Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ovakav HRT je za Hrvatsku neusporedivo opasniji od Agrokora

Objavljeno

na

Odnosi snaga u suvremenom svijetu počivaju na jednoj jedinoj stvarnoj strateškoj razdjelnici – upravljanju informacijama. Svi ciljevi, namjere, modeli ostvarivanja i uspješnost postizanja ciljeva ovise prvenstveno o umijeću i efektima upravljanja – informacijom.

A o tome se u Hrvatskoj uopće ne govori.

Nije u Hrvatskoj sama po sebi strateška kompanija Agrokor, nije ni INA, ni Hrvatske vode, šume, telekomunikacije ili banke, ništa od toga. Sve te kompanije i resursi dobivaju strateški značaj tek uz – odgovarajuću informaciju. Jedina stvarno bitna kompanija za upravljanje hrvatskim društvom je HRT, jer nemaju li ljudi koji biraju državnu vlast infomaciju o najsitnijim detaljima vezanim za nevedene resurse, njihov izbor postaje karikatura, odluka smijurija i neodgovornost, opredjeljenje obično navijačko svrstavanje, a politika države – opasan cirkus i još opasnija destrukcija.

Znači li to da u Hrvatskoj nema nikakve strategije upravljanja informativnim procesima?

Ne, nikako!

Daleko je opasnija situacija u upravljanju informacijskim procesima u Hrvatskoj od nedostatka bilo kakve strategije, pa čak i one najlošije. Postoji nelegalna, parapolitička, paradržavna i u golemoj pretežitosti izrazito destruktivna strategija, koja iz pragmatičnih razloga nikada nije definirana, promovirana, nikada ju nije donijelo ni jedno ustavno i zakonsko državno tijelo, institucija, niti je ikada službeno promovirana kao nulta točka nacionalnog opstanka.

Model ostvarivanja te nastrane, devijantne i nelegalne strategije je jednostavan.

Prvo mora postojati medijska okosnica, vertikala. Ta medijska kralježnica mora imati presudan značaj, što znači da ukoliko njome ravnaju legitimni nacionalni interesi, onda je najvažnija brana vrjednota i stimulator razvojnih procesa, a ukoliko ju preuzmu destruktivne silnice, onda, ne samo da njima služi za razgradnju društvenih vrjednota, nego onemogućava društvu i naciji relevantnu obranu i suprotstavljanje takvim tendencijama, što je dvostruka šteta.

To je u Hrvatskoj samo HRT.

Kako se stvara degenerativni sustav antivrjednota i poredak koji ga štiti?

Prvo neka opskurna skupina pod zvučnim imenom preuzme od nalogodavaca ideju, inicijativu, zatim ju preko svojih satelita na HRT javno promovira (pogledati seriju gostiju „Nedjeljom u 2“), u počektu pod afirmacijom različitosti, tolerancije, slobode mišljenja, dok ne ojača svoje pozicije što u medijskim institucijama, što u društvenoj strukturi. Zatim se dovlači u desetine emisija u cikličnim razmacima navodne stručnjake sve redom interesno, karijerno ili svjetonazorski povezane s prvotnom skupinom, zatim se to ponavlja do besvijesti, svemu se daje privid velike moći i značaja, što u narednim koracima postaje realna društvena moć. Inicijativa tako postaje javno legalno dobro bez obzira na sadržaj, zatim prvotna inicijativa traži preko svojih organskih veza u političkim strukturama političku potporu i legalizaciju, zatim se rade projekti i osvaja novac, po svaku cijenu se razvija međunarodna institucionalna umreženost, pri čemu je to jako važno kako bi se po potrebi potencirao provincijalni sindrom nakon stogodišnje diktature nad narodom, te osigurala nedodirljiva „argumentacija“ moći i eliminacija – javnih dvojbi.

Sjetite se bezbrojnih pisama i poruka međunarodnih birokrata tjekom zadnjih godina, navodnih „eksperata“ čiji je „ekspertizam“ isključivo ovisio od zvučnosti međunarodne funkcije ili institucije, koji su preko medijskih, pogotovo haerteovskih zvona slali poruke sa svojim zvučnim potpisima, a većinom napisane u Hrvatskoj, o tome što se ima ili mora raditi u Hrvatskoj.

Ni jedna od tih poruka nije bila afirmativna za autentična hrvatska nastojanja i rebrandizaciju stvarnih nacionalnih vrjednota.

Ni jedna.

Utjecaj i društvena moć koja se postiže stalnim pojavljivanjem u medijskome prostoru, zatim se povratno koristi preko osvojenih izvanjskih institucija za pripremu i osvajanje sve više ključnih mjesta u medijima, u ovome slučaju na HRT-u. Pa se inicijativa ponavlja, a sve one koji ju pokušavaju propitati, analizirati, osporiti ili ako ne prihvaćaju neupitnim „međunarodne autoritete“ i domaće „uglednike“ proizvedene na taj način, sprječava se pristupiti javnosti, a ako su uporni u nekim medijskim nišama, proglašava ih se ekstremistima, sve do fašizma.

Nakon toga slijedi društvena izolacija, zatim ovisno o potencijalnoj opasnosti od neposlušnog medija, institucije, udruge ili osobe, kreće međunarodna kriminalizacija, što najčešće u krajnosti dovodi i do egzistencijalne ugroze takvih grupa, pojedinaca i medija, šaljući istodobno zastrašujuću poruku svima onima koji bi se usudili slijediti takav primjer.

Tim obrascem se tiho, ispod službene i državne ravni uvodi neformalna diktatura, izravan poguban utjecaj na tisuće ljudi, uvlači se konkretan strah i izaziva rezerviranost prema slobodnom i zdravorazumskom javnom istupu i intelektualnoj radoznalosti, postiže se pretežito uvjerenje ljudske osobne nemoći, duh se podčinjava trbuhu pod tuđom kontrolom, stvara se sve veća ovisnost gole ljudske egzistencije o centrima utjecaja šireći svijest o egzistencijalnoj nužnosti biti poslušan i lojalan prema, na opisani način, proizvedenim autoritetima i njihovim idejama i ciljevima.

Tako se ostvaruje potpuna degenerativna struktura, društvena premoć, silno se umnožava i integrira sa sve većim dotokom državnih, gradskih i inozemnih sredstava, razvija se cijela industrija i sve više pritišće elementrana sloboda naroda i društva. Zauzimaju se društvene institucije koje se u civilizaranom svijetu smatraju javnim dobrom, nameću se degenerativni kriteriji preko značaja tih institucija, osiguravaju se utjecaji podzakonskim aktima, stečenim pravima, a državu se pritiscima i uz pomoć međunarodnih zainteresiranih centara moći prisiljava na odreknuće od čitavoga niza prevažnih procesa, podvodeći sve pod različite autonomije javnih servisa i ustanova. Iz tih autonomija se onda monopolistički delegiraju ljudi u pridružene državne agencije i institucije, stvara se institucionalna premoć i potpuna kontrola nad najvažnijim društvenim resursima.

Sve pod nazivljem – javni interes.

Pri čemu je javnost isključivo ono što uspostavljaju takvi degenerativni centri utjecaja.

Točno takav obrazac danas imamo u formalnom i stvarnom načinu upravljanja HRT-om, HINA-om, filmskom industrijom ili HAVC-om, medijskom scenom, kazalištem, glazbenom industrijom. Posljedično se nameću iz njega politička rješenja i ozakonjuje se takav degenerativan interes, a sve rezultira razaranjem elementarnih društvenih vrjednota i autentičnih integrativnih potencijala društva.

S obzirom da se u svim takvim inicijativama zadnjih dvadesetak godina pojavljuju nekoliko istih grupa, skupine osoba i istih novinara, te medija, zatim istih političara i političkih stranaka, više je nego jasno da se iza svega toga krije zajednički, integriran i osmišljen interes, s jasno osmišljenim programima.

Ta podmukla, nakazna i razorna realna strategija upravljanja informacijskim procesima u Hrvatskoj postoji, a ne izgovara se javno iz istih razloga kao što razbojnik neće pokucati na vrata nečijega doma i doći mu objasniti svoje razbojničke interese i namjere.

U suvremenom svijetu ništa nije usporedivo sa značajem informacije.

Uzmimo kao primjer aktualni prosvjed, kako sami ističu, više od dvije stotine udruga i skupina koji predvodi inicijativa pod imenom GOOD, protiv aktualnih vladinih odluka, a pod nazivom – za reformu obrazovanja. Naglašavam da je inicijativa GOOD zapravo krinka za već ozloglašene GONG, Documentu, Žensku mrežu, Centar za mirovne studije, skupine ispod platforme 112, sve od reda udruge i pojedince koje godinama stotinama milijuna i milijardama kuna plaća država, gradovi, pogotovo Zagreb, zatim stotinama milijuna eura Sorošovo Otvoreno društvo, te čitav niz izrazito opasnih i destruktivnih organizacija, ali i zapadnih država koje otvoreno pokušavaju modelirati identitet hrvatskoga naroda.

Prilagoditi ga svojim interesima.

Niti jedna od tih udruga ne vrijedi baš ništa, niti bi imala bilo kakav značaj, moć, bilo što relevantno, niti bi imala aktivistički potencijal za organiziranje bilo kakvih skupova, da nema izrazito neproporcionalnu i nevjerojatnu potporu HRT-a. Niti bi strane države računale na njih da ne pokazuju svaki dan da imaju relevantan javni utjecaj prije svega preko HRT-a.

Osnovno obilježje svih tih skupina je u svim aktivnostima vrlo uočljivo.

Agresivna isključivost protiv katoličkih vrjednota, protiv svakoga tko ima bilo kavu srodnost s kršćanstvom, s demokršćanstvom kao nužnom paradigmatičnom esencijom pučkih i kršćanskih vrjednota konkretnog hrvatskog, a ne fiktivnog, naroda, što je, zanimljivo, i službena politička platforma aktualne vlasti, zatim isključivost do potpune društvene eliminacije prema dokazano autentičnim civilnim udrugama i političkim inicijativama.

A pretežitost im daje HRT.

Svaki dan.

Godinama.

HRT je najvažniji nacionalni medijski sustav, koji se gradi više od sedamdeset godina, a cilj bi mu isključivo trebao biti u funkciji relevantnoga informiranja milijuna ljudi u Hrvatskoj, radi stvaranja realne, istinite, ciljano autentične i ciljano nacionalno-hrvatske interesene vrijednosti, društvenih vrjednota i stvaranja platforme za razvoj – nacije.

To je bit informiranja.

Bila to informacija koja nastaje u informativnom programu televizije, informacija nastala filmom, informacija nastala u kazalištu, na koncertima, u muzejima, u književnosti, ukratko u svim sferama ljudskoga djelovanja u uređenom društvu. A sve te proizvedene informacije pretežito su ovisne od HRT-a. Jer, HRT ih čini javno dostupnima najširem broju gledatelja, pri čemu je njegova uloga danas pogubnija zbog izostanka nužne stvarne analize sadržaja takvih nakaznih inicijativa. Upravo na taj način društvene kreature kao Frljić, Markovina, Hajdarević, aktivisti pod znanstvenom krinkom Budak ili Jokić, Klasić ili Zakošek, Lalić ili Rimac – postaju autoriteti, dok tisuće i tisuće pametnih, vrijednih, dobronamjernih hrvatskih umjetnika, znanstvenika, novinara, intelektualaca najširega spektra nemaju mogućnost ponuditi drugačiju informaciju, činjenice, drugačiji dijaloški i javni diskurs. Doslovno sve to ovisi o volji, selektivnosti, izboru i odabiru urednika na HRT-u i skrivenih dirigenata izvan HRT-a, odnosno od hijerarhije koja održava i promovira takav sustav manipulativne selekcije, zabrana, neprofesionalnoga i destruktivnoga informiranja hrvatskoga naroda.

Javna je tajna da gotovo u potpunosti izbore gostiju u najreferentnijim HRT emisijama određuju „sjene“ u kafićima, na ručkovima, iza političkih pozornica i u ostalim centrima relevantne moći. To veze s novinarstvom odavno nema.

HRT danas ima ugrađen neformalni, ali itekako realni sustav eliminacije radoznalosti, pritiska na profesionalno poštenje, na pojedince koji pokušavaju afirmirati relevantno pitanje kao ključno obilježje poštenoga novinarstva, na HRT-u je danas nemoguće vidjeti gosta koji će postaviti pitanja o stotinama novonametnutih floskula, relevantno obrazložiti sumnje u čitav niz međunarodnih inicijativa, nametnutih stereotipa, navodnih vrjednota, koji će se javno usprotiviti devijacijama diljem svijeta, ili koji će javno posumnjati u desetine razarajućih trednova koji divljaju i Hrvatskom.

Rijetki novinari koji se u specifičnim programskim nišama usude izići iz tih neformalnih a stvarnih okvira, stalno su pod egzistencijalnim i statusnim udarom, koordiniranim presingom silno razgranate unutarnje i vrlo militantne novinarske haerteovske strukture, s udarima iz izvanjskih odavno osvojenih pozicija, od HND-a, preko civilnih parapolitičkih militantnih udruga, do državnih institucija.

Tome procesu svjedočimo danas pod upravom nesposobnog Kazimira Bačića možda intenzivnije i podmuklije nego za vrijeme Radmana ili ranije Mirka Galića, a najbolji dokaz za to je višednevno doslovno reklamiranje najavljenoga skupa prosvjeda GOOD inicijative.

Besmisleno je više nabrajati novinare i urednike prepoznate po takvom neprofesionalnom ponašanju, drskošću i otklonom od svakoga društvenoga skrupula, koji otvoreno zastupaju izrazito razaranje temeljnih vrjednota hrvatskoga naroda i izvorišta hrvatske državnosti.

Tu se odavno ne može govoriti o pojedincima, jer su pojedinci – oni koji to ne rade.

Republika Hrvatska ne može danas u takvim okolnostima pristupati toj činjenici kao problemu koji će se samoregulirati međusobnim odnosom navodno autonomnih institucija, udruženja, pojedinaca i medija, jer u takvoj nevjerojatnoj neravnoteži – nužno država mora djelovati i utjecati na stvaranje posve drugačijega okvira.

Zbog toga države i postoje.

Nije Njemačka ostavila samoregulaciji priključeno istočnonjemačko društvo, jer bi u tom slučaju golema pretežitost anticivilizacijskih struktura naslijeđenih iz komunističkoga poretka samo nastavile progresiju i potpuno gospodaranje na konkretnim istočnonjemačkim društvenim događajima i zbiljom.

Tu je, kao i svaka pristojna država, Njemačka posegnula za regulativom koja je isključila državnom prisilom destruktivne i opasne innicijative, strukture, politike i njihove nositelje na vrlo konkretan način, otvarajući mogućnost budućoj samoregulaciji društvenih, političkih i gospodarskih odnosa u toj, tada već njemačkoj pokrajini, na stečevinama koje su dokazane u razvijenim zemljama i Zapadnoj Njemačkoj – konkurentnost, izvrsnost, sloboda i odgovornost, te njemački politički patriotizam.

Zbog toga bi temeljni zahtjev svih pristojnih zastupnika u hrvatskom Saboru, jer je to već danas pitanje ne političke, nego pitanje kredibilnosti osobnoga integriteta svakoga od njih, morao biti – hitna tematska rasprava s involviranjem najširega spektra neovisnih stručnjaka o devijantnim zakonskim okvirima upravljanja HRT-om, zatim o stanju profesije na HRT-u, te o kriterijima unutarnjega ustroja i karijerne uvjetovanosti kompletne uredničke strukture, iz čega nužno mora po svemu viđenome proizići trenutna smjena kompletnoga rukvodstva ovakvoga HRT-a.

Hrvatskoj je životno nužan – lex HRT dok se ne osiguraju uvjeti normalnoga funkcioniranja te industrije informacija. Rijetki su pojedinci koji bi preživjeli pošteno vrjednovanje u uredničkoj hijerarhiji HRT-a, pogotovo u informativnom programu. Ne može se nekome kome država jamči izvantržišnu poziciju, egzistencijalni i socijalni monopol, od koga za to očekuje i odgovarajuću programsku korist i ostvarivanje nacionalnih ciljeva, prepuštati samoocjenjivanje i pravo na samoupravljanje pod idiotskim nazivom – javnoga servisa. To bi bilo usporedivo s mogućnošću da je nakon lex Agrokora, vlada donijela odluku da Todorić nastavi upravljati tim sustavom.

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari