Connect with us

Vijesti

Marko Ljubić: Ovo su dani prezrenih

Published

on

Godinama se u Hrvatskoj vapi za jedinstvom nacije. Kako su se država i društvo u svom javnom i sadržajnom smislu odmicale od vrijednosnog i identitetskog profila hrvatskog naroda, zemlja je sve više propadala, zaostajala, narod postajao deprimiraniji, ljudi utučeniji, nezadovoljniji. S pogledima, ali i nogama usmjerenim diljem svijeta u zamišljene oaze radosti, pravičnosti, istih pravila i šansi, a sve češće su se mogle čuti molitve i zagovori za jedinstvo nacije. Imali smo iskustvo devedesetih kada smo zbog tog jedinstva bili nepobjedivi.

Prvi put u svojoj političkoj karijeri, obraćajući se hrvatskom narodu, a ne građanima, očito svjestan dubine svekolike krize s koronavirusom i zastrašujućih posljedica potresa, predsjednik Vlade Andrej Plenković pozvao je na jedinstvo nacije. Ne treba ga koriti zbog toga što nije iskoristio tri i pol godine mandata na čelu Vlade za formaliziranje tog jedinstva i izgradnju ceste njegovog stvaranja, a ta cesta nije trebala investicije i novac, samo svijest i volju. Nije imao svijest, prioriteti su mu bili neki drugi, a volja se svodila na stabilnost vlasti. I dogodio se potres.

Potresi koji su s gotovo istom silinom razarali duh nacije nije vidio, niti on, ni bliski mu suradnici, ni opozicija i dogodio se materijalan, prašnjav, ubitačan potres, koji je obezglavio toranj simbola nacije – Zagrebačke katedrale. Taj znak smo svi vidjeli. I dogodilo se jedinstvo nacije. Umukli su glasni, progovorili tihi i prezreni.

Ovo je doba čovjeka. Svi dojučerašnji favoriti novoga poretka i stvaranja novih ljudi šute, nema ih i ne može ih biti, jer sve što jesu, postali su zbog odmicanja države od naroda.

Tijekom dana, nakon zagrebačke kataklizme i razaranja starog Zagreba, kojim životno i socijalno većinom caruju ljudi na nasadama “oslobođenja” iz 1945. godine i praktičnog smaknuća hrvatske i zagrebačke povijesnosti i uljudbe, javljaju se Rakitić, Modrić i dječaci iz vremena jedinstva nacionalne epopeje i osvajanje horizonata slobode, javljaju se stotine i tisuće više ili manje znanih i pitaju, kako pomoći?

Ni kriva ni dužna država je, bez ikakvih programa, poruka, bez kampanja o epohalnim uspjesima, stabilnostima, tolerancijama, uključivosti, predsjedanju ovim ili onim, bez ičega političkog, pozicijskog i opozicijskog doživjela jedinstvo nacije. Nema kutka svijeta odakle se Hrvati ne javljaju i nude se, kao i 1991.godine. Što to znači?

Znači da vrijednosti koje organski i neraskidivo naš narod čine cjelinom nisu nestale, da su tu. Znači također poruku da ih samo treba prepoznati, svaki dan, a ne čekati kataklizmu da se ispod prašine urušenog Zagreba vide. I da je, ako se želi, jednostavno imati trajno opipljivo jedinstvo oko nekoliko nacionalnih, običnih ljudskih, kršćanskih i hrvatskih ciljeva, bez kojih nema snage, uspjeha i radosti ljudi. Političari i državnici, pozvanici i uzvanici trebaju učiti u krizi i ugrozi, a u tim okolnostima uvijek predvode oni koje se u miru prezire. Pogledajte tu mladost. Bad Blue Boyse koji u ponoć sele odjel na Jordanovcu i u najtežim trenucima preuzimaju rizik. Sve zbog identiteta i svijesti koju te skupine kultiviraju kroz godine, a mnogi društveni higijeničari ostvaruju karijeru na sotonizaciji tih mladića. Učimo od njih jer oni ne skrivaju svoj borbeni duh, svoju surovost niti se boje toplog i mekog srca.

Koronavirus i potres su zato upozorenje i prilika, lustracija kakva ne postoji u udžbenicima, poštenim i dobronamjernim, nesebičnim ljudima znak da na vlastitom primjeru mogu promijeniti sve i nadvladati nevolje. Kada se brani sebe i svoj narod, kada je jedinstven, opipljiv i provjerljiv cilj, jedinstvo nacije je tu i nepobjedivo je. Umjesto suza i jadikovki, budimo Bogu zahvalni na ovoj prilici i ne svojatajmo ju. Pripada prezrenima, pripada hrvatskom narodu.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari