Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Nakon čestitke biskupa Vlade Košića – zašto ne čestitamo blagdane jedni drugima?

Objavljeno

na

Tjekom dana, na blagdan Svih Svetih, biskup Vlado Košić uputio mi je čestitiku. I posramio me, jer ja nisam nikomu, pa niti njemu, te potaknuo me na razmišljanje – zašto u Hrvatskoj, usprkos stoljećima dugoj tradiciji slavljenja katoličkih blagdana, izuzev Božića i Uskrsa, ljudi jedni drugima ne čestitaju te blagdane, zašto jedni drugima ne iskažemo tom prigodom bliskost, pošaljemo poruku zajedništva i zašto to ne manifestiramo i javno u svakoj prigodi?

Jer to su neizostavni elementi blagdanskoga ugođaja, duha i našega društvenog postojanja.

Nije dovoljno reći konstataciju da nemamo još uvijek iz različitih, najčešće povijesnih razloga, izgrađenu kulturu samopoštovanja, koju u prigodi državnih praznika možemo nazvati kulturom državnosti, a u prigodi katoličkih blagdana, kulturom svjedočenja svoje vjerske pripadnosti.

A u oba slučaja radi se o samim temeljima našega osobnog, obiteljskog i nacionalnog identiteta, koga afirmiramo na kompleksan način, i osobno i obiteljski i društveno, kao narodna zajednica, slavljenjem praznika i blagdana. Dakle, analize o tome zašto je to tako, svakako su višeznačne, svakako skrivaju čitav niz dubinskih uzroka današnje ukupno loše slike hrvatskoga društva, ali i naroda u cjelini, naroda zato, što stanje naroda gledano osjetom stanja njegovoga duha, presudno ovisi o pojedinačnome javnome doživljaju refleksije njegovih društvenih sustava, odnosno u materijalnom smislu – institucija.

Državnih i vjerskih.

Samosvijest jednoga naroda, a time i svih njegovih pripadnika ogleda se u čitavome nizu dubinskih elemenata i putem izvanjskih manifestacija  njegovoga odnosa prema samome sebi. I to se ne može postići dekretom, ne može ni trenutno u nekom povijesnom razdoblju, nije moglo  primjerice činom proglašenja samostalne Republike Hrvatske, niti se može postići samo državnom i društvenom legalizacijom štovanja katoličkih simbola, svetinja i vrjednota blagdanima.

Identitetske vrijednosti valja snažno afirmirati i poticati, a ne samo legalizirati.

Koliko god je bilo trajno stanje osobnog i nacionalnog duha snažno željeti javnu i slobodnu manifestaciju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti materijalizirati bez straha, do devedesete godine i proglašenja samostalne i slobodne države hrvatskoga naroda, time i njegove pripadajuće Katoličke Crkve, ispada da je samo tridesetak godina nakon toga čina – ta ista želja, htijenje i nevjerojatno snažna potreba zbog koje se riskiralo progon i egzistencijalnu ugrozu, to postalo nebitno.

Kako je to moguće?

Nebrigom prvo.

Drugo, osmišljenom državno-političkom namjerom.

I vrlo destruktivnim ciljanim sveobuhvatnim programima preoblikovanja hrvatskoga društva, čovjeka, pa naroda u cjelini.

Svako nastojanje da se iskaže svoja pripadnost i posvjedoči svoj identitetski osjećaj u zajednici s pripadajućim narodom i ljudima u Hrvatskoj, ili se najčešće uzima javno kao svojevrsna zaostalost, neprilagođenost i isključivost prema nekim novim i najčešće lažno neupitnim vrjednostima, trendovima, nekoj nedefiniranoj virtualnoj globalnoj strukturi, a u Hrvatskoj se pogotovo to nastojanje ograničava i nametnutim javnim nepisanim pravilom – da je iskazivanje svoga vjerskog i nacionalnog osjećaja svojevrsna ugroza ili prijetnja, pa sve do mržnje prema drugačijima od nas velike većine, koji žive u našemu okruženju.

Iskazivanje sebe prikazuje se kao – uznemiravanje manjine oko nas.

Uznemiravanje?

Ako je, neka je.

Bezimeni blagdani

To je poziv manjini da razmisli o sebi, ne nikako nama, pogotovo ne kroz sumnju u nas same. A upravo to se i tako se radi sustavno i događa se sustavno s materijalnim efektima naše nesigurnosti i nepovjerenja u same sebe.

Pa se jako vodi računa da nam susjeda ne uznemiri isticanje hrvatske zastave, da se preglasno ne čuje neka hrvatska nacionalna pjesma, ne daj bože Thompson i „Lijepa li si“, da se umjesto čestitke za Božić ili Uskrs sve češće govori o „blagdanima“ a čestitke se izgovaraju izrazom „sretni blagadani“, dok se istodobno snažno  afirmira  i nameće  kao neka vrsta kulturološkog i civilizacijskog kanona, odnosno razdjelnice između civiliziranih i neciviliziranih ljudi, pravoslavcima reći „Hristos se rodi“ ili muslimanima Bajram Šerif Mubarek.

Reći pravoslavcima, pogotovo pravoslavnim Srbima „Sretan Božić“ bila bi provokacija, kao i muslimanima – „Sretan Bajram“.

Lijepo je susjedu, prijatelju, sudržavljaninu i sudržavljanima, strancu i bilo kojemu namjerniku i na taj način iskazati poštovanje i privrženost, ali nije lijepo kada državni dužnosnici i javne osobe javno izgovaraju većinskome, svome, narodu čestitku za bezimene blagdane skrivajući njihovo stvarno značenje u bezimenosti, a manjinskim  zajednicama i pripadnicima tih zajednica, čestitku s njihovim izvornim načinom čestitanja. Jednostavno, to je licemjerno, jer iskazivati drugome poštovanje koje sebi ne tražiš i očekuješ, iskazuješ – neizravno nepoštovanje i tome drugome.

Tko ne poštuje sebe, njegovo poštovanje drugima nema vrijednosti.

S druge strane, ja nikada u slobodnoj Hrvatskoj nisam čuo da je neki pravoslavni svećenik SPC-a, neki etnički Srbin u Hrvatskoj javno izgovorio – Na dobro vam/ti došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo! Nikada.

Nisam to čuo ni od jednoga muslimana u Hrvatskoj u javnosti.

Ni od jednoga Židova, niti bilo koga drugoga.

To neupitno govori o potpuno izokrenutim standardima, izrazitom nepoštovanju društva i njegovih vrjednota, pa do samoga nepostojanja tih temeljnih društvenih vrjednota, te ponajviše o pravcima koji ukazuju na dezorjentaciju, ako ne i na daleko teže i opasnije pravce.

U javnome prostoru se hrvatski katolički blagdani sve češće i sve više nazivaju samo blagdanima, ili posve pogrješnim nazivima kao „dan mrtvih“ recimo kao zbirni naziv za Sve Svete i Dušni dan, čestitke se izgovaraju bez ikakvoga odnosa prema autentičnim kršćanskim tradicijama i pravilima, zaboravlja se autentični način iskazivanja čestitki i međusobnih poruka u javnome prostoru, dok se snažno afirmira kao civilizacijska stečevina afirmacija manjinskih običaja, etničkih i vjerskih.

I što je još pogubnije –onih nametnutih iz estradno-lijevoliberalnih i globalističkih industrija bez ikakvoga uporišta u autentičnim realnostima suvremenih naroda. I to postaju uzorne paradigme!?

To naravno u Hrvatskoj danas nije slučajno.

To je proces osmišljene i ciljane dubinske dekonstitucije hrvatskoga naroda.

Sekularna država ili sekularno društvo

Kao što nije slučajno da se godinama zanemaruje isticanje nacionalnih zastava na javnim prostorima, pa je gotovo nemoguće na zgradama ili obiteljskim kućama i za najvažnijih nacionalnih ili katoličkih blagdana uočiti hrvatsku zatavu, pa čak i na institucijama društvenoga ili javnoga karaktera. Opće je poznato da je na hrvatskim sveučilištima, a znam primjere iz Zagreba, s Filozofskog fakulteta recimo,  posve normalno da u dvoranama, predavaonicama  nema hrvatskoga grba, a u javnim institucijama godinama se vodi žestoka kampanja protiv svakoga vjerskoga simbola, ponajprije protiv isticanja križa, inaglašavajući kako je Hrvatska – sekularno društvo.

Hrvatska nije sekularno društvo, niti smije ikada postati.

Kao što nije ni jedno jedino društvu suvremenoga svijeta.

Ni kroz ljudsku povijest.

Seuklarna država je nešto posve drugo, no i u tom sekularističkom ludilu suvremene globalne histerije, valja naglasiti da ne može država koliko god bila sekularna, biti antagonizirana prema identitetskim vrjednotama svoga naroda, koje mora, ne samo uvažavati, nego i podupirati i afirmirati svim svojim javnim i državnim politikama.

Jer države tako ostvaruju, i jedino tako, legitimitet kao nacionalne države.

Dakle, iskazivanje poštovanja u Hrvatskoj prema sebi, svojoj obitelji, svojim vrjednotama, svome  narodu, nije samo i jedino pitanje neznanja, nesigurnosti i nebrige milijuna Hrvata, iako jest u dobroj mjeri i to, jer nitko nam ne može ni zabraniti ni nametnuti čestitanje i podjelu radosti s prijateljima zarad blagdana koga slavimo ako to sami želimo. Naime, jučerašnja čestitka biskupa Košića meni privatno za možda i ponajvažniji blagdan Katoličke Crkve, gdje se suočavamo snažnije nego u mnogim drugim prilkama sa svojim korjenima i svetinajma, koje realno nisu mogle, niti će ikada postati zapisane globalne vjerske svetinje, ali nisu ništa manje svete zbog toga, na blagdan kad se snažno sjedinjujemo sa svojim korjenima tražeći i pronalazeći u njima toliko inspiracije i dobra, bez kojega nismo to što jesmo, snažna je poruka. I  višeznačno upozorenje na preispitivanje savjesti i svoga javnoga ponašanja.

I poziv istodobno.

Ja sam ga prihvatio, pomalo posramljen.

Ali odlučan odmah pokušati mjenjati pogubne navike ili nedostatak dobrih navika.

To je istodobno poziv i svim pripadnicima katoličkog klera da na misama, u svakoj prigodi, snažno počnu poučavati ljude, pripadnike Katoličke Crkve, na zanemarena, a lijepa pravila i običaje, iskazivanje ili svjedočenje kako Crkva voli istaći, svoje pripadnosti i vjere, a u društvenom smislu – svoga identiteta. A ne rade to.

Gradnja političke nacije

Rijetko ćete izuzev za Božić i Uskrs čuti na početku Sv. Mise čestitku za aktualni blagdan.

Moralo  bi to postati pravilo.

I moralo bi postati pravilo takve čestitke uvijek uputiti u javnom prostoru, ne samo tjekom propovjedi na misama, nego uoči svakoga važnoga katoličkog blagdana. I podsjetiti hrvatski kršćanski narod o značaju toga blagdana. A svi smo mi Crkva.

Čestitakama se snažno afirmira društvenost značenja blagdana.

Moralo bi postati pravilo, a s obzirom na zapuštenost hrvatske kulture državnosti, koja je povijesno veoma mlada, usporediva s djetetom od dvije godine recimo, da je obavezno isticati državna obilježja na svakome samostojećemu objektu, na svim mjestima izloženim interesu javnosti i okruženja, svoja nacionalna i pripadajuća obilježja na kojima počiva hrvatsko društvo, u ovome slučaju zastave Republike Hrvatske. I, kao u svakome procesu odgoja, to ne ide samo nagovaranjem, afirmacijom u medijima, nego i svojevrsnom zakonskom prisilom. A prije toga snažnom kampanjom u medijima, zbog koje će se sramiti i osjećati neugodno oni koji to ne žele i koji se skrivaju, ili su protiv hrvatskih i katoličkih obilježja.

Navike se stječu na različite načine, a navike su temelji razvoja svake civilizacije.

Onoga trenutka, kada u Hrvatskoj postane posve prirodno i normalno čestitati svaki, baš svaki državni i katolički blagdan i javno i interno, osobno i obiteljski svima s kojima ljudi opće, mi ćemo početi govoriti o kulturi samosvijesti i samopoštovanja. Tada će biti uspostavljeni temeljni standardi razvoja našega društva u svakom pogledu, formirat će se osnovne pretpostavke za izliječenje duhovne krize. A ona je prauzork svih drugih kriza.

Onoga trenutka kada na svakoj kući, zgradi, na svakome stanu, a da ni ne spominjem javne i državne institucije, hrvatska zastava na dane blagdana bude izvješena, znat ćemo da smo državotvorna, kulturna i civilizacijski samosvjesna nacija, koja držeći do sebe stječe prava na poštovanje drugih. To se na početcima odgoja političke nacije, kao i na početcima odgoja djeteta, riješava s malčicom prislile, ili u državama – zakonom. Pa nagrađuje ili kažnjava!

A manjine?

Onoga trenutka kada budu prednjačile u iskazivanju poštovanja prema svome hrvatskom narodu i njegovim izrazito snažnim obilježjima kao što je pripadnost katoličkoj vjeri i tradiciji, bit će naš blagoslov i ukras, naša ljepota i vrijednost, a ne kao sada – u velikoj mjeri naša suprotnost i destrukcija. Zato ih valja uznemiravati, ako ih uznemirava poziv na poštovanje hrvatskih nacionalnih pravila i vrjednota.

Eto što jedna čestitka posebnog čovjeka može izazvati!

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari