Pratite nas

Reagiranja

Marko Ljubić: Napadajući Karolinu Vidović Krišto, Index brani zonu zla

Objavljeno

na

Kad na portalu kao Index, koji stjecajem okolnosti i proporcionalnom uzlaznom crtom potpuno poremećenih vrijednosnih kriterija postaje realna moć, uočite nekakav nasrtaj na čovjeka, bez obzira tko on bio, to nije vijest. Kad ispod toga nasrtaja uočite cijeli katalog udara na istoga čovjeka, onda to, usprkos svakom odmaknuću od primjerene intelektualne logičnosti ili ljudskoga karaktera kreatora kataloga, postaje indikativno.

Nešto znači.

Jer kaos nije radi kaosa, niti je sam sebi svrha.

Kako god Index nije postao na relevantnim civilizacijskim vrijednostima ponajutjecajniji medij u Hrvatskoj, niti je to postao pokušajem stvaranja neke vrijednosti, posve je jasno u takvim društvenim fenomenima da naizgledni kaos ima nekakva pravila, te da se ispod razbarušene kaotičnosti i navodne neograničene slobode i drskosti krije – pravilna crta skrivenih ciljeva.

Dovoljno je pogledati katalog Indexovih tekstova o Karolini Vidović Krišto, pa pronaći smisao i jasnu definiciju te crte.

Nasrtaji zbog obrane prava na abortus, zbog obrane prava na antifašističko divljaštvo, zbog samostalne selekcije izvora informacija i novinarske slobode, u glavnom – zbog drugačijega, onoga istinskoga nerazarajućeg i informativnog novinarstva.

Prirodno je da se Index okomljuje na Karolinu Vidović Krišto, kao što je prirodno da histerično nasrće na Željku Markić, Katoličku crkvu, pogotovo njene svetinje i simboliku, prirodno je da se Index u toj svojoj hinjenoj kaotičnosti histerično plaši upravo tih ljudi i simbolike koju predstavljaju, jer oni i one naznačuju red, mjerljiv i racionalno dohvatljiv poredak među ljudima, a kreatori indeksizacije društva, zagovaraju relativizaciju iz koje u kaosu nastaju – monstrumi kao što je afirmacija pobačaja, promocija rodne ideologije, pedofilije, seksualnih i inih devijacija, oduzimanje čovjeku njegovih antropoloških i duhovnih osobnosti, mutacija humanizma u antihumanizam, čovjeka u nakazu.

Kad se stvaraju uporišta kao što je Index uvijek je nužno zapravo selekcijom oformiti udarnu četu koja je insuficijentna upravo svim vrednotama na koje nasrću promičući antivrjednote. Tako se to radi, i zbog toga u ovome slučaju nije Index sam po sebi problem, problem je agenda koju on u najširem smislu predstavlja. I problem je opći društveni,politički, ali i državni standard koji pogoduje takvim nakaznostima.

Ne znam što se odaziva na inicijale FĆ, ali, kako je običaj u komunikaciji među ljudima dati ako ništa privremena imena ljudima, psima, mačkama, zečevima, kokoškama, svinjama ili magarcima, onda radi personalizacije rasprave recimo da se to odaziva na Fuj Ću.

Pa tako Fuj Ću nasrće na Karolinu Vidović Krišto zbog njenoga skenera u petak jutro, u kojemu je prezentirala po običaju vrhunski komentatorski refleks, sjajnu autorsku pronicavost, snalaženje u poplavi nametnutih kontroliranih i nevjerodostojnih informacija iz globaliziranoga i uškopljenoga svijeta, te tome suprotstavila slobodni autorski izbor alternativnih izvora, kojima odavno pametni ljudi jedino posvećuju pozornost i pokušavaju u njima istražiti pozadinu relevantnih događaja, zbog epidemiološke zatrovanosti tzv. mainstreama u svijetu.

Fuj Ću zapomaže zbog toga, zapomaže nad oštrom kritikom antifašizma, pokušavajući ozloglasiti dodatnim pritiskom ženu koja uz Željka Karduma u ovome trenutku na ekranima HTV-a zapravo jedina zrači novinarstvom, vjerodostojnošću i komentatorskim znanjima, nasuprot zastrašujućoj poplavi šikaljićiziranih mediokriteta ili – indexa na HRT-u.

Nasrćući na Karolinu Vidović Krišto, Fuj Ću zapravo daje signal svojim klonovima, subraći ili čemu li već u Karolininom okruženju, osjećajući više nego shvaćajući, posve instinktivno, da je ona prijetnja. Nije stoga nasrtaj na Karolinu Vidović Krišto samo nasrtaj na tu ženu, na tu novinarku i vrhunsku komentatoricu, nego krajnje pojednostavljeno, žestoki odgovor prevladavajućega zla na postojanje vidljivih oaza pouzdanosti i ljudskih vrednota u hrvatskom medijskom prostoru.

Nemoguće je ovaj nasrtaj izdvojiti iz konteksta vrlo opasnih poruka Milorada Pupovca u nekovečernjim kasnim satima, kada usmjerava pred saborskim zastupnicima i HTV kamerama kritiku na navodno neidentificirane slabosti HRT-a koje svatko vidi, te tragom ranijih istupa usmjerava otvorenu prijetnju opasnostima po njegovome izboru. A Pupovac govori o Katoličkoj crkvi, navodnoj desnici i slobodnim ljudima preostalim na HRT-u koji mu se još uvijek nisu dali – slomiti. Usprkos povremenim žestokim svađama između Indexa i Pupovca, između njih u biti nema nikakve razlike kad su ciljevi i mete nasrtaja u pitanju.

Govori li to nešto?

Pupovac prijeteći upozorava da „štetočine“ neće imenovati, da se zna tko su oni, te da će kao član vladajuće koalicije o tome povesti računa ondje gdje je vrijeme i mjesto.

I, sad ne povezivati konačne namjere i finalne posljedice, usprkos različitim cestama pristupa, djelovanja Indexa i njegovoga Fuj Ću s ovim što je Pupovac već više puta zloslutno najavio i ostvario u velikoj mjeri, zbog tekstova koje takav Index napiše o Pupovcu u svome prividnom kaosu – posve je neozbiljno i opasno. Jer isti je cilj i njima i njemu.

S druge strane su uvijek iste osobe, iste vrednote i isti simboli.

Da su naime Fuj Ću i njegovi dirigenti na čijoj je nakaradnoj selekciji postao novinar a njegov medij društvena pozornica uistinu namjeravali kao novinari kritizirati šestominutni skener Karoline Vidović Krišto, mogli su usprkos gotovo besprijekorno sadržajno, retorički, usprkos besprijekornoj i autentičnoj televizičnosti gospođe Vidović Krišto, pronaći razloge za utemeljenu kritiku.

Naime, mogli su postaviti načelno pitanje zašto u njenom i HRT-ovskom skeneru isključivi i krajnje ograničavajući monopol imaju tzv. mainstream mediji, koji su samo ostatci silom nametnutoga antifašiziranoga novinarstva s tu i tamo incidentima tipa Šole, čije je navode komentirala Karolina. Nema u skeneru nikada vrlo relevantnih medija, autora, pri čemu su se čak i Indexovci usprkos svoj profesionalno-vrijednosnoj zapuštenosti, bar prema brojkama mogli pozvati i na činjenicu da ni njih nema u tim skenerima.

Jednostavan je odgovor zašto Index to ne primjećuje.

Prvo, ne mogu, jer nisu ih kadrovirali po umnim potencijalima i znanju, niti im je posao intelektualne naravi.

Drugo, jer i onako njihov model i viđenje svijeta, informacija i novinarstva jest u mainstreamu, jest na HRT-u, pa je u toj zaštiti toga nakaznoga poretka nužno isključiti alternativu, koju, usprkos što radi u mainstream mediju, svojom novinarskom pozicijom, relevantnošću i integritetom čini i Karolina Vidović Krišto, ili Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Oni su anti-mainstream u ovome trenutku.

Važno je izborom ovakvoga mainstreama zapriječiti prezentaciju autorskih stavova alternativi s HKV-a, Naroda, te desetina drugih oaza izvornoga novinarstva i slobode, nad kojima politički poredak nema kontrolu niti presudan utjecaj na njih imaju skriveni centri moći čije potpise nose Index i svi pripadnici tzv.hrvatskog mainstreama. Zato Index ne prigovara to Karolini, znajući zapravo da vrlo vjerojatno ne donosi ona odluku o zonama zabrane, te da iza te nakazne primjene otvorene diskriminacije na HRT-u stoje umovi ili donositelji odluka koji su i osmisli – filozofiju Indexa u medijskom diskursu.

Karolinu Vidović Krišto ne treba braniti od takvih, ali se mora reagirati. Pri tome je daleko strašnije činjenica da izuzev Maxportala i Željka Maršića Zenge, doslovno na taj katalog, kao i na čitav niz drugih svinjarija, nitko relevantan ne reagira. Na HRT-u će vjerojatno reći – to je Index uz odmahivanje rukom i imat će djelomično pravo, ali polazište javne odgovornosti nije isto kad se recimo jedan gologuzi huligan sjuri na nogometni travnjak i trčkara pred kamerama, ili kad nasrne armija intelektualno gologuzih protuha i to postane – društvena norma ili pravilo.

Problem je u ponavljanju koje vodi društvenu memoriju i senzibilitet prema navikavanju na zlo, i stvaranje najnižih kriterija komunikacije u društvu. A to ima goleme posljedice na sve što označava čovjeka, pa mu se – čovjek mora stalno u svakoj neprilici usprotiviti.

U tom slučaju valja reagirati, jer smisao nasrtaja na Karolinu Vidović Krišto i jest u tome da se u startu ili zametku unište svi primjeri drugačijega, a to je uvijek opasnije ako se radi o Televiziji. Na taj način se želi poslati poruka ostalima, manje više gotovo u potpunosti indexiziranim novinarima na HTV-u da je zasjeda uvijek pripravljena, da su granice slobode pod sve oštrijim nadzorom pravovjernih čuvara revolucije, ili u ovome slučaju nakazanoga antifašizma.

Karolini Vidović Krišto, kao i Šoli u ovome slučaju, čiji je tekst komentirala, može se također prigovoriti da je iscurilo svako razumno vrijeme za eufemizme o antifašizmu, ili Titu recimo. Sam pojam antifašizam je toliko kompromitiran, toliko ogađen, toliko zastrašujuće nakrcan esencijom čistoga zla u hrvatskoj kolektivnoj memoriji, da je održavanje toga pojma, makar nekada u davna vremena imao možda i elemente humane svrhovitosti, zapravo – čin afirmacije zla. Čistoga zla. Utoliko je vrijeme da se umjesto oštroga termina crvenoga fašiste jednostavno govori o – zlu.

Stvari treba ogoliti potpuno i pred zapjenušane Fuj Ću i slične stvorove staviti jednostavnu činjenicu – izbor između zla i dobra. Nema nikakve sumnje da, iako mogu shvatiti da ovo Fuj Ću moguće nesvjesno štiti i promiče zlo, njegova redakcija i Index, kako god i kad god završili simboliziraju u Hrvatskoj – zlo.

To se krije ispod njegove navodne slobode i još navodnije nekontroliranoga razularenoga kaosa.

Zbog toga je na ovakve opasne činjenice nužno reagirati, a stvari ne stavljati na razinu odnosa nekakvoga Fuj Ću i Karoline Vidović Krišto, jer nisu ju dostojni. Čak ni samoga Indexa i Karoline Vidović Krišto. Jer Karolina u ovome slučaju simbolizira konstruktivnu društvenu kritiku, afirmaciju razuma, razborit razgovor s odgovornošću za izgovorenu riječ, a Fuj Ću i njegova kamarila, koja dominira u svim zakutcima hrvatskoga medijskoga prostora, zvala se Index, Novi list, Novosti, golema većina šikaljića na HRT-u ili N1, simboliziraju – zlo.

Zato i skaču na zadnje noge, reže, pljuju, vrijeđaju, pokušavaju producirati strah i defanzivnost vrednota i razuma, uništavajući progonom osobe, prvo simboliku, zatim egzistencijalno kao opomenu onima koji stoje u koloni stotina tisuća indexiziranih da ne okreću glavu na drugu stranu. Zato im se mora svatko razuman suprotstaviti ma koliko god izgledalo gadljivo dovoditi se u bilo kakav kontekst s njima, realnost su na žalost, kao i svrab, kolera, upala pluća ili AIDS, pa liječenja nema bez – suočavanja.

I, intervencije.

Marko Ljubić/Narod.hr

Antife na aparatima

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sramota!? Dernek vojvođanske „Šokadije“ na obljetnicu pokolja u Vukovaru i Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: fb stranica Ivana Andrašića

U ORGANIZACIJI KPZH ‘ŠOKADIJA’ U VELIKOJ SALI DOMA KULTURE U SONTI U SUBOTU, 18. STUDENOG ODRŽANA JE MANIFESTACIJA PISME, IGRE, TAMBURE I IKAVICE, ‘ŠOKAČKO VEČE 2017’, ŠESNAESTO ZAREDOM

Upravo tako piše na fb stranici „hrvatskog književnika“ Ivana Andrašića (https://www.facebook.com/ivan.andrasic.5), uz prilog od ukupno 63 fotografije sa sinoćnjeg derneka (18.11.2017.), uz (za sada) 96 lajkova oduševljenih posjetitelja koji su vijest popratili prigodnim komentarima, a prenio ju je  i „Vojvođanski ETNO portal“.

Dok Hrvati diljem svijeta i posebno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s dubokim pijetetom prema nevinim žrtvama Vukovara i Škabrnje tiho koračaju u kolonama sjećanja i pale svijeće u prozorima, na trgovima i uzduž gradskih prometnica, pripadnici „naše“ manjine u Sonti (Vojvodina, općina Apatin) održavaju dernek i „njeguju nacionalnu kulturu“.

Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata ‘Šokadija’“ – Sonta ili ne zna što Hrvatima znači taj 18. studeni, ili ih nije briga, trećega nema. Osobno sumnjam da ne znaju. Ali, neću nagađati dalje. Prepuštam to savjesti organizatora i sudionika zabave.

Nisam ljut, ogorčen, pa čak niti iznenađen, ali tužan jesam.

Do svoje trideset sedme godine živio sam nedaleko od Sonte, nekih 60-ak kilometara jugo-istočno u selu Plavni, općina Bač. Svoju kuću sam s obitelji napustio 27. kolovoza 1991. godine, nakon što je prvi VBR (višecijevni bacač raketa) počeo preko našeg sela ispaljivati plotune na Vukovar (udaljen oko 6 kilometara zračne linije). I više se nisam vraćao. Niti imam namjeru ikad posjetiti kraj u kojemu sam odrastao. I što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji kako sam donio ispravnu odluku.

Vojvodina je te 1991. godine bila poligon za velikosrpsku agresiju i s prostora vojvođanskog podunavlja (od Bačke Palanke do Bezdana) na Hrvatsku su kretale kolone „JNA“ (tehnika i ljudstvo), otuda je okupirana Baranja, svom silinom je topništvom tučena istočna Slavonija, iz Vojvodine su mobilizirani deseci tisuća rezervista koji su s četnicima i „JNA“ išli u rat za „veliku srbiju“  (a među njima je bilo i Mađara i „Hrvata“ – od kojih su tada mnogi sebe zvali „bunjevcima“ ili „šokcima“). Zanimljivo je također, da je u Vojvodini odziv u pričuvu „JNA“ bio između 80 i 90%, čak i u zimu i proljeće 1992. godine, kad su u Šumadiji na djelu opstrukcije mobilizacije i masovno odbijanje odlaska u rat.

Ovdje ću stati, iako bi se moglo reći još dosta toga što šira javnost ne zna.

To je, naravno, samo djelić istine koju jako dobro znamo svi mi koji smo u to vrijeme živjeli u podunavskom dijelu Vojvodine. Gledali smo kako se prije pokolja u Borovu Selu okupljaju četnici po salašima koji su im bili „baze“, bili smo svjedoci dovlačenja tehnike (tenkova, haubica, topova, minobacača, raketnih sustava) i ono što je najbolnije, preko naših sela letjele su rakete i topnički projektili ubijajući naš narod na drugoj obali Dunava. Mnogi nisu mogli izdržati taj golemi psihološki pritisak i napustili su svoje kuće, uglavnom zauvijek.  Mnogi su i ostali. No, to je stvar izbora.

Mi u Hrvatskoj ne očekujemo da Hrvati u Vojvodini i Srbiji u ove dane bola i ponosa pale svijeće, niti da se priključe Ženama u crnom koje su se i jučer okupile u Beogradu s porukom „Nikada ne smemo zaboraviti žrtve Vukovara“, jer znamo gdje žive i znamo kako bi to bilo protumačeno.

Ne pada mi na pamet očekivati to od njih, niti ih osuđujem što javno ne manifestiraju pijetet prema žrtvama u Hrvatskoj, ali taj osjećaj (pod uvjetom da ga čovjek ima), može se dostojanstveno iskazati i šutnjom, pa i uzdržavanjem od terevenki bilo kakve vrste.

Ne rijetko čitamo i slušamo u medijima oštre kritike na račun Republike Hrvatske koju se s najviših instanci DSHV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata proziva kako nedovoljno izdvaja za vlastitu manjinsku zajednicu u Vojvodini i Srbiji.

Ne znam je li to tako ili nije.

Ali, kakvi su to Hrvati koji upravo NA TAJ DAN prave dernek i zabavljaju se? Imaju li oni ikakvoga osjećaja prema svojoj Matici i smatraju li sebe uopće dijelom hrvatskoga naroda?

Čisto sumnjam.

 Zlatko Pinter

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Marko Ljubić: Zahtjevam stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića!

Objavljeno

na

Objavio

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,
u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić, prenosi narod.hr.

Kratko pismo Ravnateljstvu HRT-a uputilo je i uredništvo Kamenjara:

Nadzorni odbor HRT

                                                                                                                                              Programsko vijeće HRT

                                                                                                                                              Saborski odbor za medije

 

Dana 19 studenog u emisiji NU2 koju vodi i uređuje Aleksandar Stanković, voditelj je na osnovu osobne tragedije sugovornika Predraga Peđe Mišića, hrvatskog branitelja iz Vukovara Srpske nacionalnosti, pokušao plasirati tezu o građanskom ratu u Hrvatskoj.

Molimo Vas da nam odgovorite, čije stavove iznosi i nameće voditelj emisije i jesu li to stavovi uredništva HRT!?

Uredništvo portala Kamenjar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari