Pratite nas

Razgovor

Marko Ljubić: Obrazovna reforma za odgajanje zombija

Objavljeno

na

‘Škola za život’ kako se naziva eksperimentalna obrazovna reforma, počela je ovaj tjedan u jednom dijelu hrvatskih osnovnih škola.

Kako je došlo do toga da netko zna što je to bitno za život današnjih i budućih generacija, na temelju kojih istraživanja, kad su publicirana, znademo li kakav život generacije Hrvata hoće i ono najvažnije što ne valja u dosadašnjem životu hrvatskih ljudi?

Mlade Hrvate gura se u jedan društveni eksperiment s potpuno neizvjesnim rezultatom. S obzirom da se radi o ljudima, cijela ta i takva reforma postaje neprihvatljiva.

Stoga se postavlja pitanje tko su ti ljudi, organizacije, aktivisti i političke stranke koje su promovirale i nametnule ovu školu za život? Za što se još zalažu, za kakve ideje i po čemu su prepoznati do sada u hrvatskoj javnosti?

Kako je moguće da predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak na konferenciji za tisak uoči početka primjene ‘škole za život’ kaže – Mi smo, dakle HNS, dali politički cilj, a ministrica ga ostvaruje sa svojim suradnicima?

Jer ako uzmemo praktično političko ponašanje Vrdoljakove stranke, ne samo sada, nego i od ranije, čemu je snažan biljeg dala Vesna Pusić, imamo velike probleme oko interpretacije pojma obrazovanje, konkurentnost, izvrsnost, politike, a u konačnici i tog života koji bi ta škola podučavala.

U PODCASTU VELEBIT Marko Ljubić i Marko Jurič postavljaju pitanja, ali daju i odgovore. Tko financira ovu reformu? Ranije Jokić i Budak, a kasnije od dolaska na mjesto ministrice, Blaženka Divjak stalno su isticali da Republiku Hrvatsku usprkos visokih troškova uvođenja reforme, sama reforma neće puno koštati?

To je i aktualno rukovodstvo HDZ-a koristilo kao zaštitu od nezadovoljstva u stranci i u svome biračkom tijelu. Isticali su sredstva europskih fondova kao da to nije naš novac, nego tuđi.

Zašto je toliko atraktivna i bitna reforma svim relevantnijim političkim strankama, koje ukupnim svojim kadroviranjem i selekcijom ljudi pokazuju da ih znanje uopće ne zanima, a pogotovo zašto to toliko zanima cijeli niz poslovnih krugova iz IT sektora?

Predsjednica Republike je snažno poduprla ministricu Divjak od trenutka kad se kod nje ukazao savjetnik Nenad Bakić.

Što je u njemu tom sustavu obrazovanja toliko zanimljivo? Je li to samo želja da se pomogne hrvatskom narodu ili se iza toga krije nešto pragmatičnije i bitno drugačije?

Što znači tehnologija umjesto ideologije? Je li tehnologija postala nova ideologija? Stvaraju li se tako zapravo hibridi čovjeka i stroja, ljudske i umjetne inteligencije?

Tko će upravljati tim softverima, tko će stvarati programe i vladati datotekama i bazama podataka? Je li u planu novo ispiranje mozgova i prepariranje čovjeka u zombi-kiborga?

Detaljnije o ovim temama i pitanjima pogledajte u PODCASTU VELEBIT.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Penava: Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Uoči obljetnice vukovarske tragedije i Kolone sjećanja, o tome kako Vukovar živi od obljetnice do obljetnice, u “RTL-u Danas” u petak je govorio gradonačelnik Vukovara, HDZ-ovac Ivan Penava.

Vukovar je prije rata imao 15 posto veći BDP od hrvatskoga prosjeka, zaposleno je bilo 28.000 ljudi, a danas ih toliko, prema posljednjem popisu stanovnika, živi u gradu, a realna brojka još je i manja – ona iznosi oko 14 tisuća. Izravna ratna šteta procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna, a još uvijek je neriješenih 386 slučajeva nestalih osoba.

Dani koji su pred nama i koji su iza nas, počevši od kolovoza i rujna, dani su na koje smo iznimno ponosni. S ponosom ističemo činjenicu da smo Vukovarci i da živimo u Vukovaru, ali kako se bliži obljetnica pada grada, sve je jači taj osjećaj tuge i sjete.

Pogotovo zbog činjenice da je nakon pada grada brutalno ubijen i zatučen velik broj civila i branitelja bez oružja u rukama, a i neki sasvim nemoćni i ranjeni i to je ono što otvara jednu drugu stranu priče. Nepravda je to koja nas sve tišti i zbog koje zapravo imamo duboke ožiljke u sebi – izjavio je Penava.

S obzirom da je Vlada Republike Hrvatske tri puta zasjedala u Vukovaru, i to posljednji put prije dvije godine, a utemeljen je i Savjet za Slavoniju i Baranju i Srijem, gradonačelnik je upitan je li to dovoljno.

Brojke nam govore jesmo li ili nismo dovoljno dobri. Brojke govore dovoljno same za sebe. Valjalo bi im možda još dodati brojku stanovnika grada Vukovara, prije rata bilo je 45.000, a danas nas ima, pitanje je ima li nas i 20.000, i to govori dovoljno za sebe. Nismo dovoljno dobri. Ne trebamo si ni tepati ni lagati ni bojati se nikoga, sami sebi odgovaramo.

Dojmovno, možemo reći da smo dobri i da grad lijepo izgleda. Trudimo se iz petnih žila, ne molimo milostinju i ne molimo nikoga, možda smo već dosadili i Bogu i vragu, ali borimo se za ono što mislimo da nam pripada.

Mislim da je težiti i imati kao konačan cilj Vukovar s 20.000 stanovnika duboko nepravedno. Vukovar ispod 40.000 stanovnika, nakon svega što je dao, je minimum koji hrvatska država treba vratiti ovome gradu. I ja, kao i većina sugrađana, neću biti miran dok to tako ne bude – iskreno je rekao Ivan Penava.

Na pitanje je li Kolona sjećanja 18. studenoga za sve žrtve Vukovara, odgovorio je:

Naravno da je. Svi ti koji politiziraju, uputio bih ih da se zapitaju i razmisle što su učinili za Vukovar i što su dobro učinili da pomognu Vukovaru. Sve drugo 18. studenoga samo je jedna misao, a to su poginuli i stradali u bitci za Vukovar i to mora dominirati. Tko će biti i na kojemu mjestu u Koloni, hoće li biti prvi ili zadnji… Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu i prema temeljima na kojima je nastala moderna država Hrvatska – zaključio je vukovarski gradonačelnik.

 

Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

 

 

MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Predrag Peđa – Mišić: Tu je puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa branitelj je iz Domovinskog rata. Za dnevnik.hr priča o događanjima nakon pada Vukovara i životu u Gradu Heroja danas.

18. studenoga dan je u kojem se obilježava vukovarska tragedija. Čega se prvog sjetite ovih dana iz 1991. godine?

Teško je reći da se radi o sjećanju, ja s tim živim svaki dan.

Prvo se sjetiš, to je bilo negdje poslijepodne, sama predaja i kraj svega. Počelo je od ranog jutra, oko 3:30 ujutro.

Dobili smo informaciju da tri čovjeka – Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, idu na Goldschmidt, salaš u blizini Vukovara, na Vučedolu, na pregovore i da će se dogovoriti predaja te da će civile pustiti, a nas koji smo bili pod oružjem da će “ispitati” pa pustiti.

Nažalost, to nije bilo tako i to je trajalo skoro godinu dana. Veliki broj njih nije se ni vratio.

Jedan od branitelja postao je otac u vrijeme dok je bio u logoru u Mitrovici. Nakon toga su ga ubili.

Da, Josip Boldiš. Kći mu se rodila početkom veljače, a on je nakon nekoliko dana dobio poruku da je postao otac. Nakon tri ili četiri dana od tog saznanja bio je mrtav.

Što je bilo najteže u logoru u Mitrovici?

Najteže je bilo oduzimanje slobode. Poslije toga, fizička i psihička tortura. Bili smo mladi pa smo mogli izdržati batine, no psihički, oduzimanje slobode bilo je nešto najgore, barem za mene.

Koliko vas je bilo tamo u to vrijeme?

Kroz sve srpske logore prošlo je 30 tisuća ljudi. Sa same Mitnice u Sremsku Mitrovicu otišlo je oko pet ili šest tisuća ljudi, s tim da nas je 182 bilo s predaje. Mi smo odvedeni na Ovčaru, gdje smo proveli jednu noć i onda sutradan negdje oko podneva ili jedan sat prebačeni smo u Sremsku Mitrovicu. Teško je govoriti o tome, svaki put čovjek proživljava to isto.

O svemu što se događalo snimljen je dokumentarni film “Glavu dole, ruke na leđa“. Tamo ste se prisjetili svega…

Bilo je teško pričati čak i za potrebe snimanja o puno toga, svaki put čovjek proživljava sva događanja ponovno. U filmu su svoja iskustva ispričali ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su na kraju završili u logoru u Mitrovici. Svi oni prošli su pakao tog mjesta. Premijera filma je 20. studenoga u zagrebačkom Kinu Europa u 19 sati, ulaz je slobodan.

Kako je bilo nakon 271 dana provedenoga u logoru kad ste se ponovno vratili u svakodnevnicu?

Mi smo bili izgubljeni, u potpunosti izgubljeni od svega, počevši od novca i koliko što vrijedi. Dugo se nismo mogli uklopiti u neki normalan život, ali korak po korak, vratili smo se. Nažalost, neki nisu imali tu priliku. Neki su odustali i tragično završili. Bilo je dosta samoubojstava nakon povratka iz logora.

Vukovar prije i nakon Domovinskog rata. Kako vi vidite grad?

Vukovar sada proživljava sudbinu cijele Hrvatske. Cijela je Hrvatska u ekonomskoj krizi, krizi morala, krizi ljudskosti. Na portalima se mogu naći izjave čak i visokopozicioniranih ljudi kako nas smatraju ”uhljebima” i karcinomima društva. Čovjek više nema snage, ali ni volje odgovarati na takve prozivke. Da nije bilo mene i nas sviju, ne bi bilo ni njih. Žive u onome što smo mi stvorili.

S jedne strane bojišnice, na hrvatskoj strani, bili ste vi, a na drugoj, srpskoj strani, bio je vaš brat. Kako je bilo nositi se s tim?

Teško. Sama činjenica da sam ja pripadnik srpske nacionalne manjine bila je teška. Znate da pripadnici vaše manjine čine zlo – napadaju vaš grad i vaše prijatelje, samo zato što su drugačiji i zato što su Hrvati te zato što imaju drugačiju vjeru.

Vukovaru nije protjerano nesrpsko stanovništvo nego su protjerani svi oni koji su se drznuli suprotstaviti se četničkoj i velikosrpskoj, Miloševićevoj politici. U svemu tome najviše su nastradali najobičniji ljudi.

Suživot danas? Može li se govoriti o njemu?

Suživot kao suživot. Srpska nacionalna manjina i grad u kojemu je nekada bilo više od 20 nacionalnih manjina – preživljavaju. Međutim, uvijek nas neke stvari vraćaju, pa imate slučaj da za Božić pucaju u Borovu Selu iz mitraljeza, da jednostavno izazivaju…

Jednostavno je tu puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo.

Mislim da mlade generacije ne treba opterećivati s tim i da oni trebaju živjeti svoj život, no, naravno, nikad ne trebaju zaboraviti kako je došlo do samostalne i slobodne Hrvatske.

Može li se o tome govoriti ako se u vrtićima i školama djeca dijele po nacionalnoj pripadnosti? Vrtići su hrvatski i srpski, a u školama su djeca razdvojena u razredima.

Bez obzira na to što tko mislio, da imam moć i da imam vlast, zabranio bih to istog momenta jer vi u samom korijenu, samom početku na taj način stvarate razdor između djece. Razumijem ljude koji bi htjeli da im djeca idu u normalne vrtiće, hrvatske, jer je Hrvatska država. Prošlo je 20 i nešto godina i zaista, da imam bilo kakvu vlast, istog bih momenta to ukinuo. To ne vodi na dobro, stvaraju se predispozicije i temelji za neke daljnje sukobe.

Već sam puno puta pisao vlasti i govorio o tome da takve stvari nemaju mjesta u Vukovaru. To koristi isključivo SDSS-u, gospodinu Pupovcu i desetak ili maksimalno pedeset ljudi koji žive od toga novca koji Hrvatska država i svi njezini građani izdvajaju za sprsku nacionalnu manjinu. Nažalost, od 145 tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine, 50 ili 100 ljudi živi tu.

U Vukovaru je 30 posto stanovnika u braniteljskoj mirovini, 28 posto stanovnika u starosnoj mirovini, a radi tek 25 posto Vukovaraca. Može li s takvim postocima Vukovar krenuti prema naprijed? Osim toga, petstotinjak ljudi u posljednje dvije godine odselilo se iz Vukovara.

Prema nekim podacima, svaki šesti stanovnik Vukovara otišao je iz grada. Nažalost, u Vukovar je došlo jako puno novca. Zašto i gdje je taj novac završio, umjesto da su završili tamo gdje su bili namijenjeni, to ne znam. Situacija je takva i u cijeloj državi. Cijela je država u ekonomskim problemima.

Što se tiče mirovina, 1998. godine ljudi koji su bili u mirovinama mogli su prihvatiti izazov i vratiti se u razrušeni Vukovar. Mi nismo imali ni donjeg veša, ali bili smo u mirovinama i mogli smo si tako nešto i dozvoliti. Oni koji su bili u drugim gradovima i zaposleni, koji su radili kod privatnika ili u državnim institucijama, jednostavno su razmišljali da se nemaju gdje vratiti i ostali su tamo gdje su stvorili novi život. U vojnim je mirovinama možda čak i više od 30 posto ljudi.

To su tisuće ljudi u vojnim mirovinama. Na Mitnici vas se predalo 182?

Da.

Biste li vi osobno prihvatili posao nakon Domovinskog rata? Biste li odustali od vojne mirovine?

Apsolutno. To je najveća greška i najveća budalaština. Ne mogu dokučiti iz kojeg je to razloga napravljeno. Ja sam u mirovinu otišao ’98. godine, dakle s 32 godine starosti.

Da su mi onda ponudili, kao što sada nude iz raznoraznih programa, neke strojeve i da počnem raditi godinu ili dvije dana, pa tek onda počnem plaćati porez državi, normalno da bih prihvatio. Mnogo više ljudi pristalo bi na to.

Normalno, oni ljudi koji su ostali bez ruku i nogu, slijepi i stradali da ne mogu raditi, trebalo im je dati sve, čak i više nego imaju.

Nas je trebalo kroz mnoge programe zaposliti. No nismo imali izbora, mogli smo birati mirovinu ili ostati na ulici bez ičega. S 32 godine imao sam izbor otići u mirovinu ili za godinu ili dvije ostati gladan.

29. siječnja 2014. godine razbili ste ćiriličnu ploču na zgradi Policijske postaje Vukovar.

Ćirilica normalnom čovjeku ne može smetati, ali način na koji se to radi… To ne može, ni u ludilu.

Nećete to dozvoliti?

Ne.

Da ju sutra tamo ponovno stave, biste li je razbili?

Isti dan. Samo zato što je to postavljeno na taj način na koji je postavljeno.

Jeste bili kažnjeni zbog razbijanja ćirilične ploče?

Da. Šest mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno i 1.500 kuna.

Nudi li Vukovar svojim mladima motiv za ostanak u gradu?

Veliki niz mjera postoji. Pomoć za djecu, studente. Međutim, dvadeset i više godina toga nije bilo. To se ne može preko noći promijeniti. Uza sve mjere zapošljavanja i pomoći, još uvijek treba puno toga da bi to uspjelo.

U nedjelju se obilježava obljetnica stradanja Vukovaraca.

Da, i želim da svi oni koji dolaze budu svjesni gdje su i kojim povodom. Da sve prođe u miru i dostojanstvu i da odamo počast onima koji su stradali u Domovinskom ratu.

Vi ćete biti u nedjelju u Vukovaru?

Ne, ja idem u Škabrnju.

(Piše: Mirta Vranješ, Anamaria Batur/Dnevnik.hr)

 

Pogledajte najavu filma ‘Glavu dole,ruke na leđa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari