Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ne može se vratiti Tuđmanu potičući krivotvorine o hrvatskome narodu

Objavljeno

na

Predvorje svake relevantne političke odluke je testiranje odjeka u javnosti. Zbog toga je toliko bitno imati relevantne medije, poštene novinare, slobodu medija i slobodne novinare, koji svojim pitanjima, analizama i činjenicama neće podilaziti ni jednome aktualnom političkom interesu, nego – načelima i istini. A hrvatske je novinare važno poticati uz sve navedeno, jer će upravo oni, ne njemački, ne slovenski, ne srpski, ne rumunjski, otvarati sva, baš sva pitanja koja opterećuju – hrvatski narod. Jer ovi navedeni, otvaraju pitanja svojih naroda.

Vjerojatno je malo zemalja, naroda i država kojima bi istina i načela morali biti toliko dragocjeni, kao što je Hrvatska i hrvatski narod.

Zašto?

Zbog toga što je tijekom razdoblja zajedničkih država sa Srbima, koje je fizički završeno ali duhovno, politički, kulturološki i preko ostataka imperijalnih lanaca još uvijek traje, vrišteći očito da je srpska politika i imperijalne ambicije počivala u svim fazama, u svim modelima i realizacijama na lažima.

I to danas punim intenzitetom traje neprekinuto.

Uz zastrašujuću integriranu institucionalnu pomoć u Hrvatskoj.

Ako to netko ne vidi u Hrvatskoj, ili je potpuno neinformiran, ili slijep, da ne kažem neinteligentan, a ako to netko u politici ne vidi, pogotovo u državnoj politici, ili je zlonamjeran, kukavičje jaje i tuđi plaćenik, ili u rijetkim slučajevima – idiot.

A ima i toga više nego je podnošljivo, upravo zbog namjernoga kreiranja takvih političkih standarda.
Rijetko se toliko kao u zadnjih godinu dana, ranije u vrijeme Karamarka, danas u vrijeme Andreja Plenkovića na hrvatskom javnom i političkom obzorju spominjalo – povratak Tuđmanu.

Vratimo se dakle na predvorje svake politike – u medijski prostor, gdje se sve testira, da malo razmotrimo to legendarno „vraćanje Tuđmanu“.

Više je nego očito površnom analizom i površnim pregledom dostupnih informacija da u Hrvatskoj vlada golema neravnoteža između profesionalnih etičkih standarda i poremećenoga svrstavanja novinarstva na ideološki blok tzv. antife, vrlo nakazne tvorevine za preoblikovanje identiteta novostvorene države i njenoga netom politički emancipiranoga naroda. Dvadeset i šest godina nakon krvavo ostvarene slobode protiv terora koji je okivao novinarsku slobodu, danas je postala hrabrost ne biti Zoran Šprajc.

Kako je to moguće?

Javne kampanje, testiranje javnosti, pa linč po potrebi, koji su se smjenjivali integrirane s realnim nedostatcima i realnim frustracijama naroda u novonastaloj državi, s teškim posljedicama pedesetogodišnjega totalitarnoga režima, pa krvave i rušilačke srpske agresije i bez ikakve tranzicije, zapravo su presudno utjecale povratno na to da se danas nakon dvadeset i šest godina osnutka države, moramo politički i javno deklarirati – povratkom Tuđmanu.
Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – kako je to moguće, i, nije li to samo po sebi javno, jasno i potpuno priznanje teškoga zastranjivanja hrvatske države i političkoga poretka, ne u odnosu na Franju Tuđmana, nego ono što on simbolizira, a to baštini velika većina – hrvatskoga naroda.

Dakle, kako se vratiti tome istome narodu esencijalno je pitanje.

I, odakle?

Da bi se valjda neotkud vratili, moramo znati – gdje smo, gdje se nalazimo, jer ako to ne znamo, nema povratka.
Ne, ta se pitanja ne postavljaju, ponajviše zbog toga jer nemamo ni blizu kritičnu masu profesionalnih hrvatskih novinara, a za to, koliko god izgledalo paradoksalno i pokušaj pranja savjesti novinara i struke, najviše odgovornosti snosi, i to uvjerljivo najviše – državni poredak, državne politike i politika u cjelini.

Ljudi se u svim prilikama ponašaju onako kako im se najviše isplati, pogotovo ako se to ponašanje ne kosi s javnim standardima, te ako se isplativost ponašanja i mogućnost osobnih probitaka može uklopiti u službeni moralni standard društvenoga i državnoga poretka.

A u svim uređenim državama, u najvažnijoj mjeri standarde osmišljava i kreira – država.

Dakle, vratimo se Tuđmanu, kad smo već priznali da se moramo nakon toliko godina njemu vraćati, tražeći poučke i inspiraciju za rješavanje današnjih, očito je golemih problema, koje iskaču praktično svakodnevno kao s Fordove industrijske vrpce.
Vratimo se njegovom doprinosu uz sve ostalo – načelima, istini, a to je u konačnici uvijek, hrvatskom nacionalnom identitetu. Jer, on je bio spreman izložiti se pogibelji zbog tih uvjerenja i ideja.

Dakle, načela i istina.

Jer u poplavi laži, krivotvorina, s poviješću kakvu smo imali i kakvu baštinimo, to nam je jedini izlaz, a u svakom pogledu kako je rekao pokojni kardinal Kuharić- jedino univerzalno oružje malih naroda pred velikima.
Glavna jama pod Hrvatskom, ona srpska imperijalna, te ona anacionalna i podložnička, kroz više od sedamdeset godina nesmetanoga i neosporenoga divljanja, pretvorena i u globalnu „istinu“- je Jasenovac.

Čitam neki dan na stranicama Naroda podsjetnik na davnašnji Tuđmanov intervju iz 1996. godine najvažnijim medijima u Hrvatskoj.

Valja odmah naglasiti da je Tuđman i kao vrlo relevantan povjesničar, tada o povijesnim temama govorio kao – državnik. Njegove riječi su uz sve ostalo imale prvorazredan politički i emancipacijski značaj, a njegova karizma u hrvatskom narodu u to vrijeme, kao i danas, bila je siguran jamac da će se riječi koje on izgovori, koliko god bile teške,surove, neugodne o našoj prošlosti, prihvatiti, makar i uz grčeve u želudcu.

I, što kaže?

Tuđman je tada rekao da je poznat potpuno točan podatak da je u logor Jasenovac za vrijeme režima NDH ušlo pojedinačno 28 tisuća ljudi. Očito je kao bivši partizanski general i osoba pred kojom je bila vrhunska jugoslavenska karijera imao uvid u radne dokumente ustaškog logora Jasenovac.

Činjenica je da je u tom razgovoru Tuđman naglasio, a prema tome podatku, očito je vrlo provjereno, da je njegov stav kako u Jasenovcu nije moglo biti ubijeno više od 40 tisuća ljudi, uz vrlo jasan naglasak da pod tim brojem misli na ukupno trajanje djelovanja logora Jasenovac, navodeći da je logor djelovao do 1949. godine, te da su u njega bili smještani, zatvarani, a treba li reći i ubijani i zarobljenici s Bleiburga, iz kolona smrti tijekom Križnoga puta.

Tuđman kaže u tom zaboravljenom i prašinom prekrivenom intervjuu: „Prema tome, ovakav Jasenovac, kakav je danas, on za većinu hrvatskoga naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod kao takav mogli prihvatiti, jer su oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri“.

Zašto sam upravo ovu njegovu rečenicu naglasio?

Zato što se godinama, nakon Tuđmana u „Tuđmanovoj državi“ nije smjelo ni progovoriti o ovome što je on rekao. Jer je to postala – hrabrost, jednaka onoj hrabrosti s kojom je on išao na robiju zbog tih stavova.Nije li to činjenica totalnoga zastranjivanja hrvatske državnosti, i to u pravcu iz kojega se na strahovito težak način – iščupala i nastala?

Jest.

Hrvatska se vratila simbolici Tita. Civilizacijske, kulturološke, političke, nacionalne antiteze – Franji Tuđmanu.

Prvo pitanje, za današnji HDZ koga personalizira Andrej Plenković.

Kako to da se HDZ-ov kandidat Prgomet zalaže za referendumsko odlučivanje o Trgu maršala Tita u Zagrebu?

Zašto to naglašavam?

Evo zašto.

Jer je povratak Tuđmanu, povratak njegovoj političkoj misli, državničkoj viziji, njegovome – djelu, a bez ikakve sumnje – hrvatskome narodu. Jer, besmisleno je pomisliti da jedan narod ne želi upravljati svojom sudbinom, još besmislenije da bi ju nakon neposrednih i cjelostoljetnih tragičnih iskustava opet izručio istim zlotvorima, a nemoguće je da je to zaboravila većina ljudi.

To je temelj svakoga relevantnoga mainstreama u hrvatskoj politici, a ako nije, nije problem u temelju, nego u –mainstreamu.
Mi danas imamo zbog onoga što sam naglasio u početku teksta, upravo strahoviti problem u ovakvome mainstreamu.

Vratimo se na Tuđmanovo djelo i priču o Trgu maršala Tita.

Tuđmanovo djelo, koje danas baštinimo je samostalna, suverena i međunarodno priznata Republika Hrvatska, koja je po svome utemeljenju i načinu nastajanja u svime elementima i sadržajno i formalno – potpuna suprotnost Titu i svemu što to ime simbolizira.

Referendum o Titu na hrvatskim trgovima, ulicama, na nacionalno-identitetskim vrijednostima i u hrvatskom društvenom okruženju, održan je u svibnju mjesecu 1991. godine, kada je preko 86 posto hrvatskoga naroda jasno kazalo- samostalna, suverena, nacionalna država. Taj referendum trajao je na izravan i surov način tijekom cijeloga rata do oslobođenja zemlje.
Kako je moguće da danas netko tko baštini Tuđmana, tko zagovara povratak njegovim državotvornim politikama i vizijama, njegovoj suverenističkoj politici bez da trepne službeno zagovara poništenje onoga što je u samim temeljima – tuđmanizma i narodnoga suvereniteta?

I, nitko ga ništa o toj kontradikciji ne pita javno?

Kako je moguće da je danas potpuno legalno postalo ponovo pregovarati, nadmudrivati se, raspravljati i polemizirati s dojučerašnjim neprijateljima o nečemu na čemu stoji državni poredak hrvatske nacionalne države? I plaćati neprijatelje za to što rade.

To je eksplicitno priznanje totalne stranputice i eklatantno kršenje svake autentičnosti odnosa prema hrvatskom narodu.
Kako je to nadalje, moguće?

Zbog toga što se kroz cijelo to razdoblje prvo tu i tamo, a nakon pojedinačne legalizacije nastranosti u javnome diskursu, s istim nakaznostima osvajao politički prostor, pa povratno stimulirao i osnaživao prije svega medije i različite pokrete za novu kampanju legalizacije sličnih destruktivnih i nakaznih ideja i ciljeva, pa opet u krug s politikom dok se nije uspostavila potpuna politička legalizacija – uništenja temeljnih stupova na kojima počiva samostalna -Hrvatska.
Točno to znači današnja rasprava o referendumu o Titu.

Ni manje ni više.

S obzirom da informacijski rat protiv Republike Hrvatske nikada nije prestao, a razvijao su upravo unutar Hrvatske eksplozijom navodnih civilnih inicijativa koje su se pojavile poslije 93. godine, kada je i slijepcu u međunarodnoj zajednici i svim obavještajnim službama svijeta bilo jasno da Tuđman vodi Hrvatsku u pravcu ratne i vojne pobjede, te prema potpunom slomu još itekako živih scenarija o nekoj novoj “slaviji“, kako se god zvala, elementarna je politička premisa i nulta stopa državničkoga ponašanja – usprotiviti se osmišljenim politikama protiv takvoga rata.

Očekivati ga, osmisliti borbu protiv njega i pobijediti u njemu.

Jer od toga je ovisila i ovisi sudbina nacionalne slobode.

Što danas hrvatska državna politika može, a što mora pod cijenu opstanka učiniti?

Odmah prestati legalizirati, podupirati, tolerirati i emancipirati na bilo koji način zatiranje nacionalnoga identiteta, odmah onemogućiti razvoj epskih krivotvorina, koje su s područja drugosvijetske ratne prošlosti izrazito opasno zahvatile i prošlost koju nismo još ni prebrisali iz neposrednih sjećanja, jer su te krivotvorine ulaznica za – legalizaciju krivotvorenih i antihrvatskih politika.

To je nulti imperativ Plenkoviću a sve ispod toga je i neetično, i nedržavnički, i sve ispod toga je prijevara same esencije Tuđmana i deset puta opasnija detuđmanizacija od one koju je predvodio Mesić ili Josipović, uz pomoć društveno-aktivističkih kreatura, raznih Bosanaca, Borićki, Teršelički, Frljića, Hribara do novokmetovskih neoradmaniziranih propagandista na HRT-u i HINA-i.

Tome mora biti kraj.

Jer, nema ni jedne jedine države svijeta koja financira svoje uništenje, a uništenje države se radi i mjenicama bez pokrića kao u slučaju Agrokor, ali prije svega i daleko opasnije putem uništenja identiteta temeljnoga državotvornoga naroda. Zbog toga je neodrživa situacija da na hrvatskim sveučilištima praktično golemu dominaciju, a pogotovo u državnim medijima, imaju nadriznanstvenici parapovjesničari koji su cijelu karijeru izgradili na razvoju krivotvorina o nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda, pri čemu je Jasenovac bio – crna rupa oko koje su se vrtjele sve neprijateljske ambicije i namjere prema hrvatskoj slobodi i suverenosti, i koja usisava hrvatsku esenciju jednako snažno i danas.

Zbog toga je državna politika upravo prag s kojega se moraju uvesti zakonskom snagom standardi, nikakvi posebni niti specifični, nego profesionalni i etički u novinarstvo, prije svega u medije kojima je vlasnik država, kao što su HRT i HINA, ali i uvesti stroge, jasne i precizno mjerljive vrhunske standarde i pravila ponašanja u javnome medijskome diskursu za sve sudionike medijskoga prostora i njegove kreatore.

To je dužnost države.

A država koja uz sve te propuste financira pod različitim nazivljem medije kao što su parasrpske Novosti, država koja ne reagira na standarde i načela na kojima se formira i djeluje javnost kao kategorija i u kojoj je vrhunski trend i vrijednost pobijene Hrvate nazvati izdajnicima i otvoreno afirmirati njihovo ubijanje, radi izravno na uništenju svoje nacionalne komponente, čime se god opravdavala.

To je bitno naglasiti i svakoga jutra sjetiti se što je Tuđman, povjesničar i državnik – govorio.

To je povratak Tuđmanovom narodu.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Požar koji je otkrio Notre-Dame

Objavljeno

na

Objavio

Požar u katedrali Notre-Dame u Parizu na početku Velikog tjedna nametnuo je razmišljanje o smislu. O tome gdje smo, kamo idemo i tko smo mi zapravo?

Kamo to idemo mi kao nekada kršćanska Europa, mi kao nekada samouvjerena i hrabra Hrvatska, mi kao pojedinci koji smo se usuđivali misliti i djelovati pred većim silama od stranca s mačem i pred većim autoritetima od Zlatnog teleta?

Prvi su odgovorili mladi okupljajući se spontano s krunicama u rukama i pred buktinjom od katedrale i cijelu noć pjevali Zdravo Marijo.

Pokazali su što je njima Notre-Dame u Parizu. Isto su na društvenim mrežama pokazivali i milijuni kršćana diljem svijeta, kao i svi ljudi koji štuju kršćansko nasljeđe, a Notre-Dame je svakako jedan od njegovih najvažnijih simbola.

Vrlo emotivno, i za mnoge neočekivano s obzirom na njegov politički smjer, te je noći svoju pripadnost Notre- Dame pokazao i francuski predsjednik Emmanuel Macron, porukom “s tugom gledam kako gori dio svih nas”, šaljući odmah i obećanje da će je obnoviti.

I oni koji u Francuskoj imaju najviše, već su jutro nakon požara poručili što je njima Notre-Dame. Predvođeni francuskim milijarderom Francois-Hanry Pinaultom, u svijetu slika i videa poznatijem kao muž Salme Hayek, koji je prvi najavio donaciju od stotinu milijuna eura, i drugi su počeli uplaćivati donacije.

Pridružili su im se oni koji imaju manje ili sasvim malo, pokazujući već prvog dana koliko je novac za obnovu Notre-Dame zapravo posve nebitno i banalno pitanje, u usporedbi s onim što je njima i što je nama Notre-Dame.

Francuske šume su najavile da mogu osigurati i donirati dovoljno drveta, odgovarajuće kvalitete za rekonstrukciju izgorjelog krova, remek-djela ljudskog umijeća prije osam stoljeća, koji su mnogi postali svjesni tek kada je počeo gorjeti.

Počeli su se javljati volonteri za sudjelovanje u obnovi. Vlade, uključujući i hrvatsku vladu, nude svoju pomoć. U tom buđenju pripadnosti koju je izazvao požar, mnogi žele pokazati da je Notre- Dame dio njih.

Napadi na kršćanstvo

No požar u katedrali Notre-Dame osvijetlio je i drugu stranu lica današnje Francuske i današnje Europe, ma koliko to mainstream mediji nastojali prikriti. Zajedno s krovom Notre-Dame, na društvenim su mrežama planula i likovanja zbog požara, naslađivanja ruševinom…

Nakon što je požar ugašen i katedrala spašena od potpune destrukcije, s istih su adresa počeli prozivati donatore za obnovu, optužujući ih da žele izbjeći porez, nastavljaju se, u rasponu od banalnih do uistinu vulgarnih, prozivke sviju koji žele obnovu. Poziva ih se da ulože taj novac za gladnu djecu, vrtiće, škole, a možda i u „umjetnost“ pišanja po katedralama.

Ali bilo bi vrlo neobično da se takav val bijesa na društvenim mrežama nije dogodio, uzmemo li u obzir da su napadi na kršćansko nasljeđe u Europi i na njegove simbole poprimili obilježja pravog rata, da je lani samo u Francuskoj napadnuto i oskrnavljeno 865 katoličkih crkava (prema službenoj državnoj statistici) ili čak 1063 prema PI-news, njemačkoj web-stranici (Politically Incorrect) koja donosi informacije koje institucije i mainstream mediji prikrivaju.

Bilo bi sasvim nerealno očekivati, da će oni koji stoje iza takvih djela tugovati nad požarom u katedrali Notre-Dame, bez obzira je li riječ od radikalnim islamistima ili o revolucionarnoj ljevici.

No ključni je problem današnje Europe sustavno potiskivanje te spoznaje i pristanak na destrukciju zajedničkog europskog identitetskog – kršćanskog nazivnika.

Vatra u katedrali Notre-Dame osvijetlila je i izvukla na površinu oba ta problema. I ostavila poruku: ono što čini duh Notre-Dame, ono oko čega su srednjovjekovni majstori izgradili katedralu, ostalo je sačuvano: kapelan pariške vatrogasne brigade pater J.M. Fournier je iz još goruće katedrale iznio krunu od trnja, relikviju za koju se vjeruje da ju je nosio Krist u trenutku raspeća, u pepelu je ostao očuvan francuski pijetao s vrha šiljka u kojem se nalaze važne relikvije, niti jedna Biblija nije izgorjela, zlatni križ na oltaru ostao je netaknut ured pepela…

U katedrali Notre-Dame je zapravo ostalo očuvano i izvučeno na površinu sve ono oko čega je impresivnim umijećem i privrženošću Notre Dame sagrađena katedrala.

Požar je privukao pozornost. A ono što je nadživjelo požar potiče na buđenje zatomljenog i zapuštenog identiteta u kršćanskoj Francuskoj i Europi.

Ako se na tom buđenju nastavi graditi, ne mogu ga pobijediti osvajači mačem, rušitelji orgulja, niti revolucionari koji pišanje po katedrali prozivaju umjetnošću. Ako se ugasi zajedno s požarom u katedrali Notre-Dame, barem nećemo moći reći da nismo imali priliku – osvijestiti se i progledati.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari