Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ovakvo Vijeće za elektroničke medije nije riješenje nego problem

Objavljeno

na

U Hrvatskoj danas vlada načelo – jačega. Uzmimo primjer događaja sa Z1 televizije, koji je pretežita javnost u Hrvatskoj, na temelju stečenih odnosa snaga, već proglasila još jednim obračunom s desnim ekstremizom, kako je protumačen otkaz suradnje novinaru Marku Juriču zbog emisije Markov trg od 20.12.2016. godine.

Medijski i javno je pripremljen teren za odluku već uveliko kompromitiranoga Vijeća za elektroničke medije, koje godinama selektivno i potpuno vrijednosno neujednačeno tumači i sankcionira postojeće neravnoteže i neregularnosti u medijskom poretku Republike Hrvatske.

Činjenica jest da je u Hrvatskoj upravo na ovome i čitavome nizu primjera tijekom zadnjih godina vrlo uočljivo da je uspostavljanje kriterija djelovanja u javnom prostoru prepušteno autonomnim procesima koji snažno pogoduju onome tko ima veći utjecaj u medijima.

Pri tome se za sužavanje prostora i sloboda djelovanja suparniku koriste sve nemjerljiviji pojmovi, sintagme i sve totalitarniji modeli, koji su upravo zbog svoje nemjerljivosti i nedokazivosti postali vrlo opasno oružje za sužavanje ukupne društvene slobode u Hrvatskoj.

Godinama se, a pogotovo tijekom i nakon mandata Kukuriku vlade, pojam i sintagma mržnje koristi kao model žestokoga pritiska na neistomišljenike, na društvenu desnicu, na nacionalne ili kršćanske inicijative, pri čemu se taj spektar širi na posve legitimne kulturne, političke, znanstvene i prije svega medijske inicijative suprotstavljene pretežitoj antifa, globalističkoj i uveliko prosrpskoj stnadardnoj matrici ponašanja u Hrvatskoj.

Glavni nositelji cenzure „mržnjom“

Glavni nositelji, ne samo unutarhrvatskoga arbitriranja, nego na temelju toga i snažnih međunarodnih kampanja u kojimase govorom mržnje proglašava svaka neistomišljenička i drugačija inicijativa su udruge okupljene oko Platforme 112, te čitavoga niza isprepletenih i organski povezanih inicijativa zvučnih imena s nekolicinom stalnih osoba u prvome planu, pri čemu je GONG nositelj te zloćudne kampanje uz pomoć HND-a. Uz njih, a uz njihovu organsku i funkcionalnu pomoć,glavni nositelj tih opasnih ekstrema nelegalne društvene arbitraže je i SNV, krovna organizacija srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj na čelu s Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima.

I u jednom i u drugomslučaju valja naglasiti da te institucije uz prešutnu potporu hrvatske države godinama mjesečno ili na godišnjoj razini, paušalno i bez ikakvih načelnih i racionalnih uporišta, izrazito i ideološki pristrano, sve drugačije proglašavaju govorom mržnje u svojim Biltenima, te na temelju toga u međunarodnom političkom, institucionalnom i javnom prostoru čitav niz medija, autora i vrlo konkretnih ljudi i inicijativa proglašavaju svojevrsnim rasistima, fašistima i ukratko – nositeljima univerzalnoga zla.

Regulatorni kaos

Republika Hrvatska nema odgovarajućih javnih instituta, modela i instrumenata koji bi reagirali na općeprihvaćenoj matrici i univerzalnim načelima spriječili nametanje pojedinačnih i nelegitimnih standarda većini sudionika u javnome prostoru. Niti pokazuje interes za uspostavljanje takvih nužnih instrumenata i standarda.

Do sada se nitko institucionalno relevantan nije nikada očitovao o tome, niti osudio tu potpuno neprihvatljivu praksu. Vijeće za elektorničke medije arbitrira o „desnom ekstremizmu“, „mržnji“, „rasizimu“, a istodobno N1 televizija svakodnevno emitira informativni program i na srpskom jeziku u sustavu regionalne televizije, s porukama i sadržajima izravno suprostavljenim izvornim načelima Ustava, s geografskom kartom nelegalnog regiona iako je to izrazito protuustavna i antihrvatska platforma, o kojoj je Republika Hrvatska rekla konačan sud referendumom 1991.godine, proglašenjem nezavisnosti i oslobodilačkim obrambenim ratom od srpske agresije. Tolerancija takve prakse dramatičan je iskaz nerelevantnosti hrvatske države.

Potpuno je realno očekivati da se već sutra suočimo s posljedicama teške diskriminacije čitavoga niza ljudi i medija, udruga i inicijativa u međunarodnom okruženju zbog nelegitimnih, nelegalnih i vrlo opasnih kampanja GONG-a, SNV-a i HND-a, te čitavoga niza srodnih parapolitičkih civilnih udruga. To Republika Hrvatska mora odmah zaustaviti i spriječiti, kako jasnim porukama u Hrvatskoj, još i više djelovanjem države u međunarodnom poretku. Tu izuzetka ne smije biti.

Neuravnoteženi nakladnički standardi i neravnoteža medijske moći

A nakladnicima će se nametati standardi agresivne i nelegalne društvene vrijednosne manjine koja je poremećajima tijekom zadnjih dvadeset godina zauzela centralne pozicije u javnim, medijskim i velikom dijelu društvenih institucija, legalizirala ih što institucionalno, što javno, te što je najopasnije i u međunarodnom okruženju, pa će kao i Z1 biti prinuđeni panično reagirati i otkazivati suradnju suradnicima, bojeći se pretpostavljenih selektivnih standarda odlučivanja u državnim ili javnim nadležnim institucijama.

Jasno je da nije usporedivo sankcionirati sudionika u javnom prostoru kao promotora govora mržnje ili zbog profesionalne pogreške.

Prvo je proizvod opasnoga totalitarnog arbitriranja i nelegalnoga pritiska na slobodu novinara, drugo je mjerljiva stručna činjenica koja spada pod autonomiju medija.

Primjeri primjene različitih standarda

U sporu Marka Juriča i Z1 televizije, već je pripremljena presuda zbog „govora mržnje“ koja je već donesena u većini tzv. lijevih medija, pri čemu su i Z1 i Jurič zapravo žrtve te sumanute neravnoteže i histeričnoga antifa kaosa u zemlji.

S druge strane, upravo zbog nedostatka uređenoga pristupa mjerljivim standardima profesionalnoga novinarstva, svjedočimo možebitnom sankcioniranju političkog aktivizma u ovome slučaju, dok s druge strane na javnoj HRT svakodnevno izraziti politički aktivizam drugoga predznaka godinama postaje standard i redovna pojava u čitavom nizu slučajeva, kojima svjedočimo i danas, usprkos personalnim promjenama na HRT-u.

Državna vlast privržena europskim standardima ne može otkaz Smiljani Škugor zbog kršenja propisa, radi spriječavanja ozakonjene cenzure javno kvalificirati kao spor između HINA-e i kolegice Škugor, a izbjegavati jasan stav o činjenici da je iznimno važna infromacija čekala na objavu više od deset dana u agenciji koja živi od brzine i ekskluziviteta u informiranju i koju je utemeljila država upravo zbog relevantnoga informiranja javnosti. Država mora jasno ukazati na tu selektivnost i pogubnu praksu, te odmah pristupiti utvrđivanju i afirmaciji ujednačenih kriterija i standarda u medijskome i javnome diskursu u Hrvatskoj, a najstrože u medijima čiji je država vlasnik. U tome aktualna vlast nikako, i ni zbog čega ne može izbjeći personalnu odgovornost.

Želim istaći da je vrlo realno pretpostaviti kako je ovakav rasplet događaja u slučaju Z1- Jurič prouzročen i rigoroznom kaznom Vijeća za elektroničke medije istoj toj televiziji nazad godinu dana, što je bio presedan u medijskom prostoru Republike Hrvatske. Presedan, zbog toleriranja višestruko opasnijih incidenata u javnome prostoru na koje Vijeće nikada nije reagiralo, ili jest izrazito dvojbenim porukama na devijantnim kriterijima.

Ovakvo Vijeće za elektroničke medije nije riješenje nego problem

Ne može se na čitavom nizu primjere držati izrazom slobode i demokracije brutalno nasrtanje na najfinije osjećaje većine hrvatskoga naroda, tolerirati promicanje otvorenoga neprijateljstva, afirmacija i reafirmacija najbrutalnijih organiziranih zločina prema hrvatskome narodu i njihovih personalnih nositelja u i oko SDSS-a u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda, a s druge strane svaki znak pitanja,propitkivanja, pa i pretjerivanje, proglašavati fašizmom, rasizmom ili govorom mržnje. To izravno razara temelje društvenoga poretka i same hrvatske države čemu svojim odlukama odavno doprinosi Vijeće za elektroničke medije.

Marko Jurič je ispravno pitao – tko je mjerio, na temelju čega i s kojim ovlastima kakvu mržnju izaziva pozdrav ZDS o kojemu se u konkretnom slučaju radilo?

Marko Jurič, čisto s profesionalnoga aspekta nije smio koristiti novinarsku poziciju za politički ili bilo kakav aktivizam, ali nije svejedno kakav će odnos o tome slučaju zauzeti, prvo, javnost koja je već u većini medija njegov otklon od novinarstva progasila mržnjom, što nije ni u kojem slučaju, zanemarujući pri tom obično neprofesionalno postupanje. Javnost je uvijek uvod u političko odlučivanje, javna legalizacija prethodi političkoj.

Primjeri teških zlouporaba državnih institucija i javnosti

Svjdoci smo u zadnje vrijeme teških zlouporaba javne političke i institucionalnescene u Saboru, pri čemu ističemo plasiranje vjerojatne kroivotvorine s navodnim atentatom na Sašu Lekovića upravo u Saboru i pred milijunima TV gledatelja, zatim isti scenarij nasrtaja na vrlo profesionalno uređen TV Kalendar, a to se sve putem javnih medija prenosi u najširu javnost i legalizira se, s jedne strane kao model ponašanja, a s druge strane šalje kao upozoravajuća poruka onima protiv kojih su osmišljene i namjenjene, te sinkronizirane aktivističko-političke i medijske kampanje.

Država, tolerirajući bez jasnoga stava i osude takve nakane i pokušaje, izravno stimulira ugrožavanje medijskih sloboda.

Podsjećamo da država, još uvijek nije obavjestili javnost, a morali su, što se događalo oko navodnoga atentata na Sašu Lekovića. Ta je epizoda izazvala i ozbiljne međunarodne štete Hrvatskoj, pa je u svakom slučaju Vlada dužna obavjestiti javnost o tome je li se radilo o ugrožavanju medijskih protagonista ili teškoj zlouporabi medija, javnosti i politike te ciljanom izazivanju šteta hrvatskom narodu i njegovome međunarodnom ugledu?

Neoprostivo da je da ni dva mjeseca nakon tog događaja javnost ne zna istinu o tome.

HDZ i Most su dobili izbore i na političkoj sceni porazili suparnika na idejama i na platformi koja je uveliko vrijednosno suprotna institucijama, udrugama, medijima i nositeljima svega ovoga na što ukazujemo ovdje.

Koliko god se Plenković pokušavao smirujućim porukama o jedinstvu, toleranciji, dijalogu, odmaći od golemih raspuklina u društvenom biću Hrvatske, nikada ničim neće ni on, niti bilo tko drugi pomiriti potpuno nepomirljive i posve suprotne stavove agreisvne antihrvatske manjine i tihe i paivizirane većine hrvatskoga naroda, manipulativnim inženjeringom razbijene i praktično posve pasivizirane. Greška je to i pokušavati, jer na taj način slabi razum i zdrave stavove, a jača bolesne i destruktivne dajući im šansu za opstanak i dodatnu destrukciju. Vladajući su najavili europeizaciju društvenih standarda i državnih politika, procedura i riješenja.

Europeizacija ne ide bez mjerljivih kriterija, a mjeriti se može samo egzaktan cilj i etape njegovoga ostvarivanja. Obećali su hrvatskomnarodu stvaranje posve novoga društvenoga i državnoga institucionalnoga okvira, ali i što je najvažnije, reafirmaciju hrvatskih društvenih i nacionalnih vrednota.

Postoji li jedan jedini relevantan model ili institucija koja bi primjera radi mjerila vrijednost potpisanih sporazuma između Vlade i HRT-a, načine i uspješnost njihovoga ostvarivanja, valjanosti novinarstva i kriterija vrednovanja novinarskoga znanja u javnim medijima u vlasništvu države?

Ne postoji.

A to je jedini način istinskog vrednovanja i valoriziranja vrijednosti informativnoga procesa i njegovih nositelja, kojima se preventivno spriječava prodor mediokritetstva, korupcije, neznanja, poltronstva, pristranosti i poslušnosti u informativne procese.

Republika Hrvatska i aktualna vlast hitno mora osmisliti modele primjene kriterija mjerljivosti i egzaktnog vrednovanja novinarstva u javnim medijima, što je temeljni preduvjet za uspostavu tih kriterija u kompletnom društvenom diskursu, te za ostavrivanje relevantnih sloboda i prava sudionika u informativnim procesima.

To je prilog europeizaciji društva i države, jer bez tih kriterija i standarda u medijima, niti u jednome drugome podsustavu društva a pogotovo u politici, se nikada neće postići ozbiljniji razvojni iskoraci i prodori.

Ružne poruke Vlade uoči Božića

Primjera radi, na predbožićno druženje s novinarima, Vlada je propustila pozvati nekolicinu uglednih hrvatskih nakladnika i medija, koji su ne samo relevantni u javnom prostoru, nego su u nekim elementima i vodeći po svim mjerljivim standardima.

A s druge strane na tzv. antifa spektru ili ljevičarskoj medijskoj poziciji, čak i najopskurniji mediji, deklarirani parapolitički aktivisti među novinarima, te ljudi koji godinama izazivaju kaos u zemlji svakim svojim javnim istupom i djelovanjem, bili su pozvani i nazočni na tom druženju.Ne mislite li da je i to jasna i izravna poruka hrvatskome narodu, medijima i novinarima?

Ja mislim da jest.

Ovakvim djelovanjem vladajuća većina izravno potiče vrlo opasne i zatečene neravnoteže u društvu, potiče nasrtaje na ljudske i novinarske slobode, potiče neravnopravnost medija i nakladnika, te afirmira suprotnosti temeljnim nacionalnim obilježjima hrvatskoga naroda, zapisane u hrvatskom Ustavu.

To mora odmah prestati, jer će antife prvom prigodom izvući stolicu ispod nogu desnici, a omča je i onako dugo godina već na vratu.

Stoga je očekivati od razumne državne politike ako je razumna, jasne javne i političke signale, poruke i postupke koji će to potvrditi bar dio predizbornih obećanja, a posebno obećanje o – europeizaciji društvenih standarda u društvu, a to nikako nije moguće bez egzaktne europeizacije u medijima i u procesima informiranja.

Jer nitko živ ne može normalnome čovjeku prodati pilselizaciju ili radmanizaciju javoga diskursa, kako je to Vlada pokušala svojim predbožićnim druženjem u – ime naroda.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Objavljeno

na

Objavio

Prav’ za prav’, sve bi se naše koalicije mogle zvati amsterdamskima, po gradu trgovine, financija i, da prostite, prostitucije.

No eto, sudbina je htjela da se koalicija IDS-a, GLAS-a i Pametnog nazove baš po toj niskozemskoj luci, gdje su se nedavno za susreta europskih liberala i demokrata (znači li ovaj veznik između kako liberali nisu demokrati i obrnuto?) našli predsjednici triju stranaka: Boris Miletić, Anka Mrak Tarataš i Marijana Puljak.

GLAS nema što izgubiti, ionako su beznačajni i neprimjetni. Gospođa Mrak sama kaže: ili uspjeti ili izgorjeti, ili hop ili trop. Ona druga gospođa pak pokazuje razumljive ambicije da se na putu od Pazdigrada do Amsterdama možda jednoga lijepog dana skrasi u Saboru.

Nejasno je samo što će IDS-u kao regionalnoj stranci ovakva koalicija? Niti on može pomoći saveznicima u nacionalnim okvirima niti saveznici njemu u regionalnim okvirima.

Konture jednoga političkog programa, ako je suditi po prvim izjavama, već se naziru. Dominira okretanje budućnosti i naročito ideologiji, odnosno tzv. svjetonazorskim temama.

Oni hoće modernu i liberalnu demokraciju, društvo jednakih šansi, prava manjina, ljudska prava hoće, prava žena na izbor, što je samo drugi izraz za nešto što bi zazvučalo manje lijepo i liberalno, političke i tržišne slobode, manje poreze, istospolne brakove, sekularno društvo, kidanje povezanosti Crkve i države, sužavanje braniteljskih prava u odnosu na predložena nova zakonska rješenja…

Kreatori nove koalicije dijelom preuzimaju opća mjesta svakog civiliziranog društva, a drugim dijelom sviraju na fonu liberalnog totalitarizma, koji s liberalizmom u njegovu autentičnom značenju nema ništa, te koji pokušava cijelom svijetu nametati nove standarde, novi moral i preodgajati narode.

Sve ono što je, primjerice, Marijana Puljak, koja je, eto, pod lošim izgovorima bojkotirala čak i minutu šutnje za jednog umrlog čovjeka, slučajno i hrvatskoga generala, za nju “osuđenog ratnog zločinca”, izgovorila u subotnjem intervjuu Slobodnoj Dalmaciji može se naći u svakoj početnici “liberalne demokracije”, to je nešto što se, uostalom, nastoji kroz program građanskog odgoja navrnuti djeci od petog razreda osnovne škole kao europska vrijednost.

Gledano iz aspekta političkog tržišta, roba koju nam nudi nova podružnica europskih liberala i demokrata teško će ovdje naći svoje kupce. Ta roba nema naročitu prođu ni na europskom tržištu, ovdje je pogotovo deplasirana.

Sve smo to već vidjeli, sve je to već dovoljno razvikano i bez odjeka, ne treba nam još jednom Vesna Pusić ili neka nova Vesna Pusić. Hrvatskoj treba neka nova, istinska alternativa, koja neće biti epigon problematičnih “europskih vrijednosti”, nego izraz stvarne volje, emocija i potreba građana, a to može biti samo istinsko demokršćanstvo ili istinska socijaldemokracija.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari