Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Nakon čestitke biskupa Vlade Košića – zašto ne čestitamo blagdane jedni drugima?

Objavljeno

na

Tjekom dana, na blagdan Svih Svetih, biskup Vlado Košić uputio mi je čestitiku. I posramio me, jer ja nisam nikomu, pa niti njemu, te potaknuo me na razmišljanje – zašto u Hrvatskoj, usprkos stoljećima dugoj tradiciji slavljenja katoličkih blagdana, izuzev Božića i Uskrsa, ljudi jedni drugima ne čestitaju te blagdane, zašto jedni drugima ne iskažemo tom prigodom bliskost, pošaljemo poruku zajedništva i zašto to ne manifestiramo i javno u svakoj prigodi?

Jer to su neizostavni elementi blagdanskoga ugođaja, duha i našega društvenog postojanja.

Nije dovoljno reći konstataciju da nemamo još uvijek iz različitih, najčešće povijesnih razloga, izgrađenu kulturu samopoštovanja, koju u prigodi državnih praznika možemo nazvati kulturom državnosti, a u prigodi katoličkih blagdana, kulturom svjedočenja svoje vjerske pripadnosti.

A u oba slučaja radi se o samim temeljima našega osobnog, obiteljskog i nacionalnog identiteta, koga afirmiramo na kompleksan način, i osobno i obiteljski i društveno, kao narodna zajednica, slavljenjem praznika i blagdana. Dakle, analize o tome zašto je to tako, svakako su višeznačne, svakako skrivaju čitav niz dubinskih uzroka današnje ukupno loše slike hrvatskoga društva, ali i naroda u cjelini, naroda zato, što stanje naroda gledano osjetom stanja njegovoga duha, presudno ovisi o pojedinačnome javnome doživljaju refleksije njegovih društvenih sustava, odnosno u materijalnom smislu – institucija.

Državnih i vjerskih.

Samosvijest jednoga naroda, a time i svih njegovih pripadnika ogleda se u čitavome nizu dubinskih elemenata i putem izvanjskih manifestacija  njegovoga odnosa prema samome sebi. I to se ne može postići dekretom, ne može ni trenutno u nekom povijesnom razdoblju, nije moglo  primjerice činom proglašenja samostalne Republike Hrvatske, niti se može postići samo državnom i društvenom legalizacijom štovanja katoličkih simbola, svetinja i vrjednota blagdanima.

Identitetske vrijednosti valja snažno afirmirati i poticati, a ne samo legalizirati.

Koliko god je bilo trajno stanje osobnog i nacionalnog duha snažno željeti javnu i slobodnu manifestaciju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti materijalizirati bez straha, do devedesete godine i proglašenja samostalne i slobodne države hrvatskoga naroda, time i njegove pripadajuće Katoličke Crkve, ispada da je samo tridesetak godina nakon toga čina – ta ista želja, htijenje i nevjerojatno snažna potreba zbog koje se riskiralo progon i egzistencijalnu ugrozu, to postalo nebitno.

Kako je to moguće?

Nebrigom prvo.

Drugo, osmišljenom državno-političkom namjerom.

I vrlo destruktivnim ciljanim sveobuhvatnim programima preoblikovanja hrvatskoga društva, čovjeka, pa naroda u cjelini.

Svako nastojanje da se iskaže svoja pripadnost i posvjedoči svoj identitetski osjećaj u zajednici s pripadajućim narodom i ljudima u Hrvatskoj, ili se najčešće uzima javno kao svojevrsna zaostalost, neprilagođenost i isključivost prema nekim novim i najčešće lažno neupitnim vrjednostima, trendovima, nekoj nedefiniranoj virtualnoj globalnoj strukturi, a u Hrvatskoj se pogotovo to nastojanje ograničava i nametnutim javnim nepisanim pravilom – da je iskazivanje svoga vjerskog i nacionalnog osjećaja svojevrsna ugroza ili prijetnja, pa sve do mržnje prema drugačijima od nas velike većine, koji žive u našemu okruženju.

Iskazivanje sebe prikazuje se kao – uznemiravanje manjine oko nas.

Uznemiravanje?

Ako je, neka je.

Bezimeni blagdani

To je poziv manjini da razmisli o sebi, ne nikako nama, pogotovo ne kroz sumnju u nas same. A upravo to se i tako se radi sustavno i događa se sustavno s materijalnim efektima naše nesigurnosti i nepovjerenja u same sebe.

Pa se jako vodi računa da nam susjeda ne uznemiri isticanje hrvatske zastave, da se preglasno ne čuje neka hrvatska nacionalna pjesma, ne daj bože Thompson i „Lijepa li si“, da se umjesto čestitke za Božić ili Uskrs sve češće govori o „blagdanima“ a čestitke se izgovaraju izrazom „sretni blagadani“, dok se istodobno snažno  afirmira  i nameće  kao neka vrsta kulturološkog i civilizacijskog kanona, odnosno razdjelnice između civiliziranih i neciviliziranih ljudi, pravoslavcima reći „Hristos se rodi“ ili muslimanima Bajram Šerif Mubarek.

Reći pravoslavcima, pogotovo pravoslavnim Srbima „Sretan Božić“ bila bi provokacija, kao i muslimanima – „Sretan Bajram“.

Lijepo je susjedu, prijatelju, sudržavljaninu i sudržavljanima, strancu i bilo kojemu namjerniku i na taj način iskazati poštovanje i privrženost, ali nije lijepo kada državni dužnosnici i javne osobe javno izgovaraju većinskome, svome, narodu čestitku za bezimene blagdane skrivajući njihovo stvarno značenje u bezimenosti, a manjinskim  zajednicama i pripadnicima tih zajednica, čestitku s njihovim izvornim načinom čestitanja. Jednostavno, to je licemjerno, jer iskazivati drugome poštovanje koje sebi ne tražiš i očekuješ, iskazuješ – neizravno nepoštovanje i tome drugome.

Tko ne poštuje sebe, njegovo poštovanje drugima nema vrijednosti.

S druge strane, ja nikada u slobodnoj Hrvatskoj nisam čuo da je neki pravoslavni svećenik SPC-a, neki etnički Srbin u Hrvatskoj javno izgovorio – Na dobro vam/ti došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo! Nikada.

Nisam to čuo ni od jednoga muslimana u Hrvatskoj u javnosti.

Ni od jednoga Židova, niti bilo koga drugoga.

To neupitno govori o potpuno izokrenutim standardima, izrazitom nepoštovanju društva i njegovih vrjednota, pa do samoga nepostojanja tih temeljnih društvenih vrjednota, te ponajviše o pravcima koji ukazuju na dezorjentaciju, ako ne i na daleko teže i opasnije pravce.

U javnome prostoru se hrvatski katolički blagdani sve češće i sve više nazivaju samo blagdanima, ili posve pogrješnim nazivima kao „dan mrtvih“ recimo kao zbirni naziv za Sve Svete i Dušni dan, čestitke se izgovaraju bez ikakvoga odnosa prema autentičnim kršćanskim tradicijama i pravilima, zaboravlja se autentični način iskazivanja čestitki i međusobnih poruka u javnome prostoru, dok se snažno afirmira kao civilizacijska stečevina afirmacija manjinskih običaja, etničkih i vjerskih.

I što je još pogubnije –onih nametnutih iz estradno-lijevoliberalnih i globalističkih industrija bez ikakvoga uporišta u autentičnim realnostima suvremenih naroda. I to postaju uzorne paradigme!?

To naravno u Hrvatskoj danas nije slučajno.

To je proces osmišljene i ciljane dubinske dekonstitucije hrvatskoga naroda.

Sekularna država ili sekularno društvo

Kao što nije slučajno da se godinama zanemaruje isticanje nacionalnih zastava na javnim prostorima, pa je gotovo nemoguće na zgradama ili obiteljskim kućama i za najvažnijih nacionalnih ili katoličkih blagdana uočiti hrvatsku zatavu, pa čak i na institucijama društvenoga ili javnoga karaktera. Opće je poznato da je na hrvatskim sveučilištima, a znam primjere iz Zagreba, s Filozofskog fakulteta recimo,  posve normalno da u dvoranama, predavaonicama  nema hrvatskoga grba, a u javnim institucijama godinama se vodi žestoka kampanja protiv svakoga vjerskoga simbola, ponajprije protiv isticanja križa, inaglašavajući kako je Hrvatska – sekularno društvo.

Hrvatska nije sekularno društvo, niti smije ikada postati.

Kao što nije ni jedno jedino društvu suvremenoga svijeta.

Ni kroz ljudsku povijest.

Seuklarna država je nešto posve drugo, no i u tom sekularističkom ludilu suvremene globalne histerije, valja naglasiti da ne može država koliko god bila sekularna, biti antagonizirana prema identitetskim vrjednotama svoga naroda, koje mora, ne samo uvažavati, nego i podupirati i afirmirati svim svojim javnim i državnim politikama.

Jer države tako ostvaruju, i jedino tako, legitimitet kao nacionalne države.

Dakle, iskazivanje poštovanja u Hrvatskoj prema sebi, svojoj obitelji, svojim vrjednotama, svome  narodu, nije samo i jedino pitanje neznanja, nesigurnosti i nebrige milijuna Hrvata, iako jest u dobroj mjeri i to, jer nitko nam ne može ni zabraniti ni nametnuti čestitanje i podjelu radosti s prijateljima zarad blagdana koga slavimo ako to sami želimo. Naime, jučerašnja čestitka biskupa Košića meni privatno za možda i ponajvažniji blagdan Katoličke Crkve, gdje se suočavamo snažnije nego u mnogim drugim prilkama sa svojim korjenima i svetinajma, koje realno nisu mogle, niti će ikada postati zapisane globalne vjerske svetinje, ali nisu ništa manje svete zbog toga, na blagdan kad se snažno sjedinjujemo sa svojim korjenima tražeći i pronalazeći u njima toliko inspiracije i dobra, bez kojega nismo to što jesmo, snažna je poruka. I  višeznačno upozorenje na preispitivanje savjesti i svoga javnoga ponašanja.

I poziv istodobno.

Ja sam ga prihvatio, pomalo posramljen.

Ali odlučan odmah pokušati mjenjati pogubne navike ili nedostatak dobrih navika.

To je istodobno poziv i svim pripadnicima katoličkog klera da na misama, u svakoj prigodi, snažno počnu poučavati ljude, pripadnike Katoličke Crkve, na zanemarena, a lijepa pravila i običaje, iskazivanje ili svjedočenje kako Crkva voli istaći, svoje pripadnosti i vjere, a u društvenom smislu – svoga identiteta. A ne rade to.

Gradnja političke nacije

Rijetko ćete izuzev za Božić i Uskrs čuti na početku Sv. Mise čestitku za aktualni blagdan.

Moralo  bi to postati pravilo.

I moralo bi postati pravilo takve čestitke uvijek uputiti u javnom prostoru, ne samo tjekom propovjedi na misama, nego uoči svakoga važnoga katoličkog blagdana. I podsjetiti hrvatski kršćanski narod o značaju toga blagdana. A svi smo mi Crkva.

Čestitakama se snažno afirmira društvenost značenja blagdana.

Moralo bi postati pravilo, a s obzirom na zapuštenost hrvatske kulture državnosti, koja je povijesno veoma mlada, usporediva s djetetom od dvije godine recimo, da je obavezno isticati državna obilježja na svakome samostojećemu objektu, na svim mjestima izloženim interesu javnosti i okruženja, svoja nacionalna i pripadajuća obilježja na kojima počiva hrvatsko društvo, u ovome slučaju zastave Republike Hrvatske. I, kao u svakome procesu odgoja, to ne ide samo nagovaranjem, afirmacijom u medijima, nego i svojevrsnom zakonskom prisilom. A prije toga snažnom kampanjom u medijima, zbog koje će se sramiti i osjećati neugodno oni koji to ne žele i koji se skrivaju, ili su protiv hrvatskih i katoličkih obilježja.

Navike se stječu na različite načine, a navike su temelji razvoja svake civilizacije.

Onoga trenutka, kada u Hrvatskoj postane posve prirodno i normalno čestitati svaki, baš svaki državni i katolički blagdan i javno i interno, osobno i obiteljski svima s kojima ljudi opće, mi ćemo početi govoriti o kulturi samosvijesti i samopoštovanja. Tada će biti uspostavljeni temeljni standardi razvoja našega društva u svakom pogledu, formirat će se osnovne pretpostavke za izliječenje duhovne krize. A ona je prauzork svih drugih kriza.

Onoga trenutka kada na svakoj kući, zgradi, na svakome stanu, a da ni ne spominjem javne i državne institucije, hrvatska zastava na dane blagdana bude izvješena, znat ćemo da smo državotvorna, kulturna i civilizacijski samosvjesna nacija, koja držeći do sebe stječe prava na poštovanje drugih. To se na početcima odgoja političke nacije, kao i na početcima odgoja djeteta, riješava s malčicom prislile, ili u državama – zakonom. Pa nagrađuje ili kažnjava!

A manjine?

Onoga trenutka kada budu prednjačile u iskazivanju poštovanja prema svome hrvatskom narodu i njegovim izrazito snažnim obilježjima kao što je pripadnost katoličkoj vjeri i tradiciji, bit će naš blagoslov i ukras, naša ljepota i vrijednost, a ne kao sada – u velikoj mjeri naša suprotnost i destrukcija. Zato ih valja uznemiravati, ako ih uznemirava poziv na poštovanje hrvatskih nacionalnih pravila i vrjednota.

Eto što jedna čestitka posebnog čovjeka može izazvati!

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari