Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ovakav HRT je za Hrvatsku neusporedivo opasniji od Agrokora

Objavljeno

na

Odnosi snaga u suvremenom svijetu počivaju na jednoj jedinoj stvarnoj strateškoj razdjelnici – upravljanju informacijama. Svi ciljevi, namjere, modeli ostvarivanja i uspješnost postizanja ciljeva ovise prvenstveno o umijeću i efektima upravljanja – informacijom.

A o tome se u Hrvatskoj uopće ne govori.

Nije u Hrvatskoj sama po sebi strateška kompanija Agrokor, nije ni INA, ni Hrvatske vode, šume, telekomunikacije ili banke, ništa od toga. Sve te kompanije i resursi dobivaju strateški značaj tek uz – odgovarajuću informaciju. Jedina stvarno bitna kompanija za upravljanje hrvatskim društvom je HRT, jer nemaju li ljudi koji biraju državnu vlast infomaciju o najsitnijim detaljima vezanim za nevedene resurse, njihov izbor postaje karikatura, odluka smijurija i neodgovornost, opredjeljenje obično navijačko svrstavanje, a politika države – opasan cirkus i još opasnija destrukcija.

Znači li to da u Hrvatskoj nema nikakve strategije upravljanja informativnim procesima?

Ne, nikako!

Daleko je opasnija situacija u upravljanju informacijskim procesima u Hrvatskoj od nedostatka bilo kakve strategije, pa čak i one najlošije. Postoji nelegalna, parapolitička, paradržavna i u golemoj pretežitosti izrazito destruktivna strategija, koja iz pragmatičnih razloga nikada nije definirana, promovirana, nikada ju nije donijelo ni jedno ustavno i zakonsko državno tijelo, institucija, niti je ikada službeno promovirana kao nulta točka nacionalnog opstanka.

Model ostvarivanja te nastrane, devijantne i nelegalne strategije je jednostavan.

Prvo mora postojati medijska okosnica, vertikala. Ta medijska kralježnica mora imati presudan značaj, što znači da ukoliko njome ravnaju legitimni nacionalni interesi, onda je najvažnija brana vrjednota i stimulator razvojnih procesa, a ukoliko ju preuzmu destruktivne silnice, onda, ne samo da njima služi za razgradnju društvenih vrjednota, nego onemogućava društvu i naciji relevantnu obranu i suprotstavljanje takvim tendencijama, što je dvostruka šteta.

To je u Hrvatskoj samo HRT.

Kako se stvara degenerativni sustav antivrjednota i poredak koji ga štiti?

Prvo neka opskurna skupina pod zvučnim imenom preuzme od nalogodavaca ideju, inicijativu, zatim ju preko svojih satelita na HRT javno promovira (pogledati seriju gostiju „Nedjeljom u 2“), u počektu pod afirmacijom različitosti, tolerancije, slobode mišljenja, dok ne ojača svoje pozicije što u medijskim institucijama, što u društvenoj strukturi. Zatim se dovlači u desetine emisija u cikličnim razmacima navodne stručnjake sve redom interesno, karijerno ili svjetonazorski povezane s prvotnom skupinom, zatim se to ponavlja do besvijesti, svemu se daje privid velike moći i značaja, što u narednim koracima postaje realna društvena moć. Inicijativa tako postaje javno legalno dobro bez obzira na sadržaj, zatim prvotna inicijativa traži preko svojih organskih veza u političkim strukturama političku potporu i legalizaciju, zatim se rade projekti i osvaja novac, po svaku cijenu se razvija međunarodna institucionalna umreženost, pri čemu je to jako važno kako bi se po potrebi potencirao provincijalni sindrom nakon stogodišnje diktature nad narodom, te osigurala nedodirljiva „argumentacija“ moći i eliminacija – javnih dvojbi.

Sjetite se bezbrojnih pisama i poruka međunarodnih birokrata tjekom zadnjih godina, navodnih „eksperata“ čiji je „ekspertizam“ isključivo ovisio od zvučnosti međunarodne funkcije ili institucije, koji su preko medijskih, pogotovo haerteovskih zvona slali poruke sa svojim zvučnim potpisima, a većinom napisane u Hrvatskoj, o tome što se ima ili mora raditi u Hrvatskoj.

Ni jedna od tih poruka nije bila afirmativna za autentična hrvatska nastojanja i rebrandizaciju stvarnih nacionalnih vrjednota.

Ni jedna.

Utjecaj i društvena moć koja se postiže stalnim pojavljivanjem u medijskome prostoru, zatim se povratno koristi preko osvojenih izvanjskih institucija za pripremu i osvajanje sve više ključnih mjesta u medijima, u ovome slučaju na HRT-u. Pa se inicijativa ponavlja, a sve one koji ju pokušavaju propitati, analizirati, osporiti ili ako ne prihvaćaju neupitnim „međunarodne autoritete“ i domaće „uglednike“ proizvedene na taj način, sprječava se pristupiti javnosti, a ako su uporni u nekim medijskim nišama, proglašava ih se ekstremistima, sve do fašizma.

Nakon toga slijedi društvena izolacija, zatim ovisno o potencijalnoj opasnosti od neposlušnog medija, institucije, udruge ili osobe, kreće međunarodna kriminalizacija, što najčešće u krajnosti dovodi i do egzistencijalne ugroze takvih grupa, pojedinaca i medija, šaljući istodobno zastrašujuću poruku svima onima koji bi se usudili slijediti takav primjer.

Tim obrascem se tiho, ispod službene i državne ravni uvodi neformalna diktatura, izravan poguban utjecaj na tisuće ljudi, uvlači se konkretan strah i izaziva rezerviranost prema slobodnom i zdravorazumskom javnom istupu i intelektualnoj radoznalosti, postiže se pretežito uvjerenje ljudske osobne nemoći, duh se podčinjava trbuhu pod tuđom kontrolom, stvara se sve veća ovisnost gole ljudske egzistencije o centrima utjecaja šireći svijest o egzistencijalnoj nužnosti biti poslušan i lojalan prema, na opisani način, proizvedenim autoritetima i njihovim idejama i ciljevima.

Tako se ostvaruje potpuna degenerativna struktura, društvena premoć, silno se umnožava i integrira sa sve većim dotokom državnih, gradskih i inozemnih sredstava, razvija se cijela industrija i sve više pritišće elementrana sloboda naroda i društva. Zauzimaju se društvene institucije koje se u civilizaranom svijetu smatraju javnim dobrom, nameću se degenerativni kriteriji preko značaja tih institucija, osiguravaju se utjecaji podzakonskim aktima, stečenim pravima, a državu se pritiscima i uz pomoć međunarodnih zainteresiranih centara moći prisiljava na odreknuće od čitavoga niza prevažnih procesa, podvodeći sve pod različite autonomije javnih servisa i ustanova. Iz tih autonomija se onda monopolistički delegiraju ljudi u pridružene državne agencije i institucije, stvara se institucionalna premoć i potpuna kontrola nad najvažnijim društvenim resursima.

Sve pod nazivljem – javni interes.

Pri čemu je javnost isključivo ono što uspostavljaju takvi degenerativni centri utjecaja.

Točno takav obrazac danas imamo u formalnom i stvarnom načinu upravljanja HRT-om, HINA-om, filmskom industrijom ili HAVC-om, medijskom scenom, kazalištem, glazbenom industrijom. Posljedično se nameću iz njega politička rješenja i ozakonjuje se takav degenerativan interes, a sve rezultira razaranjem elementarnih društvenih vrjednota i autentičnih integrativnih potencijala društva.

S obzirom da se u svim takvim inicijativama zadnjih dvadesetak godina pojavljuju nekoliko istih grupa, skupine osoba i istih novinara, te medija, zatim istih političara i političkih stranaka, više je nego jasno da se iza svega toga krije zajednički, integriran i osmišljen interes, s jasno osmišljenim programima.

Ta podmukla, nakazna i razorna realna strategija upravljanja informacijskim procesima u Hrvatskoj postoji, a ne izgovara se javno iz istih razloga kao što razbojnik neće pokucati na vrata nečijega doma i doći mu objasniti svoje razbojničke interese i namjere.

U suvremenom svijetu ništa nije usporedivo sa značajem informacije.

Uzmimo kao primjer aktualni prosvjed, kako sami ističu, više od dvije stotine udruga i skupina koji predvodi inicijativa pod imenom GOOD, protiv aktualnih vladinih odluka, a pod nazivom – za reformu obrazovanja. Naglašavam da je inicijativa GOOD zapravo krinka za već ozloglašene GONG, Documentu, Žensku mrežu, Centar za mirovne studije, skupine ispod platforme 112, sve od reda udruge i pojedince koje godinama stotinama milijuna i milijardama kuna plaća država, gradovi, pogotovo Zagreb, zatim stotinama milijuna eura Sorošovo Otvoreno društvo, te čitav niz izrazito opasnih i destruktivnih organizacija, ali i zapadnih država koje otvoreno pokušavaju modelirati identitet hrvatskoga naroda.

Prilagoditi ga svojim interesima.

Niti jedna od tih udruga ne vrijedi baš ništa, niti bi imala bilo kakav značaj, moć, bilo što relevantno, niti bi imala aktivistički potencijal za organiziranje bilo kakvih skupova, da nema izrazito neproporcionalnu i nevjerojatnu potporu HRT-a. Niti bi strane države računale na njih da ne pokazuju svaki dan da imaju relevantan javni utjecaj prije svega preko HRT-a.

Osnovno obilježje svih tih skupina je u svim aktivnostima vrlo uočljivo.

Agresivna isključivost protiv katoličkih vrjednota, protiv svakoga tko ima bilo kavu srodnost s kršćanstvom, s demokršćanstvom kao nužnom paradigmatičnom esencijom pučkih i kršćanskih vrjednota konkretnog hrvatskog, a ne fiktivnog, naroda, što je, zanimljivo, i službena politička platforma aktualne vlasti, zatim isključivost do potpune društvene eliminacije prema dokazano autentičnim civilnim udrugama i političkim inicijativama.

A pretežitost im daje HRT.

Svaki dan.

Godinama.

HRT je najvažniji nacionalni medijski sustav, koji se gradi više od sedamdeset godina, a cilj bi mu isključivo trebao biti u funkciji relevantnoga informiranja milijuna ljudi u Hrvatskoj, radi stvaranja realne, istinite, ciljano autentične i ciljano nacionalno-hrvatske interesene vrijednosti, društvenih vrjednota i stvaranja platforme za razvoj – nacije.

To je bit informiranja.

Bila to informacija koja nastaje u informativnom programu televizije, informacija nastala filmom, informacija nastala u kazalištu, na koncertima, u muzejima, u književnosti, ukratko u svim sferama ljudskoga djelovanja u uređenom društvu. A sve te proizvedene informacije pretežito su ovisne od HRT-a. Jer, HRT ih čini javno dostupnima najširem broju gledatelja, pri čemu je njegova uloga danas pogubnija zbog izostanka nužne stvarne analize sadržaja takvih nakaznih inicijativa. Upravo na taj način društvene kreature kao Frljić, Markovina, Hajdarević, aktivisti pod znanstvenom krinkom Budak ili Jokić, Klasić ili Zakošek, Lalić ili Rimac – postaju autoriteti, dok tisuće i tisuće pametnih, vrijednih, dobronamjernih hrvatskih umjetnika, znanstvenika, novinara, intelektualaca najširega spektra nemaju mogućnost ponuditi drugačiju informaciju, činjenice, drugačiji dijaloški i javni diskurs. Doslovno sve to ovisi o volji, selektivnosti, izboru i odabiru urednika na HRT-u i skrivenih dirigenata izvan HRT-a, odnosno od hijerarhije koja održava i promovira takav sustav manipulativne selekcije, zabrana, neprofesionalnoga i destruktivnoga informiranja hrvatskoga naroda.

Javna je tajna da gotovo u potpunosti izbore gostiju u najreferentnijim HRT emisijama određuju „sjene“ u kafićima, na ručkovima, iza političkih pozornica i u ostalim centrima relevantne moći. To veze s novinarstvom odavno nema.

HRT danas ima ugrađen neformalni, ali itekako realni sustav eliminacije radoznalosti, pritiska na profesionalno poštenje, na pojedince koji pokušavaju afirmirati relevantno pitanje kao ključno obilježje poštenoga novinarstva, na HRT-u je danas nemoguće vidjeti gosta koji će postaviti pitanja o stotinama novonametnutih floskula, relevantno obrazložiti sumnje u čitav niz međunarodnih inicijativa, nametnutih stereotipa, navodnih vrjednota, koji će se javno usprotiviti devijacijama diljem svijeta, ili koji će javno posumnjati u desetine razarajućih trednova koji divljaju i Hrvatskom.

Rijetki novinari koji se u specifičnim programskim nišama usude izići iz tih neformalnih a stvarnih okvira, stalno su pod egzistencijalnim i statusnim udarom, koordiniranim presingom silno razgranate unutarnje i vrlo militantne novinarske haerteovske strukture, s udarima iz izvanjskih odavno osvojenih pozicija, od HND-a, preko civilnih parapolitičkih militantnih udruga, do državnih institucija.

Tome procesu svjedočimo danas pod upravom nesposobnog Kazimira Bačića možda intenzivnije i podmuklije nego za vrijeme Radmana ili ranije Mirka Galića, a najbolji dokaz za to je višednevno doslovno reklamiranje najavljenoga skupa prosvjeda GOOD inicijative.

Besmisleno je više nabrajati novinare i urednike prepoznate po takvom neprofesionalnom ponašanju, drskošću i otklonom od svakoga društvenoga skrupula, koji otvoreno zastupaju izrazito razaranje temeljnih vrjednota hrvatskoga naroda i izvorišta hrvatske državnosti.

Tu se odavno ne može govoriti o pojedincima, jer su pojedinci – oni koji to ne rade.

Republika Hrvatska ne može danas u takvim okolnostima pristupati toj činjenici kao problemu koji će se samoregulirati međusobnim odnosom navodno autonomnih institucija, udruženja, pojedinaca i medija, jer u takvoj nevjerojatnoj neravnoteži – nužno država mora djelovati i utjecati na stvaranje posve drugačijega okvira.

Zbog toga države i postoje.

Nije Njemačka ostavila samoregulaciji priključeno istočnonjemačko društvo, jer bi u tom slučaju golema pretežitost anticivilizacijskih struktura naslijeđenih iz komunističkoga poretka samo nastavile progresiju i potpuno gospodaranje na konkretnim istočnonjemačkim društvenim događajima i zbiljom.

Tu je, kao i svaka pristojna država, Njemačka posegnula za regulativom koja je isključila državnom prisilom destruktivne i opasne innicijative, strukture, politike i njihove nositelje na vrlo konkretan način, otvarajući mogućnost budućoj samoregulaciji društvenih, političkih i gospodarskih odnosa u toj, tada već njemačkoj pokrajini, na stečevinama koje su dokazane u razvijenim zemljama i Zapadnoj Njemačkoj – konkurentnost, izvrsnost, sloboda i odgovornost, te njemački politički patriotizam.

Zbog toga bi temeljni zahtjev svih pristojnih zastupnika u hrvatskom Saboru, jer je to već danas pitanje ne političke, nego pitanje kredibilnosti osobnoga integriteta svakoga od njih, morao biti – hitna tematska rasprava s involviranjem najširega spektra neovisnih stručnjaka o devijantnim zakonskim okvirima upravljanja HRT-om, zatim o stanju profesije na HRT-u, te o kriterijima unutarnjega ustroja i karijerne uvjetovanosti kompletne uredničke strukture, iz čega nužno mora po svemu viđenome proizići trenutna smjena kompletnoga rukvodstva ovakvoga HRT-a.

Hrvatskoj je životno nužan – lex HRT dok se ne osiguraju uvjeti normalnoga funkcioniranja te industrije informacija. Rijetki su pojedinci koji bi preživjeli pošteno vrjednovanje u uredničkoj hijerarhiji HRT-a, pogotovo u informativnom programu. Ne može se nekome kome država jamči izvantržišnu poziciju, egzistencijalni i socijalni monopol, od koga za to očekuje i odgovarajuću programsku korist i ostvarivanje nacionalnih ciljeva, prepuštati samoocjenjivanje i pravo na samoupravljanje pod idiotskim nazivom – javnoga servisa. To bi bilo usporedivo s mogućnošću da je nakon lex Agrokora, vlada donijela odluku da Todorić nastavi upravljati tim sustavom.

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari