Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Nakon čestitke biskupa Vlade Košića – zašto ne čestitamo blagdane jedni drugima?

Objavljeno

na

Tjekom dana, na blagdan Svih Svetih, biskup Vlado Košić uputio mi je čestitiku. I posramio me, jer ja nisam nikomu, pa niti njemu, te potaknuo me na razmišljanje – zašto u Hrvatskoj, usprkos stoljećima dugoj tradiciji slavljenja katoličkih blagdana, izuzev Božića i Uskrsa, ljudi jedni drugima ne čestitaju te blagdane, zašto jedni drugima ne iskažemo tom prigodom bliskost, pošaljemo poruku zajedništva i zašto to ne manifestiramo i javno u svakoj prigodi?

Jer to su neizostavni elementi blagdanskoga ugođaja, duha i našega društvenog postojanja.

Nije dovoljno reći konstataciju da nemamo još uvijek iz različitih, najčešće povijesnih razloga, izgrađenu kulturu samopoštovanja, koju u prigodi državnih praznika možemo nazvati kulturom državnosti, a u prigodi katoličkih blagdana, kulturom svjedočenja svoje vjerske pripadnosti.

A u oba slučaja radi se o samim temeljima našega osobnog, obiteljskog i nacionalnog identiteta, koga afirmiramo na kompleksan način, i osobno i obiteljski i društveno, kao narodna zajednica, slavljenjem praznika i blagdana. Dakle, analize o tome zašto je to tako, svakako su višeznačne, svakako skrivaju čitav niz dubinskih uzroka današnje ukupno loše slike hrvatskoga društva, ali i naroda u cjelini, naroda zato, što stanje naroda gledano osjetom stanja njegovoga duha, presudno ovisi o pojedinačnome javnome doživljaju refleksije njegovih društvenih sustava, odnosno u materijalnom smislu – institucija.

Državnih i vjerskih.

Samosvijest jednoga naroda, a time i svih njegovih pripadnika ogleda se u čitavome nizu dubinskih elemenata i putem izvanjskih manifestacija  njegovoga odnosa prema samome sebi. I to se ne može postići dekretom, ne može ni trenutno u nekom povijesnom razdoblju, nije moglo  primjerice činom proglašenja samostalne Republike Hrvatske, niti se može postići samo državnom i društvenom legalizacijom štovanja katoličkih simbola, svetinja i vrjednota blagdanima.

Identitetske vrijednosti valja snažno afirmirati i poticati, a ne samo legalizirati.

Koliko god je bilo trajno stanje osobnog i nacionalnog duha snažno željeti javnu i slobodnu manifestaciju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti materijalizirati bez straha, do devedesete godine i proglašenja samostalne i slobodne države hrvatskoga naroda, time i njegove pripadajuće Katoličke Crkve, ispada da je samo tridesetak godina nakon toga čina – ta ista želja, htijenje i nevjerojatno snažna potreba zbog koje se riskiralo progon i egzistencijalnu ugrozu, to postalo nebitno.

Kako je to moguće?

Nebrigom prvo.

Drugo, osmišljenom državno-političkom namjerom.

I vrlo destruktivnim ciljanim sveobuhvatnim programima preoblikovanja hrvatskoga društva, čovjeka, pa naroda u cjelini.

Svako nastojanje da se iskaže svoja pripadnost i posvjedoči svoj identitetski osjećaj u zajednici s pripadajućim narodom i ljudima u Hrvatskoj, ili se najčešće uzima javno kao svojevrsna zaostalost, neprilagođenost i isključivost prema nekim novim i najčešće lažno neupitnim vrjednostima, trendovima, nekoj nedefiniranoj virtualnoj globalnoj strukturi, a u Hrvatskoj se pogotovo to nastojanje ograničava i nametnutim javnim nepisanim pravilom – da je iskazivanje svoga vjerskog i nacionalnog osjećaja svojevrsna ugroza ili prijetnja, pa sve do mržnje prema drugačijima od nas velike većine, koji žive u našemu okruženju.

Iskazivanje sebe prikazuje se kao – uznemiravanje manjine oko nas.

Uznemiravanje?

Ako je, neka je.

Bezimeni blagdani

To je poziv manjini da razmisli o sebi, ne nikako nama, pogotovo ne kroz sumnju u nas same. A upravo to se i tako se radi sustavno i događa se sustavno s materijalnim efektima naše nesigurnosti i nepovjerenja u same sebe.

Pa se jako vodi računa da nam susjeda ne uznemiri isticanje hrvatske zastave, da se preglasno ne čuje neka hrvatska nacionalna pjesma, ne daj bože Thompson i „Lijepa li si“, da se umjesto čestitke za Božić ili Uskrs sve češće govori o „blagdanima“ a čestitke se izgovaraju izrazom „sretni blagadani“, dok se istodobno snažno  afirmira  i nameće  kao neka vrsta kulturološkog i civilizacijskog kanona, odnosno razdjelnice između civiliziranih i neciviliziranih ljudi, pravoslavcima reći „Hristos se rodi“ ili muslimanima Bajram Šerif Mubarek.

Reći pravoslavcima, pogotovo pravoslavnim Srbima „Sretan Božić“ bila bi provokacija, kao i muslimanima – „Sretan Bajram“.

Lijepo je susjedu, prijatelju, sudržavljaninu i sudržavljanima, strancu i bilo kojemu namjerniku i na taj način iskazati poštovanje i privrženost, ali nije lijepo kada državni dužnosnici i javne osobe javno izgovaraju većinskome, svome, narodu čestitku za bezimene blagdane skrivajući njihovo stvarno značenje u bezimenosti, a manjinskim  zajednicama i pripadnicima tih zajednica, čestitku s njihovim izvornim načinom čestitanja. Jednostavno, to je licemjerno, jer iskazivati drugome poštovanje koje sebi ne tražiš i očekuješ, iskazuješ – neizravno nepoštovanje i tome drugome.

Tko ne poštuje sebe, njegovo poštovanje drugima nema vrijednosti.

S druge strane, ja nikada u slobodnoj Hrvatskoj nisam čuo da je neki pravoslavni svećenik SPC-a, neki etnički Srbin u Hrvatskoj javno izgovorio – Na dobro vam/ti došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo! Nikada.

Nisam to čuo ni od jednoga muslimana u Hrvatskoj u javnosti.

Ni od jednoga Židova, niti bilo koga drugoga.

To neupitno govori o potpuno izokrenutim standardima, izrazitom nepoštovanju društva i njegovih vrjednota, pa do samoga nepostojanja tih temeljnih društvenih vrjednota, te ponajviše o pravcima koji ukazuju na dezorjentaciju, ako ne i na daleko teže i opasnije pravce.

U javnome prostoru se hrvatski katolički blagdani sve češće i sve više nazivaju samo blagdanima, ili posve pogrješnim nazivima kao „dan mrtvih“ recimo kao zbirni naziv za Sve Svete i Dušni dan, čestitke se izgovaraju bez ikakvoga odnosa prema autentičnim kršćanskim tradicijama i pravilima, zaboravlja se autentični način iskazivanja čestitki i međusobnih poruka u javnome prostoru, dok se snažno afirmira kao civilizacijska stečevina afirmacija manjinskih običaja, etničkih i vjerskih.

I što je još pogubnije –onih nametnutih iz estradno-lijevoliberalnih i globalističkih industrija bez ikakvoga uporišta u autentičnim realnostima suvremenih naroda. I to postaju uzorne paradigme!?

To naravno u Hrvatskoj danas nije slučajno.

To je proces osmišljene i ciljane dubinske dekonstitucije hrvatskoga naroda.

Sekularna država ili sekularno društvo

Kao što nije slučajno da se godinama zanemaruje isticanje nacionalnih zastava na javnim prostorima, pa je gotovo nemoguće na zgradama ili obiteljskim kućama i za najvažnijih nacionalnih ili katoličkih blagdana uočiti hrvatsku zatavu, pa čak i na institucijama društvenoga ili javnoga karaktera. Opće je poznato da je na hrvatskim sveučilištima, a znam primjere iz Zagreba, s Filozofskog fakulteta recimo,  posve normalno da u dvoranama, predavaonicama  nema hrvatskoga grba, a u javnim institucijama godinama se vodi žestoka kampanja protiv svakoga vjerskoga simbola, ponajprije protiv isticanja križa, inaglašavajući kako je Hrvatska – sekularno društvo.

Hrvatska nije sekularno društvo, niti smije ikada postati.

Kao što nije ni jedno jedino društvu suvremenoga svijeta.

Ni kroz ljudsku povijest.

Seuklarna država je nešto posve drugo, no i u tom sekularističkom ludilu suvremene globalne histerije, valja naglasiti da ne može država koliko god bila sekularna, biti antagonizirana prema identitetskim vrjednotama svoga naroda, koje mora, ne samo uvažavati, nego i podupirati i afirmirati svim svojim javnim i državnim politikama.

Jer države tako ostvaruju, i jedino tako, legitimitet kao nacionalne države.

Dakle, iskazivanje poštovanja u Hrvatskoj prema sebi, svojoj obitelji, svojim vrjednotama, svome  narodu, nije samo i jedino pitanje neznanja, nesigurnosti i nebrige milijuna Hrvata, iako jest u dobroj mjeri i to, jer nitko nam ne može ni zabraniti ni nametnuti čestitanje i podjelu radosti s prijateljima zarad blagdana koga slavimo ako to sami želimo. Naime, jučerašnja čestitka biskupa Košića meni privatno za možda i ponajvažniji blagdan Katoličke Crkve, gdje se suočavamo snažnije nego u mnogim drugim prilkama sa svojim korjenima i svetinajma, koje realno nisu mogle, niti će ikada postati zapisane globalne vjerske svetinje, ali nisu ništa manje svete zbog toga, na blagdan kad se snažno sjedinjujemo sa svojim korjenima tražeći i pronalazeći u njima toliko inspiracije i dobra, bez kojega nismo to što jesmo, snažna je poruka. I  višeznačno upozorenje na preispitivanje savjesti i svoga javnoga ponašanja.

I poziv istodobno.

Ja sam ga prihvatio, pomalo posramljen.

Ali odlučan odmah pokušati mjenjati pogubne navike ili nedostatak dobrih navika.

To je istodobno poziv i svim pripadnicima katoličkog klera da na misama, u svakoj prigodi, snažno počnu poučavati ljude, pripadnike Katoličke Crkve, na zanemarena, a lijepa pravila i običaje, iskazivanje ili svjedočenje kako Crkva voli istaći, svoje pripadnosti i vjere, a u društvenom smislu – svoga identiteta. A ne rade to.

Gradnja političke nacije

Rijetko ćete izuzev za Božić i Uskrs čuti na početku Sv. Mise čestitku za aktualni blagdan.

Moralo  bi to postati pravilo.

I moralo bi postati pravilo takve čestitke uvijek uputiti u javnom prostoru, ne samo tjekom propovjedi na misama, nego uoči svakoga važnoga katoličkog blagdana. I podsjetiti hrvatski kršćanski narod o značaju toga blagdana. A svi smo mi Crkva.

Čestitakama se snažno afirmira društvenost značenja blagdana.

Moralo bi postati pravilo, a s obzirom na zapuštenost hrvatske kulture državnosti, koja je povijesno veoma mlada, usporediva s djetetom od dvije godine recimo, da je obavezno isticati državna obilježja na svakome samostojećemu objektu, na svim mjestima izloženim interesu javnosti i okruženja, svoja nacionalna i pripadajuća obilježja na kojima počiva hrvatsko društvo, u ovome slučaju zastave Republike Hrvatske. I, kao u svakome procesu odgoja, to ne ide samo nagovaranjem, afirmacijom u medijima, nego i svojevrsnom zakonskom prisilom. A prije toga snažnom kampanjom u medijima, zbog koje će se sramiti i osjećati neugodno oni koji to ne žele i koji se skrivaju, ili su protiv hrvatskih i katoličkih obilježja.

Navike se stječu na različite načine, a navike su temelji razvoja svake civilizacije.

Onoga trenutka, kada u Hrvatskoj postane posve prirodno i normalno čestitati svaki, baš svaki državni i katolički blagdan i javno i interno, osobno i obiteljski svima s kojima ljudi opće, mi ćemo početi govoriti o kulturi samosvijesti i samopoštovanja. Tada će biti uspostavljeni temeljni standardi razvoja našega društva u svakom pogledu, formirat će se osnovne pretpostavke za izliječenje duhovne krize. A ona je prauzork svih drugih kriza.

Onoga trenutka kada na svakoj kući, zgradi, na svakome stanu, a da ni ne spominjem javne i državne institucije, hrvatska zastava na dane blagdana bude izvješena, znat ćemo da smo državotvorna, kulturna i civilizacijski samosvjesna nacija, koja držeći do sebe stječe prava na poštovanje drugih. To se na početcima odgoja političke nacije, kao i na početcima odgoja djeteta, riješava s malčicom prislile, ili u državama – zakonom. Pa nagrađuje ili kažnjava!

A manjine?

Onoga trenutka kada budu prednjačile u iskazivanju poštovanja prema svome hrvatskom narodu i njegovim izrazito snažnim obilježjima kao što je pripadnost katoličkoj vjeri i tradiciji, bit će naš blagoslov i ukras, naša ljepota i vrijednost, a ne kao sada – u velikoj mjeri naša suprotnost i destrukcija. Zato ih valja uznemiravati, ako ih uznemirava poziv na poštovanje hrvatskih nacionalnih pravila i vrjednota.

Eto što jedna čestitka posebnog čovjeka može izazvati!

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari