Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Narodni kandidati protiv naroda

Objavljeno

na

Blejanje iz otvorenih torova

Izbori su uvijek kao izlog. U golemom izlogu poreda se tisuće i tisuće kanadidata, svi misle da su narodni kandidati, pri čemu je za zvanje i predstavljanje narodnim nekada dovoljno imati ekipu iz gostionice, nekada neku navijačku skupinu, nekada nekoliko kompanjona iz kvarta koje je naljutio lokalni župnik ako je htio graditi crkvu, ili ih je na kandidiranje u ime naroda nagnao neki kvartovski gostioničar, pekar, taksist ili ocvali kvartovski, seoski ili zaseoski mudrac oko koga su se dok ga ne skuže, okupljale generacije avanturista, neradnika ili prolaznika do nekoga životnoga cilja.

Uvijek negdje postoji kvačica kako je netko postao narodni kandidat.

Zanimljivi su narodni kandidati.

Svi su, ili bar velika većina bolji od njihovoga naroda. Bar tako kažu, tako se komentiraju rezultati izbora, tako se obrazlaže deset ili stotinjak osvojenih glasova, ponegdje i tri četiri, odmahuje se rukom pred zgradama, pred seoskom zadrugom, dućanom, na glavicama, nekoliko poklonika bijesno gunđaju i trude se pokazati i dokazati pričom o susjedu kretenu, izdajniku, udbašu, kleronacionalisti, ustaši, rasisti, ovisno tko što pronalazi kao razlog izostanka potpore, izmišljaju se priče o zavjerama, napada se medije jer ih nisu htjeli poduprijeti kao one druge, dokazuje se kupovina gasova, svašta nešto. Nije da toga svega nema, ima kao u priči, ali o tome se obično pričaju lovačke legende gubitnika, čime se zapravo daje alibi stvarnim muljažama.

Čudne biljke

Uglavnom ne valja nitko izuzev kandidat koga eto narod nije prepoznao i nije mu htio potvrditi da je stvarno – narodni.

U takvim slučajevima obično nadrapa narod.

Kandidati su čudne biljke većinom.

Kad ih čovjek gleda, bar one koji se nekako uvale na televizijske ekrane, vidljivo je odmah jesu li nezavisni ili su stranački vojnici po dubini ustroja do krajnjega zaseoka. Ako su nezavisni, dakle oni koji samostalno biraju svoje prve suradnike, vidljivo je da ni jedan od nesretnika koji se slikaju iza njih, a obično ih se u ekran uvali nekoliko najbližih i stoje kao mumije, ne smije biti viši od narodnog kandidata, pa, ako je narodni kandidat visok metar i šezdeset, prvi suradnici i savjetnici su nužno visoki do najviše metar i pedeset osam, ili bar ne smiju imati ne daj Bože nekakvu petu pod cipelama. Narodni kandidat mora biti ljepši ili ugodniji oku od suradnika, izgledati pametnije, ostali moraju bogobojažljivo zuriti u njega i pokazivati totalno slganje i pobožnost prema njegovim mudrim riječima.

Zatim mora pokazivati mržnju prema suparnicima, napadati lopove, mafiju, kriminalce, klijenteliste, plagijatore, udbaše, komunjare, hadezenjare, moraju trubiti da se mostom ne smije hodati i prijelaziti preko rijeke ili ne daj Bože kanjona, niti Grmoji i Bulju plaćati mostarina, Plenkoviću europejstvo i centrizam, Bernardiću neokomunjarstvo, Beljaku seljakluk, te ukupno ukazivati na opasnost od zla onih drugih.

Jer se podrazumijeva da su narodni kandidati rješenje, iako nitko obično nikada ne čuje – kakvo, zašto i koje.

Nezavisni i stranački kandidati

Ako je narodni kandidat nezavisan, a debeo, ćelav, brkat, iako je brkatih jako malo zbog poštivanja rodnoideološke emancipacije i načela gdje je muško žensko, žensko muško, pa se brkovi mogu predstaviti ako ih ugleda Sarnavka kao nešto necivilizirano i nasrtljivo nafeminizirano ženstvena stvorenja koja se bore za svoje pravo na brkove i brade, onda su njegovi zamjenici krupni, uhranjeni, tu i tamo smije zalutati neki mršaviji li vitkiji, a s brkovima ne smije biti nitko, ako narodni kandidat ima brkove. Kao Orepić primjera radi.

On je jedinstven.

Ako narodni kandidat nije nezavisni, ako je vojnik stranke, onda se obično iza njega, iako je visok metar i šezdeset može pojaviti kakva ljudeskara od sto kila žive vage, crven i zajapuren u licu, bucmastih obraza i neograničene visine, s izgledom kao da ima i janjeći but u zubima. Naravno ako je stranački šef, recimo Vaso Brkić, dopustio ili naredio.To znači da narodni kandidat mora slušati šefove, one iz županije, ili u nekim slučajevima one iz Zagreba.

Jedino Živi zid ne koristi ovakve formule, jer kod njih narodni kandidati mogu biti kakve god ljudski um može zamisliti, u rasponu recimo od beljakiziranih seljakluka do Lovrinovića, koga još jedino moraju odnijeti u maricu ispred neke ovršene kuće.

Smiju biti ćelavi, debeli, mršavi, ošišani i neošišani, mogu biti poluobrijani i obrijani, a mogu čak biti i ježasti početnici do četnici, zatim smiju glumiti filozofe pogotovo narodne jer su narodni kandidati pa se sve tome prilagođava, a to se u Hrvatskoj većinom postaje uz malo bradice, kao kod Bandića, a mogu čak izgledati kao

Prgomet, dražesno, prazno i obrijano, kako bi ga sekao poštansku markicu moglo prilijepiti na bilo što ilišto prvonaiđe.

Svi ostali slijede navedena pravila, pa ih je moguće lako svrstati po izgledu u stranke ili navodne politike koje zastupaju. Tako svi esdepeovci obavzno moraju imati crvenu kravatu prilikom slikanja na televiziji, dobro dođe da sliče na Marasa, jer njegova ingenioznost je prijelazna, a ako ne može biti kao Maras, onda mu nabave naočale prilikom pojavljivanja na televiziji da što više sliče Glavaševiću, kako bi odmahujući glavom i treskajući tamo ovamo, ostavio dojam intelektualca, kad već ne može porukama ili rečenicama.

SDP odavno misli da su Hrvati zapravo klonirani Fred Matić u par milijuna primjeraka. Njihov je ideal narodnoga zastupanja Vjeran Zuppa, ali nisu se još dosjetili nabaviti tolike lule, ili ih zasad nema u Hrvatskoj dovoljno. A SDP je poznat po tome da ga ne zanima malo poduzetništvo, inače ne bi taj resor davali Marasu, koji je dotukao sve malo u ime – velikoga i krupnoga proleterskoga industrijalizma. Zato su kod njih nastali turbo narodni zastupnici kao Grbin, neki Klarin, Obersnel i slični, koji ne samo da uvjerljivo izgledaju nego se i poprave za vrijeme zastupanja naroda, prosječno od deset do tridest kila žive vage.

Oni tako vjerno pokazuju napredak svoga naroda, jer kad se narodni zastupnik toliko popravi kako bi ljudi rekli, automatski se popravio i sam narod, jel tako?

Narodni kandidati su svakojaki.

Izumitelji antife

Rada BoricImaju male i velike uši, izgledaju ugodno i neugodno, neki sliče na stroge majke i očeve, neki susjede, neki delaju više sati nego ih dan ima, a neki ne delaju ništa. Prijatelj mi kaže da bi on izabrao isključivo lijenčine, jer jedino od njih možeš očekivati da smisle nešto napredno i korisno, obrazlažući da ni kola ne bi nastala da njihov izumitelj nije bio lijenčina koji nije htio ili volio hodati pješice.

Moguće je da je već lijenost i lezilebovićizam bio kriterij za bavljenje politikom, ali i civilnim antifa aktivizimom. Možda je izumitelj kola, zatim motora, tada bio neki prazaštitnik životinja
i usput lijenčina, kao što su i ovi današnji zagovornici zelenila, parkova, ženskih i muških prava, ljubavi, slobode, gradskih trgova i ulica, jer da su išta drugo htjeli ili znali raditi, obično se ne bi bavili takvim stvarima na državni račun.

Jer i tada je bilo ljudi koji su htjeli kruha bez motike.

Većina narodnih kandidata zapravo ostavlja takav dojam, potpuno se uklapaju u poruku Rade Borić nedavno da je Zagreb nastao na antifašizmu, pa je više nego jasno da su lijenčine, kao izumitelj točka, koplja, strijele, vrlo vjerojatno bili antife. Imaju zajednički moto – kruha bez motike.

Jedini se ne uzdaju u narod ovi iz stranke „Pametno“ jer su im otkrića ušla u krvotok, pa nakon bozona, navalili preotkriti eliksir života Miroslava Radmana, ako im dopusti Kerum koji radije odvali dvi tri kile eliksira u Klisu. Slična im je i kompnija koju okuplja Rada Borić i njezina stranka – Markovina.

Njima se živo fućka za narodom, jer oni su pametni, misle da su lijepi, uljudni, nikoga nisu ni ugrizli, zatukli, nikome još nisu slomili nogu, tu i tamo se izvale na asfaltu kao Sarnavka na sred zagrebačkih ulica i ispadnu žrtve koje će narodna policija nositi kao kakve veprove ili kregare, matule ili urše, koji su nametnuli takvu praksu i slikovnicu napaćenom pučanstvu. Doduše, to su im ovi živozidovci preoteli, ali klapa i to nekako, jer važno jeako je ikako moguće na državni trošak ispasti – antidržavni element.

Da bi se postalo narodni zastupnik.

Pametno i radeborićevci radije biraju zaurlati na narod, iskeziti se na njega, zaprijetiti mu, ili ga napasti kao muhe, sudionike dobroga seoskog ručka. Tako su se recimo iskezili u subotu na Hod za život.

Jer, zaboga, kakav je to narod koji hoda za tako banalne stvari, nekakav život, nekakvu Hrvatsku. Pred takve kolone zalupanoga naroda se obavezno mora sjesti, ako se već ne može skinuti gaće do gola, kako je to radio onaj pokojni umjetnik, koga su nazvali – perfomerom.

Ljudi bi na selu rekli – „gujicom na zemlju“.

Narod ima obranu od takvih, kao što su imali i ljudi u mome djetinjstvu od muha. Angažira se nekoliko krupnih specijalnih policajaca, kakva marica ili kamion, može i bager, ovisno o težini i kilaži pametnjakovića ili radeborićevaca, pri čemu je situacija olakašana od kada je Kregar otišao u penziju, a Matula i Urša se humanizirali među kulturnjacima.

Njih za razliku od muha odnesu na kamion, onako razvraćene kao kakve živine, tamo ih polegnu na pod, pritisnu odozgor nogom na leđa, iako se i oni smire čimse kamere usmjere preme nečemu drugome ili boljemu. Muhe su seljaci ubijali ili zatucali brate mili prebrutalno. Muholovkom ih mlatnu a jedina je šteta bila velika i ružna mrlja na zidovima. Zato što je to danas neprihvatljivo i jesmo civilizacija, humano i antifašizirano društvo, jer se tako smije postupati samo prema fašistima.

Nedokazani narod

Da ne bi ispalo da su narodni kandidati samo svakakvi, te većinom nevaljali, nužno je malo razmotriti i ponašanje ovoga naroda.

Ukratko, nedokazan narod i gotovo.

Ne bi mu Bog ugodio reći će vam onako diskretno svaki kandidat gubitnik na izborima, iako će svi naravno, nakon izbora biti pobjednici i objašnjavati da su postgli sve što su željeli, obično ukazujući da je njihov narodni kandidacijski angažman bio osmišljen kao nekakva strateška inicijativa, koja će optrilike kao kruška dospijeti za berbu tek za godinu dana, a ako je tek nakalemljena mladica, možda i za pet šest godina. Zato će svi gubitnici pozivati na strpljenje javno i pokušavati se prikazati kao voćari i kalemari, a u uskim krugovima će beštimati „sve po spisku“ upravo – nedokazanom narodu.

Malo će tko pomisliti da je jadni narod jednostavno – narod. Što mu se ponudi može birati, a može i prezirati, iskazujući i na taj način svoj stav o ponudi. Izbori su kao ulazak u restoran, koji nije Bog zna na kakvu glasu, ali nemaš nikakav drugi i nemaš izbora jer si gladan.

Kad si u takvoj poziciji, jedeš ili ne jedeš. Što ti se ponudi. Bio to grah s kobasicom, bili to makarani s makaronima, kao nekada u JNA, bilo to kiselo zelje sa salatom od kiselog zelja, ili bio samo goli kruh. Važno se najesti, a onaj tko se dograbio graha s kobasicom, koji najčešće asocira na Bandića, obično se smatra pobjednikom i zadovoljnim, iako zna ili bar sluti da ima i boljih jela. Ali, dočekati takva jela, treba imati i strpljenja i kulture, odnosno vjere.

Narodni kandidat koji ne ponudi dovoljno uvreljivosti u svoju kandidatsku vjeru, obično ne može narod nagovoriti na vjernost, a pogotovo na izlazak na izbore, jer na izbore zasad najčešće i jedini izlaze oni koji računaju na svoj tanjur graha, zelja, makarona, do solo kruha. Ti su se već naviknuli na to, pedeset godina su uvježbavani, stekli su automatski refleks i briga ih za očekivanja ili priče o budućnosti. Jer, i najbolja ponuda, recimo Rimčev automobil, se neće prodati, ako o njemu nema odgovarajuće javne informacije ili ako nije u izlogu.

Dakle, uz robu, a to su narodni kandidati, uz ovakav ili onakav narod, bitni su i informatori, silni piarovci, novinari i mediji. Jedini je problem u tome što najčešće na primitivnoj razini političke nekulture ili ukusa stvaranoga pedeset godina, funkcionira i ista takva ili još primitivnija razina medijskih propagatora odnosno nadrinovinara.

Pa se umjesto pitanja, umjesto racionalnih rasprava manje više čuje blejanje iz osvojenih torova, gdje se dio naroda stečenim navikama prisilno pretvara u ovce.

Kako će izgledati rezultati izbora?

Kao narodni kandidati iz ove priče.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari