Marko Ljubić: Nije ključno koliko katolika ima u narodu, ključno je koliko katolika ima među svećenstvom?

S tugom, ali bez straha čitam neke brojčane pokazatelje u objavljenim konačnim rezultatima popisa stanovništva. Niti jedan od tih pokazatelja nije iznenađujući.

S obzirom da smo kroz rasprave stručno-političke naravi očekivali pokazatelje stanja broja stanovnika, dobne pokazatelje, stanje po županijama i cijelim regijama, nekako se iznenađujućim čini pad, ozbiljan pad broja deklariranih katolika, i u realnom, i u proporcionalnom udjelu u stanovništvu.

Tužniji od tog pokazatelja stanja Katoličke crkve u Hrvatskoj samo su reakcije iz same Crkve.

I oko Crkve.

Nije nerealno da je prema ukazanim konkretnim primjerima došlo do grešaka na raznim mjestima i u raznim sredinama, pa su rezultati lošiji od realnog stanja.

A slika pogrešna.

Moguće su i namjerne greške, i nenamjerni propusti. Moguće je svašta.

No, katolik, kao i svaki čovjek koji razmišlja o sebi, a katolik bi morao biti primjer dnevnog promišljanja o svojim postupcima, suočen s ovakvim pokazateljima, ne bi, prvo trebao biti iznenađen, drugo, uplašen, treće, tražiti razloge izvan sebe i Crkve, ili je, ako se usmjerava u tom pravcu, njegovo obilježje katolik – samo deklarativne naravi.

Suočenje sa sobom je primarno pitanje.

I interno.

I javno.

Jer, javno usmjeravanje fokusa na izvanjske zle namjere, izvanjska zlodjela, utjecaje i zavjere, koliko god ih svi vidimo svakog dana, samo unosi dodatnu nesigurnost među inače kolebljive ljude, koji su i u apostolskom redu uz živoga Krista padali u vjeri na dnevnoj osnovi i zorno, prema svim Evanđeljima koje slušamo svake nedjelje, svjedočili, kako o posrnuću vjere, tako i o proslavi vjere.

Slušamo, ali čujemo li?

I, koliko to što čujemo primjenjujemo u svom životu, a koliko to primjenjujemo samo sudeći drugima?

Katolici su ljudi.

I svećenici su ljudi.

Crkvena hijerarhija je ljudska po naravi, dakle slabašna i grešna, primarno usmjerena na vlastito preispitivanje svakoga sata, dana, svakoga trenutka.

A je li?

Nismo čuli niti jednu ozbiljnu poruku koja bi ukazivala na obavezu pitanja – jesmo li mi, institucionalna Crkva dostojni i Kristova nauka, i vremena, izazova pred našim narodom.

I s našim narodom.

Koliko ste puta vidjeli mjesnog biskupa u neformalnom druženju s ljudima na trgu, placu, u kafiću, u svakodnevnim životnim prilikama?

Jeste li se kad obratili njihovim uredima i koliko ste puta dobili bilo kakav odgovor?

Pokušajte.

Iz iskustva znam zašto to govorim.

Jesu li katolički svećenici sve češće i sve više zatočenici institucionalne forme, na što je u svojim raspravama ukazivao kardinal Ratzinger, kasniji Benedikt XVI., koja im u pretežitom smislu sve više postaje zapreka praiskonskom poslanju – Idite, i svjedočite. Ne bojte se, Ja sam s vama!

Zato bi umjesto fokusa na raspravu koliko ima katolika u Hrvatskoj, primjerenije moralo biti pitanje – Koliko katolika ima među klerom, u samoj Katoličkoj crkvi?

Mislim da je to ključno pitanje.

Marko Ljubić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?