Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari