Marko Ljubić – Odgovor dr. Juri Zovki, hegelijancu i acostankovićijancu

Moram priznati da s priličnom tugom u duši čitam dvije reakcije dr. Jure Zovke na moju opravdanu i diskretnu usputnu kritiku u cjelovitijem osvrtu na pojavu srozavanja svih normi pristojnoga društva s dijela tzv. desnice,koju je u jednom trenutku, bar što se mene osobno tiče, potpisao Mladen Pavković.

Ta je pojava naime dugo vremena bila “privilegij” i monopol dijela lijevih militanata u medijima, među aktivistima posebno, a onda i u akademskim i političkim krugovima. Nisam ni tada bio sretan, no puno sam lakše podnosio divljaštvo, nekulturu i prostakluke sa strane, koja je na taj način iskazivala prijezir i mržnju prema hrvatskom identitetu i narodu, nego na strani, koja na isti barbarski način navodno brani i štiti hrvatski narod. Osobno mi dodatnu neugodu u ovome slučaju čini to što je Jure Zovko iz Širokog Brijega, a uz to je i barem po certificiranom znanstvenom statusu dužan štititi i promicati najviše moguće standarde u društvu i gnušati se laži, podmetanja, barbarstva i svrstavanja s najnižim pojavnostima.  Na jeziku hrvatskog naroda u kraju iz kojega potječemo oba, reklo bi se da njega, i mene naravno, jer moje riječi utječu na široku javnost, njegova znanstvena etika obavezuje govoriti i pozivati se isključivo na istinu, otprilike kao fratra, jer ni znanstvenik ni fratar nisu to za što se predstavljaju ako se koriste lažima. Djecu su kod nas bake plašile prijetnjom da će nam pratar odrzati jezik budemo li ružno govorili i lagali! Potpuna su suprotnost u slučaju da njima treba “odrzati jezik”. S  obzirom da se Zovko deklarira kao domoljub, pogotovo radi toga nesreća je i tuga bila pročitati to što je napisao. To zagađuje ljude i čini veliku štetu upravo narodu kojemu pripadamo. Zato će se suočiti sa svojim nedjelom kao rijetko tko.

Usput sam ga pljusnuo u toj svojoj reakciji, jer sam s nekoliko adresa ljudi s kojima komunicira dobio neupitne dokaze da širi laži o meni, kategorički tvrdeći da sam bio “komunistički poslušnik”, ne pozivajući se ni na što, nego to izričući kao svoj neupitan stav. Htio sam ga upozoriti da to znam i da mu to ne priliči i pozvao ga, da kada već ima potrebu i valjda osjeća dužnost govoriti o meni, neka to, s obzirom da smo oba javne osobe, kaže javno. To što je radio nazvao sam “incognito olajavanjem”, jer jest upravo to.

ZOVKINE REAKCIJE I POTPUNO SROZAVANJE

Dan nakon objave mog teksta na Kamenjaru slijedi ova reakcija na Zovkinom Facebook profilu:

“Dobio sam obavijest da me u Kamenjaru napao Marko Ljubić. Ne sjećam se da sam ikada spomenuo dotičnoga niti ga smatram važnim da bih ga uopće spomenuo.

Pretražio sam Google i vidim da je M. Lj.  u vremenu kada sam radio na doktoratu u Freiburgu, bio u čelništvu Saveza komunista “Opštine Lištica” (danas Široki Brijeg, moje rodno mjesto). Bilo je to neposredno poslije smrti zlocinca i diktatora Tita kada je moja rodbina hapšena zbog “neprijateljske propagande vezane uz fenomen Međugorje”. M. LJ. je tada ubirao blagodati komunističkog totalitarizma.

Glede prigovora da sam hegelovac, mogu samo reći hegelovac jesam i nemam razloga stidjeti se toga. Uskoro objavljujem knjigu “Hegel za buduća vremena“. Podpredsjednik sam Međunarodnog Hegelova društva (Internationale-Hegel-Gesellschaft), izdavač Hegel-Jahrbuch te Hegelova niza kod uglednog njemačkog izdavača Duncker & Humblot. 

Bio sam jednom u emisiji Nu2 kod Ace Stankovića, to nije razlog da budem “acostankovićijanac”, kako mi spočitava M. LJ.

Nemam razloga ne iznijeti stvari u javnosti. Rezultat takovog stava su i dvije tužbe na Općinskom sudu u Zagrebu protiv mene jer sam dirnuo u osinjak moćnika akademske zajednice.

Zbog peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” zamjerio sam se HDZ-ovoj vladajućoj vrhušci. Tako prigovori koje iznosi M. LJ. da ga “incognito napadam”, nemaju nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Napadao sam javno daleko važnije face od njega.

Nisam gledao nijednu emisiju M. Lj. niti sam išta pročitao od njega. Ne bih ni ovo u Kamenjaru, da me prijatelji nisu upozorili.

Ako je netko svoju karijeru započeo kao sluga režima, bojim se da će ostati na tome”.

A zatim dan ili dva kasnije pod nazivom “demanti” i uz popratnu prijetnju odvjetnikom, dakle očito se pozivajući na zakonsko uporište o pravu na demanti, dr. Jure Zovko objavljuje „demanti” na portalu Kamenjar com. S tim u svezi htio bih reći da ni po čemu to što je Zovko napisao nije demanti, ni formalno ni sadržajno, pa je bilo samo pitanje dobre volje redakcije Kamenjara hoće li objaviti taj njegov tekst ili neće, i da je samo po sebi takvo korištenje pojma „demanti” dokaz teškog neznanja dr. Jure Zovke, što nikako ne priliči ugledu jednoga priznatog filozofa s doktorskom titulom. Certificirani znanstvenik to ne smije ne znati. S druge strane i ja bih na mjestu urednika Kamenjara to objavio uz pismo Zovki da je to samo dobra volja, a ne obveza, jer demanti se ne piše tako i ne potvrđuje navode koji se demantiraju.

TUŽNA NEDOSLJEDNOST I SUPROTNOSTI U REAKCIJI NA FB I DEMANTIJU NA KAMENJARU

Zovko kaže na svom javno dostupnom fb profila:

“Pretražio sam Google i vidim da je M. Lj.  u vremenu kada sam radio na doktoratu u Freiburgu, bio u čelništvu Saveza komunista “Opštine Lištica” (danas Široki Brijeg, moje rodno mjesto). Bilo je to neposredno poslije smrti zlocinca i diktatora Tita kada je moja rodbina hapšena zbog “neprijateljske propagande vezane uz fenomen Međugorje”. M. LJ. je tada ubirao blagodati komunističkog totalitarizma”.

A u “demantiju” na kamenjar com. se poziva na slijedeće izvore po istom pitanju:

“Zovu me cijeli dan moji Širokobriježani i upozoravaju da je u vremenu kada sam ja branio doktorat na Sveučilištu u Freiburgu, glavni urednik Budnice bio član Predsjedništva Saveza komunista “Opštine Lištica” (danas Široki Brijeg, moje rodno mjesto)“ te da bi valjda i dodatno ojačaao svoju tvrdnju i svoje izvore navodi riječi nekoga prijatelja iz Zadra koji, kako Zovko navodi kaže:

„Zadarski prijatelj Ivo Markulin, bio je barem duhovit, za razliku od mojih sterilnih Širokobriježana. Šjor Ive kaže da je Marko Ljubić „jednostavno ucijenjeni i kupljen kao bivši personal KPH KPJ. Ja sam vidio neke njegove emisije na tv Osijek ali sam odmah tu emisiju nazvao prvi B(L)UDNICA jer ništa drugo nije. Kako sam bivši pomorac lako nanjušim kurbe ili bolje rečeno kako biste vi fini rekli bludnice. On je ucijenjena i plaćena KURBA i ništa više! To je problem hrvatskog društva i sada su mu otvorena sva ‘rajska’ partijska vrata.“

Moje pitanje:

Zašto se dr. Jure Zovko nije pozvao na izvore s Googla u oba slučaja i zašto je naveo Google kao izvor, a ne stvarne izvore s Google tražilice? I priprostim ljudima je poznato da tražilica ne može biti izvor, jer ne odgovora ni za autorstvo, niti ne temelju toga ima bilo kakvu odgovornost za dostupne informacije? Ozbiljan znanstvenik to mora znati, pa je više nego jasna Zovkina namjera da ne navede izvore laži o meni, autora Igora Petrenela i neke nepoznate aktiviste iz ondašnje Škorine kampanje, nekolicinu nazovi braniteljskih i sličnih portala i na žalost portal narod.hr, koji je objavio tu Peternelovu laž, iako su znali da je demantirana i da je to srozavanje nekada vrijednoga portala na najniže grane, po obrascu interesa Željke Markić i čuvanja njezinog lika i dijela, te njezinih odabranika čak i pod cijenu utuživih laži. Očito je da je Zovko svjestan da ne može vjerovati navodima na koje se poziva i da im nitko razuman ne može vjerovati, a vrlo vjerojatno i ne odgovara mu da ga netko povezuje s takvim javnim osobama, pogotovo „njegovi zabrinuti širokobriješki prijatelji“, ne navodi izvore, a ipak se javno koristi tim navodima. To je u svakom obliku, običnom ljudskom, kršćanskom, a pogotovo znanstvenom u javnoj komunikaciji nedopustivo i Zovku prokazuje kao običnog spletkaroša, koji nema relevantan odgovor na navode čovjeka s kojim polemizira. Taj model bez navođenja izvora ili s lažnim izvorima dovodi pod veliki znak upita i njegovu znanstvenu etiku, s obzirom da onaj tko laže ili izmišlja izvore kao Goldstein ili Vesna Pusić primjerice, u javnom autorskom tekstu, ukazuje na opasnu i neetičnu sklonost, a to je pogubna sklonost.

Zato Zovko, očito krajnje nesiguran, pribjegava još lošijem i opasnijem modelu. Da bi potkrijepio lažne tvrdnje o meni, poziva se opet na neimenovane „prijatelje“ iz Širokog Brijega, a koristi i jednu očito nesretnu budalu, navodnog ili stvarnog prijatelja iz Zadra, koja, ako mu je dala suglasnost, nema pojma u što se uvaljuje, ne samo javno, nego i zakonski. Ne isključujem mogućnost s obzirom na Zovkino prezentirano ponašanje u ove dvije reakcije ni da ga je citirao bez ovlaštenja i uveo u veliku nevolju, prikazujući tog Markulina kao nekakvog plemenskog šamana. Naravno, ta egzibicija Zovku prikazuje još gorim.

KURVALUK JE GURATI DRUGOGA ISPRED SVOJIH LAŽI

Što se tiče Zovkinog „izvora“, navodnog pomorca Ive Markulina, samo mogu reći da je teške uvrede koje je iznio na moj račun Zovki, a Zovko ih javno objavio vjerujući njegovom „pomorskom“ iskustvu iz kurvanja po lukama, nepotrebno demantirati. No, ako je Markulin prepoznavao kurve kako kaže da je prepoznao kurvu u meni, taj se nije nakurvao i naseksao, da ne kažem prostije. Utoliko i njegovo „njušenje“ da sam ja „ucjenjena i plaćena kurba“ vrijedi koliko mišljenje običnog spletkaroša, vrača ili šamana, vrlo je kažnjivo jer se ne govori o dojmu, nego se iznosi tvrdnja za koju ne može imati baš nikakvo uporište. No, neusporedivo je nemoralnije, kažnjivije i izraz je totalne dezorijentacije kada doktor filozofije s međunarodnim ugledom na koji se poziva, uzima to kao relevantan „izvor“ i to navodi u demantiju kao svoje tvrdnje.

Drugo, u ovom navodu Zovko, što posredno, što neposredno koristeći budale, koje je navukao, iznosi eksplicitno čitav niz laži o meni.

Nikada nisam bio član niti jednoga partijskog organa ili tijela SK, a pogotovo „član Predsjedništva SK Lištica“. Zovko ovdje koristi naziv „opština“ htijući valjda pokazati kako smo u to vrijeme mi tadašnji Lištičani bili Srbi, što li, a kad već koristi u javnoj polemici ovakve termine, onda bi bilo pristojno i to točno znati. Uz to što nikada nikoga u Lištici nisam čuo da koristi termin „opština“, jer smo baš svi mi obrazovani i samosvjesni ljudi znali da imamo pravo ravnopravno koristiti hrvatski književni jezik na prostoru cijele BiH u javnoj i svakodnevnoj komunikaciji, pa smo to mogli koristiti svugdje tko je htio, a u Lištici su izraz „općina“ koristili baš svi, i najortodoksniji komunistički funkcioneri. Isticanje u ovom „demantiju“ izraza „opština“ izrazito je uvredljivo prem svim Širokobriježanima, jer nas u javnom prostoru danas prikazuje kao mutante bez karaktera i identiteta, a pokušava implicirati da su demokratske promjene pale s Marsa ili valjda došle iz nekog hegelijanskog društva iz iseljeništva, te da je dotadašnje Lištičane zamjenio neki posve drugi narod i proglašen Širokobriježanima. Netočan je naziv „Predsjedništvo SK opštine Lištica“, jer Savez komunista se na općinskim razinama nije tako nazivao, pri čemu je SK imao svoje organe, a općina je bila organ lokalne uprave i vlasti, pa se može jedino reći Općinski komitet Saveza komunista BiH Lištica, a ne „opštine Lištica“. Da bi se moglo relevantno govoriti o komunizmu i ozbiljno zalaziti u njegovu zloćudnost i epohalne posljedice, od kojih je jedna od najprljavijih i najpodmuklijih ovako se kao Zovko i slični boriti za slobodu i hrvatstvo, potrebno je znati, a ne nagađati. Na općini je bio istaknut i naziv „opština“ kao što i danas uz latinične nazive diljem hrvatskih županija u BiH postoje istaknute ploče s ćiriličnim pismom i srpskim, odnosno nekakvim bošnjačkim nazivljem. Znači li to da Zovko danas Hrvata iz Širokog Brijega koji ima bosansko-hercegovačku putovnicu smatra polu-Hrvatom ili nekakvim polu-Srbinom, zbog ćiriličnog pisma i nazivlja na putovnici?

Jadno!

I lažno!

Zovko i dalje u ovome navodu laže.

ZOVKINE LAŽI I USPOERDBA NJEGOVIH NAVODA S NAŠIM ŽIVOTOPISIMA

Neposredno poslije smrti „diktatora i zločinca Tita“, on je završavao studije u Sarajevu, a ja sam tamo studirao, on, kako sam navodi na pravnom i filozofskom fakultetu, ja na političkim naukama. Pretpostavljam da pod progonom svoje rodbine misli na fra Jozu Zovku kad se poziva na rodbinu i Međugorje, no valja reći da u ovome slučaju pozivanje na rodbinu također označava slabost, jer niti se sva rodbina krije pod istim prezimenom, a niti su u svim okolnostima i članovi jedne obitelji postupali na isti način. U krugu obitelji znalo je biti golemih suprotnosti, kao što ima i danas, i bit će zauvijek. Zato je pozivanje na progon rodbine jadan argument i izraz nedostatka osobne vjerodostojnosti. A pogotovo zbog stvarnih činjenica, a ne „subjektivizacije objekta“. Kada već aludira na nekakvu svoju žrtvu, pozivajući se na progon rodbine, valja se uozbiljiti i pitati se javno, kako to da je „progonjenog člana rodbine“ u ovome slučaju Juru, netko neposredno nakon toga, ili tijekom tog progona dok je fra Jozo robijao, poslao na skupe studije u Freiburg na – doktoriranje Hegela!!?

Ne znam niti želim bilo što implicirati, ali kad se već Zovko šica s rodbinom i patnjama želim ovdje istaći par sitnica, potpuno isitnitih činjenica:

Ima li veze Zovkino studiranje i kasnije upućivanje na stipendirane  (jer čisto sumnjam da je Jure Zovko lijepio gips u jednoj smjeni, kao većina naših zemljaka, koji su odlazili u Njemačku, a u dugoj se bavio proučavanjem Hegela) poslijediplomske studije s Univerziteta u Sarajevu primjerice s utjecajem još jednoga Uzarićanina tada, prof Franje Kožula zvanog Muna, koji je uz Fuada Muhića također s Pravnog fakulteta, bio glavni i neupitni ideolog SK BIH tijekom cijeloga vremena braće Pozderaca i Branka Mikulića?

Ili Zovko hoće reći kako je tadašnjem komunističkom režimu mogla promaknuti takva sitnica i neopreznost, pa da zažmire da se iz „neprijateljskog obiteljskog okruženja“ nekoga tek tako propusti, bez obzira radilo se o njemačkoj ili bilo kojoj stipendiji. Niti jedna stipendija se nije mogla kandidirati, ni dobiti bez prešutne suglasnosti režima, koji je tada bio međunarodno priznat i vrlo moćan, i institucija nadležnih za to, bez obzira tko je stipendiju davao.

Sumnjam da je Zovko bio bolji student od mene, zato što je to bilo, iako moguće, vrlo, vrlo teško, a s obzirom da znam kako su studenti, i koji su studenti, upućivani na inozemne studije, u razmjene i na poslijediplomske studije u to vrijeme, više je nego jasno da je Zovko bio u daleko, neusporedivo povlaštenijem položaju od mene i čitavoga niza studenata boljih od sebe na društveno-humanističkim fakultetima. Tako da sam sto posto uvjeren da njemu i njegovom statusu, kao ni karijeri nije nimalo štetio progon fra Joze Zovke. Iz ovih činjenica bi se dalo zaključiti posve suprotno.  Ja nisam imao baš nikakvih izgleda za takvu karijeru, iako sam bio član SK. Upravo zbog ovakvih, skrivenih, činjenica komunizam je bio zloćudan, jer je puno toga bilo nevidljivo i pogubno. Zato i danas imamo problema s njegovim naslijeđem.

Razuman čovjek bi se pitao – zašto, a samo bi zlonamjernik i lupež uspoređujući ove činjenice, potpuno dokazive i eksplicitne moj status mogao nazvati „blagodatnim“, a Zovkin „žrtvenim“. No, o blagodarenju ćemo još, kasnije, i za to će se Zovko i njegovi prijatelji gadno oznojiti.

ZOVKINE LAŽI O MOM POSLUŠNIŠTVU I MOGUĆE MUKE NJEGOVE RODBINE S MOJIM „POSLUŠNIŠTVOM“

Baš me zanima koji su mu to Širokobriježaani potvrdili ove laži, moju visoku ulogu u SK „opštine Lštica“ i „uživanje blagodati komunizma“!?

Bilo bi ih primjereno navesti, Zovko nije manirom klasičnog denuncijanta, no morat će. Naime, stvarno su mi dozlogrdile te bolesne laži o meni iz tog razdoblja, pogotovo jer nisam bio nepoznata osoba, i iz svega, očito je da sam i tada bio interesantan širokom krugu ljudi, gotovo kao i danas. Dozlogrdile su mi te laži i kampanje i osobno, ali i zbog moralne obveze utjecati na higijenu današnjeg hrvatskog društva i naroda.

ZOVKO ĆE BITI DRUGI NA SUDU, NAKON SAŠE MILOŠEVIĆA I TAMARE OPAČIĆ IZ SNV-a

Zato ću nakon što sam pokrenuo kazneni postupak s nekolicinom kolega protiv Saše Miloševića i Tamare Opačić, urednika biltena SNV-a, prisiliti Zovku da pred sudom navede te „svjedoke“iz Širokog Brijega. Ja ih bez da trepnem mogu nazvati samo bolesnim lažljivcima i strahovito kvarnim ljudima ili smutljivcima na koje svaka budala može utjecati, zato što veliki broj ljudi u Širokom Brijegu, koji se vrtio oko javnosti i bilo kakve politike tada, zna da su to sve strašne i vrlo zloćudne laži, a koje su eskplodirale nakon toga što sam odbio poduprijeti tzv. Škorin pokret i ponude njegovih protagonista da „me pridobiju pod svaku cijenu“. Zovkine „prijatelje“ ili telefondžije sa Širokog Brijega javno nazivam lažljivcima, njemu jamčim da će ih morati imenovati, a javnosti ovom prilikom da ću se iste sekunde trajno povući iz javnoga djelovanja ako bilo što od toga što je Zovko i slični lažljivci naveo, bude istina, a ne bude posve suprotno od tih laži. Prisjest će im sudjelovanje u škoroniziranju i bujičarenju Hrvatske preko mene. Da sam pristao surađivati sa Škorom, s obzirom na sve što sam saznao za par mjeseci uz njega i njegove pajdaše, osjećao bih se „kurbom“, iako bi mi se materijalno jako isplatilo. No, nije uspjelo moćnom komunizmu, kako bi Škori i njegovim poslodavcima!? Kako je baš svakome u Širokom Brijegu u prilično širokom krugu oko mene jasno da, ne samo da nisam uživao „blagodati komunizma“, nego da je doslovno svaki utjecajniji komunist u to vrijeme, ali i puno nekomunista na rukovodećim položajima i na državnim sinekurama, među kojima je, kladio bih se po sve, bilo puno Zovkine „ne-progonjene rodbine“, ili posjedio ili gutao apaurine zbog moga javnoga djelovanja, kako kratkotrajno u omladini, daleko više i još ubitačnije – kao novinara, bit će zanimljivo gledati lažljivce kako se znoje i prokazuju jedan drugoga.

Toliko o poslušnosti i poslušničkom mentalitetu!

Konačno, da je Zovko ozbiljan čovjek, potrudio bi se prije nego iznese takve tvrdnje provjeriti što sam pisao na relevantnim adresama i izvorima, ako mu već predstavlja problem ono što sam pisao i govorio do 1990. godine, a očito predstavlja, jer me inače ne bi olajavao među ozbiljnim ljudima, izuzev ako nije poremećena osoba. Sve što sam napisao, a napisao sam više nego dovoljno za zauzeti jasan stav o prirodi moga odnosa s režimom, postoji u arhivama tadašnjih novina, kao što je vrlo lako steći dojam o mome autorskom integritetu nakon demokratskih promjena do danas.  Baš zbog toga što postoji sve, potpuno sam neucjenjiv i svaki moj javni nastup i poruka isključivo je pitanje svjesnoga odabira i vjere u ispravnost toga što radim. Samo bolesna osoba bi u tom nizu tekstova, doslovno potpuno konzistentnom na načelnoj razini odnosa prema državnim poretcima, liderima, politikama, temeljnim ljudskim vrijednostima, hrvatskom narodu i kršćanstvu, ali i u konkretnim tumačenjima društvenih događaja, pronašao bilo što – poslušničko!

Sve je potpuno suprotno i lako se u to uvjeriti!

Baš zbog toga i jest pokrenuta tolika kampanja iz Škorinog tabora i sličnih političkih krugova o mojoj izdaji, jer su se suočili s lako provjerljivom i trajnom vjerodostojnošću, nasuprot sebe i svojih namjera, pa se tako naglo probudio i dio „zabrinutih“ Širokobriježana sa Zovkom na čelu.

Zovko se inzistirajući na ovome pojmu, na toj „poslušničkom refleksu“ svrstava uz bok i srozava na razinu apsolutno najprimitivnije rulje, čija je agresija na, zamislite „beznačajnog mene“, eksplodirala tijekom prošlih parlamentarnih izbora.

SRAMOTNE LAŽI O MOJIM BENEFITIMA U KOMUNIZMU

Što se tiče blagodati komunizma, golem broj ljudi u tadašnjoj Lištici, a današnjem Širokom Brijegu znaju da smo supruga i ja, s našom djecom, baš zbog moga javnoga  djelovanja bili uskraćeni u svim temeljnim egzistencijalnim pravima, koje je uživao u to vrijeme baš svatko, tko je bio zaposlen i tko nije bio u zatvoru. Govorim o pravima koja su bila službeno propisana na lokalnoj razini, a ne o onome što si mnogi samostalno proglašavaju pravom. Iako smo supruga i ja bili među najboljima u svim fazama školovanja, iako smo oboje radili s visokoškolskom naobrazbom, upravo intervencijama općinskih čelnika, o čemu imam dokaze i časne ljude iz tadašnjeg režima, koji su mi i tada to govorili i danas mogu potvrditi, nikada nismo mogli dobiti pripadajući plac za gradnju obiteljske kuće, niti dinara kredita. Da se razumijemo, nisu to bile odluke partijskih tijela ili organa vlasti, nego odluke nekolicine moćnih ljudi s kojima sam bio u sukobu godinama oko načelnih stvari, kao pravo na jednak tretman pri zapošljavanju, današnjim riječnikom rečeno – oko korupcije, nepotizma i klijentelizma.  Jasno mi je bilo i tada i danas da su oni bili režim i da im je zloćudni režim to omogućavao. Za takvo njihovo ponašanje nisu krivi mnogi časni ljudi koji su to znali, ali nisu mogli utjecati na takvo ponašanje, iako su bili u sustavu poretka, pa sam čak i u svojim konzistentnim antikomunističkim analizama uvijek prilazio problemima upirući prstom u uzroke, a ne posljedice, na nositelje opasnih standarda, a ne generalno na sve ljude.  Dijelilo se i kredite i placeve u to vrijeme, te žmirilo na ilegalnu gradnju na državnim lokacijama, izuzev meni- naravno. Ja sam imao u Obnovi status kažnjenika, nakon „poslušničkog“ jednogodišnjeg mandata na mjestu predsjednika omladine s najnižom plaćom i nakon godinu dana – bez prava na bilo kakav rad, jer mi je bio ukinut Bilten koji sam radio za naše radnike. Dakle, iako nismo bili propalice supruga i ja, „kurbe“, kockari ili ovisnici, nikakvih izgleda nismo imali nasuprot sustavu ili režimu, pomaknuti se s mjesta u egzistencijalnom smislu, pa smo bili deset godina podstanari, jer je bilo neostvarivo steći novac za kupnju privatnoga placa. Zato je izuzetno ružan i težak grijeh govoriti o mome blagodarenju i poslušništvu i zato će se ta kampanja slomiti na Zovki.

OPASNE ZOVKINE IZJAVE I NAJAVE

Kaže vrli hegelijanac i acostankovićijanac, pri čemu se, vidim, drugim javno diči, slijedeće:

„Kod Ace sam u emisiji rekao da sam hegelovac, te u duhu Hegelova liberalizma smatram da svatko tko ima domovnicu ima pravo biti Hrvat. Očekujem sto tisuća Arapa koji će postati žestoki Hrvati i dvostruko više Kineza”.

Za ovu izjavu može Zovko računati na prilično izvjesno priznanje Soroša ili recimo Vesne Pusić i srodnika, tipa onog prof. Rimca, koji su, prvi posve izvjesno planirao, a drugi zastupali tezu da se Europu treba preurediti naseljavanjem milijuna migranata, a ovo drugih dvoje u tome vidjelo priliku za demografsku obnovu Hrvatske. Da, Zovko dobro govori da je to u duhu hegelijenštine, no u toj izjavi i u tome pristupu se vidi mogući odgovor zašto je on bio stipendirani hegelijanac, a ja ostao uživati “blagodati komunizma”. Domovnicu, ili hrvatsko državljanstvo ne bi smio niti u ludilu dobiti svatko i tako postati službeno Hrvat, a ostati što god hoće i što u biti jest. To je polazište uistinu dosljedno Hegelovoj filozofiji, jer uporište u tom filozofskom monumentalizmu danas traže čitave škole, pogrešno nazvane neomarksističkim. S posljedicama te hegelijanske ideje danas je suočen cijeli svijet i teško su mu ugroženi sami korjeni, što najbolje svjedočimo u SAD, ali i u Hrvatskoj od same obnove države. Zato nestanak prijeti čitavome nizu europskih naroda u neposrednoj budućnosti, a njihove zemlje, kao primjerice Švedska, ostat će samo ljušture, dok se i to ne promjeni. Dakle Zovko, državljanstvo ima pravo dobiti samo onaj tko već jest Hrvat, bilo etnički, bilo politički, pri čemu razumne države, kojima je interes opstanak svojih naroda, vode računa o proporcionalnom zadržavanju etničkog identiteta u državljanstvu i tome vrlo strogo prilagođuju svoje zakone o državljanstvu. Samo se tako čuva opstojnost naroda, njegov identitet, primjerice njegovo katoličko obilježje, a hegelijanstvom i neohegelijanstvom se uništava, primjerice po matrici uništenja kršćanstva europskim protestantizmom.  Pozivati se danas na hegelijanstvo i naglašavati to s monumentalističkih ambicija koje su bile primjerene akademskim strukturama bivšega režima, nije pozivanje na autoritet filozofa Hegela, nego Hegela teologa mraka, gdje se liberalni individualizam koji Zovko ističe, nužno materijalizira kao neupitono pomračenje osobnosti ljudi, dakle i svake slobode i kao prvi, ali nužni korak u diktature, bilo globalističke i skrivene pod deklaracijom individualnih sloboda, bilo otvorene, kakvima smo svjedočili cijelo XX. stoljeće. Postoje i danas puno ljudi, koje je moguće impresionirati samim spomenom Hegela i njegovim uistinu monumentalnim dijelom, ali je problem kad se iza te namjere krije običan politološki diletantizam i banalna samopromocija,  te suoči se s ljudima koji ponešto znaju i razmišljaju neovisno o interpretacijama Zovka i sličnih.  Baš me zanima što o ovoj Zovkinoj izjavi misle njegovi “prijatelji iz Širokog Brijega” koji su ga zvali zabrinuti zbog moga “komunističkog poslušništva”? Kuže li oni što im takvi pripremaju!?

Zatim Zovko najavljuje:

„U knjizi “Hegel za buduća vremena“, koju uskoro objavljujem, iskritizirao sam Ustav Republike Hrvatske jer Srbe i ine manjince tretira kao građane, a nama Hrvatima to primarno pravo uskraćuje. Nakon Ljubićeva teksta shvatio sam da se pojam hegelovac može supsumirati pod pojam acostankovićijanac, jer sam kod Ace također rekao da je Tito jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Ne sjećam se da mi je Aco išta odgovorio”.

Točno, kako se ne bi pojam hegelijanac mogao “supsumirati pod pojam acostankovićijanac”!? Doduše, kladio bih se u sve da Stanković po svemu što je demonstrirao u davadesetak godina na HTV-u veze nema zašto ili kako, ili što to znači, iako je u sramnoj emisiji s gostom filozofom Jurom Zovkom, valjda da se prikaže učenijim nego jest, negdje s wikipedije ili mu je netko poslao, citirao jednu besmislicu od Hegela. Zovku sam nazvao acostankovićijancom jer me je kao čovjeka, intelektualca i konačno Zagrepčanina podrijetlom iz Širokog Brrijega, uistinu bilo sram gledati tu ljigavost, ulizivanje i podilaženje jednoga doktora filozofije neukom novinaru, čija moćna medijska pozicija simbolizira posrnuće standarda u hrvatskom drruštvu, a ne potvrđuje njegovu novinarsku izvrsnost, pri čemu nije prezao predstaviti svoje hercegovačke hrvatske korijene hajdučkim stereotipima o škiji i rakiji. To je utoliko strašnije, jer iz samih Zovkinih Uzarića, ima više intelektualca i istinskih veličina, da ne spominjem Široki Brijeg, nego je Stanković vjerojatno pročitao knjiga ili stripova u životu, pa pred takvim tipom svoditi svoje vrijednosti na hajdučke stereotipove teško je posrnuće, koje su i po legendama uistinu rijetki činili i u komunizmu.

Zovki predlažem da razmisli o tome što namjerava pisati ili da pita umnije i obrazovanije od sebe za savjet, a ne Acu Stankovića ili onoga Markulina. Iz najavljene hegelijanske kritike Ustava i „građanskog statusa Srba” u odnosu na „nepripadajući građanski status Hrvata”, kako Zovko navodi, vidi se da taj čovjek nema blage veze o temeljnim politološkim pojmovima, i stvarnim sadržajem Ustava, ali i državno-političkog poretka u današnjoj Hrvatskoj. Pojma građanin je poznat još iz helenske kulture i filozofije, doživio je potpunu pravnu satisfakciju u Rimu, ali taj pojam je bio ekvivalent današnjem pojmu – državljanin. Kontekst i okolnosti primjene pojmova građanin i državljanin se strahovito mjenjao kroz povijest naroda i država. Pojam građanin u modificiranom značenju, sa snažnim ideologijskim konceptom ponovo ulazi u filozofsko-politološku teoriju i praksu nakon francuske buržoaske revolucije, pa postaje pitanje stalnih ideologijskih, neohegelijanskih, poznatijih kao globalističke interpretacije, pri čemu se upravo te interpretacije snažno prilagođavaju državno-političkim pozicijama u sve integriranijem svijetu, čime postaje i moćno oružje u imperijalnim rukama. Ovo što Zovko tvrdi nema potvrde ni u čemu politološki relevantnom danas, jer baš svi vodeći tranzitolozi za identifikaciju država koriste pojmove identiteta i tla, odnosno granica. Govori se eksplicitno o nacionalnim identitetima. To je izrazito opasno i štetno stajalište, izravan pravac u Pupovčev ustavni patriotizam, jer upravo se na hrvatski narod današnjim Ustavom i izbornim sustavom primjenjuje tzv.građanska paradigma, dok se potpuno pogrešno Srbima „grđanski politički status” osigurava ustavnom konstitucijom političke nacije u – hrvatskoj nacionalnoj državi. To je razorno!  Zovko ne razumije da se već dvije stotine godine države konstituiraju, ako su slobodne naravno, na nacionalnom principu, a da se građanski politički status ne može nigdje ostvariti izvan ili nasuprot pripadnosti većinskoj političkoj naciji. Ovom najavom Zovko potvrđuje da blage veze nema o tim pitanjima, a ako ima, da je onda on baš sve suprotno od onoga čime se predstavlja.

Konačno, iako bilo tko, tko se imao priliku ozbiljnije upoznati s glavnim Hegelovim djelima, a ja jesam, nema razloga danas s odmakom od komunističkog režima naročito poštovati činjenicu da je netko hegelijanac, pogotovo da je hegelijanski liberal, doslovnog značenja kao drveno željezo, rijetko bi tko, čak  i krajnji perverznjak očekivao da će se netko dičiti nazivom – acostankovićijanac. Nakon one emisije, nadao sam se da ne može nitko niže, iako je konkurencija bila strašna i nepodnošljiva, ali s ovim u „demantiju” i svime što je iznio u dvije rerakcije na moju usputnu poruku, dr. Jure Zovko je pokazao da mu rijekto tko može biti konkurencija.

Marko Ljubić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i reagiranjima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?