Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ne može se vratiti Tuđmanu potičući krivotvorine o hrvatskome narodu

Objavljeno

na

Predvorje svake relevantne političke odluke je testiranje odjeka u javnosti. Zbog toga je toliko bitno imati relevantne medije, poštene novinare, slobodu medija i slobodne novinare, koji svojim pitanjima, analizama i činjenicama neće podilaziti ni jednome aktualnom političkom interesu, nego – načelima i istini. A hrvatske je novinare važno poticati uz sve navedeno, jer će upravo oni, ne njemački, ne slovenski, ne srpski, ne rumunjski, otvarati sva, baš sva pitanja koja opterećuju – hrvatski narod. Jer ovi navedeni, otvaraju pitanja svojih naroda.

Vjerojatno je malo zemalja, naroda i država kojima bi istina i načela morali biti toliko dragocjeni, kao što je Hrvatska i hrvatski narod.

Zašto?

Zbog toga što je tijekom razdoblja zajedničkih država sa Srbima, koje je fizički završeno ali duhovno, politički, kulturološki i preko ostataka imperijalnih lanaca još uvijek traje, vrišteći očito da je srpska politika i imperijalne ambicije počivala u svim fazama, u svim modelima i realizacijama na lažima.

I to danas punim intenzitetom traje neprekinuto.

Uz zastrašujuću integriranu institucionalnu pomoć u Hrvatskoj.

Ako to netko ne vidi u Hrvatskoj, ili je potpuno neinformiran, ili slijep, da ne kažem neinteligentan, a ako to netko u politici ne vidi, pogotovo u državnoj politici, ili je zlonamjeran, kukavičje jaje i tuđi plaćenik, ili u rijetkim slučajevima – idiot.

A ima i toga više nego je podnošljivo, upravo zbog namjernoga kreiranja takvih političkih standarda.
Rijetko se toliko kao u zadnjih godinu dana, ranije u vrijeme Karamarka, danas u vrijeme Andreja Plenkovića na hrvatskom javnom i političkom obzorju spominjalo – povratak Tuđmanu.

Vratimo se dakle na predvorje svake politike – u medijski prostor, gdje se sve testira, da malo razmotrimo to legendarno „vraćanje Tuđmanu“.

Više je nego očito površnom analizom i površnim pregledom dostupnih informacija da u Hrvatskoj vlada golema neravnoteža između profesionalnih etičkih standarda i poremećenoga svrstavanja novinarstva na ideološki blok tzv. antife, vrlo nakazne tvorevine za preoblikovanje identiteta novostvorene države i njenoga netom politički emancipiranoga naroda. Dvadeset i šest godina nakon krvavo ostvarene slobode protiv terora koji je okivao novinarsku slobodu, danas je postala hrabrost ne biti Zoran Šprajc.

Kako je to moguće?

Javne kampanje, testiranje javnosti, pa linč po potrebi, koji su se smjenjivali integrirane s realnim nedostatcima i realnim frustracijama naroda u novonastaloj državi, s teškim posljedicama pedesetogodišnjega totalitarnoga režima, pa krvave i rušilačke srpske agresije i bez ikakve tranzicije, zapravo su presudno utjecale povratno na to da se danas nakon dvadeset i šest godina osnutka države, moramo politički i javno deklarirati – povratkom Tuđmanu.
Nitko ni ne pomišlja postaviti pitanje – kako je to moguće, i, nije li to samo po sebi javno, jasno i potpuno priznanje teškoga zastranjivanja hrvatske države i političkoga poretka, ne u odnosu na Franju Tuđmana, nego ono što on simbolizira, a to baštini velika većina – hrvatskoga naroda.

Dakle, kako se vratiti tome istome narodu esencijalno je pitanje.

I, odakle?

Da bi se valjda neotkud vratili, moramo znati – gdje smo, gdje se nalazimo, jer ako to ne znamo, nema povratka.
Ne, ta se pitanja ne postavljaju, ponajviše zbog toga jer nemamo ni blizu kritičnu masu profesionalnih hrvatskih novinara, a za to, koliko god izgledalo paradoksalno i pokušaj pranja savjesti novinara i struke, najviše odgovornosti snosi, i to uvjerljivo najviše – državni poredak, državne politike i politika u cjelini.

Ljudi se u svim prilikama ponašaju onako kako im se najviše isplati, pogotovo ako se to ponašanje ne kosi s javnim standardima, te ako se isplativost ponašanja i mogućnost osobnih probitaka može uklopiti u službeni moralni standard društvenoga i državnoga poretka.

A u svim uređenim državama, u najvažnijoj mjeri standarde osmišljava i kreira – država.

Dakle, vratimo se Tuđmanu, kad smo već priznali da se moramo nakon toliko godina njemu vraćati, tražeći poučke i inspiraciju za rješavanje današnjih, očito je golemih problema, koje iskaču praktično svakodnevno kao s Fordove industrijske vrpce.
Vratimo se njegovom doprinosu uz sve ostalo – načelima, istini, a to je u konačnici uvijek, hrvatskom nacionalnom identitetu. Jer, on je bio spreman izložiti se pogibelji zbog tih uvjerenja i ideja.

Dakle, načela i istina.

Jer u poplavi laži, krivotvorina, s poviješću kakvu smo imali i kakvu baštinimo, to nam je jedini izlaz, a u svakom pogledu kako je rekao pokojni kardinal Kuharić- jedino univerzalno oružje malih naroda pred velikima.
Glavna jama pod Hrvatskom, ona srpska imperijalna, te ona anacionalna i podložnička, kroz više od sedamdeset godina nesmetanoga i neosporenoga divljanja, pretvorena i u globalnu „istinu“- je Jasenovac.

Čitam neki dan na stranicama Naroda podsjetnik na davnašnji Tuđmanov intervju iz 1996. godine najvažnijim medijima u Hrvatskoj.

Valja odmah naglasiti da je Tuđman i kao vrlo relevantan povjesničar, tada o povijesnim temama govorio kao – državnik. Njegove riječi su uz sve ostalo imale prvorazredan politički i emancipacijski značaj, a njegova karizma u hrvatskom narodu u to vrijeme, kao i danas, bila je siguran jamac da će se riječi koje on izgovori, koliko god bile teške,surove, neugodne o našoj prošlosti, prihvatiti, makar i uz grčeve u želudcu.

I, što kaže?

Tuđman je tada rekao da je poznat potpuno točan podatak da je u logor Jasenovac za vrijeme režima NDH ušlo pojedinačno 28 tisuća ljudi. Očito je kao bivši partizanski general i osoba pred kojom je bila vrhunska jugoslavenska karijera imao uvid u radne dokumente ustaškog logora Jasenovac.

Činjenica je da je u tom razgovoru Tuđman naglasio, a prema tome podatku, očito je vrlo provjereno, da je njegov stav kako u Jasenovcu nije moglo biti ubijeno više od 40 tisuća ljudi, uz vrlo jasan naglasak da pod tim brojem misli na ukupno trajanje djelovanja logora Jasenovac, navodeći da je logor djelovao do 1949. godine, te da su u njega bili smještani, zatvarani, a treba li reći i ubijani i zarobljenici s Bleiburga, iz kolona smrti tijekom Križnoga puta.

Tuđman kaže u tom zaboravljenom i prašinom prekrivenom intervjuu: „Prema tome, ovakav Jasenovac, kakav je danas, on za većinu hrvatskoga naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod kao takav mogli prihvatiti, jer su oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri“.

Zašto sam upravo ovu njegovu rečenicu naglasio?

Zato što se godinama, nakon Tuđmana u „Tuđmanovoj državi“ nije smjelo ni progovoriti o ovome što je on rekao. Jer je to postala – hrabrost, jednaka onoj hrabrosti s kojom je on išao na robiju zbog tih stavova.Nije li to činjenica totalnoga zastranjivanja hrvatske državnosti, i to u pravcu iz kojega se na strahovito težak način – iščupala i nastala?

Jest.

Hrvatska se vratila simbolici Tita. Civilizacijske, kulturološke, političke, nacionalne antiteze – Franji Tuđmanu.

Prvo pitanje, za današnji HDZ koga personalizira Andrej Plenković.

Kako to da se HDZ-ov kandidat Prgomet zalaže za referendumsko odlučivanje o Trgu maršala Tita u Zagrebu?

Zašto to naglašavam?

Evo zašto.

Jer je povratak Tuđmanu, povratak njegovoj političkoj misli, državničkoj viziji, njegovome – djelu, a bez ikakve sumnje – hrvatskome narodu. Jer, besmisleno je pomisliti da jedan narod ne želi upravljati svojom sudbinom, još besmislenije da bi ju nakon neposrednih i cjelostoljetnih tragičnih iskustava opet izručio istim zlotvorima, a nemoguće je da je to zaboravila većina ljudi.

To je temelj svakoga relevantnoga mainstreama u hrvatskoj politici, a ako nije, nije problem u temelju, nego u –mainstreamu.
Mi danas imamo zbog onoga što sam naglasio u početku teksta, upravo strahoviti problem u ovakvome mainstreamu.

Vratimo se na Tuđmanovo djelo i priču o Trgu maršala Tita.

Tuđmanovo djelo, koje danas baštinimo je samostalna, suverena i međunarodno priznata Republika Hrvatska, koja je po svome utemeljenju i načinu nastajanja u svime elementima i sadržajno i formalno – potpuna suprotnost Titu i svemu što to ime simbolizira.

Referendum o Titu na hrvatskim trgovima, ulicama, na nacionalno-identitetskim vrijednostima i u hrvatskom društvenom okruženju, održan je u svibnju mjesecu 1991. godine, kada je preko 86 posto hrvatskoga naroda jasno kazalo- samostalna, suverena, nacionalna država. Taj referendum trajao je na izravan i surov način tijekom cijeloga rata do oslobođenja zemlje.
Kako je moguće da danas netko tko baštini Tuđmana, tko zagovara povratak njegovim državotvornim politikama i vizijama, njegovoj suverenističkoj politici bez da trepne službeno zagovara poništenje onoga što je u samim temeljima – tuđmanizma i narodnoga suvereniteta?

I, nitko ga ništa o toj kontradikciji ne pita javno?

Kako je moguće da je danas potpuno legalno postalo ponovo pregovarati, nadmudrivati se, raspravljati i polemizirati s dojučerašnjim neprijateljima o nečemu na čemu stoji državni poredak hrvatske nacionalne države? I plaćati neprijatelje za to što rade.

To je eksplicitno priznanje totalne stranputice i eklatantno kršenje svake autentičnosti odnosa prema hrvatskom narodu.
Kako je to nadalje, moguće?

Zbog toga što se kroz cijelo to razdoblje prvo tu i tamo, a nakon pojedinačne legalizacije nastranosti u javnome diskursu, s istim nakaznostima osvajao politički prostor, pa povratno stimulirao i osnaživao prije svega medije i različite pokrete za novu kampanju legalizacije sličnih destruktivnih i nakaznih ideja i ciljeva, pa opet u krug s politikom dok se nije uspostavila potpuna politička legalizacija – uništenja temeljnih stupova na kojima počiva samostalna -Hrvatska.
Točno to znači današnja rasprava o referendumu o Titu.

Ni manje ni više.

S obzirom da informacijski rat protiv Republike Hrvatske nikada nije prestao, a razvijao su upravo unutar Hrvatske eksplozijom navodnih civilnih inicijativa koje su se pojavile poslije 93. godine, kada je i slijepcu u međunarodnoj zajednici i svim obavještajnim službama svijeta bilo jasno da Tuđman vodi Hrvatsku u pravcu ratne i vojne pobjede, te prema potpunom slomu još itekako živih scenarija o nekoj novoj “slaviji“, kako se god zvala, elementarna je politička premisa i nulta stopa državničkoga ponašanja – usprotiviti se osmišljenim politikama protiv takvoga rata.

Očekivati ga, osmisliti borbu protiv njega i pobijediti u njemu.

Jer od toga je ovisila i ovisi sudbina nacionalne slobode.

Što danas hrvatska državna politika može, a što mora pod cijenu opstanka učiniti?

Odmah prestati legalizirati, podupirati, tolerirati i emancipirati na bilo koji način zatiranje nacionalnoga identiteta, odmah onemogućiti razvoj epskih krivotvorina, koje su s područja drugosvijetske ratne prošlosti izrazito opasno zahvatile i prošlost koju nismo još ni prebrisali iz neposrednih sjećanja, jer su te krivotvorine ulaznica za – legalizaciju krivotvorenih i antihrvatskih politika.

To je nulti imperativ Plenkoviću a sve ispod toga je i neetično, i nedržavnički, i sve ispod toga je prijevara same esencije Tuđmana i deset puta opasnija detuđmanizacija od one koju je predvodio Mesić ili Josipović, uz pomoć društveno-aktivističkih kreatura, raznih Bosanaca, Borićki, Teršelički, Frljića, Hribara do novokmetovskih neoradmaniziranih propagandista na HRT-u i HINA-i.

Tome mora biti kraj.

Jer, nema ni jedne jedine države svijeta koja financira svoje uništenje, a uništenje države se radi i mjenicama bez pokrića kao u slučaju Agrokor, ali prije svega i daleko opasnije putem uništenja identiteta temeljnoga državotvornoga naroda. Zbog toga je neodrživa situacija da na hrvatskim sveučilištima praktično golemu dominaciju, a pogotovo u državnim medijima, imaju nadriznanstvenici parapovjesničari koji su cijelu karijeru izgradili na razvoju krivotvorina o nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda, pri čemu je Jasenovac bio – crna rupa oko koje su se vrtjele sve neprijateljske ambicije i namjere prema hrvatskoj slobodi i suverenosti, i koja usisava hrvatsku esenciju jednako snažno i danas.

Zbog toga je državna politika upravo prag s kojega se moraju uvesti zakonskom snagom standardi, nikakvi posebni niti specifični, nego profesionalni i etički u novinarstvo, prije svega u medije kojima je vlasnik država, kao što su HRT i HINA, ali i uvesti stroge, jasne i precizno mjerljive vrhunske standarde i pravila ponašanja u javnome medijskome diskursu za sve sudionike medijskoga prostora i njegove kreatore.

To je dužnost države.

A država koja uz sve te propuste financira pod različitim nazivljem medije kao što su parasrpske Novosti, država koja ne reagira na standarde i načela na kojima se formira i djeluje javnost kao kategorija i u kojoj je vrhunski trend i vrijednost pobijene Hrvate nazvati izdajnicima i otvoreno afirmirati njihovo ubijanje, radi izravno na uništenju svoje nacionalne komponente, čime se god opravdavala.

To je bitno naglasiti i svakoga jutra sjetiti se što je Tuđman, povjesničar i državnik – govorio.

To je povratak Tuđmanovom narodu.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari