Narod.hr

Preimenovanje Trga maršala Tita

Mikulić: “Trg maršala Tita nema što raditi u glavnom gradu Hrvatske”,

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari