Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Oduševljenje Tuskovim govorom u Saboru puno je opasnije od njegovih poruka

Objavljeno

na

Što je razlog nepodijeljenoga oduševljenja govorom predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska u Hrvatskom saboru?

Valja istaknuti da je svoje oduševljenje tim govorom izrazila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, po licu i gestikulaciji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića se također vidjelo veliko zadovoljstvopa i trijumf, jedino se na licu predsjednika Sabora Bože Petrova nije ništa vidjelo, a praktično na svim portalima, u svim medijima i na forumima, oduševljenje govorom Poljaka Tuska je nepodijeljeno. Govor Donalda Tuska je bio kratak, efektan, s pažljivo izbalansiranim segmentima iz hrvatske povijesti, značajnim identitetskim obilježjima, sa snažnim naglaskom na bliskost hrvatskog i poljskog naroda u uvodnom dijelu, te u svojoj kratkoj formi, ipak s najvažnijim političkim naglaskom na stvari koje baš i nemaju puno veze s neposrednim bliskim odnosom poljskog i hrvatskog naroda.

Nekoliko detalja mi se odmah nametnulo indikativnim. Prvo, već razvijen refleksni strah od činjenice da u Hrvatskoj postoji vrlo loš običaj, odavno formirana navika, da nam je iznimno bitno radi našega samopouzdanja da nam netko izvan Hrvatske, makar tko god to bio, izrekne neki kompliment. Tome pogotovo svjedočimo u turističkoj sezoni kad u klasičnim sačekušama izvjestitelji televizija, pogotovo HRT-a, dočekuje turiste i guraju im mikrofone pod nos, a oni se „oduševljavaju“ zemljom u koju su tek kročili. A što bi drugo i rekli, zar ne? Donald Tusk po definiciji i po realnoj vrijednosti nije bilo tko, ali se nemoguće oteti dojmu da je ovakvo oduševljenje zapravo uz ostalo nastalo ponajviše na tom već stečenom refleksu, pa može značiti i snažan izraz nesamopouzdanja, snažan provincijalni sindrom naroda i društva koje ne drži do sebe, bolje rečeno, kojemu se nameće namjerno – slika nekoga tko ne drži do sebe. Jer, da hrvatski narod nije držao do sebe, Tusk ne bi bio u Zagrebu, niti bi se bilo što obilježavalo. A oduševljenje se i namjerno potiče, zbog stvaranja zavjese za konkretne politike i promovirane programe aktualne vlasti, koji su točno na valu ovoga što je Tusk govorio. Zbog toga pogotovo treba analizirati hladno njegove riječi i njihovo značenje.

Tuskove riječi da možemo biti ponosni na svoja postignuća u proteklih 25 godina su izraz i prijateljstva i kulture ponašanja pristojnoga gosta, ali uz njih ide i znakovita poruka da su „oni“, oni koje on predstavlja, dakle ovakva i ova Europa – ponosni na naša postignuća. I to je lijepo, ali krije jako puno skrivenih detalja, koji se moraju racionalno, izvan euforičnoga pristupa i sreće zbog pohvala – propitati.

Tusk je vješto ušao u govor navodeći iskustva iz Opatije, te spominjući simbole čuvenih Poljaka u hrvatskoj baštini, pri čemu je njegov izbor – njegov izbor, ali vrlo znakovit, jer odaju s jedne strane njegove preferencije, preferencije onoga tko ga je poslao i koga predstavlja, i, konačno, stvarno uvažavanje autentičnih vrijednosti naroda kojemu seobraća. A tu već dolazimo na sklizak teren. Istakao je dvoje Poljaka, od kojih jednoga Nobelovca.

Tusk nije spomenuo Ivana Pavla II.

Valja napomenuti da je Tusk drugi značajan Poljak, koji je u Hrvatskoj u ovih dvadeset i pet godina koje smo obilježavali, govorio na hrvatskom jeziku i biranim riječima. Tusk prvom velikom Poljaku nije ni sjena. A nije ga spomenuo.

Taj veliki Poljak, sveti Ivan Pavao Drugi je upravo bio jedan od najvažnijih simbola vremena i vrijednosti cijeloga svijeta u trenutku međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, koje se obilježavalo, pa je ne samo nespretno, nego i nepodnošljiv propust da ga upravo Tusk, kako sam kaže Poljak i Europejac nije u svome govoru spomenuo. To nije samo gaf, nije ni samo propust. To je Tusk, odnosno, to su ljudi koji su s njim pisali ovaj govor. To je Europa koju Tusk trenutno predstavlja.

Što to govori?

Tuska, kao i Merkel, kao i Putina, kao i Trumpa, kao i Kolindu Grabar Kitaorvić, kao i Plenkovića, kao i Petrova, kao i mene na kraju krajeva, valja isključivo ocjenjivati i vrednovati prema izgovorenim riječima koje u datom trenutku simboliziraju i nose sadržaj onoga što on predstavlja. Svi smo mi obilježeni upravo s tim.

Svi hrvatski najvažniji državni dužnosnici su htjeli ili ne, s više ili manje strasti i emocija, protekla dva-tri dana s dubokim poštovanjem spominjali svetoga Ivana Pavla Drugog, a i predsjednica Republike po aktualnom nunciju dodijelila mu je i posebno državno priznanje – posmrtno. Njegovoj simblici, državi koju je predstavljao. Tusk ga nije spomenuo. To je jako indikativno i kod mene ne izaziva nikakvo oduševljenje, upravo suprotno.

Tusk je nadalje u svome efektnom govoru, s puno više snažnih i zvučnih riječi iznad manje zvučnoga pa i korektnoga sadržaja, naveo još nekoliko teza koje treba racionalno analizirati.

Naveo je da je Europa ponosna na hrvatsko strpljenje, zrelost, principijelnost i predanost miru, toleranciji, zajedništvu i još nekim navodno europskim vrijednostima. Navodno zbog toga što je velika razlika između deklarativnih europskih vrijednosti i načela i stvarnosti ispod njih. Europa koju predstavlja Tusk, koja je prilično i sadržajno i formalno udaljena od simbolike velikog Poljaka svetoga Ivana Pavla II., takva Europa uistinu može biti ponosna na način ponašanja hrvatskih državnih rukovodstava u zadnjih petnaestak godina. A nije bila ponosna, iako to Tusk danas govori, nepristojno zaboravljajući istaći u potpunoj progodi ime državnika koji je predvodio hrvatski narod u ostvarivanje samostalnosti i nacionalne suverenosti, na ponašanje hrvatskog državnog rukovodstava od prvih demokratskih izbora do 2000. godine. To bar nije ničim pokazivala, a pokazivala je u velikoj većini sasvim suprotno.

Nije spomenut niti dr. Franjo Tuđman

Tusk je neističući u ovakvoj prigodi ime dr. Franje Tuđmana, poslao višeznačnu poruku. Prvo, da njegove, i vrijednosti današnje Europe nisu vrijednosti utemeljitelja suverene hrvatske države. Drugo, da ne poštuje senzibilitet hrvatskoga naroda i njegovu simboliku, jer, da to poštuje i da je ponosan kako ističe, onda bi to i znao i naveo. Ali, nije. Nije Tuđman u hrvatskom narodu ni veći i manji radi toga što će ga spomenuti bilo tko izvan hrvatskoga naroda, a pogotovo Tusk, ali to je pitanje elementarne pristojnosti, te pitanje stvarnoga sadržaja skrivenih političkih poruka ispod zvučnih i patetičnih fraza. Hrvatski narod je upravo na Tuđmanovo razdoblje silno ponosan, i što god vrijeme više odmiče, a nedostatci i slabosti u ponašanju posttuđmanovskih državnih rukovodstava, hrvatski narod je sve manje ponosan i oduševljen ovakvom hrvatskom politikom, sve više ponosan na Tuđmana i nacionalnu samosvijest koju je on simbolizirao, a Europa koju predstavlja Tuska – sve oduševljenija bijegom od te samosvijesti.

Dakle, nije ova rečenica koju je Tusk izgovorio razlog za bilo kakvo oduševljenje. Ona je samo priznanje visokoga europskog administrativca i političara da Europa koju on predstavlja i hrvatski narod u velikoj većini danas nemaju iste standarde, te da polazišta oduševljenja jednih i drugih nisu ista. Nameće se pitanje, koja će polazišta prevladati u sutrašnjici, da ne govorim – danas?

Ja mislim da je to vrlo,vrlo važno pitanje na koje prije svega Hrvatska mora odgovoriti usprkos Tusku i „njima“, jer ni jedna Europa nema nadležnost niti prava davati takve odgovore umjesto europskih naroda. Ili, ako ima, nije to oslonac Europa, nego umjetna tvorevina od danas do sutra.

To ističem pogotovo nakon događaja u zadnjih desetak, dvadeset dana, nevjerojatnih političko-medijskih i institucionalnih udara na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je prepoznala značaj golemih promjena u svijetu što ih simbolizira prekretnica zvana Trump u Sjedinjenim Državama, a koje su se u epohalnom intervjuu novoga američkoga predsjednika Trumpa moćnim europskim medijima silno – potvrdile. Trump šalje poruku o nacionalnim državama, upozorava da ovakva Europa nema šanse, da je instrument politike njemačke kancelarke Merkel, a njegova riječ nije poruka beznačajnog prolaznika. Te riječi su uzdrmale poredak koji predstavlja Tusk, a silno ojačale tendencije koje simboliziraju upravo državnici u Tuskovoj domovini Poljskoj, ili u našemu susjedstvu koje ne smijemo ni spomentuti iz nekakvih protuskovskih razloga, ili konkretnije promerkelovskih razloga – Mađarskoj. Ili točnije Orban. Nadalje Tusk ističe kako je Hrvatska svojom zrelošću cijelu regiju učinila uglednijom u Europi, odnosno kod ljudi i institucija koje on predstavlja. Ha, znakovito.

To ili nije točno, ili je vrlo opasna činjenica, ako je točno. Činjenica, koja jasno ukazuje na urušavanje takve Europe, odnosno na njene vrlo bolesne temelje. Da nije slučajnost to što je Tusk rekao, potvrdio je i njemački ministar europskih poslova kod predsjednice Republike na svečanosti, a to je u posljednja tri dana višekratno potvrdio i povjerenik za proširenje Hahnn te europska ministrica vanjskih poslova Mogerini. Primjera radi, na očitu svinjariju Srbije prema Kosovu, međunarodno priznatoj državi i političkoj naciji, ta ista Europa preko svojih visokorangiranih činovnika poziva „strane“ da se suzdrže od incidenata, a istodobno hvali srpskoga predsjednika vlade Vučića za razumnu odluku zaustavljanja vlaka. Vlaka koji je upravo on poslao prema Kosovu namjerno izazivajući krizno stanje. Pristojna i karakterna Europa bi morala osuditi provokatora, a ne pozivati neutralno i provokatora i žrtvu da se suzdrže. Od čega se žrtva provokacije treba suzdržati? Od temeljnog dostojanstva i prava na obranu svoga interesa? U ime kojih to „europskih ideala“? Tuskovih, Mogeriničinih, Hahnnovih?

To nevjerojatno podsjeća na europsko ponašanje prema žrtvi Hrvatskoj i agresoru Srbiji u vremenu koje sam ovdje naveo kao razdoblje hrvatske državne politike i nacionalne prošlosti na koju Europa, koju simoblički predstavlja Tusk nije bila ponosna, jer je to pokazivala svojim političkim odnosom prema Hrvatskoj, a u konačnici i Tusk neizgovorenim riječima potvrdio – jer nije spomenuo utemeljitelja suvremena hrvatske države pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

O kojoj „regiji“ Tusk priča?

O kakvom to „ugledu cijele regije“ govori Tusk?

I, koje regije?

Naša je prirodna regija Srednja Europa, u najmanju ruku kao što nam je regija i ono na što misli Tusk i cijela “njegova” Europa. Zar je to mislio? Sumnjam, kao što i svatko sumnja tko razmisli o tim riječima. A Tusk nije govorio o našemu doprinosu mađarskom, slovenskom, slovačkom, češkom ili talijanskom ugledu. Niti smo, ako ćemo iskreno bitno doprinijeli zadnjih sedamnaest godina bilo čime – tome ugledu. A jesmo prije toga snažnom afirmacijom temeljnih civilizacijskih vrednota koje počivaju na nacionalnoj samosvijesti naroda, što nam je mađarski državnik Orban, i ne samo on sam, nego i otvoreni neprijatelji hrvatske državotvorne politike kao što je primjera radi notorni lord Owen, odavno priznao. Tada smo uistinu bili snažni i inspirativni i susjednim narodima, do te mjere da je legitimni i karizmatični mađarski predsjednik vlade Orban višeputa istakao da mu je utemeljitelj hrvatske suverenosti Franjo Tuđman – politički uzor.

Vratimo se na ugled „cijele regije“. Ako ovakva Srbija, koja se nije ni milimetra odrekla agresivnih politika, provokacija, incidenata, koja nigdje ni u slovu nije prihvatila međunarodnu verificiranu zastrašujuću odgovrnost za najteže zločine i zla u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ima pozitivan ugled u Europi, a na taj ugled utjecala Hrvatska svojim politikama – onda smo stvarno u nevolji. Ili hrvatski državni vrh u Europi slovi kao stvarno profašistički, pronacistički, agresivan i zao, usmjeren prema otimanju tuđih vrijednosti, teritorija i afirmiranju zla, ili nitko zdravoga razuma u Hrvatskoj ne vidi kakvu to politiku vodimo. Jedino se tako može protumačiti „hrvatska pomoć jačanju ugleda“ ovakve Srbije. Srbije Vučića, Nikolića i Dačića, Srbija Irineja, Vulina, Dodika, Pupovca.

Oni su bez okolišanja pronacističke skupine koje samo nepucaju, ne protjeruju, ne siluju, ne ruše i otimaju kuturno i povijesno blago kao unazad dvadeset godina, ali sve to javno i politički ne samo u Srbiji, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Bosni i Herecgovini ili na Kosovu, nego u procesu pristupanja Europskoj uniji, afirmiraju kao – autentično civlizacijsko pravo srpskoga naroda. Tko je tu lud? Ako je to ugled kakav vrednuje Europa, a nama zahvaljuje na takvom srpskom „ugledu“ ne znači li to da smo mi zapravo promotori – zla? Kako Europa na to može biti ponosna, kakav je to ugled, i na konacu na kakvim se to načelima zasniva?

Na načelima njemačko-francuskih utemeljitelja vizije Europe sasvim sigurno nije. Jer temelj vizije ove Europe je počivao na njemačkom prihvaćanju odgovornosti za zla koje je počinila europskim narodima, a upravo nasljednici takve Europe danas potiču Srbiju da ne prihvati odgovornost za zla koje je učinila i koja i danas čini.

Dakle, stvarni sadržaj govora predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska je bio više uznemirujući, nego razlog oduševljenja u Hrvatskoj. Uznemirujući utoliko, ukoliko je više oduševljenje zavladalo medijima, ali i pogotovo među političarima. Pogrešno je poći od činjenice da u svečanoj prigodi ne treba biti cjepidlaka, jer se ovdje ne cjepaju dlake nego – goleme pukotine u vrijednosnom sadržaju poruka. I, upravo to zavirivanje u sadržaj govora Donalda Tuska je izraz poštovanja prema utemeljiteljima samostalne Republike Hrvatske. Dakle, potpuno prigodno!

hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

Objavljeno

na

Objavio

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Ali Bajić je i sada general JNA.

Hrvatska je premala za toliko izdajica misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke. Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna. Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku. Bernard Karakaš u subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist.

Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist? Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvjezde Hollywooda“ se oduševile s đekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama. Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio. Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić…i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.

Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.

Loading…
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…” a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“ Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“. Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.

Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“. Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5.prosinca 1918.g.“Manje inteligentni ekstremi “ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918.g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima. Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921.g. u Beogradskoj skupštini. U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga. Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić. I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam. Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko je bio možda ponosan što je usko surađivao sa četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.

Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.

Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko g-maila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe. Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe… Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“. To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945.g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena. Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva). Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća. Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih. Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro. Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“. Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista. Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo. Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA. Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića… Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992.g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most…i da ne nabrajam do sutra. Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…

Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste. A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država. Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege. Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“. Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu. Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…

Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari