Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Odlučujuće prednosti Hrvatske nad Engleskom

Objavljeno

na

Na Svjetskom nogometnom prvenstvu ostala su četvorica trenutno najvećih. Namjerno ne govorim najboljih, jer dobar, bolji i najbolji se odnosi samo na nogometno umijeće, a ono nije dovoljno za doći među četiri zadnje reprezentacije koje će odlučiti o prvaku svijeta.

Moram odmah istaknuti da sam se slijedom i svojih prethodnih komentara, nastalih na temelju ranijih iskustava i naravi prevladavajučih navika u Hrvatskoj, posve netipičnih za svakodnevnog hrvatskog čovjeka, pribojavao mentalnog refleksa završetka sportskog natjecanja u glavama prije svega trenera i bliskih suradnika reprezentacije, te novinara, nakon plasmana među četiri najveća.

Srećom, po svemu nepotrebno.

Jer Dalić je momčad doveo na Svijetsko prvenstvo, ono se igra za titulu prvaka svijeta a ne za plasmane ispod toga, oni se upravo tako ponašaju.

Slušajući sjajnoga Dalića u razgovoru s Dragom Ćosićem, bilo mi je jasno da razloga za taj strah nema. Dalić je pokazao svakom svojom riječju, naročito izrazom lica, da ga nije stvorio gotovo stoljetni mainstream, da je svakodnevni Hrvat, da je natjecatelj i da ima iznimnu svijest o sebi i mladićima koje predvodi.

Ni na jednoj dosadašnjoj utakmici nije bio toliko bitan Zlatko Dalić, kao što će biti ili kao što jest u pripremi i vođenju utakmice s Engleskom. Na Ćosićevo pitanje bi li bio zadovoljan trečim mjestom, smireno je odgovorio da ne bi, da bi to bilo otprilike kao – gdje si bio, nigdje, što si radio – ništa.

Tako se ponašaju pobjednici, a Ćosićevo pitanje pokazuje čega sam se bojao. Njemu i mainstreamu je jedini kriterij nekakva usporedba s nečim gubitničkim u sličnoj situaciji. Biti treći na svijetu nije luzerski, ali prethodi mu neuspjeh u dolasku na krov svijeta, zbog kojega se igra Svijetsko prvenstvo.

Zašto je Dalić danas važniji nego ikada?

Zato što su sve četiri reprezentacije, koje su preostale, podjednake kvalitete u nogometnom umijeću.

Neka ima bolju jednu, neka drugu liniju, ali u cjelini, svi su veliki.

Pobjedit će onaj tko bude više vjerovao, tko bude spreman više patiti na terenu, tko bolje bude podnosio udarce suparnika u razvoju rezultata i tko bude bolje i više spreman suočiti se s neplaniranim problemima.

A sve su to odlike duha.

Najbitnije će biti u sudaru Hrvatske i Engleske koji će trener uz pomoć suigrača uspjeti sigurnije i bolje uvjeriti svakoga nogometaša da je dovoljno dobar za pobjedu. Mislim da sve reprezentacije i u tome imaju velike prednosti, snažne argumente, jer usprkos gotovo nikakvim realnim rezultatima, Englezi primjerice na svakom prvenstvu slove za favorite. Tako je i s Francuzima, to je dio povjesnog nacionalnog duha proisteklog iz upravljanja svijetom, koji ih dovodi u prednost pred Hrvatskom i Belgijom. Ali, Hrvatska i Belgija imaju momčadi koje su generacijski jako vezane, igraju godinama zajedno i to je velika prednost u odnosu na Engleze i Francuze.

U tim presudnim zbrajanjima prednosti, Hrvatska ima pred svima dvije dramatično važne.

Prva je to što ključni igrači naše reprezentacije, Modrić, Rakitić i Mandžukić znaju pobjeđivati na najvećim natjecanjima. Imaju zajedno više najvećih trofeja nego svi nogometaši sve tri preostale reprezentacije. A iskusili su i poraze u samoj završnoj bitci za krov svijeta, znaju i jedan i drugi osjećaj.

Navedena trojica nogometaša imaju osvojenih sedam ili osam Liga prvaka, u utakmicama u kojima su igrali ponajvažnije uloge u svojim momčadima, s dubokim biljegom na tim trofejima. U tome se razlikuju recimo od Šukerove i Bobanove generacije, koja je pojedinačno znala pobjeđivati, ali najčešće s ne takvim ulogama u pobjedama.

Modrić, Rakitić i Mandžukić znaju koliko je gotovo pa nebitno i zastrašujuće bolno doći pred vrh pa se srušiti u provaliju. Zna to i Lovren. I znaju kako je na vrhu.

Drugo, ni jedna momčad među četiri nema takvu snažnu identitetsku koheziju kao Hrvatska. Iako su mladići francuske, engleske i belgijske reprezentacije predani simbolima pod kojima igraju, izvan svake sumnje, iza njih ne stoji stoljetni pripadnosni identitet i neupitna vrijednosna povijest kao iza hrvatskih mladića.

U finim detaljima pogotovo kad se bude mjerila spremnost na patnju i glad za pobjedom ta sitnica može biti presudna.

Ova dva momenta su ključne hrvatske prednosti i od Dalića ovisi ponajviše koliko će ih uspjeti svakome mladiću istaknuti i kao presudne.

Ja čvrsto vjerujem da hoće, a to je pokazao nakon pobjede protiv Rusije u više navrata, pogotovo u razgovoru s engleskim novinarima.

Dalić ima još jedan nevjerojatno težak zadatak.

Ujedno, taj zadatak, odnosno problem, može mu biti i velika šansa, odnosno prednost.

Nema sumnje da zlo o kojemu sam pisao u zadnjoj kolumni histerično divlja, utoliko opasnije ukoliko je nevidljivije. Siguran sam, a detalji se probijaju u javnost tu i tamo, da iz Hrvatske ide na sve relevantne adrese, naročito na FIFA tisuće pisama, kleveta, prljavština, zatim na adrese europskih institucija a sve s namjerom stvaranja straha od hrvatskog sportskog uspjeha. Nisu ti ljudi u tim institucijama imuni, konačno u puno elemenata su ovisni jedni o drugima, pa će se sad u završnoj bitci za krov svijeta uz sve ostalo tražiti i poželjan prvak.

U svim elementima najmanje poželjna će biti Hrvatska, pogotovo režimu i poretku u Hrvatskoj, što je najtragičnije.

Zato će Dalić morati ugraditi u pripremu utakmice s Engleskom pogotovo i tu činjenicu i spremiti igrače na višak odlučnosti i patnje, jer će se u finalu manje smjeti pritiskati nepoželjne. Finale i njihova spektakularnost su potrebna elitama, zato ne dopuštaju mrlje na njima. Zato je potpuno presudba utakmica s Engleskom i uoči nje, te tjekom nje treba biti pripravan na sve moguće udare.

Mladićima koji su započeli uspon na krov svijeta s izranjenim stopalima, bez ičega, samo svojom vjerom i podnošenjem patnje, to može biti dodatni stimulans i to s finom mjerom da ne izazove strah i defetizam ni kod jednoga nogometaša, mora postići Zlatko Dalić.

Može li on to?

Sigurno može.

Nije on slučajno tu gdje jest, jer kad je volja Svevišnjega u pitanju, okolnosti se slože na ljudskom umu neuhvatljiv način, čak i iz nedostataka, da bi se ukazala svijetlost i nada.

Taj čovjek je upravo u misiji nade.

Zato vjerujem u pobjedu nad Engleskom.

Marko Ljubić/Totalno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori