Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ovakav HRT je za Hrvatsku neusporedivo opasniji od Agrokora

Objavljeno

na

Odnosi snaga u suvremenom svijetu počivaju na jednoj jedinoj stvarnoj strateškoj razdjelnici – upravljanju informacijama. Svi ciljevi, namjere, modeli ostvarivanja i uspješnost postizanja ciljeva ovise prvenstveno o umijeću i efektima upravljanja – informacijom.

A o tome se u Hrvatskoj uopće ne govori.

Nije u Hrvatskoj sama po sebi strateška kompanija Agrokor, nije ni INA, ni Hrvatske vode, šume, telekomunikacije ili banke, ništa od toga. Sve te kompanije i resursi dobivaju strateški značaj tek uz – odgovarajuću informaciju. Jedina stvarno bitna kompanija za upravljanje hrvatskim društvom je HRT, jer nemaju li ljudi koji biraju državnu vlast infomaciju o najsitnijim detaljima vezanim za nevedene resurse, njihov izbor postaje karikatura, odluka smijurija i neodgovornost, opredjeljenje obično navijačko svrstavanje, a politika države – opasan cirkus i još opasnija destrukcija.

Znači li to da u Hrvatskoj nema nikakve strategije upravljanja informativnim procesima?

Ne, nikako!

Daleko je opasnija situacija u upravljanju informacijskim procesima u Hrvatskoj od nedostatka bilo kakve strategije, pa čak i one najlošije. Postoji nelegalna, parapolitička, paradržavna i u golemoj pretežitosti izrazito destruktivna strategija, koja iz pragmatičnih razloga nikada nije definirana, promovirana, nikada ju nije donijelo ni jedno ustavno i zakonsko državno tijelo, institucija, niti je ikada službeno promovirana kao nulta točka nacionalnog opstanka.

Model ostvarivanja te nastrane, devijantne i nelegalne strategije je jednostavan.

Prvo mora postojati medijska okosnica, vertikala. Ta medijska kralježnica mora imati presudan značaj, što znači da ukoliko njome ravnaju legitimni nacionalni interesi, onda je najvažnija brana vrjednota i stimulator razvojnih procesa, a ukoliko ju preuzmu destruktivne silnice, onda, ne samo da njima služi za razgradnju društvenih vrjednota, nego onemogućava društvu i naciji relevantnu obranu i suprotstavljanje takvim tendencijama, što je dvostruka šteta.

To je u Hrvatskoj samo HRT.

Kako se stvara degenerativni sustav antivrjednota i poredak koji ga štiti?

Prvo neka opskurna skupina pod zvučnim imenom preuzme od nalogodavaca ideju, inicijativu, zatim ju preko svojih satelita na HRT javno promovira (pogledati seriju gostiju „Nedjeljom u 2“), u počektu pod afirmacijom različitosti, tolerancije, slobode mišljenja, dok ne ojača svoje pozicije što u medijskim institucijama, što u društvenoj strukturi. Zatim se dovlači u desetine emisija u cikličnim razmacima navodne stručnjake sve redom interesno, karijerno ili svjetonazorski povezane s prvotnom skupinom, zatim se to ponavlja do besvijesti, svemu se daje privid velike moći i značaja, što u narednim koracima postaje realna društvena moć. Inicijativa tako postaje javno legalno dobro bez obzira na sadržaj, zatim prvotna inicijativa traži preko svojih organskih veza u političkim strukturama političku potporu i legalizaciju, zatim se rade projekti i osvaja novac, po svaku cijenu se razvija međunarodna institucionalna umreženost, pri čemu je to jako važno kako bi se po potrebi potencirao provincijalni sindrom nakon stogodišnje diktature nad narodom, te osigurala nedodirljiva „argumentacija“ moći i eliminacija – javnih dvojbi.

Sjetite se bezbrojnih pisama i poruka međunarodnih birokrata tjekom zadnjih godina, navodnih „eksperata“ čiji je „ekspertizam“ isključivo ovisio od zvučnosti međunarodne funkcije ili institucije, koji su preko medijskih, pogotovo haerteovskih zvona slali poruke sa svojim zvučnim potpisima, a većinom napisane u Hrvatskoj, o tome što se ima ili mora raditi u Hrvatskoj.

Ni jedna od tih poruka nije bila afirmativna za autentična hrvatska nastojanja i rebrandizaciju stvarnih nacionalnih vrjednota.

Ni jedna.

Utjecaj i društvena moć koja se postiže stalnim pojavljivanjem u medijskome prostoru, zatim se povratno koristi preko osvojenih izvanjskih institucija za pripremu i osvajanje sve više ključnih mjesta u medijima, u ovome slučaju na HRT-u. Pa se inicijativa ponavlja, a sve one koji ju pokušavaju propitati, analizirati, osporiti ili ako ne prihvaćaju neupitnim „međunarodne autoritete“ i domaće „uglednike“ proizvedene na taj način, sprječava se pristupiti javnosti, a ako su uporni u nekim medijskim nišama, proglašava ih se ekstremistima, sve do fašizma.

Nakon toga slijedi društvena izolacija, zatim ovisno o potencijalnoj opasnosti od neposlušnog medija, institucije, udruge ili osobe, kreće međunarodna kriminalizacija, što najčešće u krajnosti dovodi i do egzistencijalne ugroze takvih grupa, pojedinaca i medija, šaljući istodobno zastrašujuću poruku svima onima koji bi se usudili slijediti takav primjer.

Tim obrascem se tiho, ispod službene i državne ravni uvodi neformalna diktatura, izravan poguban utjecaj na tisuće ljudi, uvlači se konkretan strah i izaziva rezerviranost prema slobodnom i zdravorazumskom javnom istupu i intelektualnoj radoznalosti, postiže se pretežito uvjerenje ljudske osobne nemoći, duh se podčinjava trbuhu pod tuđom kontrolom, stvara se sve veća ovisnost gole ljudske egzistencije o centrima utjecaja šireći svijest o egzistencijalnoj nužnosti biti poslušan i lojalan prema, na opisani način, proizvedenim autoritetima i njihovim idejama i ciljevima.

Tako se ostvaruje potpuna degenerativna struktura, društvena premoć, silno se umnožava i integrira sa sve većim dotokom državnih, gradskih i inozemnih sredstava, razvija se cijela industrija i sve više pritišće elementrana sloboda naroda i društva. Zauzimaju se društvene institucije koje se u civilizaranom svijetu smatraju javnim dobrom, nameću se degenerativni kriteriji preko značaja tih institucija, osiguravaju se utjecaji podzakonskim aktima, stečenim pravima, a državu se pritiscima i uz pomoć međunarodnih zainteresiranih centara moći prisiljava na odreknuće od čitavoga niza prevažnih procesa, podvodeći sve pod različite autonomije javnih servisa i ustanova. Iz tih autonomija se onda monopolistički delegiraju ljudi u pridružene državne agencije i institucije, stvara se institucionalna premoć i potpuna kontrola nad najvažnijim društvenim resursima.

Sve pod nazivljem – javni interes.

Pri čemu je javnost isključivo ono što uspostavljaju takvi degenerativni centri utjecaja.

Točno takav obrazac danas imamo u formalnom i stvarnom načinu upravljanja HRT-om, HINA-om, filmskom industrijom ili HAVC-om, medijskom scenom, kazalištem, glazbenom industrijom. Posljedično se nameću iz njega politička rješenja i ozakonjuje se takav degenerativan interes, a sve rezultira razaranjem elementarnih društvenih vrjednota i autentičnih integrativnih potencijala društva.

S obzirom da se u svim takvim inicijativama zadnjih dvadesetak godina pojavljuju nekoliko istih grupa, skupine osoba i istih novinara, te medija, zatim istih političara i političkih stranaka, više je nego jasno da se iza svega toga krije zajednički, integriran i osmišljen interes, s jasno osmišljenim programima.

Ta podmukla, nakazna i razorna realna strategija upravljanja informacijskim procesima u Hrvatskoj postoji, a ne izgovara se javno iz istih razloga kao što razbojnik neće pokucati na vrata nečijega doma i doći mu objasniti svoje razbojničke interese i namjere.

U suvremenom svijetu ništa nije usporedivo sa značajem informacije.

Uzmimo kao primjer aktualni prosvjed, kako sami ističu, više od dvije stotine udruga i skupina koji predvodi inicijativa pod imenom GOOD, protiv aktualnih vladinih odluka, a pod nazivom – za reformu obrazovanja. Naglašavam da je inicijativa GOOD zapravo krinka za već ozloglašene GONG, Documentu, Žensku mrežu, Centar za mirovne studije, skupine ispod platforme 112, sve od reda udruge i pojedince koje godinama stotinama milijuna i milijardama kuna plaća država, gradovi, pogotovo Zagreb, zatim stotinama milijuna eura Sorošovo Otvoreno društvo, te čitav niz izrazito opasnih i destruktivnih organizacija, ali i zapadnih država koje otvoreno pokušavaju modelirati identitet hrvatskoga naroda.

Prilagoditi ga svojim interesima.

Niti jedna od tih udruga ne vrijedi baš ništa, niti bi imala bilo kakav značaj, moć, bilo što relevantno, niti bi imala aktivistički potencijal za organiziranje bilo kakvih skupova, da nema izrazito neproporcionalnu i nevjerojatnu potporu HRT-a. Niti bi strane države računale na njih da ne pokazuju svaki dan da imaju relevantan javni utjecaj prije svega preko HRT-a.

Osnovno obilježje svih tih skupina je u svim aktivnostima vrlo uočljivo.

Agresivna isključivost protiv katoličkih vrjednota, protiv svakoga tko ima bilo kavu srodnost s kršćanstvom, s demokršćanstvom kao nužnom paradigmatičnom esencijom pučkih i kršćanskih vrjednota konkretnog hrvatskog, a ne fiktivnog, naroda, što je, zanimljivo, i službena politička platforma aktualne vlasti, zatim isključivost do potpune društvene eliminacije prema dokazano autentičnim civilnim udrugama i političkim inicijativama.

A pretežitost im daje HRT.

Svaki dan.

Godinama.

HRT je najvažniji nacionalni medijski sustav, koji se gradi više od sedamdeset godina, a cilj bi mu isključivo trebao biti u funkciji relevantnoga informiranja milijuna ljudi u Hrvatskoj, radi stvaranja realne, istinite, ciljano autentične i ciljano nacionalno-hrvatske interesene vrijednosti, društvenih vrjednota i stvaranja platforme za razvoj – nacije.

To je bit informiranja.

Bila to informacija koja nastaje u informativnom programu televizije, informacija nastala filmom, informacija nastala u kazalištu, na koncertima, u muzejima, u književnosti, ukratko u svim sferama ljudskoga djelovanja u uređenom društvu. A sve te proizvedene informacije pretežito su ovisne od HRT-a. Jer, HRT ih čini javno dostupnima najširem broju gledatelja, pri čemu je njegova uloga danas pogubnija zbog izostanka nužne stvarne analize sadržaja takvih nakaznih inicijativa. Upravo na taj način društvene kreature kao Frljić, Markovina, Hajdarević, aktivisti pod znanstvenom krinkom Budak ili Jokić, Klasić ili Zakošek, Lalić ili Rimac – postaju autoriteti, dok tisuće i tisuće pametnih, vrijednih, dobronamjernih hrvatskih umjetnika, znanstvenika, novinara, intelektualaca najširega spektra nemaju mogućnost ponuditi drugačiju informaciju, činjenice, drugačiji dijaloški i javni diskurs. Doslovno sve to ovisi o volji, selektivnosti, izboru i odabiru urednika na HRT-u i skrivenih dirigenata izvan HRT-a, odnosno od hijerarhije koja održava i promovira takav sustav manipulativne selekcije, zabrana, neprofesionalnoga i destruktivnoga informiranja hrvatskoga naroda.

Javna je tajna da gotovo u potpunosti izbore gostiju u najreferentnijim HRT emisijama određuju „sjene“ u kafićima, na ručkovima, iza političkih pozornica i u ostalim centrima relevantne moći. To veze s novinarstvom odavno nema.

HRT danas ima ugrađen neformalni, ali itekako realni sustav eliminacije radoznalosti, pritiska na profesionalno poštenje, na pojedince koji pokušavaju afirmirati relevantno pitanje kao ključno obilježje poštenoga novinarstva, na HRT-u je danas nemoguće vidjeti gosta koji će postaviti pitanja o stotinama novonametnutih floskula, relevantno obrazložiti sumnje u čitav niz međunarodnih inicijativa, nametnutih stereotipa, navodnih vrjednota, koji će se javno usprotiviti devijacijama diljem svijeta, ili koji će javno posumnjati u desetine razarajućih trednova koji divljaju i Hrvatskom.

Rijetki novinari koji se u specifičnim programskim nišama usude izići iz tih neformalnih a stvarnih okvira, stalno su pod egzistencijalnim i statusnim udarom, koordiniranim presingom silno razgranate unutarnje i vrlo militantne novinarske haerteovske strukture, s udarima iz izvanjskih odavno osvojenih pozicija, od HND-a, preko civilnih parapolitičkih militantnih udruga, do državnih institucija.

Tome procesu svjedočimo danas pod upravom nesposobnog Kazimira Bačića možda intenzivnije i podmuklije nego za vrijeme Radmana ili ranije Mirka Galića, a najbolji dokaz za to je višednevno doslovno reklamiranje najavljenoga skupa prosvjeda GOOD inicijative.

Besmisleno je više nabrajati novinare i urednike prepoznate po takvom neprofesionalnom ponašanju, drskošću i otklonom od svakoga društvenoga skrupula, koji otvoreno zastupaju izrazito razaranje temeljnih vrjednota hrvatskoga naroda i izvorišta hrvatske državnosti.

Tu se odavno ne može govoriti o pojedincima, jer su pojedinci – oni koji to ne rade.

Republika Hrvatska ne može danas u takvim okolnostima pristupati toj činjenici kao problemu koji će se samoregulirati međusobnim odnosom navodno autonomnih institucija, udruženja, pojedinaca i medija, jer u takvoj nevjerojatnoj neravnoteži – nužno država mora djelovati i utjecati na stvaranje posve drugačijega okvira.

Zbog toga države i postoje.

Nije Njemačka ostavila samoregulaciji priključeno istočnonjemačko društvo, jer bi u tom slučaju golema pretežitost anticivilizacijskih struktura naslijeđenih iz komunističkoga poretka samo nastavile progresiju i potpuno gospodaranje na konkretnim istočnonjemačkim društvenim događajima i zbiljom.

Tu je, kao i svaka pristojna država, Njemačka posegnula za regulativom koja je isključila državnom prisilom destruktivne i opasne innicijative, strukture, politike i njihove nositelje na vrlo konkretan način, otvarajući mogućnost budućoj samoregulaciji društvenih, političkih i gospodarskih odnosa u toj, tada već njemačkoj pokrajini, na stečevinama koje su dokazane u razvijenim zemljama i Zapadnoj Njemačkoj – konkurentnost, izvrsnost, sloboda i odgovornost, te njemački politički patriotizam.

Zbog toga bi temeljni zahtjev svih pristojnih zastupnika u hrvatskom Saboru, jer je to već danas pitanje ne političke, nego pitanje kredibilnosti osobnoga integriteta svakoga od njih, morao biti – hitna tematska rasprava s involviranjem najširega spektra neovisnih stručnjaka o devijantnim zakonskim okvirima upravljanja HRT-om, zatim o stanju profesije na HRT-u, te o kriterijima unutarnjega ustroja i karijerne uvjetovanosti kompletne uredničke strukture, iz čega nužno mora po svemu viđenome proizići trenutna smjena kompletnoga rukvodstva ovakvoga HRT-a.

Hrvatskoj je životno nužan – lex HRT dok se ne osiguraju uvjeti normalnoga funkcioniranja te industrije informacija. Rijetki su pojedinci koji bi preživjeli pošteno vrjednovanje u uredničkoj hijerarhiji HRT-a, pogotovo u informativnom programu. Ne može se nekome kome država jamči izvantržišnu poziciju, egzistencijalni i socijalni monopol, od koga za to očekuje i odgovarajuću programsku korist i ostvarivanje nacionalnih ciljeva, prepuštati samoocjenjivanje i pravo na samoupravljanje pod idiotskim nazivom – javnoga servisa. To bi bilo usporedivo s mogućnošću da je nakon lex Agrokora, vlada donijela odluku da Todorić nastavi upravljati tim sustavom.

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari