Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Nakon sto dana vidljivo je jedino da Plenković ne zna što bi s antifama?

Objavljeno

na

Plenković je dovoljno obrazovan čovjek, dovoljno iskusan i očito je prema ostvarenoj karijeri, nikako ga se ne može svrstati među ljude koji ne razumiju procese kojima upravljaju.

To su sve jako važne i pozitivne reference za čovjeka koji predvodi hrvatsku izvršnu državnu vlast u najvećoj mjeri, uz dio nadležnosti predsjednice Republike, ali, to je i vrlo visok zahtjev prema kojemu se moraju mjeriti njegovi realni rezultati. Figurativno, ako Fićo postigne brzinu od 120 km/h to je podvig, ali ako Ferari ne može voziti brže od toga, onda je to – podvala. U tom pravcu valja analizirati i Plenkovićeve proklamirane ciljeve, koji se, kad su u pitanju najšira moguća načela, nisu bitno promijenili u odnosu na njegove poruke u tijeku kandidature za predsjednika HDZ-a, a ni kasnije, kada je predvodio HDZ-ovu predizbornu kampanju.

Valja također istaknuti da je s nekoliko značajnih kadrovskih odluka, pa i otvorenim odstupanjem od principa kadroviranja kojega je isticao u predizbornoj kampanji, a koji je mjerljivo značajno utjecao na ukupan izborni rezultat i HDZ-ovu pobjedu na izborima, Plenković pokazao da ima hrabrosti donijeti i nepopularne odluke. Nepopularne pred svojim izbornim tijelom, odnosno njegovom velikom većinom, barem mjereno prema broju preferencijalnih glasova ljudima s lista HDZ-a. Logika je, tko se usuđuje tako odstupiti od predizbornih objava o kadrovima, tko ima petlje istaknuti kadrove koji nisu omiljeni u njegovom izbornom tijelu taj, ili ima adute u rukama, ili je prevarant.
To je također dodatni zahtjev, odnosno najčešće uteg, ukoliko se ne vidi smisao takvog kadrovskog odstupanja. Plenković je već tada preuzeo na sebe, bez izgrađene karizme od ranije i bez bitne jamstvene prepoznatljivosti u izbornom tijelu HDZ-a, odnosno suverenističke Hrvatske, prilično veliki teret i odgovornost, jer onoliko koliko se odrekao prepoznatljivih HDZ-ovih kadrova, toliko je preuzeo osobnu odgovornost za ispunjavanje političkih očekivanja izbornoga tijela. Bio Hasanbegović, bila Obuljen, HDZ mora imati jednake političke ciljeve i jednake politike, bez obzira na modele ostvarivanja. Oko ciljeva ne smije biti kompromisa.

U tom kontekstu dakle, valja gledati prvih sto dana predsjednika vlade Plenkovića i njegovoga kabineta.

Pođimo od stabilnosti koju je Plenković i neki dan povodom sto dana vlade, u intervjuima stalno naglašavao, uz poruku da je njegov cilj da njegova vlada doprinese suzbijanju društvenih sukoba i razlika. Ako stabilnost budemo mjerili brojem mandata u Saboru, brojem ruku pri izglasavanju zakona i državnih politika, ili, što je još važnije, orkestriranom javnom i virtualnom slikom, a ne zavirujemo u sadržaj tih politika, kao i u postupke koji su prethodili promociji i donošenju državnih politika, ako će javnu prezentaciju takve stabilnosti promicati propagandisti, a ne novinari, koji ne smiju ili ne znaju postaviti bitno pitanje sugovorniku, onda možemo reći da imamo stabilnu vlast.

Međutim, je li to ključni cilj nacionalne državne politike?

Ne bi smio biti ni u ludilu.

Stabilna vlast je jedna od pretpostavki za donošenje dobrih odluka, a dobre odluke su samo put za postizanje stabilne države, osiguranje stabilnih društvenih gibanja, koji moraju voditi u samo jednom pravcu. Razvojnom, kvalitetnom i bogatijem društvenom statusu najvažnije društvene grupacije, a to je – hrvatski narod. Jer, nikada i nitko ne smije u Hrvatskoj smetnuti s uma da ni jedna država u Hrvatskoj ne može valjati ili biti prihvatljiva narodu ako nije – hrvatska država. Nehrvatskih država smo se stoljećima nauživali. Ne može biti samo država, niti bezimena država, pa stoga i njena stabilnost isključivo vrednuje kroz obilježje – hrvatske državnosti. Onoliko koliko legitimnosti hrvatskoga naroda iz izbornoga procesa nosi izvršna državna vlast, toliko je veća mogućnost da su državne politike legitimnije, bliže interesima toga naroda i u konačnici odgovornije pred istim narodom. Današnja stabilna vlast i vlada potječe iz oko dvadeset posto ukupnog hrvatskog nacionalnog izbornog legitimiteta.

To je vrlo opasna činjenica, vrlo opasna bomba pod državnom stabilnošću i vrlo pogodno tlo za političke manipulacije. Jer, drastično smanjena legitimnost znači i drastično smanjen ocjenjivački diskurs, prema tome i odgovornost prema hrvatskom narodu.

Plenković izbornim zakonom to mora promijeniti i prestati govoriti o stabilnoj vlasti, a izričito isticati stabilnost – nacionalne države. To je kao kuća. Ako stoji na jednom ćošku, svaki je maestral za nju opasan, ako je na sva četiri ćoška, a povezani armiranim betonom, ne može joj ni uragan ništa. Za sada je očito da ni Plenković ni njegovi suradnici, savjetnici, ali ni Most ni ne pomišljaju na to, niti vide, u čemu je ključni problem hrvatske državne stabilnosti.

U izbornom zakonu!

O tome je nazad dva mjeseca u jeku rasprava o izbornom zakonu u Saboru, pisao Nikola Štedul predsjedniku Vlade i Sabora, a znam da je konzultirao vrhunske svjetske stručnjake. Nisu mu ni odgovorili. A nudio im je upravo te stručnjake – besplatno. Šutio je Most, šutio je Plenković, jedino je reagirala predsjednica Republike.

Dakle, stabilnost se ne smije mjeriti brojem zakona, brojem saborskih sjednica, usuglašenih stavova i akata, javnih poruka i deklaracija, niti brojem ruku u Saboru. Niti će Petrov ostati zapamćen kao netko tko je donio s kolegama promjene u sadržaj političkoga poretka u Hrvatskoj samom svojom pojavom, ako se upravo u toj sferi ne naprave radikalne i primjerene izmjene. Za sada oni očito misle da je to što umjesto Jakova, vidimo Janka, da umjesto Reinera Petrov predsjedava Saborom, da je to najvažnija promjena. Njemu jest, ali meni nije. Ključna stabilnost od koje izravno ovisi je li neka vlast dobra li nije, je li netko vrijedan nacionalne potpore ili nije jest samo i jedno. Stabilnost nacionalne države.

Pri čemu je jednako presudno i ovo „nacionalne“ i ovo „države“.

Plenkoviću se za odluke, izuzev preuzimanja i nastavka blamaže s INA-om, te nastavka kompromitacije Hrvatske pred međunarodnom pravnom, političkom i stručnom javnošću, najavljenim osporavanjem odluke arbitraže UN-a, ne može ništa bitnoga prigovoriti za ovih sto dana, barem ne u smislu destruiranja državne i suverenističke politike, ali zbog nedostatka jasnih rješenja oko čitavoga niza naslijeđenih slabosti, nemoguće je ne konstatirati da mu se mora prigovoriti za – nečinjenje. Ili, barem da ne vidimo javno nikakav znak da se te slabosti nastoje riješiti.

Jer nitko nije uočio da su antife smršavjele, a samo je mršav i gladan antifa- dobar antifa.

A i dalje ih je puna državna i javna uprava, društvene institucije i mediji, koje financira država. Onoga trenutka kad antifa proda svoju pamet i rad Orbanu, Trumpu, Britancima, Kinezima, Japancima ili Srbiji, kad uspiju ostvariti bogatstvo na europskom tržištu, Hrvatska će postati stabilna. Srbiju ističem kao fenomen, jer dobiva besplatan rad antifa, koje financira, valjda kao pripomoć na putu u EU, od hrvatske države.

Tržišne antife neće biti – antife.

Uzmimo diplomaciju.

Treba li spominjati izravni apel predsjednice Republike o hitnosti smjene čitavoga niza veleposlanika s teškim javnim sumnjama, ali i argumentima o njihovoj antihrvatskoj aktivnosti, treba li spominjati nastavak divljanja unutarnjega razaranja hrvatskoga ponosa i identiteta čitavim nizom navodnih „demokratskih različitosti“, a u biti čistih petokolonaških aktivnosti. Treba li spominjati eksploziju profesionalnoga banditizma na HRT-u, HINA-i?

Ne može se sa sigurnošću uprijeti prstom niti u jednu politiku koju je njegova vlada promovirala i reći – da, to je prepoznati suverenistički pravac i siguran znak da Hrvatska izlazi iz razdoblja sukoba oko samih temelja državnosti.

Varaju se svi koji misle da će tu stabilnost Plenković postići poreznom reformom, varaju se svi koji misle da će to postići čitavim nizom odluka i najavljenih političkih aktivnosti, jer, svi ti procesi se u zadržanoj i neizliječenoj golemoj neravnoteži postojećih društvenih silnica u Hrvatskoj, mogu iskoristit i kao instrumenti za urušavanje samih temelja hrvatske državnosti. Porezna reforma, bila dobra ili loša, bila dovoljna ili ne za pokretanje nekih društvenih potencijala, je – bezimena. Naime, porezna reforma i sve odluke u gospodarstvu, sva rješenja u monetarnoj politici, svi problemi u funkcioniranju javne uprave, nisu nužno – hrvatski problemi. Na te probleme se primjenjuju univerzalna rješenja, iako nitko ni to u Hrvatskoj ne vidi jasno, ali ta rješenja neće od ovakve hrvatske države učiniti – bolju državu hrvatskoga naroda. Ta rješenja mogu čak i ako su uspješna, istodobno značiti moćan instrument razaranja nacionalne državnosti, a za to se umiralo stoljećima, koliko i biti silan poticaj razvoju te nacionalne državnosti, ako su sastavni dio programa – razvoja nacionalne države.

Ne bilo koje.

Ne Grčke, ne Europe, ne Poljske, ne Islanda, nego – Hrvatske. Za sada se niti jedno rješenje ne može sigurno uzeti kao poticaj razvoju – hrvatske nacionalne države. Jer, kao da će rast BDP-a značiti istodobno i bogatije financiranje prosoroševskih radaborićevskih i zoranpusićevskih društvenih i aktivističkih kreatura, ako će nacionalna televizija biti jakovizirana, puhovizirana ili klasićevizirana, severizirana i novokmetizirana kako sada izgleda nakon tri mjeseca Plenkovićeve vlasti, onda je postignuti razvoj samo znak većega debljanja tih parapolitičkih kreatura i sigurniji oslonac snagama koje uništavaju – hrvatsku suverenost.

Da se razumijemo.

Da čak i Srbija vlada nad hrvatskim narodom, da Turska vlada nad hrvatskim narodom, ne bi joj bio interes danas u globalnom okruženju imati nekonkurentno gospodarstvo, financirati lošu znanost, imati slab turizam, ili siromašne ljude. Iste bezimene brojke kriju i dobro i zlo. Ako u ovakvu kulturu sa ovakvim rasporedom institucionalnih snaga Hrvatska izdvoji deset posto BDP-a, to će biti, ne znak napretka i senzibiliteta prema kulturi, nego totalne neosjetljivosti prema – nacionalnoj kulturi. Jer financiranje kulturnjaka, jednako je financiranju RSK tijekom Domovinskoga rata. Isto se odnosi na financiranje znanosti, medija, civilnih udruga, ako će odnosi snaga ostati ovakvi kakvi su danas.

Ne može hrvatska državna stabilnost kao znak razvoja nacionalne državnosti počivati na kompromisima s otvorenim zagovarateljima kriminalizacije hrvatskoga naroda, sa skupinama koje u svakom, baš svakom trenutku, u svakoj prigodi, nastoje kriminalizirati hrvatski narod, izazvati incident smišljeno i podmuklo kao prigodom izložbe o Anni Frank u Šibeniku, pokušati varati vrlo ružnim i dvojbenim političkim porukama o Domovinskom ratu, a nakon toga voditi međunarodnu kampanju kriminalizacije Hrvatske koristeći holokaust kao univerzalni simbol, kao s poljudskom svastikom, kao s pločama legitimnim i slavnim HOS-ovim postrojbama i junacima, kao s nasilnim usmjeravanjem javnosti na krivotvorenu genocidnost hrvatskog naroda iz Drugog svjetskog rata, a istodobno nasilno i otvoreno sprječavati sami spomen najtežih nacističkih zlodjela u Europi nakon četrdeset pete, onih srpskih početkom devedesetih godina. A upravo tako izgleda ovakva stabilnost kojoj svjedočimo.

Nužne su hitne, jasne, prepoznatljive promjene.

Ne može naznaka nove suverenističke državne politike biti ostanak Bajića i Cvitana na ključnim mjestima državnoga progona kriminala i zločina, ne može na HRT-u i u HINA-i ostati na visokim uredničkim i novinarskim pozicijama desetine otvorenih destruktivaca i nadripropagandista, niti ljudi koji imaju nadležnosti, a to toleriraju, mogu jamčiti bilo kakav napredak autentičnog novinarstva, ne može se ni pod kojom deklaracijom od Hribara na čelu HAVC-a nakon teških poremećaja i golemih šteta za koje je izravno odgovoran, očekivati doprinos – stabilnom hrvatskom društvu, stabilnoj hrvatskoj državi i razvoju nacionalne državne politike.

Ne može se držati vuka u toru i očekivati da će ovce ostati na broju.

U Hrvatskoj svaki proizvod, svaka kreacija, svaka ideja i program mora nositi oznaku „hrvatsko“, jer drugačije nikako ne može postati europsko ili svjetsko. Sve drugo je – laž.

Zbog toga Plenkovića prvenstveno valja ocjenjivati prema onome što se ne vidi, prema onome što ne možemo prozrijeti u njegovim političkim namjerama, a ne ni blizu toliko prema onome što je učinio.

Jer, nije ništa loše učinio da bi ga se valjalo osuđivati.

Ali, nije ništa ni važno učinio kako bi potvrdio sadržaj svojih najavljenih politika, a na kredit se ne može živjeti vječno. Jer, njemu je sasvim sigurno jasno da nisu sinonimi stabilna vlast, nekonfliktno društvo i – razvoj nacionalne stabilne suvremene države. Mogu biti i goleme suprotnosti, iako tako ne izgleda. Kao što su u svakoj zdravoj naciji nužni društveni konflikti radi njenoga razvoja, ali ti konflikti ne mogu biti tipa – treba li nacija imati svoju slobodu ili ne treba?

Plenković mora početi donositi važne i jasne odluke, a ne ignorirati otvoreno neprijateljstvo silnica u samome srcu društvenoga i državnoga poretka, jer nikakav privid nacionalne suglasnosti ne mogu ponuditi čak i potpuno kontrolirani mediji, ako ga nema. Samo je pitanje dana kad će eksplodirati. Kao u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su javno cvjetali bratstvo i jedinstvo, a u prvoj krivini Srbi isukali nožine na „braću“.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari