Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Pečarićev ZDS je instrument slobode

Objavljeno

na

Pečarićev „Dnevnik u znaku Za dom spremni“ test je spremnosti na hodočašće slobodi.

Neće se svi, neće se mnogi, neće se ni većina u mainstreamu današnje Hrvatske složiti sa mnom, ali nikada hodočašća nisu predstavljala većinu, niti su značila pomirenje, službeni stav, ravnotežu ili potvrdu.

Uostalom, kako bih se ja usudio pisati o Pečarićevoj knjizi, zar ga ne bih izdao u svakom pogledu, kad bih se bojao ljudi koji se sa mnom neće složiti. Ne bih ga bio dostojan.

Hodočašća su uvijek kroz ljudsku povijest značila predgovor, neku vrstu iskoraka, koja mene podsjećaju na vizualne scene iz filmskih klasika, kada glavni junak odlazi u nevjerojatnu ljepotu smiraja dana i užarenoga nebeskoga svoda zalazećega sunca, ili s početka tih klasika, kada dolazi u osvit praskozorja u centar zbivanja.

Različita je sudbina tih filmskih junaka, ovisna uvelike od pisaca romana, zatim scenarista i filmskih redatelja. Ali svaka je znakovita i želi nešto poručiti.

I po tome se pamte.

Ako će po nečemu u svome snažnom političkom angažmanu Pečarić ostati zapamćen u hrvatskom narodu, ostati će zapamćen po nevjerojatno ustrajnom, upornom, čak i dosadnom zagovaranju prava na opredjeljenje oko pozdrava „Za dom spremni“.

Onome tko misli, tko shvaća, tko se ne boji preispitivanja i suočavanja s ostrašćenim trendovima, onome tko u tim trendovima taži sebe i ne odustaje od sebe, Pečarić piše svoje knjige.

U Hrvatskoj se za slobodu i dalje valja teško boriti, valja ju zavrijediti riskirajući puno toga, a Pečarić to na osobnom primjeru svaki dan pokazuje, ne bojeći se tih rizika.

Niti o cijeni govori.

Puno me je ljudi pitalo zašto toliko ustrajno podržavam Pečarića u njegovoj političkoj publicistici, kad je vrlo moguće da ta publicistika, njegovi radovi, njegova pisma, njegovi komentari i osvrti na aktualne događaje realno dijelu njegovoj viziji sklonoga državnoga vrha, čine taktičke, pa čak i ozbiljne neugode, pa rekao bih i štete.

Uvijek sam imao jedan, jedini odgovor.

Pečarić je genijalni matematičar, u prijevodu filozof ljudskoga postojanja, koji se neće kao službeni filozof hegelijanac i, kako sam kaže, katolički estetik Jure Zovko poniziti pred samozvanim arbitirima i notornim umnim nasilnicima. Ne, Pečarića ne zanimaju hvalospjevi, niti ga zanimaju, izuzev kao mete ismijavanja, samozvani i nasilni arbitri, ključari okova hrvatskoga uma, niti im je spreman iskazati pokornost pa makar i uz javne benefite ili teške žrtve. Njega to ne zanima, niti u toj nejednadžbi želi sudjelovati.

On racionalno prihvaća nejednakost kao činjenicu i rješava je u svim sferama ljudske slobode. On je praiskonska i nesputana inteligencija, relanost Božjega dara, nesputani mislilac koji svoju današnju akademsku i društvenu čast relativizira sam kao nitko pored njega, ismijava sve što ta čast u statusnom pogledu nosi, odriče se toga i benefita koji tu čast prate, kako bi, ovaj put ne u svojoj matematici, iskoračio u praskozorja slobode, koju i osjeća i vidi, ali koja je okovana njemu neprihvatljivim nametima natruha prošlosti, straha i nametnute neslobode od novih nametnika.

O njegovim knjigama nije lako pisati.

Jer, nisu usporedive po uobičajenim standardima i matricama, pa je svaka riječ izrazito osoban odnos prema Pečariću, cjelini koju nudi i pitanjima, kao u ovoj knjizi, o kojima naslovno i sadržajno govori. Poseban čovjek, posebna knjiga, posebni kriteriji.

Jer, ako ćeš čitatelju sugerirati otvoriti stranice tih knjiga da bi našao estetiku, neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati klasiku neće ju naći; ako ćeš mu sugerirati odgovore na svakodnevne probleme, neće ih naći; ako ćeš mu reći da je tamo zapisan tragom matematičke genijalnosti pravac kojim će sigurno dospjeti u neku jasnu, definiranu luku, nešto kao brodica na uzburkanome moru, opet ju neće naći.

Jedino možeš čovjeku reći – otvori, vidi, pokušaj pronaći i jedino što ćeš naći jest odgovor da se sloboda ne postiže i zaslužuje – strahom.

Zbog toga je Pečarić poseban, neponovljiv, zbog toga je njegova svaka knjiga, pismo, osvrt, komentar, primjedba, izimno važna i dragocjena. Pogotov danas, pogotovo Hrvatima.

Pečarić izaziva.

On je intelektualni provokator, njega ne zanimaju odjeci iako izgleda da ih traži, njega nikad nisu zanimali uobičajeni standardi ljudi koji nad svojim rukopisima mjesecima i godinama zbrajaju sve moguće reakcije, mišljenja, stavove, niti ga zanimaju kritike.

On je siguran u sebe, on vjeruje reakciji na događaje, on vjeruje u čovjeka kojemu se obraća, pa čak i onda kad mu ne odgovara na pisma, jer neodgovor je Pečariću odgovor kojim će on obilježiti dati trenutak, ali uvijek bez svoje osobne presude.

U ovoj, ali i u svakoj drugoj knjizi, riječi, pismu, Pečarić svojim provokativnim pristupom svemu zapravo svjedoči autentično, duboko kršćanstvo, koje inzistira, propitkuje, preispituje ali nikada ne sudi. Čak ni onda, kad ljudsku glupost ismijava. To je sve toplo, sa stilom, neposredno i pozivno čak i onima čija nedjela, gluposti i zle namjere ismijava.

On će ismijati slabića, ali neće ga uvrijediti osobno, niti će prokazati njegove osobne ljudske slabosti radi javnoga natjecanja, on će stati pred pretežitu maticu i dopustiti udar u njega, ali neće od toga praviti hrabrost, junaštvo, osobenost, niti će od toga raditi slučaj prema kojemu će pozvati svoga čitatelja, a pogotovo neće tražiti nagradu za to.

Ne.

Pečarić pita.

On čak ni ne nudi konačne odgovore, pogotovo odgovore koji bilo koga obavezuju, jer kako sam rekao, nimalo ga ne zanima riječ ljudi koji se suočavaju s njegovim pismima, pitanjima i nemaju hrabrosti odgovoriti, reagirati, popeti se na pozornicu pred svjetlima i javnošću, niti ga zanima, kako će tko u svijetu koji slijedi aktualne trendove, odgovoriti na njegova pitanja.

Njemu već godinama ne dopuštaju doći na mainstream pozornicu, zbog toga ju je on sam stvorio, svojim knjigama dopire do nje i ima, već sada se može sa sigurnošću reći – cjelovito hodočašće tisuća koji ga slijede.

Pečarićeva pitanja otvaraju praskozorja.

Nedavno sam u svojoj kolumni govorio o tome kako Vijeće za suočavanje s prošlošću hrvatske vlade nije palo s Marsa, niti je proizvod Plenkovićeve vizije, utopije, nekakve državničke genijalnosti. To je bila nužda, društvena i javna zakonitost.

Jednostavno, trenutak za formiranja toga Vijeća, što god ono izrodilo, došao je utabanim stazama. A nitko ih nije utabao i prokrčio kao Pečarić.

Ova knjiga koja je pred vama, poštovani čitatelji, kronika je tih staza, kronika razmišljanja čovjeka koji jednostavno nije dopuštao da netko, bilo tko, ograniči njegove vidike i horizonte njegove slobode, a koju on ne nameće svome narodu, nego ju slijedi, minuciozno prepoznajući najdublje valove u identitetskoj memoriji.

Pečarić u ovoj knjizi ukazuje na uporišta pozdrava Za dom spremni, ali nije to njegov temeljni cilj. Njegovi ciljevi su daleko važniji od toga pozdrava, koga on, personalizirajući ga nizom suvremenika, poznatih i manje poznatih ljudi, preko njemu osobito dragoga Thomposona, do nepoznatoga hrvatskoga junaka Domovinskog rata koji je negdje ispustio svoj zadnji dah na putu u praskozorja hrvatske slobode.

Pečarić ne dopušta da taj zadnji dah zatvore i okuju isti ondašnji neprijatelji, koji danas ne pucaju, a ubijaju dušu i srce njegova naroda.

Pečarić stvarnim i zaluđenim hrvatskim neprijateljima, trabantima bez hrabrosti i intelekta, onima koji slijede svakodnevnicu, pa čak i koji vide zoru na obzorju, a moraju taktizirati iz tisuću razloga, umjesto štete, o kojoj su mi mnogi govorili, uspoređujući Pečarićev intelektualni neoportunitet s realnom i svakodnevnom politikom, tim ljudima zapravo silno pomaže.

Ide ispred njih, prima udarce, amortizira nasrtaje zla i legalizira neumitno.

Uvijek je neumitna sloboda, s nižom ili višom cijenom.

Legalizira svojim imenom, svojom društvenom, akademskom i osobnom karijerom, svojim potencijalima i hrabrošću, pitanja i probleme, koje će oni jednoga dana, vjerojatno ga potpuno zaboravljajući u borbi za društvene počasti, politički legalizirati kao čine hrvatske nacionalne slobode i samosvijesti.

Zato su ove knjige važne.

Ove njegove knjige su svjedoci.

U ovoj svojoj knjizi Pečarić kronike o svojim viđenjima i reakcijama, ne samo svojim, nego i dijela svojih sumišljenika, integrira u jednu zakonitu, konzistentnu logičku cjelinu, koja kao ništa do sada integrira nekoliko godina razdoblja od totalne zabrane, snažne kriminalizacije do praktične službene legalizacije ZDS, pri čemu ni ovaj put Pečarić ne zalazi u znanstvene ili istraživačke zakutke, koji nisu njegovo znanstveno i intelektualno područje, nego se zadržava na paradigmi oko koje se boj za taj pozdrav vodi.

On samo razmišlja.

Bez straha.

Bez respketa prema nasilnicima.

Jer, njemu ZDS nije instrument mržnje, nego slobode. A sloboda i mržnja nisu sinonimi, niti jedno drugo može roditi.

S respektom samo i jedino za slobodu, i to hrvatsku slobodu, kojoj su zapečatili zavijeke, kako se god ova aktualna država razvijala, junaci koji su umrli pod tim pozdravom.

Ništa u korizmi kao darovani život, preko smrti i uskrnuća, ne može oprati sve, pa i zlouporabu toga sjajnoga pozdrava. Tko to ne razumije, neka ne otvara Pečarićeve knjige.

I, kao mudar čovjek, iako on ne nudi u ovoj knjizi nužne obrasce službene mudrosti, ne traži uporišta u mislima mudraca, niti inzistira na prihvatljivosti svojih stavova, ali upravo zbog toga ona podsjeća na mudrost vizionara, on pokazuje i dokazuje, refleksom genijalnoga matematičara, da je i priča, polemika, pa i legenda već oko Za dom spremni, zapravo već odavno – ispričana.

Kako god reagirao državni vrh, aktualne politike, pa i cijeli svijet, ta priča je završena onoga trenutka kad je prvi branitelj umro s tim pozdravom braneći slobodu pred srpskim agresorom, te dostigla punu legitimaciju kad je na stadionima tisuće ljudi počelo vikati usprkos, i u inat, zabranama – Za dom spremni.

Nitko nikada nije uspio zaustaviti, kriminalizirati, protjerati misao i uzvik tolikoga broja ljudi, a da istodobno tim progonom nije samome sebi presudio zauvijek. Presudio kao gubitniku.

Pečarić to vidi, a žaliti je ljude koji to ne vide.

Zašto dakle čitati Pečarićevu knjigu?

Zbog toga što nije obična.

Nije ni publicistički klasik, nije ni estetski najbolji uradak koji ćete pronaći, nije ni sadržajna cjelina politoloških analiza i eseja, niti je u konačnici odgovor na pitanja, koja ljudi najčešće iz osobne nesigurnosti, što naslijeđene, što nametnute, najradije traže u mislima i porukama posebnih, neobičnih i, ukratko, pozvanih da budu predvodnici. Pečarić jest predvodnik ali to uopće ne želi, niti se tako ponaša.

On jednostavno upozorava, neumorno, ustrajno, ponavlja do besvijesti i izaziva, traži reakciju i u toj reakciji, bila negativna ili pozitivna, bila poštovanje ili optor, bila mržnja ili nasilje, uvijek čitatelju nudi put odgovora.

Pečarić se s tim odgovorima može i zna nositi, a stavlja pred čitatelja pitanje – mogu li oni.

Ja mogu.

A uvjerenje za to nudim svima, neka iskušaju. Jer, ne živi čovjek samo o kruhu, niti je egipatsko ropstvo Izraelaca iz današnjih poslanica, rješenje Hrvatima u nedostatku vode. Niti je izvorska voda rješenje za čovjeka danas u Hrvatskoj, iako zemlja počiva na njoj kao nigdje u svijetu, nego živa voda, od koje, u identitetskom smislu, čovjek generacijski ne može ožednjeti.

Pečarić će, uz matematičku ingenioznost i odgonetke, svojom jednostavnošću izvan svake sumnje ostati upamćen kao čovjek koji je na kraju svake priče stajao u praskozorju i svjedočio iskoraku hrvatske slobode, pogotovo onda kada ga je malo ljudi pratilo.

Zato se isplati prije sunca ustati.

Marko Ljubić / Narod.hr

Akademik Pečarić predstavlja svoju knjigu Dnevnik u znaku “Za dom spremni”

facebook komentari

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari